Čaša mlijeka
Nije lako biti samo potrebit, teško je i onima koji ih svakodnevno prate, poštuju i trpe. To mi je davno postalo jasno. Zovem se Dražen Horvat i osmu godinu radim u Centru za socijalnu skrb u Zagrebu. Otkad sam tu, naganjao sam se i smršavio, postao izravan do grubosti, a i naučio sam biti zajedljiv kad god netko poprijeko komentira moj posao. A tko si ti da prosuđuješ kako i što radim?! znao sam upitati, gledajući iznad okvira naočala zelenim očima koje nisu priznavale pogovor. Poslije su me prijatelji, pomalo u šali, prozvali Draženko Sokol jer nitko nije rado odgovarao na moja pitanja, a oni slabijih živaca od straha bi se pogubili, ni sami ne znajući kamo bi pobjegli.
Sve te godine išao sam po stanovima korisnika, nosio namirnice, a kada je trebalo i pospremao. I sa svakim sam nalazio zajednički jezik. Jedina neugodnost dogodila se kada mi je stariji gospodin darovao Milku. Pravilima je zabranjeno primati poklone. Nikad ih nisam uzimao, ali tada popustih. Rekoh sebi što tu može biti loše? Odnesem doma čokoladu, ali ne mogu je niti odlomiti, stane mi u grlu. Dajem je susjedovom malom i prvi put odbijem idući poklon. I naravno, djed zađe u Centar i požali se: Ovi danas, čokolada im nije dosta, čekaju omotnicu s kunama Htjedoše mi tada dati otkaz, a ja ni ne marim. Dajte, obrišite me. Nisam ja krpa da me svaki gazda gazi. No, spašavaju me korisnici, među njima i Jasna Pavelić, žena vrijedna svakog poštovanja. Za nju sam nakon tog slučaja bio kao brat kojega nije nikad imala.
Sudbine su nam slične, ojačane na nesreći: i ona i ja rano smo izgubili roditelje. Jasna je odmalena invalid, no izvana izgleda zdrava, iako joj je duša ogrebena i preosjetljiva. Dugo je plakala, a ja nisam znao što učiniti. Živote nam je izjednačilo nevoljno majčinstvo oboje smo ostali bez djece. Jasna je još nosila nadu, bila borbenija. Zna me podsjetiti na to kad (već) posustanem. Osokolila se i kad je jednom bila na probi u Ateljeu dnevnog boravka, spremajući se za koncert. Doskora je u novine dospjelo da je ručno izvezla lanenu haljinu, ukrasila je predivnim motivima, pa dobila prvu nagradu na izložbi narodnog rukotvorstva. Kad su haljinu prodali, Jasna me nazvala uplakana, jer to je bila njena prva zarada i nije znala što s njom.
Ne boj se, lako ćemo. Kupit ćemo još tri haljine, neka imaš za raditi godinu dana! Samo da ti opet ne dođu svakakve misli, našalio sam se.
Ove posljednje riječi nisu joj najbolje sjele. U posljednje je vrijeme maštala o mužu i nije se mogla pomiriti s usamljenim životom. Iz filmova je znala o ljubavi više od većine, ali njezina stvarnost bila je drugačija.
Uskoro je dobila poziv iz plesnog studija rehabilitacijskog centra: Dođite, pripremat ćemo par za natjecateljski ples. Nije mogla vjerovati. Je li to uopće moguće? pitala je dragoj voditeljici studija Ruži Perić.
Naravno da jest! Probajte, imate podršku. Socijalna radnica će ići s vama.
Nije dugo trebalo da Jasna pristane, i uvijek sam išao s njom na probe. Vozio bih je tri puta tjedno do plesne dvorane. Upoznala je Marka Živkovića, momka u invalidskim kolicima, s kojim je trenirala duet. U početku su se oboje gubili. Katkad bi im noge klecale, teško su pohvatali ritam valcera. Jasna je osjećala kako je nespretna pred mladom, visokim, živahnom koreografkinjom i pred Markom, koji je kolica vozio lako kao bicikl.
Jesen i zimu Jasna je bila često na probama vezalo ju je to za život gotovo kao nekadašnji vez. I danas se pripremala, čekala mene, Dražena. No vidjela je i bez riječi da sam nervozan. Pokušala me podbosti: Što si se smračio?
Nisam, odvratim, skrivajući težak dan, nešto samo mislim.
Ah, ima nama još pedeset godina, tko kaže da ne možemo imati svoje obitelji?
Ti bi stalno o tome. A ja sam bila udana. Sedam godina me muž trpio pa otišao. I bolje, kad čovjek sve odvagne. Kriva sam, i gotovo završiš s etiketom.
A da sam na tvom mjestu, opet bih pokušala, stotinu puta!
Opet ćeš prigovarati
Dijete se danas može dobiti i na drugi način.
Za to treba para koliko ni gradonačelnik nema!
Pa sada su najavili umjetnu oplodnju besplatno.
Dobro U čemu ćeš danas na probu?
U rozom puloveru i sivoj suknji.
Jednom stavi haljinu za koncert! Uvježbaj, navikni se. Neće se ni zaprljati u busu.
Večer uoči generalne probe vježbali su duže nego inače. Kad smo stigli kući, okupao sam Jasnu, uselio je u kuhinju i skuhao čaj. Pomaknuo sam joj šećer i čokolade, a ona me upita crvenih obraza:
Dražene, a kako ti je bilo prvi put s muškarcem?
Zbunjeno slegnem ramenima: Ne sjećam se zapravo.
Nemoj lagati, bio si dugo s Ivom
Ma kratko to bilo, a i sad je ona s mlađim.
Znaš, mislim da se sviđam Marku, osmjehnula se potiho, gladeći šalicu.
Crnokosi uvijek na plave pale. A ti se zaigraš pa opet budeš nesretna.
A ti? opet upita.
O tome ne bih Popij piće, odi odmoriti. Blijeda si.
Ostavili smo razgovor, ali atmosfera nije bila laka. Pozatvarao sam sve iza sebe i podsjetio Jasnu da je rana generalna proba.
Sljedećeg dana Jasna se spremila dugo i pomno, htjela je haljinu obući među prvima, da pobijedi tremu pred nastup. Kad smo stigli, činilo joj se da svi zure u nju i Marka, koji je stigao elegantno, u crnom odijelu, uz neku ženu.
U backstageu je Marko prišao Jasni, poljubio je u obraz: Ne boj se, sve će biti super.
Obrazi su joj plamtjeli, a kad je ugledala ženu s Markom, nervoza ju je još više uzela. Vi ste? pitala je skoro šaptom.
Nažalost, Markova žena. Ja sam Marija, reče nepoznata žena.
Tada Jasna spazi burmu na Markovoj ruci, koju nije viđala prije San i nada nestali su pred očima. Nije mogla disati i pala je u nesvijest.
U zbrci probe, dok su je budili, voditeljica gromoglasno zapovijedi: Jasnu odmah kući! Svi ste slijepi, stvarno nije za scenu!
Odnio sam Jasnu nazad, i cijelim putem nismo prozborili neku riječ. U stanu je samo slomljeno rekla: Marko je oženjen
Na to sam, priznajem, skoro prasnuo u smijeh od olakšanja mislio sam da je nešto gore. A što si ti, ljubavne planove pravila? Tko ti je što dužan?
Odlazi, nikad više nemoj doći! Ti si zli Sokol! viknula je, ali tiho, gotovo dječje.
Pogodilo me, i to duboko. Dozvolio sam sjesti još deset minuta, a onda izašao na hladni, zagrebački zrak. Pomislio sam: neka živi sama dan, dva pa će shvatiti tko je pored nje nitko se drugi ne bi ovako davao za nju. Drugi bi joj odnio mlijeko ili kruh i otišao.
Kod kuće nisam imao snage ni večeru skuhati pio sam čaj, grickao napolitanke i zaspao na kauču. Probudilo me zvono: otac Luka, župnik iz susjedstva, preplašeno mi reče da Jasnu treba hitno voziti u bolnicu.
Nije prošlo petnaest minuta, a već sam bio pred njenim zgradom, gdje su već čekali hitna, policija i nekoliko zabrinutih susjeda. Luka mi šapne: Pozvala me, rekla da joj je loše i da brzo dođem. Bio sam prvi unutra, ona leži pored kreveta, prazna kutija lijeka na podu
Policajac, do ramena visok, pita me imam li ključ. Ulazim, isključujem struju, pakiram hranu u ulaznu lođu red mora biti. Telefon zadržavaju sve bilježe radi istrage.
U policiji ispisujem izjavu. Mlade inspektorice nije previše zanimala ljubav, ali način na koji je pokušala shvatiti razloge bio je, rekao bih, pomalo topao. Vi ste, dakle socijalni radnik? Pokušali ste pomoći? Klimnem glavom. Dobro je, idite doma. Ako što zatreba, javit ćemo.
Nisam išao ravno kući, već pravo u bolnicu, gdje dežurna, umorna medicinska sestra kaže: Leži na internoj, za sada sve stabilno. Ne možete unutra.
A mogu joj barem kolica donijeti? pitam.
Ma imamo mi bolnička, ali sve je pod karantenom zbog gripe; ni cvijet ne možete ostaviti, odgovara.
Idućih dana stalno zovem bolnicu, a Jasna mi ne odgovara. Četvrti dan zove me nepoznat broj: Jeste li Draženko? Ja sam medicinska sestra iz bolnice, Jasna vas moli da dođete pod prozor. Drugi kat, treći prozor lijevo. Bit će prozorom u jedan.
Naravno, trčim. Na prozoru se pomoli blijedo, ali nasmiješeno lice, samo se ramenom uspijeva osloniti na podnožnik. Mahne mi papir na kojem piše: Oprosti.
Stojiš ispod prozora, mašeš, prekrštavaš ruke, i što reći? Ništa. Samo znaš da život ima smisla, kad tvoj rad ipak odnese olakšanje, i onome drugome, ali i tebi samome.
Dok sam gazio bljuzgavicu prema Jelačićevu trgu, obasjalo me poslijepodnevno sunce, a ja prvi put nakon dugo vrijeme osjetim lakoću u grudima. Podigao sam glavu prema svjetlosti koja je prosijala s tornja katedrale. Bio je to znak novog početka.
Shvatio sam jedno: ponekad, kada te ljudi najviše povrijede, život te nagradi izdrži samo tren dok prođe zima. Biti uz nekog, čak i ako se ponekad vrijeđamo, znači sve. I zato, druže moj, nikada ne reci da je vrijeme uvijek protiv tebe: uvijek je netko tko tvoj oprost i osmijeh čeka pa makar i sa drugoga kata.
