Djevojka s jednom fotografijom
Vidjela sam je prvi dan.
Sjedila je na krevetu uz zid i gledala nešto u rukama. Nije se micala. Nije se okretala na buku iza sebe a ovdje je uvijek bila buka: netko je raspravljao kod posluživanja hrane, netko je kašljao u kutu, a radio na prozoru mrmljao vremensku prognozu. Sjedila je mirno, i na pedeset kreveta u ovoj dvorani izgledala kao da nje tu zapravo i nema.
Spustila sam kutiju s knjigama na pod i prišla Martini.
Tko je ona? pitala sam.
Martina nije pogledala prema meni. Slagala je garniture posteljine na kolica i brojala ih usnama. Pedesetdva, voditeljica skloništa, umorna već prije podneva.
Tatjana. Četvrti mjesec kod nas. Nijedne riječi. Ni s kim.
Baš nimalo?
Ni riječi. Jede, spava, pere se. I sjedi tako. S tom stvari u rukama. Prvo sam mislila ikonica. Nije. Fotografija.
Nema dokumenata?
Ništa od dokumenata. Ni osobne, ni zdravstvene, ni mirovinske. Pokušavali smo srediti novu dokumentaciju odbila je. Bez riječi. Samo je odmahnula glavom i okrenula se.
Pogledala sam Tatjanu. Držala je nešto veličine dlana. Rubovi savijeni, smeđe mrlje od vode. Gledala je u to kao kroz tamno staklo, onako kako gledaš kroz prozor vlaka noću, kad vidiš samo svoje odraze.
Imam dvadesetšest. Studiram izvanredno socijalni rad. Tri puta tjedno dolazim ovdje, u Topla luka. Sklonište za beskućnike, treći kat bivšeg studentskog doma u Trešnjevci. Miriše na varikinu i kuhanu rižu. Prozori gledaju na parking trgovačkog centra. Noću žuto svjetlo natpisa sijeva kroz prozore i žene na obližnjim krevetima ne mogu zaspati. Ovdje žive ljudi bez adrese. Oni, koji na pitanje gdje živite ostavljaju prazninu.
Ne dolazim radi bodova na faksu. Moja baka je zadnje tri godine živjela sama, u malom stanu u Sisku. Zvala sam je nedjeljom. Deset, ponekad petnaest minuta. Mislila sam da je dosta. Mislila sam da ona može sama. Kad sam došla na sprovod, susjeda Ružica me uhvatila za ruku i rekla: Svaki dan je izlazila na stubište. Samo je stajala uz ogradu. Čekala da netko dođe. Ja sam dolazila kad sam mogla. Ali ja nisam ti.
Ne želim više kasniti. Nikad. Ni jednom čovjeku.
Knjige sam slagala na stol u zajedničkoj prostoriji. Krimići, romani, nekoliko zbirki poezije. Josip Mlakić, Branka Primorac, Damir Karakaš ono što se čita, ne ono što stoji za ukras. Jedna knjiga je bila odvojeno Glas preko zida, Nikola Prelog. U kutiji iz antikvarijata, flomasterom unutra pisalo 7 . Nisam ni gledala tko je autor. Izvukla iz kutije i stavila uz krimiće.
Tatjana nije došla do stola. Nitko od žena obližnjih kreveta nije prišao knjige iz skloništa uzimaju samo kad misle da ih nitko ne vidi. Do večeri, hrpica manja za tri komada. Glas preko zida ostao.
I sljedeći dan.
***
Tjedan poslije donijela sam čaj.
Ne u blagovaonu, ne uz posluživanje gdje stoje plastične čaše i paketići šećera. Ulila sam dvije čaše iz termosice što sam donijela doma s mentom, baš kako je baka kuhala i samo sjela kraj Tatjane. Jednu čašu stavila sam na ormarić pred njom.
Nije pogledala u mene.
Sjedila sam šutke, pila svoj čaj. Menta je mirisala na ljeto. Deset minuta. Onda sam ustala i otišla. Čaša na ormariću ostala je puna.
Sutra isto. Dvije čaše, tišina, miris mente. Trećeg dana Tatjana je uzela čašu. Nije zahvalila. Nije kimnula. Samo uzela i pila malim gutljajima, držeći čašu objema rukama. Tako piju oni kojima je važnije toplina ruku nego čaja.
Gledala sam joj ruke. Prsti dugi, zglobovi jasni. Nokti kratki, uredni rez, čisti rub. Podrezivala ih pažljivo, čak i ovdje, u dvorani s pedeset kreveta, gdje većina odavno više ne pazi na ništa osim na jutarnji doručak.
Martina mi je rekla ne očekuj. Ima ljudi koji se više ne vrate. Odu u sebe i odatle nema natrag. Vidjela sam ih na desetke, rekla je zavlačeći kosu pod maramu. Za par mjeseci šaljemo dokumente na centar i ona seli u starački dom. Onda više nije naša briga.
Ali primijetila sam nešto što Martina nije. Ili jest, ali nije pitala.
Tatjana svaki je dan namještala krevet. Pažljivo, uvlačila svaki rub. Prekrivač zategnut, ni traga nabora. Kaput tamnosivi, debele tkanine, s džepom zakrpanim urednim šavovima vješala je svaki put isto, odmjereno. Šavovi jednaki, svaki milimetar na istoj udaljenosti. Tako krpa čovjek naviknut na red. Na sustav. Na to da stvari trebaju biti na svom mjestu. Netko koji je cijeli život vodio bilježnice, provjeravao zadaće, gledao raspored.
To nije osoba koja se predala.
Desetog dana donijela sam joj knjigu. Upravo tu Glas preko zida. Položila sam na ormarić uz čaj s mentom.
Dobra knjiga, rekla sam. Ja sam je čitala s petnaest.
Tatjana je pogledala naslovnicu. Prvi put sam vidjela da joj se lice mijenja. Nije to bio osmijeh. Čak ni trag osmijeha. Samo je mišić kraj usana zadrhtao, a prsti su se primakli knjizi, dotaknuli hrbat. Zadržali se na slovima.
Uzela je knjigu.
I navečer, kad sam izlazila i osvrnula se s vrata, vidjela sam: Tatjana leži na krevetu i čita. Fotografija na jastuku, pokraj glave. Kao da joj trebaju i prošlost i nečija priča istovremeno.
Kad sam izašla, bilo mi je toplije nego unutra.
Prošle su dva tjedna.
Dolazila sam svaki put s čajem. Sjela bih kraj nje. Ili šutjela, ili pričala o vremenu, o knjigama koje su upravo stigle, o tome kako u kafiću preko ceste sad prave kroasane s višnjom. Sitnice. Sigurne teme. Ništa osobno, ništa što boli. Tatjana je slušala. Katkad bi kimnula. Jednom je mrvicu okrenula glavu dok sam pričala o mačku koji živi u dvorištu skloništa i dolazi na stražnji ulaz po hranu.
Onda je progovorila.
Bilo je to utorkom, četrnaestog ožujka. Vani je sivo-blatna kaša između snijega i kiše, radio na prozoru javljao je gužve na Savskoj. Tatjana je popila čaj, spustila čašu i rekla:
Želiš znati šta je na fotografiji.
Nije pitanje. Izjava. Glas joj je dubok, riječi jasne svaka do kraja izgovorena, svaki suglasnik. Tako govore ljudi koji su dvadeset godina stajali pred razredom i znaju: progutaš li riječ, zadnji red te ne čuje.
Samo ako želite pokazati, rekla sam.
Tatjana je šutjela pet sekundi. Meni je djelovalo dulje. Izvukla je fotografiju iz džepa kaputa baš onog, zaškropljenog. Uredno, dvama prstima, kao da nosi nešto nježno. Pružila mi.
Izgužvana, s mrljama od vode. Rubovi zavinuti. Na slici žena pored školske ploče, djeca oko nje. Žena u svijetloj bluzi, vezane kose, ruke na ramenima dvoje iz prvog reda. Smiješi se. Široko, otvoreno tako se smiješi kad ne znaš da te netko slika. Ili znaš, ali ti je dobro. Djeca oko nje isto njih petnaestak. Šesti razred. Jednom dječaku razvezana žniranca. Djevojci pletenica i bijela vrpca.
To sam ja, rekla je Tatjana. Prije dvadeset i dvije godine.
Gledala sam u sliku, pa nju. Na slici žena od četrdeset, sigurna, vedra. Ravnana leđa, ruke navikle na kreda. Preda mnom Tatjana. Šezdeset i nešto. Tamni kaput. Tanka ramena. Ali glas isti. Pogled isti. Onaj koji vidi, a ne samo gleda.
Dvadeset godina predavala sam hrvatski jezik i književnost. Osnovna škola Vladimir Nazor, Sisak.
Hrvatski?
Da. Od osamdeset i šeste do dvadesete. Trideset i četiri godine, kad se zbroji. Onda su školu zatvorili. Nova mreža škola, izgovorila je mirno. Kao dijagnozu na koju si već navikla. Godinu kasnije, Ante je umro. Moj muž. Moždani udar. Kredit više nisam mogla vraćati. Stan su odnijeli.
Govorila je kratko. Bez detalja. Činjenice kao popis. Kao liječnički karton bez uzdaha, bez pauze, jer ako staneš, pogubiš se.
Godinu dana sam bila kod poznanika. Prvo kod bivše kolegice, pa nekadašnje prijateljice s faksa. Onda mi je svima postalo neugodno. Otišla sam.
I fotografija?
Tatjana ju je uzela natrag. Počela zaglađivati prstima svaki kutak, svaku izgužvanu crtu.
Podsjećam se tko sam bila. Da ne zaboravim uvijek se može vratiti.
Osjetila sam knedlu u grlu. Ne zbog žaljenja. Nego zbog načina na koji je to rekla mirno, uvjereno. Nije to bila nada. To je bila činjenica. Kažnjena i provjerena, kao formula.
Tatjana Marić, rekla sam. A djeca na slici? Tko su oni?
Moji učenici. Šesti b, godina 2004. Netko je odselio. Netko sasvim promijenio život. Jedan dječak on piše knjige. Čula sam na radiju. Prezime ne pamtim. Ali glas sam prepoznala.
Glas?
Imao je poseban glas kao dijete. Tiho, ali kad bi počeo čitati pjesme, cijeli bi razred utihnuo. Čak i Igor, što je stalno bacao papiriće, skupio bi ruke i slušao. I na radiju, isti glas. Vozila sam se tramvajem, čula i uhvatila se za šipku.
Spremila je fotografiju u džep. Pogladila šav, kao da svaki put provjerava džep je na mjestu, fotografija je tu.
Bio je povučen dječak. Otac rano otišao, majka radila dvije smjene u pekari. Poslije škole je ostajao kod mene u razredu. Pravila sam se da gleda povijest, a on samo nije htio ići kući praznoj. Nisam tjerala. Ostavila bih mu jabuku na stolu. I pričali bi. O knjigama, junacima, zašto je Raskoljnikov išao Soni. Uvijek bi pitao: Tatjana Marić, što ako se junak ne vrati? Što onda? Ja bih rekla: Pravi junak se uvijek vraća. Pa makar kasno.
Zašutjela je. Gledala u zid ispred sebe. Ne u mene, ne u salu nego u nešto tamo, što tu više ne postoji. U razred koji više ne postoji.
Nisam ništa rekla. Ponekad je tišina sve što možeš dati.
***
Navečer sam sjela u kafić preko ceste. Mali lokal, pet stolova, miris mljevene kave i cimeta. Laptop na stolu, ohlađeni latte uz njega. I tražila.
Osnovna škola Vladimir Nazor, Sisak. Poznati bivši učenici.
Ništa. Škola zatvorena 2020, zgrada je prebačena u centar za dodatnu nastavu. Nema web stranice. Facebook zadnji put ažuriran prije tri godine. Ipak, ušla sam u internet arhiv, pronašla staru stranicu škole popis Naši bivši učenici. Tri imena. Profesor, ravnatelj i Nikola Prelog, pisac.
Ukucala sam u tražilicu: Nikola Prelog pisac.
I stala.
Nikola Prelog. Tridesetčetiri godine. Autor triju romana. Dobitnik književne nagrade Tportal. Prva knjiga Glas preko zida 2015.
Glas preko zida.
Knjiga koju sam ostavila Tatjani.
Knjiga koju sam pročitala s petnaest.
Zavalila sam se na stolcu. Konobarica je prošla i pitala jesam li dobro. Kimnula sam. Ništa nije bilo dobro.
Sjećam se te knjige. Odlično. Bila je o dječaku koji odrasta sam u provinciji. O učiteljici koja vidi u njemu ono što nitko nije. O tome kako jedna riječ pravovremena, prava može sačuvati čovjeka čitavim. Ne spasiti u velikom smislu riječi. Samo ne dati da se raspadneš.
Pročitala sam je s petnaest, ležeći na bakinom kauču u Sisku. Vani je padala kiša, baka kuhala kompot, a ja čitala s glavom na izvezenom jastuku. I tada pomislila: hoću tako. Hoću čuti ljude. Hoću biti tu kad je bitno. Ne kasnije, ne preko telefona, ne deset minuta u nedjelju.
Zbog te knjige upisala sam socijalni rad. Ne zbog skripti, nego zbog toga. Zbog knjige o dječaku i učiteljici koja ostavlja jabuku.
Otvorila sam intervju Preloga od prije dvije godine dugačak razgovor za jedan portal. Govorio o školi, Sisku, kako miriši kreda i škripe stolice kad ostaneš zadnji u razredu. I o njoj.
Moja učiteljica hrvatskog, Tatjana Marić. Jedina koja je vidjela nešto u meni kad sam sam sebi bio nitko. Prvu knjigu pisao sam misleći na nju. Na ono što je radila svaki dan ostajala je i slušala. Ne zato što je morala. Zato što joj je bilo stalo.
Spustila sam niže. Otvorila elektronsko izdanje Glasa preko zida besplatno na stranici nakladnika, deseta godišnjica. Prva stranica. I ugledala ono što nisam zapažala s petnaest onda nitko ne čita posvete.
T.M. učiteljici koja me čula.
T.M. Tatjana Marić.
Sjedila sam gledajući ekran. Latte se posve ohladio. Kafić je zatvarao za pola sata.
Žena zbog koje je Prelog postao pisac. Zbog koje postoji knjiga koja je mene dovela do socijalnog rada. Ta žena sad spava na krevetu u skloništu za beskućnike. Bez osobne. Bez mirovine. Ništa osim izgužvane fotografije u zakrpanom džepu kaputa.
Izvadila sam mobitel i našla kontakt izdavača. Email za poslovne upite.
Počela sam tipkati.
Poštovani, zovem se Petra. Volonterka sam u skloništu za beskućnike u Zagrebu. Ovo je poruka za Nikolu Preloga. Znam kome je posvećena knjiga Glas preko zida. Tatjana Marić je živa. Tu je. Čuva fotografiju razreda u kojem ste išli. Šesti b, 2004. I sjeća se dječaka koji je poslije nastave čitao pjesme i nije htio doma.
Priložila sam sliku fotografije fotografirala ju mobitelom dan kad mi ju je pokazala, mutna, ali lica se vide.
Poslala sam.
Zatvorila laptop. Pokupila stvari. Izišla iz kafića. Vani je puhao vjetar, ožujak je mirisao na mokar asfalt. Tek na tramvajskoj stanici, kad sam vadila pokaz iz džepa, shvatila sam da mi ruke drhte.
Tri dana bez odgovora.
Provjeravala sam mail svakih par sati. Ništa. Mislila sam, možda je poruka završila u smeću. Možda nakladnik ne prosljeđuje osobne upite. Možda je pročitao i odlučio da je to neka izmišljotina.
Dolazila sam u sklonište, pila čaj s Tatjanom. Razgovarala je više. Ne o svemu samo o školi. Pričala je o učenicima ne po imenu, nego po pričama. Jedna djevojčica pisala je poeziju i skrivala ih u klupu. Ja bih ih našla i vratila, a uz njih bombon. Nek zna da je netko pročitao. Godinu kasnije, čitala je pjesmu na priredbi. Ruke su joj drhtale, glas prekidao, ali izdržala je. Ili: Jedan dečko tukao se svaki dan. S kim god, bez razloga. Šake ranjene, učitelji su okretali glavu. Ja sam mu dala Malog princa. I prestao je. Ne odmah. Poslije mjesec. Prišao i upitao: Učiteljice, a Lisac je bio sam, zar ne?
O bivšim učenicima je pričala kao da su sad pred njom. Kao da je bilo jučer, ne prije dvadeset godina.
Slušala sam i mislia: kako može itko zaboraviti osobu koja se tebe tako sjeća?
Četvrtog dana stigao je odgovor.
Bila sam u tramvaju, mobitel zazujao u džepu. Mail. Ne izdavač on osobno. Privatni mail, ime u pošiljatelju: Nikola Prelog. Tri reda:
Petra, dobio sam poruku. Dolazim. Recite kada mogu doći. Tatjanu Marić tražim četiri godine. Rekli su mi da je škola zatvorena, to je to. Broj ne odgovara. Stara adresa drugi ljudi. Nigdje više. Nisam znao. Hvala što ste pronašli mene.
Četiri godine. Tražio je. Nije našao. Tad je Tatjana već bila kod poznanika, pa nigdje.
Pročitala sam poruku još tri puta. Javila mu vrijeme i adresu skloništa.
Preostalo je najteže reći Tatjani.
***
Došla sam ujutro, petak. Tatjana je sjedila na krevetu kao i obično. Fotografija u rukama. Kaput na stolcu. Vani prvo pravo proljetno sunce, žute trake na podu. Netko na kraju sale upalio radio, ženski glas pjevao nešto o bijelim ružama.
Sjela sam kraj nje. Stavljam čaj. Uzela je čašu.
Tatjana Marić, počela sam, trebam vam nešto reći.
Gledala me, mirno.
Našla sam vašeg učenika. Onoga koji piše knjige. Nikola Prelog. Napisao je Glas preko zida onu knjigu što ste čitali. Hoće doći. K vama.
Nije se pomaknula. Čaša je stala uz usne. Nekoliko sekundi tišina. I radio je utihnuo baš tad.
I onda tiho:
Ne.
Molim vas, Tatjana Marić, pričekajte.
Ne treba. Ne želim da me vidi ovakvu. Ovdje. U ovom kaputu, na ovom krevetu. Ne.
Spustila je glavu. Prvi put u ovih tjedana, ruke su joj se stisle. Prsti pobijelili. Čaša skoro ispala, stigla sam je uhvatiti.
Imam dvadesetšest i nisam znala reći ništa. Stajala sam pred ženom koja je dvadeset godina učila djecu da nađu prave riječi, a sama sam ostala bez ijedne. Sve što mi je padalo na pamet činilo se premalim.
Onda sam se sjetila.
Vi ste meni rekli: Da se sjećam može se vratiti.
Pogledala me.
Vi ste to rekli, ponovila sam. Ne ja. Vi. Svaki dan gledate tu fotografiju jer vjerujete: može se vratiti. A evo on dolazi. Sjeća vas se, Tatjana Marić. Četiri godine vas tražio. Brojevi, stara adresa sve je prošao. Nije uspio naći. Al nije zaboravio.
Gledala me. Osjetila sam da se nešto u njoj miče ne na licu, dublje. Kao kad popusti šav što ga svaki dan navlačiš, da izdržiš.
Četiri godine? pitala je.
Četiri.
Pogledala je opet fotografiju. Prstom prešla preko lica dječaka iz drugog reda mršav, tamna kosa, niži od ostalih.
Evo ga, šaptala je. Nikola. Sjedeo je treći red kraj prozora. Uvijek gledao nekud van, kao da ga više zanima ono s druge strane. Ali kad bih ga pozvala pred ploču čitao je tako da ja zaboravim disati.
Sklopila je fotografiju. Stavila u džep. Rekla:
Dobro.
Nikola je došao u subotu.
Stajala sam pred ulazom i čekala. Izašao je iz taksija visok, tamni kaput. Preplanulo lice, kao netko tko puno vremena provodi vani, u dvorištu ili vrtu. Krenuo je prema meni s papirnatom vrećicom. Unutra nešto ravno, kvadratno.
Petra? pitao je.
Da.
Hvala, rekao je. Vidjelo se da mu je teško govoriti. Ne od uzbuđenja. Od nečega dublje. Krivnje što se gomilala godinama.
Odvela sam ga u salu. Tatjana je stajala uza svoj krevet. Nije sjela bila je uspravljena. Kaput na ramenima, fotografija u džepu. Leđa prava, kao na fotografiji otprije 22 godine. Pripremala se za susret kao za sat.
Nikola je stao tri koraka od nje. Zaustavio se.
Tatjana Marić?
Klimnula je.
Prišao je bliže.
Vi ste, rekao je. Prepoznao sam po glasu, kad ste rekli dobro. Tako ste uvijek govorili kad sam napokon shvatio ono što objašnjavate. Dobro. Kratko. I smiješili se samo jednim kutom usana.
Tatjana ga je gledala. Brada joj je jednom zadrhtala.
Odrastao si, Nikola.
Jesam, kimnuo je. Odrastao sam i napisao knjigu. O vama. Glas preko zida je o vama, Tatjana Marić. Vi ste jedina koja me čula kada sam šutio.
Izvadio je knjigu iz vrećice. Veliko, tvrdo izdanje, poklon naklade. Otvorio prvu stranicu.
T.M. učiteljici koja me čula.
Za vas, rekao je. Uvijek je bilo za vas.
Tatjana je uzela knjigu. Prislonila na prsa s obje ruke. Zaklopila oči.
Povukla sam se k vratima. To nije bio moj trenutak. Bio je njihov.
Nikola je sjeo do Tatjane na krevet. Pričali su dugo možda sat, možda dulje. Stajala sam kraj vrata, nisam čula riječi sala je velika, a nekome je opet svirao radio. Ali vidjela sam kako se Tatjana smije. Prvi put u pet mjeseci otkad je znam. Smijala se pokrivajući usta dlanom, kao žene koje su zaboravile na osmijeh. Nikola se smijao s njom. Onda su zašutjeli i stavio je ruku na njezin džep onaj zakrpani, gdje fotografija.
Onda se okrenuo k meni.
Petra, zvao je. Dođi.
Prišla sam.
Gospođa Marić kaže da ste joj vi donijeli moju knjigu. Prije nego što ste znali tko sam.
Da, rekoh. Bila je u kutiji iz antikvarijata. Sasvim slučajno.
A vi ste je čitali s petnaest.
Da.
Gledao me. Imao je tamne oči i u njima nešto što nisam mogla definirati. Nije iznenađenje. Ni radost. Nešto veće.
Shvaćate li što se događa?
Shvaćala sam. Tatjana je njega naučila. On je napisao knjigu. Knjiga je došla k meni, na bakin kauč u Sisku. Ja sam postala volonter. I pronašla Tatjanu.
Krug.
Razumijem, rekla sam.
Nikola je ustao.
Gospođo Marić, rekao je. Nećete više ostati ovdje. Želim pomoći. S dokumentima, stanom, poslom ako želite.
Ne treba mi milostinja, rekla je Tatjana. Glas joj je postao čvrst učiteljski, naučen prekidati.
Nije to milostinja, rekao je. To je dug. Vi ste meni dali zanimanje. Vi ste meni dali riječ. Ostavili ste mi jabuku da ne moram u praznu kuću. Meni je tridesetčetiri, imam tri knjige, nagradu, kuću van Zagreba. A vi ovdje. To nije kako treba. I želim ispraviti.
Tatjana je šutjela. Nije odvajala pogled.
Ne za dan, nastavio je. Ne za tjedan. Koliko god treba. Dokumenti, soba, vrijeme za oporavak. Neću nestati. Već sam nestao jednom kad sam izgubio vaš broj i nisam vas našao. Više neću.
Gledala ga je. Prepoznala sam pogled isti kao na fotografiji. Iskren, procjenjuje, kao učitelj kad provjerava govoriš li istinu ili učiš napamet.
Dobro, rekla je Tatjana.
I osmijehnula se. Jedan kutak usana kako je opisao.
***
Prošao je mjesec.
Došla sam na drugi kat stare zgrade u Trešnjevci. Isti kvart, deset minuta od skloništa. Zajednički stan, tri sobe, dugački hodnik, bicikl uza zid, miris dinstanog luka iz susjednog stana. Tatjana je živjela u krajnjoj sobi, prozor gleda u dvorište.
Vrata su otvorena.
Soba mala krevet, stolac, ormarić, polica za knjige. Uredno. Na prozoru tri knjige naslagane. Na vješalici kraj vrata kaput. Onaj isti, tamni, debele tkanine. Džep zakrpan, šavovi isti. Prazačan.
Zato što je fotografija sada na ormariću. U okviru. Jednostavan, drveni okvir. Ali fotografija više nije zgužvana Tatjana ju je ispeglala, ispod stakla izgleda drugačije. Ne kao krhotina prošlosti koju treba sakrivati u džep. Kao dio sadašnjosti. Kao nešto što stoji otvoreno, što se ne stidiš.
Tatjana je sjedila na prozoru i čitala. Podignula pogled.
Čaj? pitala je.
Da, odgovorila sam.
Ustala je, otišla u kuhinju. I čula sam je kako susjedi u hodniku govori: Dobro jutro, gospođo Mirjana. Je li kuhalo slobodno? Glas dubok, svaka riječ jasna. Ali mekan. Lagan, kao da joj je netko skinuo teret s leđa.
Pogledala sam fotografiju u okviru. Žena kraj ploče, djeca oko nje. Dječak iz drugog reda, mršav, niži od ostalih onaj koji je postao pisac. Učiteljica koja je postala beskućnica. Pa više nije.
Nikola je održao riječ. Dokumente su riješili za tri tjedna angažirao je odvjetnicu za ovakve slučajeve. Osobna, zdravstvena, mirovinski. Sobe je pronašla Martina imala je vezu u općini. Nikola je platio prvih šest mjeseci. Tatjana već ima papire za posao knjižničarke u gradskoj knjižnici na Savskoj Martina pomogla s preporukom i papirima.
Tatjana je donijela čaj. Dvije čaše. S mentom. Kao u skloništu, samo obrnuto tada sam ja njoj donosila čaj, sad ona meni.
Hvala, rekla sam.
Za što? Čaj?
Za rečenicu. Da se može vratiti.
Sjela je nasuprot. Nosila je svijetlu bluzu s malim ovratnikom. Sličnu onoj s fotografije.
Vidiš, znaš, rekla je, vratiti se ne znači vratiti u Osnovnu broj četrdesetsedam. Ni u Sisak. Ni 2004. Vratiti se je tamo gdje si svoj. Mislila sam, fotografija čuva prošlost. A zapravo čuva budućnost. Ono što je unutra ostalo cijelo, čak kad je sve okolo otišlo.
Pogledala je okvir. I mene. Sad gleda ljude, ne sliku. Vratila se.
Popila sam čaj. Ustala.
Dolazim u četvrtak, rekla sam.
Dođi, rekla je. Bit ću.
Dvije riječi. Bit ću. Za nekoga tko pola godine nije imao adresu, one znače sve.
Izašla sam van. Travanj, miris mokre zemlje i nečega svježeg, zelenog grmovi u dvorištu već pustili prve listove, nježno zelenkaste poput crteža djeteta. Hodala sam i mislila kako sam s petnaest pročitala knjigu i odlučila: hoću biti blizu kad je važno.
I evo me. Tu sam.
Fotografija stoji na ormariću. Ne u džepu. Ne u rukama. U okviru, pod staklom. I žena na njoj smiješi se široko, otvoreno, kao čovjeku komu je lijepo.
Kao Tatjana pet minuta prije, kad je točila čaj.
Može se vratiti. Dokazala je.
