Dugo sam gledala svog muža Krešu i nisam ga mogla prepoznati, niti sam razumjela što mu se događa. Moja Krešimira, uvijek uredna, vrijedna i brižna, odjednom kao da je izgubila volju za ikakvim kućanskim poslovima. Uvijek je prva ustajala, kuhala kavu i pripremala doručak za nas i naše dvoje sinova. Sva ta pranja, glačanja i brižno složene košulje uvijek su je krasile ta pedantnost i osjećaj za obitelj. Ponekad sam mislio da baš zato s njom želim provesti život bila je to poštena žena, dobra i draga.
No u zadnje vrijeme kao da ništa više nije isto. Drugi tjedan zaredom na stolu su pahuljice ili kruh s paštetom, a Kreša nas samo potiče da si to sami pripremimo. Večere često ni nema, ili zateknemo poruku: Dolazim nakon devet, skuhajte štrukle. Prvo sam sve pripisao onim simpozijima na njenom institutu, ali kako je sve to prošlo, mislio sam da će se naš uobičajeni život vratiti. No, ništa od toga.
U početku sam oprezno pitao što nije u redu, a Kreša je samo rekla:
Zar ne mogu imati malo svog života? Godinama vas služim sada je došao red da i ja malo odmorim!
Naravno, nema problema rekao sam, iako mi nije bilo svejedno.
Zanimao me koliko bi to malo trebalo potrajati, ali nisam imao hrabrosti pitati direktno. Dani su prolazili, a Kreša je sve više izbivala malo kino, malo kazalište, pa izložba na Gornjem gradu; sve bez nas. Osim toga, u ormaru su joj se pojavile štikle i haljine kakve prije nije nosila. Ujutro više nije mirisala kava, nego njezina maskara i ruž. Sumnje su mi rojile glavom ima li možda nekog drugog?
Bilo me stid takvih misli. Ali nervoza me toliko obuzela da nisam mogao izdržati. Počeo sam škicati u njezine stvari, provjeravati mobitel i izvatke s kartice, čak sam prekopao i torbicu. I tu, u jednoj unutarnjoj pregradi, pronašao sam pismo pohabano, već požutjelo, kao da je često bilo čitano. Po riječima, očito je bila riječ o ljubavnom pismu pisanu njezinim najbližim. Draga Krešo, silno mi nedostaješ, ne mogu pronaći riječi kojima bih opisao koliko mi je teško čekati naš ponovni susret. Svuda čujem tvoj glas, tražim tvoj osmijeh i ne pronalazim ga….
Teško mi je bilo i čitati to. Lijepo pohabano pismo znači priča traje već dulje, pomislio sam u gorčini. Zar je naš cijeli brak bio laž? U tom svom očaju nisam ni spavao tri dana niti pričao s njom.
Na kraju sam popustio.
Sve znam, promrmljao sam.
Što točno znaš? začuđeno će ona.
Mirnoća njezinog glasa dodatno me iznervirala.
Imaš nekoga drugog.
Kreša prasne u smijeh.
Jesi li ti normalan, Marko? Nadam se da se šališ…
Da je bar plakala, priznala možda bi mi bilo lakše. Ali ovako…
Čitao sam pismo! izbacio sam. Takve riječi ne pišu se tek tako: Ne mogu dočekati dan kad ćemo opet zajedno, suđeno nam je ići zajedno do zadnjega daha na ovome svijetu Fuj.
Iznenada, Kreša ponovno prasne u smijeh.
Ozbiljno pričaš?
Da.
Buljio sam ispod oka, teško dišući.
Dakle, kopao si po mojoj torbici?
Da.
I čitao moje pismo?
Da.
I ne sjećaš se da si ga ti napisao?
Molim? nisam mogao pojmiti što govori.
To si mi ti napisao! Kad si bio na terenu u Splitu, a ja doma sa Stipom. Ne sjećaš se? Slomio si ruku, pa si pisao lijevom!
Ma daj, zar ti misliš da ne prepoznajem svoj rukopis?
Kreša samo uzdahne, dohvati stolicu i s vrha ormara spusti kutiju. Počne preturati po kutiji, izvadi plavu kovertu i pruži je meni.
Evo, gledaj. Pisao si mi kad si se odrezao na poslu.
Doista, poznata adresa, u Splitu sam i bio, ali rukopis mi je potpuno stran. Nešto sam se prisjetio da sam doista ozlijedio desnu ruku, valjda sam tada pisao lijevom…
Zašto nosiš taj list sa sobom, pitao sam sumorno.
Psihologinja mi je savjetovala, mirno reče Kreša.
Psihologinja?
Da. Iskreno umorna sam. Godinama sam uz vas trojicu, sve vrtim, perem, kuham, a svoj život od rođenja Stipe nisam ni doživjela. Čak ni hvala ne čujem često. Ti mi cvijeće daješ točno jednom godišnje, 8. ožujka, riječi ljubavi već sam zaboravila. A još sam relativno mlada, još sam žena, bez obzira. Uhvatila sam se kako maštam o razvodu. Ali mi smo ipak dobra obitelj, cijenim to i zato sam otišla stručnjakinji. Ona mi daje male zadatke koje pratim.
Zbunjeno sam je gledao. Je li moguće da Kreša stvarno razmišlja o odlasku?
I pomaže li ti to?
Povremeno, nasmiješi se.
A pisma zašto?
Da me podsjete na našu ljubav.
Klimnuo sam glavom, trebao sam to dobro razmisliti. Izašao sam na balkon, promatrao Zagreb i razmišljao. O tome više nismo pričali.
***
Sljedeće jutro, kada je Kreša ustala, kuća je mirisala na vaniliju i bila puna smijeha. Nije joj bilo jasno što se događa dok nije došla u kuhinju.
Stariji sin je pekao omlet, mlađi je složio sirnice na tanjure, a na stolu vaza s njezinim najdražim ljiljanima.
Što se ovdje događa? upitala je kroz osmijeh.
Dobro jutro, mama! nasmijao se mlađi Hoćeš čaj ili kavu?
Nije mogla vjerovati svojim očima i ušima.
Kavu, odgovori tiho.
Omlet ili sirnice?
Sirnice…
Kreše tada nigdje nije bilo, ali sam znao da je sve to zapravo moj poklon njoj. Kad je zagrizla prvi zalogaj, prišao sam i pružio joj presavijen papir.
Dobro jutro, ljubavi.
Što je to? upita.
Novo pismo, nasmiješio sam se. Možda sada zaista pomogne.
Kreša se nasmiješi i pogleda me zahvalno. Od tog dana, sve je krenulo na bolje. Ne, nisu nas svakog jutra čekale ovakve gozbe, nije život bajka. Ali povremeno, znalo se dogoditi nešto lijepo. I u kino više nije išla sama; sada sam joj i ja rado pravio društvo. Naš je brak bio spašen.
