Ljetne gume
Hoćeš li krumpir s ružmarinom ili samo prženi? upitala je Mirjana, ne okrećući se od štednjaka.
Tava je cvrčala, ružmarin je mirisao na smolu i ljeto, a iza prozora veljača je sipila još jedan sloj snijega preko prozorske daske. U vikendici je bilo toplo, mirisalo je na hranu i nešto odavno poznato, gotovo neuhvatljivo, kao miris vlastite kose.
S ružmarinom, molim te, javio se Franjo iz hodnika. Zvuk otkopčavanja jakne, tupi udarci čizama o drveni pod, pa tišina. Uvijek je tako radio: došao bi, izuo se, stajao bi nekoliko minuta naslonjen na zid, kao da izdiše ulični zrak iz pluća prije nego što uđe u kuću.
Mirjana je promiješala krumpir i smanjila vatru. Dvadeset tri godine je znala kada treba smanjiti, dvadeset tri godine znala je da ružmarin ide pred kraj, jer inače zagorči. Sitnice. Od tih sitnica sastoji se život, od toga se grade ono što ljudi nazivaju obitelj.
Kako je bilo na poslu? doviknula je.
Nigdje veze, odgovorio je on. Sastanak za sastankom. Onaj natječaj, poludit ću već.
Klimnula je, premda ju nije mogao vidjeti. Natječaj. Taj natječaj zadnja dva mjeseca živi s njima, kao podstanar. Sjedi za stolom s njima, šuti na večeri, opravdava kasne dolaske. Mirjana nije pitala više nego što treba. Bila je supruga, a ne istražiteljica.
Franjo je ušao u kuhinju u čarapama i domaćim hlačama, odložio mobitel na rub sudopera i krenuo po vodu u hladnjak. Mirjana ga je kratko pogledala. Pedeset i jedna mu je godina, ramena su mu se proširila, počeo je ćelaviti, pa se šiša na kratko, da se manje vidi. Lice navike. Lice koje je pored nje na jastuku toliko puta svanulo da je prestala brojati.
Da ti napravim salatu? upitala je.
Pusti, nisam nešto gladan.
Uzeo je vodu i izašao u dnevnu. Tv je tiho zujao, kroz pozadinu je netko pričao o vremenu. Mirjana je izvadila krumpir na pladanj i poklopila ga poklopcem da ostane topao. Pružila se za ručnikom.
Tada je Franji mobitel na rubu stola tiho zatitrao.
Nije namjeravala pogledati. Ali pogled ipak skrene tako je kad radiš nešto napamet, a misli su tko zna gdje. Na ekranu je pisalo “Vulkanizer Dado”. I ispod, pogleda uvida, nekoliko riječi.
Mirjana ih je pročitala jednom. Pa još jednom. Onda je stavila ručnik na stol i uzela mobitel.
“Falijiš mi, mila. Dolaziš li večeras?”
Gledala je ekran. Mobitel nije imao šifru, Franjo nikad nije koristio PIN, tvrdio je da nema što skrivati, da su šifre za dvostruke živote. Mirjana je otvorila dopisivanje.
Poruke su tu od listopada. Četiri mjeseca. Ne, gotovo pola godine. Listala je prema gore, svaka nova bila je kao stepenica niže, u podrum gdje je tama i miris zemlje. “Danas si bio tako zgodan”. “Mislila sam na tebe cijelu noć”. “Kad ćemo se vidjeti, poludit ću”. “Zovi kad budeš mogao.” I njegovi odgovori, isti takvi. Topli, živi, riječi kakve njoj nikada nije govorio.
Mirjana je vratila mobitel na sudoper. Krumpir je pod poklopcem pario. Snijeg je vani tiho padao. U dnevnoj je zujao TV. Sve je bilo isto kao prije tri minute, a zapravo sve je bilo drukčije.
Ponovno je uzela mobitel. Pronašla broj u dopisivanju. Nazvala je sa svog.
Prvi zvuk, drugi, treći.
Halo? javio se mlad glas, blago promukao, iznenađen.
Dobra večer, rekla je Mirjana. Njezin vlastiti glas bio joj je stran. Jednostavan, miran. Je li to vulkanizer?
Pauza s druge strane. Kratka, ali jasna.
Kakav vulkanizer? Oprostite, vjerojatno ste pogriješili.
Možda, prihvatila je Mirjana. Kako se vi zovete?
Nova pauza. Onda glas, oprezan:
Marina… A tko ste vi?
Ja sam supruga Franje Vukovića, rekla je Mirjana. Onoga koga zovete ljubavi. Koga čekate večeras sa šampanjcem.
Tišina je bila gusta kao snijeg izvan prozora.
Ja… počela je Marina.
Ne treba ništa, prekinula ju je Mirjana. Ništa mi od vas ne treba. Samo sam htjela biti sigurna da sam dobro pročitala.
Prekinula je vezu.
Mobitel je legao u ruci poput kamena. Odložila ga je na sudoper gdje je bio. Prišla je štednjaku. Skinula poklopac s krumpira. Suhi miris ružmarina udario ju je u lice.
Franjo, rekla je tiho.
Glas joj je bio stabilan. To ju je iznenadilo.
Što je? čulo se iz dnevnog boravka.
Dođi na večeru.
Došao je za minutu, pogledao stol, sjeo, uzeo vilicu. Ona je stavila pladanj s krumpirom, sjela nasuprot i gledala ga.
Zašto ne jedeš? upitao je, ne podižući pogled.
Franjo.
Nešto u načinu kako je izgovorila njegovo ime natjeralo ga je da podigne pogled. Gledao ju je, i činilo se da je vidio nešto što je tek sad razumio, jer mu je vilica ostala visjeti u zraku.
Što je bilo?
Tko je Marina?
Sekundu, dvije nije skidao pogled, a nešto se promijenilo u njegovom pogledu sasvim sitno, jedva vidljivo ako ne znaš što tražiš. Mirjana je znala. Dvadeset tri godine svako jutro, svaku večer. Znala je njegovo lice bolje nego svoje.
Odakle ti…
Mobitel si ostavio u kuhinji, rekla je. Pojavila se poruka.
Ostavio je vilicu. Šutio par sekundi. Onda:
Nisi smjela čitati moje poruke.
Mirjana ga je gledala. Nešto u njoj, neka topla, živa točka, polako je gasnula. Kao krumpir pod poklopcem, kad ga nitko ne dira predugo.
Nisam smjela, ponovila je. Dobro. Pričaj mi o vulkanizeru Dadi.
Lice mu se zacrvenilo. Ne stid, prije nervoza.
To je službeni kontakt, ja…
Franjo, rekla je tiho, bez pritiska. Zvala sam na taj broj. Javila mi se cura, zove se Marina. Čeka te večeras. Sa šampanjcem.
Tišina je pala na kuhinju kao snijeg na zemlju. Polako, nezaustavljivo, bez zvuka.
Nije odgovorio odmah. Gledao je u stol, pa kroz prozor, pa opet prema stolu. Mirjana je čekala. Nije žurila. Odjednom je imala jako puno vremena.
Nije to što misliš, šapnuo je napokon.
A što je?
Nije bilo ozbiljno. Samo…
Samo što, Franjo?
Pogledao ju je. U njegovim očima bilo je nešto što nije znala ni imenovati. Ne žaljenje. Nešto kompliciranije, manje ugodno.
Viđamo se od listopada priznao je tiho. Djelatnica je kod nas. Prodaja. Mlada, da. Nije bilo planirano. Samo se dogodilo.
Samo se dogodilo, ponovila je Mirjana.
Mirjana, shvati…
Koliko joj je godina?
Tišina.
Dvadeset i osam.
Mirjana je kimnula. Dvadeset i osam. Dvadeset godina mlađa od njih. Gotovo vršnjakinja njihove kćeri Ane, koja sada živi u Osijeku, s mužem i dvoje djece, i zove nedjeljom. Kimnula je opet, kao da je tu brojku spremila na policu s ostalima.
Zašto? upitala je.
Zašto što?
Zašto. Jednostavno reci.
Pogledao je opet kroz prozor. Snijeg je vani sporije i dalje padao, tromo, ravnodušno.
Ne bi razumjela.
Pokušaj.
Pauza. Onda:
S tobom je… sve. Kuća, brige, pokvareni auto, računi, Anina djeca. Sve što moram. S njom… kod nje samo živim. Bez tereta. Tamo je lako.
Mirjana je slušala vrlo pažljivo. Kako slušaš presudu.
Dakle, ja, rekla je sporo, ja sam kuća i problemi.
Nisam to mislio.
Upravo si to rekao.
Ustao je, prošao kroz kuhinju, stao uz prozor. Iza njega snijeg je padao niz staklo i klizio prema dolje.
Mirjana, možemo li barem razgovarati…? Bez…
Bez čega?
Bez ove osude.
Ovo nije sud, rekla je. Ovo je razgovor. Sjediš za stolom, jedeš što sam ti skuhala i čekaš večer da odeš kod nje. Jesam li u krivu?
Nije odgovorio. Odgovor je bio u tom nijemom trenutku.
Uzmi mobitel, rekla je. Uzmi jaknu. Idi u hotel.
Mirjana…
Ne vičem. Ne radim scenu. Samo te molim da odeš. Danas. Sad.
Gledao ju je, u pogledu je opet bio taj težak, nerazumljiv miks krivnje i bijesa, nešto između “oprosti” i “sama si kriva”. Prvi put u dvadeset tri godine vidjela je taj pogled.
Kamo ću sad?
Franjo, izgovorila je tiho. Oboje znamo kamo ćeš.
Spustio je pogled, onda ga opet podignuo. Nešto u njemu popustilo je.
Dobro, rekao je. Otići ću. Ali moramo pričati.
Jednog dana ćemo, složila se. Danas ne.
Izašao je iz kuhinje. Čula ga je kako hoda po hodniku, otvara ormar, uzima jaknu. Duga stanka. Zatim zvuk vrata.
Sjela je za stol. Krumpir je odavno bio hladan. Ružmarin se više nije širio prostorom. TV je u dnevnoj govorio nešto bezveze, Mirjana je pomislila da bi ga trebalo isključiti da ne troši struju. Pa se nasmijala toj misli čudnoj misli za ženu kojoj se upravo raspao brak.
Ustala je. Spremila hranu u hladnjak. Ugasila svjetlo iznad štednjaka. Vratila se za stol i uzela Franjin mobitel, opet zaboravljen na kuhinji.
Držala ga je nekoliko trenutaka.
Onda otvorila razgovor s Marinom.
Nije dugo razmišljala. Cijeli život navikla je brzo odlučivati kad treba. Dvadeset godina vodila je knjigovodstvo, znala je gdje naći red kad drugi vide samo kaos.
Znala je za natječaj. Više nego što je Franjo mislio. Dugo je vodila sve njihove papire dok nisu unajmili vanjskog računovođu. Ali razgovori uz stol su ostali. I sjećanje je ostalo. Jako dobro sjećanje.
S mobitela je napisala poruku, kratko i službeno, hladnim tonom, vrlo različito nego on njoj.
“Marina, hitno. U plavoj fascikli na stolu su papiri za natječaj na Jadranskoj magistrali. Sakrij to negdje. Odmah. Sve što ne smije izaći van je unutra.”
Poslala je. Čekala. Kroz dvije minute stigao je odgovor: “Može, ljubavi. Već sakrivam. Dolaziš uskoro?”
Stavila je mobitel u džep. Navukla kaput. Izašla u noć.
Snijeg joj je udarao u lice, meko, gotovo nježno. Auto je upalio iz prve. GPS je znao adresu. Pronašla ju je dok je sjedila za stolom s hladnim krumpirom. Franjo nikad nije brisao povijest u telefonu. Uopće nije mislio o takvim stvarima. Mislio je da nema što skrivati. Da mu ne trebaju lozinke jer je pošten.
Ulice su bile prazne. Veljača, kasno navečer, snijeg. Vozila je mirno, obje ruke na volanu. Radio je šutio, nije ga uključivala. Sviđala joj se tišina. U njoj najbolje dolaze misli.
Marina je živjela na zapadnom izlazu iz Zagreba, u novim zgradama od stakla i betona. Mirjana je stala sto metara prije njene zgrade. Upalila žmigavac, gledala naprijed.
Tamo, uz rub, stajao je Franjin terenac. Njegov sivi SUV, s ogrebotinom koju nikako nije popravio. Mirjana se sjetila te ogrebotine. Bila je tu, prije dvije godine kad se na uskom parkingu zabio u rub. Psovao je, ona se smijala, išli su jesti pizzu i zaboravili na sve.
Nije izlazila. Nije zvonila. Nije zvala na portafon tražeći objašnjenja.
Izvadila je svoj mobitel iz torbe. Našla pravi broj. Nazvala.
Porezna uprava, izvolite, javio se umoran ženski glas.
Dobra večer, rekla je Mirjana. Željela bih prijaviti nepravilnosti u trgovačkom društvu. D.O.O. “Kamen-Invest”, OIB mogu odmah reći… Natječaj za radove na Jadranskoj magistrali. Ima materijala za nekoliko ozbiljnih epizoda.
Govorila je mirno, jasno, bez viška riječi. Imena, datumi, iznosi, sheme. Sve što je dva desetljeća snimala u pamćenje naviklo na brojke. Glas s druge strane od umornog je postao pažljiv.
Možete li ostaviti kontakt?
Mogu rekla je. Samo mi recite kako brzo će to biti provjereno.
Ako predočite dokumente, u roku par dana moći će se inicirati kontrola.
Dokumenti stižu rekla je. Znam gdje su upravo sada.
Pročitala je podatke. Spustila telefon. Pogledala terenac i njegovu ogrebotinu.
Unutra je osjećala nešto. Ne bijes. Ne osvetu. Nešto hladnije i čišće. Kao zrak poslije mećave, kad sve utihne i postane providno.
Nije išla kući. Čekala je. Čekati nije dugo trebalo.
Nakon sat i pol pred zgradu su stala dva auta. Ljudi u civilu ušli su u stubište. Mirjana je vidjela kroz treći kat prozor, svjetlo koje se upalilo pa naglo ugasilo. Onda opet, pa ništa, pa su se vratili, izlazeći nešto noseći.
Mirjana je izašla iz auta.
Krenula je prema ulazu lagano, u svom sivom kaputu, bez napetosti. Čizme su joj škripale po svježem snijegu. Vrata stubišta bila su širom otvorena. Netko ih je držao s druge strane. Pošla je liftom, pritisnula 3.
Vrata stana bila su otvorena. U hodniku su stajala dvojica. U dnevnom, kraj prozora Franjo. U istim hlačama i džemperu u kojima je izišao iz kuće. Primijetila je to bez zainteresiranosti. Na kauču, u kutu dnevne, sjedila je djevojka u kućnom ogrtaču. Mlada, plava, razmazane maskare ispod očiju. Vrlo mlada.
Franjo ju je vidio i zastao na trenutak. Lice mu je promijenilo nekoliko izraza. Vidjela je svaki.
Mirjana… počeo je.
Ne sad, rekla je. Prvo oni.
Jedan od civilnih je pokazao značku. Nešto je objasnio o izuzimanju dokumenata. Mirjana je klimnula. Izvadila iz džepa Franjin mobitel i pružila mu.
Ovdje je prepiska koja će vam biti zanimljiva rekla je. I poruka od večeras što sakriti.
Franjo ju je gledao. Lice mu je odjednom postalo jako tiho.
Mire, znaš li što radiš? izustio je.
Savršeno rekla je.
Marina je na kauču gledala u nju širom otvorenih očiju. U tom pogledu bilo je nešto što Mirjana sad nije imala snage analizirati.
Franjo, rekla je ravno, jasno. Danas sam predala zahtjev za razvod. Online, dok sam vozila ovamo. Sve je uredno. Izvadila je iz torbe mali ključ na bijeloj trakici i položila ga na stolić kod vrata. To ti je od sefa u mojoj radnoj. Tamo su naši papiri. Trebat će ti dobar odvjetnik. Dobar za obje borbe.
Šutio je.
I još, dodala je. Krumpir je u hladnjaku. Ako dođeš pokupiti stvari, možeš ga podgrijati. Ima ga dosta.
Okrenula se i otišla.
U liftu je stajala uspravno, gledala svoje lice u sjajnoj površini. Zlatnosiska žena u sivom kaputu. Pedeset joj je u ožujku. Dvadeset tri godine braka. Knjigovotkinja, domaćica, majka odrasle kćeri, baka dvoje unučadi. To je znala o sebi. To je njen rezime, ako gledaš izvana.
Lift se otvorio.
Izašla je na ulicu.
Snijeg se u tom trenu smirio. Zagreb je bio nisko, narandžasto nebo, svjetla. Jedna lampa kod ulaza treperila je kao odbrojavajući sat. Mirjana je duboko udahnula. Osjetila kako hladan zrak ide do dna pluća.
I tu, pod tom lampom, na snijegu što se počeo topiti pod nogama, potekle su joj suze.
Nije ih skrivala. Nije bilo razloga. Nitko okolo, samo svijetlo, lampu, snijeg i rijetki zvuk auta. Plakala je tiho, bez grča, samo tople suze po hladnim obrazima. Nije ih brisala. Samo je stajala i disala.
To nisu bile suze bespomoćnosti. Ne histerija, ne slom. Nešto drugo. Kao što se mijenja stara koža, bolno ali nužno, pa ispod nje nešto novo, krhko, ali živo.
Mislila je na Franju. Na to kakav je bio prije dvadeset tri godine, kad su se upoznali na team buildingu u tvrtki gdje je radila. Tada se smijao glasno, iskreno, zabacujući glavu. To ju je osvojilo. Takav se smijeh ne može glumiti. Ili može? Možda nije znala razlikovati?
Mislila je na kuću u predgrađu koju su gradili sami. Kako su birali pločice za kupaonicu i posvađali se oko boje, smijali se poslije. Kako je Ana, mala, dolazila usred noći u njihov krevet, pa ležali svi troje, i činilo se da je sve ispravno i vječno.
Ništa nije vječno. Svi to znaju. Ali uvijek misliš da tebe baš neće pogoditi.
Suze su polako stale. Mirjana je obrisala obraze nadlanicom. Izvadila mobitel. Pronašla Franju u kontaktima. Dugo gledala ekran.
Izbrisala broj.
Onda otvorila pretraživač. Upisala: avionske karte Dubrovnik. Gledala brojke, datume. Travanj. U travnju je već toplo. More se otvara, ali još nema gužve. Tišina. Svjetlo drukčije, zlatno, mekše.
Dugo je željela u Dubrovnik. Prije Franje. Pa je došao Franjo, pa kuća, pa Ana, pa unuci, pa natječaj. Životi su takvi da se stalno nešto odgađa, a ono što si htio ostaje na čekanju.
Izabrala je datum. Travanj, osmi. Za dva mjeseca. Jedna soba, mali pansion blizu mora, slike je gledala na internetu. Bijeli zidovi, drvene škure, pelargonije na prozoru.
Platila.
Stigla je potvrda na mail.
Mirjana je spremila telefon u džep. Krenula prema autu.
Snijeg joj je pod nogama drugačije škripao, lakše. Ili se to njoj samo činilo.
Vozila je kući praznom cestom, bez poznate buke misli. Samo tišina. Ona tišina nakon snijega, kad sve utihne.
Kod kuće je prvo otvorila prozor u kuhinji. Pustila hladan zrak. Gledala na dvorište, krovove pod snijegom. Onda otišla u radnu, otvorila sef i provjerila fascikl. Sve je bilo na mjestu. Papire je godinama skupljala, pažljivo, od kad je naslućivala nešto. Ne znala, naslućivala. Prvo kao slab šum iza zida. Kasnije sve jasnije.
Bila je knjigovotkinja. Znala je čitati brojeve. A brojevi iz Franjina života zadnjih godinu dana vikali su da nešto ne štima.
Zaključala je sef. Ključ je sad kod Marine, na stoliću iza vrata. Neka ga ima.
Stavila je vodu za čaj. Dok se grijala, ušla je u malu sobu, ostavu snova kako su je zvali. Tamo je bilo njezinih stvari s kojima život nema posla. Kutije s knjigama. Stara vaza. I, u kutu, drvena kutija obložena istrošenom kožom.
Otvorila ju je.
Unutra su bile četke. Tube tempere, suhe. Mali album s crtežima star petnaest godina. Otvorila je. Obala. Čamci. Nebo, brzo nacrtano, par crtica. Umjela je crtati. Nekad je umjela. Prije nego je nestalo vremena.
Uzela je jedan crtež. Dugo ga gledala.
Onda pošla po čaj.
Te noći nije mogla spavati. Ležala je u mraku, gledala u strop. Čula kako vani ponovo počinje snijeg, kako struže po krovu tiho, neumorno. Mislila o svemu i ničemu. To joj nije bilo uobičajeno. Inače su joj misli uredne, kao dobra tablica. Redovi, stupci, ukupno. Sad je sve plutalo.
Pitala se: kako je moguće živjeti toliko dugo pored čovjeka, a zapravo ga ne znati? Dvadeset tri godine. Zajednički stol, krevet, more, razgovori s Aninom djecom preko videopoziva. I onda ovo.
Ali onda je pomislila: je li ga ikad i znala? Ili je znala sliku koju je sama složila od komadića, od detalja koji joj pašu? Od glasnog smijeha na team buildingu, od izbornih pločica, putovanja na more, od kave ujutro. Od svega toga je složila čovjeka i nazvala ga mužem. A pravi Franjo bio je cijelo vrijeme tu, ali odvojen, iza stakla.
Nimalo ugodna misao. Jedna od najgorih te noći.
Pred zoru je ipak zadrijemala. Ništa nije sanjala. Ili je sanjala boje plavu i bijelu, more i nebo.
Ujutro je nazvala Anu.
Ana se javila odmah, još pospana:
Mama? Što je ujutro?
Nije rano, devet je, rekla je Mirjana. Ana, moram ti nešto reći.
Pauza. Onda Ana, već budna:
Što je bilo?
Rastajem se od tate.
Duga tišina.
Mama…
Dobro sam, rekla je Mirjana. Samo želim da znaš. I da zasad ne zoveš tatu, molim te. Daj mi par dana.
Ali… što… zašto?
Kasnije ću ti sve objasniti. Razgovarat ćemo. Sad imam jednu molbu. Samo znaj u redu sam. Ne trebaš dolaziti. Ne treba pomoć. Samo malo vremena.
Anin glas zadrhta:
Mama, pa…
Ana, rekla je Mirjana tiho. Sve je u redu. Idem u Dubrovnik u travnju.
Gdje?
U Dubrovnik. Crtat. Uz more.
Duga pauza.
Jesi li sigurna da si dobro? pitala je Ana.
Prvi put nakon dugo vremena rekla je Mirjana. I to je bila istina. Ne potpuna, ne jednostavna, ali istina.
Prekinula je vezu. Popila kavu uz otvoreni prozor. U dvorištu su djeca išla u školu, ostavljala tragove u svježem snijegu. Vrapci su cvrkutali na brezi pored ograde. Nebo je bilo bijelo i tiho.
Tri dana nakon toga našla se s odvjetnicom. Mlada žena, kratke kose, ozbiljna, saslušala ju je, zapisivala.
Znači zahtjev je već podnesen? pitala je.
Da.
Imovina stečena u braku. Kuća, računi, udjeli u firmi. Bit će komplicirano zbog porezne.
Razumijem, rekla je Mirjana. Ne trebam sve. Samo moj dio. Pravedni dio. I da se završi mirno i brzo.
Odvjetnica ju je gledala pažljivo.
Jako ste mirni…
Bila sam knjigovotkinja, pojasnila je Mirjana. Navikneš gledati brojke, ne emocije.
Sigurno pomaže.
Nekad, rekla je Mirjana.
Franjo je nazvao idući tjedan. Nepoznat broj, ali znala je tko je.
Ja sam, rekao je.
Glas drugačiji nego prije. Nešto je nestalo. Možda sigurnost.
Slušam te, odgovorila je.
Mirjana, moramo pričati. Bez odvjetnika.
Pričamo.
Znaš li što si pokrenula? Inspekcija, papiri… Ozbiljno je.
Znam, rekla je.
Namjerno si to.
Franjo, mirno je rekla, ti si šest mjeseci živio dvostruki život. Lagao u lice svaki dan. Za ovim stolom, u ovoj kući. Sve što se sad događa to su posljedice tvojih odluka. Ne mojih.
Tišina.
Mirjana, ja bih… Možda bismo mogli…
Ne, prekinula ga je. Ne možemo.
Ne daš mi ni dovršiti.
Htio si predložiti da krenemo ispočetka?
Tišina.
Ne znam, priznao je. Izgubljen sam.
Znam da si izgubljen, rekla je Mirjana. Samo nisi očekivao posljedice. Misliš da uvijek ima i kuće, i žene, i nje. Sve u isto vrijeme. Da je to tako, da se muškarcima može oprostiti.
Nisi pravedna.
Možda. Ali sam iskrena.
Opet tišina. Duga.
Kako si? upitao je na kraju tiho, iskreno.
Mirjana je šutjela. Pogledala kroz prozor. Već je bio srednji ožujak, snijeg se povlačio, pojavili su se prvi prošlogodišnji listovi i trava.
Dobro sam rekla je. Bolje nego ti, vjerojatno.
Vjerujem, kaže. I opet u njegovom glasu nešto što nije htjela prepoznavati.
Franjo, rekla je. Razgovaraj s odvjetnikom. Moramo pravno riješiti podjelu imovine. U interesu je oboje.
Dobro, odgovorio je.
I još nešto. Zastala je. Ana zna. Rekla sam joj. Očekuje tvoj poziv. Javi joj se.
Mirjana…
To nije molba. Samo informacija. Ona je i tvoja kći. Ima pravo čuti istinu.
Prekinula je poziv.
Sjela je neko vrijeme u tišini. Vani je netko lopatom čistio snijeg, ritam je bio gotovo umirujuć. Mirjana je pomislila da bi trebala sama napraviti stazu prije mraka. Trebala bi kupiti mlijeko. Trebala bi zvati vodoinstalatera da popravi slavinu još iz siječnja.
To su misli živog čovjeka. To je bilo utješno.
Promjene je krenula rješavati temeljito. Prvo kuća. Spremila njegove stvari u kutije. Nije bacala, nije palila slike. Samo maknula. Promijenila položaj namještaja u spavaćoj, malo ali dovoljno. Kupila nove jastuke.
Zatim kuhinja. Bacila onu tavu s ružmarinom. Ne zato što je bila loša nije više htjela. Kupila novu, s crvenom drškom, smiješnu, baš upadljivu. U trgovini se smijala, ali kasnije ju je crvena drška veselila, i to je bilo dovoljno.
U ožujku je upisala tečaj crtanja. Mala radionica u susjednom mjestu, profesorica srednjih godina, tiha. Prvi sat stajala je pred platnom dvadesetak minuta, bojala se krenuti. Onda je počela.
Ruka je pamtila. Čudilo ju je to. Petnaest godina bez kista, a ruka pamti. Kako boja pritiskom drugačije pada, kako se stvara sjena. Nacrtala je obalu. Ne neku stvarnu, zamišljenu. Plavo i bijelo, voda i nebo, i uska traka obale između.
Dobro, rekla je profesorica. Imali ste vježbe.
Davno, rekla je Mirjana.
Nije važno, kazala je profesorica. Ruke pamte.
Navečer je počela čitati. Ne ono što prije, krimiće i časopise s receptima. Knjige koje je godinama skupljala, a samo čekale. Čitala je polako, puštala riječima da tonu.
Ana je došla krajem veljače. Sjedile su u kuhinji, pile čaj, a Ana ju je gledala neobično.
Mama, nekako si…
Što?
Drugačija.
Starija?
Ne. Smirenija. Ne kao dosadna, nego stvarno smirena.
Možda, rekla je Mirjana.
Jesi li ljuta na tatu?
Mirjana je razmislila.
Možda negdje unutra. Ali to nije najjače što osjećam.
A što je najjače?
Pogledala je kćer. Prepoznato lice, s nečim njezinim i nečim Franjinim, a opet potpuno Anino, svojstveno, jedinstveno.
Radoznalost, rekla je konačno.
Radoznalost?
Za ono što dolazi. Dugo nisam ništa očekivala. Sve je bilo poznato. Kuća, večera, natječaj. Sad ne znam što će biti. To je čudno i malo je zastrašujuće. Ali u tome ima nečeg živog.
Ana ju je gledala dugo.
Ne želiš da se tata vrati?
Ne, rekla je Mirjana jednostavno. Čak i da poželi, ne bih to htjela.
Zašto?
Mirjana je primila šalicu objema rukama. Topla, glatka. Dobra šalica.
Jer sam pročitala tu prepisku, Ana. On je njoj pisao kako meni nikad nije. Možda zato što je s njom bilo lakše, nije se morao truditi biti nešto. Sa mnom je bio dom i obaveze. Sad znam što sam mu bila. Ne osoba, funkcija. Sigurnost. Ja ne želim biti funkcija.
Ana je okrenula glavu prema prozoru. Šutjela je nekoliko sekundi.
On kaže da mu je žao.
Možda rekla je Mirjana. Ali žaljenje nije isto kao promjena. To je njegov put, ne moj.
Mama, misliš li da se moglo drugačije… ne preko porezne?
Mirjana je zastala.
Sigurno da jest. Mogla sam histerizirati. Oprostiti. Praviti se da ništa nije bilo. Mnogi to rade. Ja ovako. Nisam htjela povrijediti. Samo drugačije ne znam.
Uvijek si bila precizna, rekla je Ana.
Je li to loše?
Ne. Samo ponekad malo strašno.
Šutjele su malo. Ana ju je izgrlila iza leđa, privinula obrazom na kosu.
Sigurna si da si dobro?
Jesam.
Dubrovnik je stvarno?
Osmi travnja.
Sama?
Sama. Baš tako.
Ana je još malo šutjela, natočila si čaja. Sjedile su u tišini, koja nije bila neugodna, nego njihova, domaća, i to je bilo nešto.
Odvjetnica je bila u pravu teško je. Franjo je unajmio svog odvjetnika, sve se rasteglo. Porezna kontrola je napravila sve još napetijim. Mirjana je išla na sastanke, čitala papire, potpisivala i svaki put se vraćala kući i radila nešto jednostavno. Kuhala juhu. Čitala. Crtala.
Jednog dana došla je susjeda gospođa Vera, s kojom se pozdravljala već osam godina preko ograde, noseći teglicu džema.
Mirjana, čula sam da imate problema?
Čuli ste dobro, odgovorila je.
Franjo je otišao?
Otišao.
Zadugo?
Zauvijek.
Gospođa Vera je šutjela sekundu, onda pružila džem.
Višnja, sama kuhana. Uzmi.
Hvala, rekla je Mirjana.
Izneseš ti to, rekla je Vera. I nije u njenom glasu bilo ni milosti ni znatiželje. Samo ljudske riječi ženi. Znate što… Prvo misliš da se sve srušilo. A kasnije se ispostavi da nije. Samo je drugačije.
Po sebi znate to?
Vera se blago osmjehnula.
Znam. Prvi muž isto bio… sklon lutanjima. Kasnije sam dvadeset godina sama. I nijednom nisam požalila.
Otišla je, a Mirjana je ostala s džemom, misleći kako su priče o životu nakon izdaje uvijek svuda, u svakom dvorištu, samo se ne govore naglas. Žene ih nose. Tiho. Do kraja.
Nije htjela nositi tiho. Nije znala što točno želi. Ali je osjećala da je neznanje sada drukčije. Prije nije znala jer nije mislila. Sada je neznanje puno putova.
Početkom travnja čistila je ostavu. Naišla na staru kutiju s fotografijama. Otvorila. Gledala dugo. Ona i Franjo mladi, Ana mala, svi troje na moru, Ana gleda sa strane. Sjećala se tog dana. Vruće, Ana nije htjela slikati se, Franjo ju je nasmijavao glupim zvukovima. Bilo je smijeha, bila je radost.
Zatvorila je kutiju. Nije je bacila. Vratila na policu.
Prošlost se ne uništava. Bilo je. I bilo je istinski dobro. Ono što dođe kasnije, ne izbriše to. Samo doda još sloj. Valjda tako mora biti. Život nije jednobojan.
Šestog travnja spakirala je kofer. Mali, na kotačiće, davno kupljen, gotovo nov. Spakirala lagane stvari, knjigu, blok za skice, kistove, svježe tempere. Sunčane naočale. Šešir kupljen na proljeće, nikad nošen.
Sedmog travnja, večer pred put, izašla je u vrt. Stala pod brezom. Zemlja je mirisala na staro lišće i novo, oštro. Ptičji cvrkut. Dan je bio miran, bijel, još ne potpuno topao, ali bez zimske tvrdoće.
Zazvonio je mobitel. Novi broj.
Mire, sutra putuješ?
Da.
Ana je rekla.
Da.
Sretan put.
Šutnja. Onda:
Hvala.
Stvarno ideš crtati?
Da.
Nisam znao da znaš crtati, tiho.
Puno se stvari ne zna, rekla je Mirjana.
Mire, ja bih rekao…
Nemoj, prekinula je. Ne grubo. Samo iskreno. Sve je već rečeno.
Samo…
Franjo. Gledala je brezine gole grane, otkrivala se prva mala pupoljka. Živ, tvrdoglav put prema svjetlu, da joj je zamirisa pod nosom. Nije zaplakala. Samo stajala.
Potom je otišla u kuću.
Osmi travnja, šest ujutro, zaključala je vrata vikendice. Provjerila bravicu. Pogledala oko sebe. Ulica u naselju bila je tiha, samo je čistač brisao lišće na kraju. Mirjana je položila kofer uz auto.
Uz garažu, kod kapije, stajao njen auto. Otvorila je, stavila kofer u prtljažnik. Zastala.
Pogledala gume. Ljetne gume. Zamijenila ih prije par dana u vulkanizeru nedaleko, ne kod onog čiji je broj bio kod Franje. Prije tjedan dana promijenjene. Sad su ljetne tanke, elastične, čvrsto drže cestu.
Gledala je te gume trenutak. Onda se prvi put osmjehnula. Ne široko. Kutom usana, onako kako se smiješi čovjek kad mu sine nešto jednostavno.
Ljetne gume. Vrijeme je.
Sjela je u auto, upalila motor, spustila staklo nekoliko centimetara, pustila jutarnji, još hladan zrak, miris pupova i mokrog asfalta. GPS je pokazivao put do aerodroma. Dva sata, bez gužve.
Krenula je.
