Čudotetka.
Ana se nekako progurala kroz gomilu i vješto se probila naprijed. Bus je bio prekrcat, upravo je izbacio pet ljudi, a ući ih je trebalo dvadeset.
Gotovo da su Anu unijeli. U hodu je gurnula kune umornom vozaču, a dok ju je gužva nosila, s ruksakom na leđima, mokrim kišobranom u rukama i blesavim osmijehom na licu, nekako je plutala prema sredini autobusa.
Zapravo joj je bilo i pomalo zabavno. U takvim situacijama uvijek bi se osmjehivala. Nije se nervirala, nije se ljutila, samo bi se nasmijala kao da time štiti živce od stresa koji joj nije trebao.
Ljudi su se naguravali, svađali zbog mokrih kišobrana, torbi, neudobnosti.
Masa je pritisla Anu s jedne strane na stariju damu, a s druge na srednjoškolca. Dečko nije znao gdje s tim svojim teškim punim ruksakom, pa mu je žena u sivoj pletenoj kapi, koja je sjedila do prozora, ponudila da ga stavi kod sebe.
Sjedenje je nalikovalo na kipove koji nijemo gledaju u mobitele ili kroz prozor, u mokre ulice gdje su jedino šareni kišobrani unosili boje u sivilo.
Sjedili su tako, tjerajući od sebe nervozu što gužva kasni. Koga briga za tuđe nevolje? Negativnosti je i previše, a oni su ipak uspjeli sjesti. Nije ih briga za one koji stoje. Tipičan primjer racionalnog egoizma.
Samo je ta sitna žena u sivoj kapi, što je uzela ruksak od dečka, odudarala. Sad je sjedila, u krilu joj ruksak i njezina malena torbica. Sjedila je do krupne gospođe koja nešto tipka po mobitelu. Ta žena u sivoj kapi vrtjela je glavom, brinula jesu li svi ušli, pokušavala pomoći,
Još ih ima! Pomaknite se još malo, još troje vani, ajmo, ajmo! pokušavala je organizirati ukrcavanje.
Nema više mjesta, kao sardine smo! Sjedite više, pustite!
A može biti da vi sjednete? Ajde, ja ću stati… skoči ona.
Dajte se smirite! zareža susjeda koja ju je ometala u tipkanju poruke.
Malo se ta žena u kapi uvrijedila, okrenula lice prema prozoru, ali uvreda je bila plitka Ana je vidjela da i dalje pogleda prema vratima, da brižno prati hoće li ući svi. “Čudotetka”, pomisli Ana.
Na kraju je autobus škripio vratima nekoliko puta, vozač zamoli da se oslobodi prostor kod vrata i posljednji mladić svejedno morao je sići s vrata. Izgledao je žurno, jer odmah, bez kišobrana, potrča niz bulevar naprijed po kiši, ne gledajući ni lokve, ni slapove što su mu se cijedili s jakne i kose.
Ana primijeti kako čudotetka tužno gleda za njim, kako joj se između obrva stvorila okomita bora od zabrinutosti.
Ta osjetljivost, to “sidajte” i sve skupa, i nasmijalo i zbunilo Anu. Stvarno, odakle takav lik?
Ipak, ubrzo je zaboravila na tu ženu, zamislila se u svoje misli.
Eh, da barem ima auto… već bi ga imala, da je…
“Stop! Ne misli o tome!”
Tata ne želi. Može se razumjeti. A osobito sad otkad ima tu svoju Tatjanu. Kao da će njoj prije kupiti auto nego Ani! Novaca on ima, to Ana točno zna.
Tata je uvijek bio “svoj dečko”. Izvana je izgledao ozbiljan predavač na faksu, znanstveni naziv, ugled. Ana je ponekad s njim vozila u starom Passatu, ali rijetko su im se rasporedi poklapali. Tata blag, pravi dobričina.
Mama je bila stroža, zahtjevnija, ali mama je…
“Stop! O tome ne misliti!”
Uglavnom, često je morala za faks, pa natrag, busom. I u ovakvim hladnim, mokrim danima.
Stiglo je vrijeme kad se treba probijati natrag kroz gužvu prema izlazu. Iza nje panika, komešanje. Okrene se. Žena u sivoj kapi također pokušava izaći s velikom torbom.
Di ćeš s tom torbetinom, prigovara gospodin elegantnog izgleda, pazeći na svoj kaput i nove cipele.
Oprostite, oprostite, a što ću, moram izgurati…
Djevojko, izlazite sad? žena obriše čelo ispod kape, Ana vidi da uopće nije stara.
Da, super, izaći će ispred te ogromne torbe, inače zbogom najlonkama.
Ana iskoči, raširi zeleni kišobran i, udišući jesenju vlagu, krenu prema pješačkom. Ali tad, ne zna ni zašto, okrene se čudotetka nešto pita jednu baku, ova samo odmahne rukom.
Ne zna ulicu? Zasvijetli zeleno, ali… nešto ju vuče. Ana se vrati. Dovoljno je već poznavala kvart, iako tu živi tek treću godinu.
Prije su mama, tata i ona stanovali u drugom dijelu grada. A kad je mama poginula, tri godine živjela je kod bake, pa se uselila natrag kod tate, kad je krenula na faks. Tata je u međuvremenu prodao stari stan sve je tamo podsjećalo na mamu, trebalo se maknuti.
Novaca je bilo za bolji stan.
I tako se Ana doselila ovdje, u moderan, lijepo uređen stan.
Sve je ovo za tebe! rekao je tada tata.
Ana je bila zahvalna. Uređivala je stan po svom guštu, razmazila tatu kuhinjskim izumima. Naučila je to od bake, ali i internet je pun ideja. S bakinom starom tavom i loncima, brzo je prešla na multipraktik i pećnice, pekla kiflice, pravila večere uz svijeće, stalno izmišljala nešto novo. Kuhinja joj je bila raj.
Ana, debljam se s tobom! Ako ovako nastaviš, uskoro neću moći kroz vrata, smijao se tata.
Čudotetka je stvarno bila majušna. Njena torba, ogromna, ali srećom na kotačiće. Obučena u kratku traper jaknu s krznenom podstavom, usko pripijenu kapu, traperice i crne gležnjače.
Jakna nije imala kapuljaču, nije imala ni kišobran, pa je namotala ružičasti vuneni šal oko glave, ali tako smješno da je zatiljak bio cijeli mokar.
Ana joj priđe.
Treba vam pomoć oko adrese?
Molim? Da, da! stavi torbu, Evo, ulica Breza. Možete li mi reći gdje je to?
Sasvim joj je usput, točno tamo prolazi kući.
Idemo, i dajte, pustite da vam pomognem.
Ma ne, nije teško, na kotačima je.
Puno ćete pokisnuti, nije baš blizu.
Ma ništa, evo imam šal.
Ana nije ništa komentirala. Ipak, traper jaknica je već dobrano upila vodu, šal također. Trudila se barem malo joj raširiti kišobran iznad glave, ali ni to uvijek nije bilo moguće. Obilazile su potoke i lokve.
Ali žena nije bila nimalo tužna, čak je pomalo veselo cupkala kraj Ane.
Otkud ste? povika Ana dok su kiša i promet stvarali buku.
Ja? Iz Slavonije, iz malog sela pored Osijeka.
Daleko!
Ma da, ali avionom je čas posla. Samo sam do Osijeka dulje putovala nego do Zagreba. A evo, baš me tu kiša dočekala. Tamo je bilo suho. Al kad sanjaš dugu, moraš proći i kroz kišu…
Kakva duga sad, kasna je jesen, uskoro zima sliježe Ana ramenima.
I to je istina… same lokve…
Koje?
Pa kaljuže, lokve…
Njena torba usporavala je korak, nailazile su prepreke stepenice, rubnjaci, rupe. “Zapravo, kaljuža je odlična riječ”, pomisli Ana. Na kraju je i ona uhvatila ručku; zajedno su vukle.
Došle su do ulice.
Evo, to vam je Breza, a koji broj? Uff, još daleko. Ajde, idemo, dopratit ću vas.
Ne bih ja smetala… Niste morali.
Nemam žurbe, pokisnut ćete skroz bez kišobrana. Hajdemo. Ana uhvati i njenu torbu za ručku, Idete u goste?
K sinu. Iznajmljuje stan ovdje, studira.
A što vas nije dočekao?
Ne zna ni da dolazim. Htjela sam iznenađenje, on me uvijek odgovara od dolaska, žali što sam sama… A meni dosta više ležanja doma i briga, rekla sam idem! Ponijela sam mu i domaće kolače. I da malo prošvrljam po Zagrebu. Da upoznam grad i njegov ritam…
I? Sviđa li vam se?
Žena slegne ramenima, izbjegne golemu lokvu.
Vidim, svatko gleda samo sebe, nitko ne pomaže drugome. To nije dobro… Evo, mislim da je ovo ta zgrada.
Prilaze petokatnici. Ana se sprema pozdraviti, ali vrata su na interfon s kodom. Sklone se pod nadstrešnicu, tu je barem suho. Zovu sinov stan nitko se ne javlja. Žena okrene sina na mobitel ne javlja se. Probaju s Aninog broja isto ništa.
Zovu susjedu preko interfona, ali ona ništa ne zna.
Kad ste zadnji put pričali sa sinom? pita Ana.
Pa, jučer. Valjda je na faksu. Vi, draga moja, idite, puno ste mi pomogli! Hoćete možda komad bureka? Ma ne, ostavite, više isti nije baš ni svjež. Bombon? Ana odbije, Dobro, hvala vam od srca! Ne brinite, dočekat ću ga.
Onda, doviđenja! Svako dobro!
Šteta, ali Ana je stvarno požurila kući. Ionako napravila zaobilazak. Vrijeme se vratiti.
Do stana je stigla brzo, u zgradi nitko super.
Zadnje vrijeme teško je podnosila večeri doma. Otada otkako je došla Tatjana tatina odabranica. Prvo je često dolazila, onda ostajala sve dulje i dulje… Jednog dana izašla iz tatine sobe u Aninom kućnom ogrtaču kao da je doma, a ne u gostima.
Od tog dana sve više se ponašala kao da je ona domaćica, a Ana je tu višak. Počela je “učiti” Anu kuhati, frajerišući gledaj ti kako ja radim pucanke… ovako i onako… A to što Ana sto puta bolje kuha nije ju uopće tangiralo.
Sad ću napravit salatu, zove se Cezar, a Ana ništ’ ne zna, po njezinom.
Tata voli s dimljenim mesom, a vi ste stavili običnu piletinu, pobuni se Ana.
Ma bolje tako. Nije tata više mlad, dimljeno nije zdravo.
Dob, a? Onda kaj si ti, mlada, toliko zagrizla za njega? Tatjana je bila starija od Ane jedva jedanaest godina. Ili voliš ti njega… ili voliš i ti što se tu dobije…
Nestale su njihove večeri kad bi tata kunjao na kauču, a Ana ga grlila i gledali su serije, kad su pričali o faksu, kad su se tukli malim jastučićima, a on je smijao dok ju golicnuo.
Sad mu se Tatjana uvlači pod dekicu koju je mama voljela, Ana ode u svoju sobu i sjedi sama.
Ne leži joj ta Tatjana. Koliko god se govorilo o kćerinoj ljubomori, o tome da tata ima pravo na svoju sreću i da jednog dana i ona sama bude imala svoju… ova Tatjana…
Jednom Ana došla ranije s predavanja, a ova, damica, sjedi na bež kauču, pred njom lavor, jedno stopalo na jastuku radi pedikuru.
Ej, stigla si ranije? Pridruži se, imam stvarno dobar set za noge. Ili ne radiš to?
Radim. Samo u kupaoni, otpovrne Ana, uzme kiflu i ode u svoj kutak. Nema više gušta za jest u kuhinji.
Tatjana se pokušavala praviti pametna, ali ni Anu ni tatu nije uspjela baš previše očarati. Više ju zanimaju celebrity tračevi i novosti sa scene. Ali, dobro, zahvaljujući njoj Ana je pogledala nekoliko dobrih filmova.
Tata, voliš li ju ti? pitala je jednom Ana kad su ostali sami.
Navikao sam više nego što volim. Od dobrog bolje ne tražiš, Ana. Ti ćeš odletjeti jednog dana, s nekim moram dijeliti život. Tatjana je dobra, draga…
Al prazna je, tata. Komandira tobom.
Čuj, nikad nisam bio zapovjedni tip. Zapravo, više su žene bile glavne. Žena bez svojih hirova to ti je kao general bez vojske. Uniforma je, a smisla nema! nasmiješi se.
Samo to i ima, vanjski efekt.
Ne znam, mislim da me voli… Nemoj biti ljubomorna, Ana. I ti misli malo na svoju sreću. Vrijeme je…
Al Ani je stvarno žao tate. Zašto ni sama ne zna… Možda stvarno samo ljubomora, možda zato što je to ipak mamino mjesto.
Dođe doma, presvuče se, tušira, osjeti da se na polici opet pojavio neki novi balzam i gel. Tatjana preuzima prostor.
Još nije ni kavu popila, kad zazvoni nepoznat broj.
Halo, zvali ste me, imam propušteni poziv, ugodan duboki glas.
Pogriješili ste… Čekajte malo, jeste vi možda s Breze?
Da, zašto?
Majka vam je došla iznenada, čekala na kiši. Nema vas doma…
Majka? O, hvala, gospođice…
I odmah prekine.
Ana ode spremiti brzinsku večeru. Vadi masnu tavu što ju je Tatjana ostavila. Uf…
Nedugo zatim, opet zove broj.
Oprostite što smetam. Stvar je takva… Nažalost, nisam u Zagrebu. U Ukrajini sam, na razmjeni, studentski volonteri. Mami nisam rekao, ne bi dopustila, brinula bi se. Sad ni ne mogu do nje, mobitel joj isključen, stalno zauzeto. Ključ ima stanodavka, živi blizu, ali otišla je do ponedjeljka na more. Ne znam stvarno što da radim… Ako možete, javite joj da ne čeka, da ode u hotel par dana. Ispast će joj iznenađenje, ali što ću. Moja majka uvijek s iznenađenjima.
E pa, zgodno… živim dalje, Ana je već u čupavim čarapama i pidžami, pogleda u sivu ulicu kroz prozor. Ali onda zamisli čudotetku pod nadstrešnicom s torbom… i kaže:
Ajde, sad ću joj odnijeti vlastiti telefon da pričate. Samo se svakako javite kad vas zovemo!
Hvala, hvala do neba!
Ana se ponovno obuje, uzme gumene čizme, kišobran i ide na Brezu, planirajući usput svratiti u dućan. Već usput razmišlja, ima li tu kakav hotel? Samo jedan zna, i to preskup; što ako gospođa baš nema novaca? Ali, par dana, valjda će biti u redu. I tko više putuje tako neplanirano “iznenada”?
Pod nadstrešnicom više nikoga. Ana se okreće i vidi plavu jaknu na dječjem igralištu, na stepenici, penjalici za djecu.
Žena se skupila, dlanove između koljena. Smrznula se, nema što.
Dobar dan još jednom! vikne Ana.
Čudotetka se trgne, promeškolji i nasmiješi, ali vidi se da joj nije lako.
Vi ste mi kao vrabac na grani. Smrznuli ste?
Ma jesam malo. Odakle dolazite?
Ana vadi mobitel, zove.
Sin vas ne može dobiti.
Mobitel mi se ispraznio, zvala sam ga, zvala…
Evo, držte…
Žena zgrabi telefon i čim začuje sinov glas, zapjevuši kao onaj vrabac što se naglo sjeti proljeća.
Kako nisi u Zagrebu? A gdje si? U Ukrajini? Ma dobro, sine, snaći ću se, naravno… Samo ti radi što moraš. Čekat ću te, nema veze…
Na licu joj osmijeh kao da je sve sređeno.
Pa, i što ćete sad? pita Ana.
Žena samo gleda okolo, još pod dojmom razgovora sa sinom, potpuno sretna što je rekao da je dobro.
Što ću… odgovara pitanjem, diže se i namjesti jaknu.
Pitam i ja, kamo dalje?
Ima li ovdje kakav prenoćište? Hosteli? pita.
Sjednite, pogledat ćemo zajedno, Ana vadi mobitel i zajedno pretražuju. Nema slobodnih mjesta. Ili su cijene ogromne. Traže stanove “na dan”…
Možda… možda torbu ostavim u garderobi, pa ću švrljat po Zagrebu. Baš sam to i htjela.
Joj, kakvo vrijeme za šetnju! Ajmo kod mene, bit ćete par dana, dok ne dođe stanodavka s ključem. Ana uporno uzima torbu.
Ma ne, kakva sam ja tebi? Možda sam prevarantica! Tko zna danas… žena teatralno mahne šakom u zrak.
Izmišljala je još argumente, ali toliko se smiješno uozbiljila da je Ana prasnula u smijeh. Podigne se i čudotetka.
Joj, jesam smotana… Najradije bi sad do wc-a! cvrkuće žena kroz smijeh, prelazi cestu s Anom.
Kišom idu prema Aninom stanu.
Ajd idemo na “ti”, kao voda i riba, šaljivo će čudotetka.
Ja sam Ana, studentica.
Marina, voditeljica društvenog doma… i svaštarica, malo ples, malo zbor…
Cijeli “kulturnjak”, a?
Nismo do kulturnog centra, nego običan dom kulture “na selu”, znaš kako to ide…
Iako se žena umorila, uporno i dalje predlaže Ani da odustane od ideje da stranac prespava kod nje. Pita hoće li se netko doma ljutiti, nudi da plati…
Oduševljava se stanom, hoda po prostorijama, plješće po butinama i pohvaljuje. Frizura joj je smiješna, kraća, pomalo dječački, ali super joj stoji. Bez kape, bez glupe jakne koja se sada suši na radijatoru, izgleda mlađe nego što jest.
Dok se gostja istuširala, Ana složi ručak. Pronašle su i sobu za gošću, stan je dovoljno velik.
Kolko knjiga imaš! Voliš Krležu? I ja! Pa cijela zbirka Andrića! Daj dođi… joj, otvori knjigu i čita naglas. Ne znam jel da plačem ili se smijem, Krleža takvu tugu i radost spaja… Kad čitam, nekad mi srce puca, nekad trčim od sreće!
Puno ste čitali. Ali “siđajte” odakle takav govor?
Kad si s narodom, tako ti ostane… A što, čudno zvuči? A, Ana, ako tata bude protiv, odmah ja pakiram i odlazim. Samo mi reci bez pardona. Dosta mi je selidbi, ali neću se nametati.
Nema frke. On je doveo Tatjanu, ja ne smijem Marinu? Ionako je pola stana moje.
Ne voliš je?
Ma ne, najbolje nam je bilo samo s tatom.
Znaš, u kući, nekad je sedmero prostrano, nekad dvoje tijesno sve ovisno o bliskosti. Nije kliknulo među vama.
Nije, Ana miješa varivo.
Možda jednog dana. U obitelji i kasica je bolja.
Da, kad je obitelj… dok je bila mama, bila je obitelj, sada…
Objedovale su, zajedno sjele i maknule stol.
Na Aninom zidu visila je fotka nje i mame. Imala je deset godina, mama je grli i privija uz svoje rame… Prekrasna žena, kovrčaste kose, smiješi se nježno.
Marina stane uz fotku, dugo gleda, odmjerava. Toliko pažljivo da Ani malo neugodno, kao da iz njenog pogleda može iščitati i ono što ni sama ne želi gledati.
Držiš nešto u ruci… što to? Ne razaznajem…
Ana sjedi na krevetu, Marina na sofi.
Držim sat. Mama mi ga kupila, Ana osjeti uzbuđenje, ali ne kaže “Stop”, nego nastavi.
Ispričaj mi o mami.
Zašto? Ali baš joj se o tome sad priča.
Ana počne. To što je uvijek sebi samu šaptala, samo u tišini noći, prvih godina iza mamine smrti. Ono što je uvijek lomilo.
Kome još to reći? Tata i baka su bili toliko potreseni da nije htjela njih rastuživati. Prijateljici Svetlani ne bi shvatila. Ediju nema smisla.
A baka i tata su se bojali jer je Ana prve godine stvarno bila loše. Svaku večer bi briznula u plač, gubila kontrolu. Puštala je mamin glasne poruke i plakala.
Nosili su je liječnicima, primala je injekcije, tata je osijedio preko noći. Baka je i sama jedva disala od tuge.
S četrnaest nije više htjela živjeti. Bol ju je pritiskala, kao olovo stezalo sljepoočnice, srce uvrtalo se od tuge, nije mogla disati.
Mame nema! I činilo joj se da su mama i ona jedno, i ne može izdržati bez svoje polovice. Uzeli su joj mobitel, slike, prebacili nju kod bake. Ali ni to nije pomoglo.
Zvala je mamu, molila da joj se pojavi u snu, ali mama nije dolazila. Samo je nestala, otišla…
Kasnije se naučila zablokirati tu stranu života, ne misliti, reći “stop”.
Misli o mami ostale su, ali iz teških su postale blage, površne. Ne bi si dopuštala duboke uspomene, mirise, detalje, bojala se opet sloma…
Mama je poginula na skliskoj cesti, drugi auto izletio je, nije stigla izbjeći.
I sada, pričajući Marini ženi koju jedva poznaje priča i ona dolaze. Sve slike, čak i mirisi, mamine tanke vene na rukama, madež na ramenu.
Koliko je bila jaka ta ljubav, shvatila je tek kasnije. Govorila je Anina duša o njihovim tajnama, o obećanjima, o tome kako joj je mama radila frizure, kako ju je grlila kad se vraća iz škole, što sve od nje tražila… I kako joj je poklonila taj sat. Samo nije ispričala što je kasnije s tim satom bilo.
Prvi puta se ne boji suza. Prvi puta su mirne, ne kidaju je. Ne zna ni zašto baš sad. Možda zbog Marine.
Marina sluša pomno, između obrva joj se stvorila ista ona crtica koju je mama imala.
Ana ni ne primijeti da joj suze teku, a Marina je ozbiljna i nježna.
Joj, pa ja plačem, a? sramežljivo pogladi majicu.
Ma to je ta kiša, zar ne? Nekad je dobro plakati. Ne trpaj tugu u srce, pusti da prođe. I mama bi to htjela…
I Ana shvati kako sada prvi puta plače za mamom bez panike, bez očaja. Mirno, s olakšanjem. I zna da može prestati kad hoće. I zašto baš sad, pred nekom nepoznatom ženom?
“Definitivno čudotetka”, pomisli Ana. I tako zaspi.
Marina je isto zadrijemala tu na sofi, nije ni stigla do sobe.
Vanjska stabla pokorno su predala sve zlato i crvenilo, golu granu u blato.
Kiša je nastavila lagano brisati granicu između neba i zemlje, tuge i radosti, jučer i sutra.
Kao da je zaokružila Anine uspomene, dala im završetak. Jer, kiša nikad ne pada vječno.
