Dnevnik, 20. veljače
– Anđelka, ti nisi pri sebi! Domarka će te živu pojesti zbog ovoga!
– Ivana, gdje da ga ostavim? Da ga izbacim van? Pa žao mi je! Živo je stvorenje!
– On je živ, ali za tebe nisam sigurna ako ga zadržiš.
– Ivana, draga moja, zar stvarno moraš tako? Nije to tigar, mačić je samo. Neka ostane malo, molim te?
– Što me nagovaraš? nasmijala se Ivana, pomilovala mršavu, riđu glavicu nenadanog podstanara. Kao da meni nije žao. Gdje si ga našla, tog jadničića? Pogledaj kako je mršav! I sigurno bolestan, jedva drži glavu. Baš pravo blago!
– Sad izlazim! Anđelka, stavljajući preko ramena dugi šal što ga je Ivana isplela, zamotala je mačića u njega. Danas sam izašla nakon treće smjene, prolazim kroz park i on leži na stazi. Ili je iz grmlja dopuzao ili ga je netko bacio baš tamo. Snijeg ga skoro sasvim prekrio. Da nije bio riđ, ne bih ga ni vidjela. Dignem ga, hladan kao led. Mislila sam da ne diše, ali živ je bio. Grabila sam ga i trčala cijelim putem do doma. Anđelka je tiho uzdahnula i ulila malo mlijeka u emajliranu šalicu da ga ugrije. Na hodniku me domarka pogledala kao da sam s neba pala.
– E, sad čekaj inspekciju. Uf, Anđelka, kad ti ona dođe, ispržit će te! Sjećaš se kad je Mariju napala zbog one mačke? Jedva je nije izbacila. Rekla je reda nam fali! Nema životinja u studentskom domu!
– Ivana, nećeš ti mene izdati? brinula je Anđelka kroz vrata. Ako dođe dok mene nema sakrij ga. Samo da ga nahranim toplim mlijekom pa odmah idem natrag.
– Ma idi već jednom! Ivana je zgrabila šal s mačićem i iz košare za pletenje izvadila vunu. Nisam ništa vidjela, ništa ne znam, ništa neću reći! pjevušila je, zaklopila poklopac i namignula Anđelki. Hajde, ne boj se!
Kad je Anđelka otišla, Ivana je pogledala u košaru i slegnula ramenima:
– Sreće, jel’! Maleni riđane… Drži se, jadniče! Anđelka ima dobro srce, pa ako ti što bude, plakat će dugo. A meni to ne treba…
Mačić je samo tiho disao, jedva čujno, zatvorenih očiju, ne reagirajući nikako na Ivanine riječi.
Soba je polako tonula u mrak. Večer je puzala ulicom, ali Ivana nije htjela paliti svjetlo. Voljela je to vrijeme. Cijela večer njezina. Kad radiš drugu smjenu, vratiš se i odmah moraš spavati. Ali ovako… možeš čitati, pričati s Anđelkom, pitati kako je s Jakovom. Ivana je uzdahnula. Anđelka ima sreće dečko, zaruke… A ona, Ivana? Nitko, pa nitko. Previsoka sam, nagledaše me i odu. Bila je mišićava, snažna, baka joj je govorila “ti si naša bojišnica”, gledajući kako red dovodi među mlađom braćom. Stariji brat se sad već oženio, dobra cura. Nedavno je išla na svadbu doma u selo. A ona još uvijek sama. Niti dečkovih tragova. Prevelika je stasom je nema tko pratiti. Možda je baka u pravu trebala bi doma? Ali što bi tamo? U selu nema ni mladića ni posla. Samo farma. Zar se školovala za to? Ovdje je na tvornici cijene, poštuju. Ljetovanje dobila prošle godine. Ivana je otresla tugu. Ma, sve to dođe na svoje! Ne može biti da nema pravog čovjeka za nju!
Anđelka se vratila tražeći kapaljku da nahrani mačića. Nije mogao piti iz zdjelice, mučno je pokusavao, ali nije imao snage. Ivana je odložila knjigu, uzela mačića Anđelki iz ruku:
– Daj ovamo!
Napunila je kapaljku mlijekom, pridržala glavicu, otvorila mu usta i zaprijetila:
– Ajde, suri! Nećeš mi tu skapavat od gladi!
Mačić se gušio, ali počeo piti. Nazvali su ga Frane. Domarka Marija ni godinu dana nije znala za njega, dok nije ugledala kako riđa munja prhne kroz prozor na prvi kat.
– Što je sad to?
Njezin je krik uzbunio cijeli dom.
– O, Marija, molim vas! Niste ni znali da imamo mačka! Pametan je, miševe lovi!
– Kakve miševe?! U našem primjeran domu nema miševa!
– A kako da ne! složila je Ivana ruke na moćna prsa i pogledala domarku ispod oka, istovremeno stopalom tjerala za sebe Franu. I naši su miševi primjerani! Debeli, siti! Frane ih slaže uz moj krevet svako jutro, pokazat ću vam drugi put. Neka direktor tvornice dođe, nek’ i on vidi!
– Ivana! Ne igraj se vatrom! Marija je uozbiljila ton i strogo pogledala Anđelku. Ti ga donijela? Kad se udaš, gdje ćeš ga? Bit ćeš odgovorna?
– Ne znam… Anđelka je uzela Franu. Vjerojatno bi ga i povela, ali on više slušao Ivanu nego mene… Faliće mu.
– Ajme, žene! nasmijala se Marija i zagledala Anđelku. Pričaš o njemu kao o mužu! A ipak je samo mačak. Gdje i hrana, tu i dom.
– Nije baš. Dajem mu sve, a on opet Ivani u krilo. dobacila je Anđelka pa prebacila Franu u krilo susjede i zagrlila domarku. Pa, smijemo ga zadržat?
– O, lukava si! Marija je zaprijetila prstom. Da ga ni ne vidim ni ne čujem! Inače letite obje, i ja s vama!
Kad je Anđelkina svadba prošla, Ivana je ostala sama s Franom. Dani su se vukli, tugaljiviji no prije. Domarka joj nije odmah dodijelila cimericu. Stari dom je bio na umoru, sve se čekalo novo naselje što je stajalo pola godine. Ivana je s ostalim curama vikendom odlazila pomagati na gradilište, šetala praznim hodnicima zamišljajući kako će to sve izgledati. Tad je srela sudbinu.
Stjepan, kao i ona, bio je došljak. Najmlađi, zadržao se s roditeljima do kraja. Kad su oboje umrli, došao je u grad bez ičega. Ali okolo je bilo djevojaka na svakom koraku, no Stjepan je ciljao na ženu s imovinom. Da bar imaš stan, da netko pomogne. Ivana mu nije famozna prilika, ali predivna visoka, snažna. Nije mogao proći kraj nje.
Nespretni pokušaji udvaranja Ivanu su nasmijavali.
– Ja njega mogu po glavi tapšati! Niži je glavom! smijala se Anđelki kasnije kad bi joj prepričavala zgode.
– Ivana, daj, nije to u visini stvar. Kakav je čovjek?
– Ne znam ozbiljila bi se i spustila pogled.
Gledala je kako se Anđelka teško diže, gladi Franu koji se rastegao po krevetu, glavu položila na već poveći trbuh.
– Teško ti je?
– Nije, samo nekako čudno. Kao na kolodvoru kad čekaš vlak za dobro. Samo želiš da krene i da sve bude u redu. Anđelka uzela med što su ga braća poslala, poljubila Ivanu i mahnula na rastanak Frani. Čuvaj je, Frane!
Je li to Anđelkin trbuh ili Ivanina samoća, ali uskoro je Stjepan često dolazio. Fran ga nikako nije volio. Čim bi Stjepan ušao, Frane bi siktanjem i povijenim leđima odjurio na prozor, sjedio i udarao se repom, spreman svakog trena napasti. Ivana ga je puštala van pa je Frane do noći lutao, vraćao se i sjedio sa strane, izbjegavajući je, gladan čak i odbijao hranu. Nije znala što mu je.
– Ljubomoran, možda? pitala se Ivana, a domarka kojoj je Frane počeo često dolaziti u goste kad bi Stjepan bio tu, slegnula bi ramenima.
– Možda i osjeća nešto, pazi se ti s tim tvojim, Ivana. Tko zna. Možda te iskoristi i ode, što ćeš onda?
– Nemojte, Marija. Ne bi on to…
– Ah, dijete, ti znaš…
I Frane i domarka su bili u pravu.
Na početku Ivana nije ni primijetila jutarnju slabost. Mislila je pokvareni jogurt, stara zimnica od šogorice. Tjedan za tjednom, ništa bolje. Apetit rastao, stalno je bila pospana. Kad je sretla Anđelku na šetnji s kolicima, požalila joj se i tek tada shvatila istinu.
– Ivana! Kako si to dopustila? Koji je trud? Jesi njemu rekla?
Ivana je ostala zabezeknuta. Misli su joj škripale, a negdje duboko začula je glas domarke:
– Pazi, dijete…
I baš taj tih, blagi glas vratio ju je svijesti. Odmahnula je Anđelki i požurila doma. Morala je reći Stjepanu. Slobodnih dana je gotovo, vrijeme je za ozbiljno razmišljanje.
Ali, izgleda, to će biti sama.
– Oprosti, Ivana. Ali ne može tko zna čije je dijete? Ne vjerujem ti. Stjepan je odbio Franu koji se bacio na njega i jako ga udario. Odmakni ga!
Frane mu se ipak uspio zavući pod nogu i ugristi, pa je Stjepan urliknuo, a Ivana, iznenađena, nasmijala se:
– Ispusti ga, Frane! Još ćeš se otrovati! Takav otpad nam ne treba. Neka ide.
Dugo je nakon toga sjedila ukočeno gledajući vrata što su se zalupila za Stjepanom. Frane joj se motao oko nogu, pokušavao je razveseliti, a onda joj prvi put skočio u krilo. Inače mu to nije dopuštala. Sjedeći tamo preo je tiho dok ga nije odgurnula.
– Dosta tuguješ. Hoću čaj. Topli.
Sina je prijavila na svoje ime. Čvrsto gledajući službenicu koja je pisala rodni list, rekla je:
– Nema oca. Nikad ga nije ni bilo. Ima majku, je l to dosta?
Anđelka je spremila prvu robicu, a Marija našla preko veza dobru kolica, sa šefom doma išla par puta moliti veću sobu. Gradnja stajala, šef je samo slegnuo:
– Volio bih, ali ništa ne mogu. Živjet ćete tak, pa vidjet ćemo.
Zima je u sobi rezala koliko god Ivana začepila prozore. Zato nije ni tjerala Franu kad je odlučio da mu je novi maleni vlasnik svetinja. Ležao bi uz njega, a mali bi se odmah umirio osjetivši toplinu riđe njuške. Ivana bi se smijala i davala Frani što god može, iako joj je bilo sve teže. Novaca nije bilo braća su pomagali, inače bi potpuno izgubila volju. Stjepan je nestao iz grada, što je Ivani bilo drago. Nije ga željela vidjeti pomoći neće, dušu raniti ne treba. Izbrisala ga je, ostavila najljepše što su imali sina.
Rodbina je došla sva kad se vratila iz rodilišta.
– Pravi debeljko! Pravi si ti, Ivana!
Ivana je slušala i osjećala olakšanje, što nije ni bila navikla. Nitko ju nije poprijeko pogledao. Šogorica, onako potajno na kuhinji:
– Baš si dobro napravila što si rodila! Nisi više sama. Naći ćeš ti dobrog čovjeka, ne brini. Nisu svi kao taj. A za maloga ne brini. Bit ćeš mu i otac i majka. Mi smo tu. Odrast će, pa što!
I s time su bili dosljedni. Svakih par tjedana dođe netko od braće s torbama punim hrane. Ivana bi raspakirala poklone, potajice suze brisala. Tako malo čovjeku treba. Samo da znaš da nisi sam. I da tvoj sin nije sam.
Ivo je jaslice nosio teško. Često bi bio bolestan, Ivana se cijepala na posao i brigu. Da nije bilo Anđelke i Marije, vratila bi se u selo. A tamo bi morala s bratom i njegovom obitelji, a to nije htjela. Biti smetnja nipošto.
Pored kreveta uspavanog sina, raspamećenog od visoke temperature, Ivana je mislila na svoju ljubav. Možda i nije svatko rođen da sretne pravu podršku. Sad zna što želi od čovjeka: ne sladunjavost Stjepana, već nekoga tko skuhati čaj, reći spavaj, ja ću paziti na malog, vikendom ih voditi u ZOO, kupiti balon, pohvaliti njezin grah i popraviti policu što već mjesecima leži po strani. Samo da je tu. Uvijek.
To bi bila obitelj. Prava obitelj.
San bi došao tiho, bez poziva, otjerao bi brige. Glava bi joj pala na stol pored dječjeg kreveta, zaspala bi, smotana poput pereca.
Jedne takve noći sve se promijenilo.
Ivo je bolovao treći dan, temperatura nije spadala, Ivana je već bila na izmaku. Doktorica iz obližnje ambulante dolazila je svaki dan i samo kimalo glavom:
– Dobro radite sve. Moramo čekati. Organizam je snažan, mogao bi izdržati.
Ivana nije ispuštala sina iz ruku. Kad bi zaspao, ona bi ga gledala, a kad bi bolno zaplakao hvatajući se za bolno uho, Ivani bi srce pucalo.
Marija je navečer donijela lonac svježe juhe, zagrlila Ivu i poljubila ga po znojnome čelu:
– Vruć je kao pećnica!
– Nikako da temperatura padne, što god radim.
– Možda i dobro! Marija je pravila kucu soroku na Ivovom dlanu. Kažu, to znači da se bori.
– Znam… uzdahnula je Ivana. Ali ne mogu gledati kako pati. Boli ga, mali je.
– Proći će! A ti ćeš, ako se pojedeš, još manje pomoći. Jedi i lezi, ujutro je pametnije.
Ivana je pripremila oblog, Marija izašla tiho.
Frane se smjestio uz dijete u krevetiću, mijenjao mu položaj tako da Ivo uhvati rep. Mali bi tako zaspao, a Ivana završila s oblogom. Ostavila ga takvog, nije ga budila.
Dotaknuvši lonac na stolu, Ivana ga je uzela i izašla na kuhinju podgrijati juhu. Tada je začula nešto kako pada, čuje razbijanje, pa Ivin plač. Bacila je sve i potrčala natrag. Kad je otvorila vrata, zastala je, zaleđena od šoka, a onda zgrabila stolić i pojurila pomoći mačku.
Ogromni štakor borio se do smrti. Frane je kružio oko njega, krvavog uha i razderanog boka. Ivana je zamahnula, ali Frane je skočio, zgrabio štakora za vrat i nije pustio dok nije minuo.
– Frane, ljubavi, pusti! Gotovo je! Pobijedio si!
Mačak je zaplakao kao dijete, pustio štakora i krenuo šepati prema krevencu gdje je Ivo zaneseno plakao. Ivana je zgrabila sina i ostala bez daha od šoka u krevetiću je bila još jedna štakorčina. Ugrabila je Ivu i istrčala na hodnik vičući:
– Pomozite!
Sat kasnije, zamotala je dijete i odvezla ih Mariji. Ona je dala ključeve od svog stana i obećala pripaziti na Franu.
– Kakav užas! Štakora po domu! Nedavno smo ih tamanili! Marija je bila bijesna što ne može ništa protiv starog objekta koji se raspada.
Očistila je sobu i uzela Franu k sebi, pokušala mu previti ranu.
– Herojski si ti, Franjo! Dobro što sam te zadržala. Takvog mačka teško je naći.
Frane je ležao, teško disao, odbijao hranu. Marija je mrko gledala, znajući da nije dobro. Nakon smjene, otišla je do Ivane i rekla joj što se događa s mačkom.
– Možeš paziti Ivu? Ivana se spremala Gdje su veterinari za mačke?
– Ima veterinarska ambulanta blok dalje. Pitaj tamo. Trči!
Ivana je stvarno trčala. Frane je ležao kod njezine postelje, jedva disao.
– Izdrži, Franjo! Odmah se vraćam!
Dotrčala je u ambulantu i maknuvši mladu sestru što ju je dočekala, zatražila:
– Najboljeg veterinara, odmah!
Djevojka je šutjela, pogledala Ivanu i nestala iza vrata, pokazala joj klupu.
Ivana je držala Franu, brojila mu uzdahe, bila bi sama krenula po doktora, kad je u vrata ušao div. Ogroman, prostran kao ladonja.
– Što je bilo? zagrmio je duboki bas, pa Ivana nije odmah odgovorila.
Sabranivši se, pružila mu je Franu:
– Ovdje…
– Tko ga je ovako izgrizao? lako ga primio i proučavao rane.
– Štakori.
– Ne izgleda kao beskućnik… Njegovan je.
– Moj mačak.
– Izlazi li često?
– Ne, u sobi je.
– Čudo.
– Hoćete još dugo pričati? Zlo mu je! Ivana se derala kroz suze. Frane je ležao, tako jadan, da joj je ponestalo zraka. – On je sina mi spasio! Učinite nešto za njega! Molim vas!
– Nema potrebe za galamom. Ja sam Petar. Vi ste?
– Ivana!
– Lijepo, drago mi je. Molim vas, ne volim viku. Mirno možemo o svemu.
Veterinar je ozbiljno pogledao mačka, a zatim se nasmiješio:
Pomoći ćemo vašem malom heroju! Ne brinite!
Godinama kasnije, veliki riđi mačak tihano će ući u dječju sobu, obići svaki kut, i zapeti u krevetić uz kauč gdje spava Ivo. Mala Dorotea, osjetivši toplo mekano tijelo, rukom će zagnjuriti u guste dlake. Frane će zapredati, šapnuti joj svoje mačje priče i djevojčica će čvršće zaspati, više ne čujući roditelje koji će, kao mačak, ući tiho nakon njega. Ivana će popraviti pokrivač sinu, navući čarapu kćeri, priviti se uz supruga:
Dobra nam je dadilja, jel Petre?
Bolje ne može. Petar će pomilovati nekad operirano Franjino uho. Nije bilo uzalud što si tada vikala na mene. I što sam tri noći pazio nad njim. Takvi su mačci vrijedni kao zlato.
I bolji, vidiš da sjaji.
Frane će zabiti njušku u Ivanin dlan, protegnuti se uz Doroteu, obgrliti ju šapom. Ivana će ugasiti noćnu lampu, privući Petra i tiho zatvoriti vrata na dječjoj sobi. Njeni se mališani nikad nisu bojali mraka. S njima je uvijek bio Frane. S njim ničega se nije trebalo bojati.
