U šezdeset i trećoj, on je otišao drugoj. Čitala sam mu poruke i nisam vjerovala…
Odlazim k Mirjani izgovorio je Zlatko Jakšić, gledajući u zdjelu hladne palente. Ona me razumije.
Đurđa je zastala s kuhalom u ruci. Voda se i dalje slijevala u prepunjenu šalicu pa se prelila preko rubova na stol prekriven dekom s motivima maslačaka. Vruće kapi su joj pekle vrhove prstiju, ali bol nije osjećala. Samo su njegove riječi odzvanjale u njenoj glavi, poput gramofona kojemu se igla zaglavila na jednoj rečenici.
Tko… Mirjana? izustila je, glasom koji više nije bio njen, dubljim i stisnutim.
Mirjana. Iz našeg stambenog. Jednostavna žena, ništa kao ti. Uz nju osjećam da vrijedim.
Čistačica. Ona koja brusi stubište njihove zgrade. Đurđa se prisjetila krupne žene u izblijedjelom i zamrljanom kućnom ogrtaču, s crvenim rukama i licem umornim kao sav februar. Prisjetila se kako joj je jednom, pred Badnjak, udijelila deset eura za čaj.
Trideset i dvije godine, Zlatko. Trideset i dvije! Odrasli smo dijete. Najljepše godine sam ti dala… a ti si pronašao razumijevanje na stubištu?
On je tek tada pogledao u nju. U njegovim očima nije bilo ni bijesa ni stida; samo neka tiha, tužna odluka.
Đurđa, nikad nisi znala što se sa mnom događa. Za tebe sam bio samo muž onaj koji donese plaću, popravi kvaku. A ja… Ja sam čovjek, meni nešto treba…
Što ti treba? spustila je kuhalo tako naglo da je ručka napukla. Što ti nisam dala sve ove godine? Rodila sam ti kćer, vodila kućanstvo, prala, kuhala, radila rame uz rame! Kad si nakon infarkta mjesec ležao, tko te pazio? Tko je tvojoj majci plakao na uzglavlju do zadnjega?
Sve je to bila dužnost tiho je rekao. Ljubavi… ljubavi davno nema.
Đurđa se spustila na stolicu. Noge su joj zaklecale od nemoći, krv zalupala u sljepoočnicama. Muževljevo nevjerstvo u starijoj dobi tako to nazivaju u časopisima, onima što ih ponekad lista s mišlju: To se meni nikad ne bi moglo dogoditi. Koliko žena se već tako prevarilo.
Sve je zapravo krenulo prije godinu i pol, kad je Zlatko otišao u mirovinu. Prije toga bio je inženjer u Đuri Đakoviću, glavni stručnjak u sektoru. Mladi su ga pitali za savjet, direktor ga cijenio. Onda je stigla mirovina. Rođendan, 63 godine, i odjednom, nisi potreban nikome.
Sjeća se tog zadnjeg radnog dana vratio se kući nijem, sivi. Kolege mu oproštajno poklonile ručni sat s gravurom, izrekli lijepe želje. U njegovim očima praznina.
Sad ću valjda biti doma tad je rekao. Rade novi pogon, rekli mi da pustim mladima mjesta.
Ništa zato, Zlajo tješila ga je. Napokon ćeš odmoriti. Cijeli si život slugovao. Radit ćeš nešto za dušu!
Nije radio ništa. Prve mjesece samo je šutio pred televizorom. Onda počeo izlaziti na klupu kod crkve, pridružio se drugim umirovljenicima. Đurđa je bila zadovoljna barem nije više sam. Radila je još, u računovodstvu doma zdravlja. Odlazila rano, vraćala se kasno. Zlatko je dočekivao mrzovoljno, jedva što bi okusio večeru, na pitanja odgovarao s da ili ne.
Kriza nakon odlaska u penziju, došuljala se kao jutarnja magla u studenom. Ništa zapravo ali muž više nije bio isti. Povučena zatvorenost, sitna ćudljivost. Đurđa je sve otpisivala na prilagodbu, na godine, umor. Muška psiha u mirovini, čitala je u časopisima, treba vremena za pronalaženje novog smisla.
Zlajo, hoćemo li na pecanje ovaj vikend? Ili u kazalište?
Ne želim nigdje govorio je. Dosta mi je.
Od čega umoran, pitala se s gorčinom, kad je doma? Ništa nije rekla štedila ga, žalila. Zna ona da muškarci teško podnose gubljenje identiteta.
Kasnije je i ona otišla u mirovinu. Nadala se: sad će biti lakše dvoje, skupa, možda iznova upoznaju jedno drugo. Zrele godine traže trud, znala je ona. Potrebno je iznova graditi bliskost, tražiti zajednički jezik.
Bilo je još gore. Stan postao skučen kao limenka u kojoj dvoje starenja rade buku jednom drugome. Zlatka je nervirala glazba iz kuhinje, to što se budi rano, to što kuha nepravo. Osjetila je, među njima raste zid. Nevidljiv, ali sve deblji.
Mirjana se pojavila tiho, kao da je oduvijek tu. Čistila je godinama njihov ulaz u stambenom poduzeću Komunalac. Ali Đurđa joj nije nikad pridavala značaj neka čistačica, jedna od onih neprimjetnih žena što rade najteži posao.
Prvi znak bio je prije tri mjeseca. Silazila je po poštu, vidjela muža na stubištu sa Mirjanom. Smijali su se nekoj šali, a Zlatko, koji mjesecima nije izvukao osmijeh doma, cereko se kao gimnazijalac.
Što vas to dvoje zabavlja? pitala je, prilazeći.
Muž je odmah ušutio, Mirjana spustila pogled.
Ma tako, pričamo procijedio je i hitro krenuo gore.
Tad nije pretjerano razmišljala. Ali kasnije je primijetila: Zlatko sve češće silazi dolje do dućana, smeće baciti, na zrak. Uvijek se vraća vedriji.
Prva je alarmirala susjeda Ankica, stara prijateljica s četvrtog kata.
Đurđa, jesi li vidjela svog, stalno šapuće nešto s našom čistačicom? Dva puta ovaj tjedan već!
Zlatko? Daj, ne preuveličavaj sumnjičava je bila Đurđa. On samo voli razgovarati.
Razgovarati, hajde sumnjičavo će Ankica. Čuj, puno sam ja toga proživjela. Muškarci u mirovini znaju se otkačiti. Traže potvrdu, mladost A low-cost divljenje lako se nađe nađe se žena što ga sluša i gleda u njega kao boga.
Mirjana divi se Zlatku? smijala se Đurđa, ali nije to bio smijeh.
Sumnja je već pustila korijen. Primijetila je, Zlatko se ponovno brije svaki drugi dan, odjene čistu košulju čak i do kioska. Jednom ga je obavio jeftini parfem.
Zlajo, kakav ti je to miris? pitala je.
Ma što melješ? To je samo sapun samo što je sapun u njihovoj kupaoni mirisao sasvim drugačije.
Presudan dan stigao je početkom listopada. Đurđa je izašla ranije nego inače, išla na tržnicu po povrće. Ugledala ih na stubištu Zlatko i Mirjana, stajali su usko, kao dva goluba u vjetru. Držao ju je za ruku i nešto joj govorio tako tiho da su mu usne bile bliže njenom uhu nego ikad Đurđinome. Na njegovu licu nešto što nije vidjela godinama. Nježnost. Iskren interes. Kao da je probuđen iz sna.
Mirjana ga je gledala odozdo, klimala, smješkala se stidljivo. U pogledu joj zahvalnost, kao da joj poklanja život samim pogledom.
Đurđa je zastala, prislonjena na hladnu stijenku zida. Knedla u grlu, srce lupa da odzvanja po zgradi. Preljub u starosti… Znači, ipak se događa. Cijeli život zajedno, a zapravo su stranci.
Izašla je van. Hodala je, nije gledala kamo ide. Kako ću sad ljudima gledati u oči? Susjedi su sigurno odavno sve vidjeli, šuškaju. Žao im je: jadna Đurđa, muž joj s čistačicom…
Mama, smiri se, molim te Ana joj stavi ruku na rame. Ajmo razgovarati.
Kćerka je stigla dan nakon te večere. Đurđa ju je nazvala, nije mogla izdržati. Plakala je kroz slušalicu, isprekidano pričala o nevjeri, poniženju, propaloj mladosti.
Nema tu što razgovarat, brisala je oči maramicom, tata je rekao da ide. K našoj čistačici. Mirjana se zove. Godinama joj na praznike nosim poklon, pozdravljam je na stubištu.
Gdje je on sad?
Otišao k njoj. Kaže: Prespavat ću, odlučit ću. Kakva odluka? Trideset i dvije godine smo zajedno, kćer, unuci će ubrzo. Sve zbog žene koja pere podove.
Ana stegne usne kao otac; iste sivozelene oči, isti tvrdoglavi pogled.
Mama, razmisli dobro kad ste zadnji put razgovarali ljudski? Zajedno negdje izašli, smijali se?
Takve stvari ne važe! planula je Đurđa. Nismo djeca. Život nije šetnja parkom. Umor, bolesti, rutina. Svatko to ima.
Ali nisu svi prešli granicu tiho će Ana. Znači, nešto nije valjalo. Tata nije zao čovjek. Samo…
Što? Glupi starac pa pao na prvu pažnju? iz nje je provalio bijes. Cijeli život sam mu dala mladost, zdravlje, borila se rame uz rame, kuću vodila, tebe odgajala. A on? Prva koja ga pogladi po glavi i ode!
Mama, ne branim ga Ana joj stisne ruku. Ali slušaj sebe. Sve kažeš kroz dužnost: dala, vodila, radila. Gdje je ljubav? Gdje radost da ste zajedno?
Đurđa je htjela odgovoriti, ali riječi nije bilo. Ljubav? Kada je zadnji put mislila o tome? Prije deset godina? Dvadeset? Život je žmuknuo svu njezinu pažnju, emotivnost rutina, posao, obaveze. Nije se imala vremena baviti osjećajima. Samo živjeli jedno kraj drugog, iz navike. Ka podstanari, a ne muž i žena.
Ali on me izdao prošaptala je. To se ne prašta, Ana, ne razumiješ. To je sramota.
Što sada? Razvod? kćer pogleda izravno. Mama, imaš šezdeset i jednu. Hoćeš li početi ispočetka? Sama?
Kako preživjeti razvod poslije šezdesete?, pitala se cijelu noć. Što onda? Ostati sama u ovom stanu, gdje svaki kutak odzvanja zajedničkim godinama? Dočekati starost u samoći, dok se bivši muž grije kraj čistačice?
Ili oprostiti? Napraviti se da ništa nije bilo? Kako živjeti s čovjekom koji te izdao? Gledati ga svaki dan, znati kamo je bio?
Zlatko se vratio nakon tri dana. Sklonjen, neobrijan, čini se, ostario za deset godina. Đurđa je otvorila vrata, odmakla se, šutila.
Đurđa, trebamo razgovarati rekao je u hodniku.
Govori.
Sjeli su za kuhinjski stol. Onaj za kojim su proživjeli cijeli život. Koliko razgovora, svađa, pomirenja. A sada ovo.
Ne znam kako objasniti, počne tiho. Ne razumijem ni sam sebe. Kad sam otišao u penziju, ko da sam umro. Ne fizički, već iznutra. Svakog dana ustaneš i pitaš zašto? Zašto se dići, kad si nepotreban? Na poslu sam bio zamijenjen, a doma…
Što doma? pitala je.
Nisi bila loša supruga. Sve si učinila kako treba. Ali… zastao je. Gledala si na mene kao zadatak. Muž mora donijeti plaću, popraviti bojler, biti čvrst i jak. A ja više nisam imao snage biti ono što se mora. Htio sam biti samo sebe.
I to si mogao s Mirjanom? gorko je prošaptala. Što ti je dala što ja nisam?
On gleda kroz prozor. Van bijela kiša, mokri listopad.
Slušala me. Samo je slušala. Nije prekidala, nije sudila, nije prigovarala što mislim ili osjećam. Govorio sam o poslu, o tome kakav sam bio. A ona bi gledala kao da je to važno. Kao da sam važan.
Ja te nisam slušala? nemoć i bol je stisla Đurđi grlo. Trideset godina?
Slušala si, ali nisi čula tiho reče. Razmišljala si što za večeru, kojim računima, što malo Anici reći. Nisi razmišljala o meni. Osjećao sam se nevidljivim u svom domu.
Đurđa prekrila lice dlanovima. Je li stvarno prestala primjećivati muža? Kada je to počelo? Nakon Aninog rođenja? Ili i prije?
Zašto nisi rekao ništa? prošaputala je. Zašto nisi pokušao razgovarati?
Jesam, Đurđa. Više puta. Ali uvijek si bila prezauzeta. Posao, kuća, kuhanje, popravak. Uvijek nešto važnije. Nikad samo nas dvoje. Nikad o nama.
U slici joj izroni muževa priča o poslu dok ga ona prekida jer juha kuha. Ili kad on nudi park, a ona odbija: Rublje treba prostrijeti. Kad se primakne u krevetu, a ona okreće glavu: Umorna sam.
Kada su postali samo sustanari?
Što će dalje biti? pitala je, kad su se suze osušile. Hoćeš li do nje otići?
On je šutio. Onda odmahuje glavom.
Ne znam. S Mirjanom mi je bilo lako. Jednostavna žena, bez filozofije. Mogu biti slab pred njom. Kukati na život, strahove, starost. Nikad nije rekla: Snađi se. Samo sluša.
Ja sam govorila, zar ne?
Bila si jaka. Sve si izvela i posao, i kuću, i moju majku dok je bila bolesna. Nikad nisi plakala, nikad se žalila. Kraj tebe sam se osjećao kao kukavica.
Začudila se vlastitoj tišini. Gleda ga: bijela kosa, duboke bore, umorne oči. Starac. Oboje su ostarjeli. Gdje su se na tom putu izgubili?
Zlatko, sjećaš li se kako smo se upoznali? naglo upita.
Iznenađeno je pogleda.
Sjećam se. Na plesu, u klubu metalaca. Plava haljina, pletenica do struka. Najljepša djevojka, a ja muško u radnim hlačama.
Bio si tako sramežljiv, osmjehuje se suzno. Tri puta si pokušao prići, tri puta se povukao. Dok te tvoj Krešo nije pogurnuo.
Bojao sam se da ćeš odbiti. Bila si visoko, pametna, lijepa, dobra obitelj. A ja samo običan tehničar.
Nisam odbila stisne mu ruku. Plesali smo cijelu večer. Sjećaš li se šetnje doma? Bojao si se primiti me za ruku.
Prva si primila, nasmije se. Tada sam znao: sretniče, uspjelo ti je.
Što nam se dogodilo, Zlatko? prošaptala.
Život se dogodio. Zaboravili smo da smo tim. Trebali smo biti tim
Sjede tako, stari ljudi, drže se za ruke. Kroz prozor rominja kiša, Zagreb je tmuran. Negdje Mirjana živi svoj život. Negdje Ana brine o roditeljima. Grad i drugi životi, njihove brige i sreće.
A ovdje, na kuhinjskoj stolici, zbraja se sudbina tridesetdvogodišnjeg braka.
Ankica zove sljedeći dan.
Đurđa, jesi dobro? Čula sam da se Zlatko vratio. Što ste odlučili?
Sjedi ona na balkonu, šalica čaja, muž spava u sobi, nije oka sklopio tri dana.
Ne znam, Ankice. Pričali smo, sjećali se staroga. Ali što sad.
Možeš li mu oprostiti? izravno pita prijateljica.
Ne znam. Srce me peče, guši. Zamišljam ih skupa Glas joj puca. I bijes. I na njega, i na sebe, i na tu Mirjanu. Na cijeli život bijes.
Razumijem uzdahne Ankica. Samo osvetiti se je lako: izbaci ga, razvedi se, da vidi! Ali samoća u starosti to je teško, Đurđa.
Ankica je sama već pet godina, muž joj preminuo, djeca nema. Đurđa zna kakvu prazninu proživljava.
A s izdajicom živjeti počne.
A sama je lakše? prekine je Ankica. Ne kažem: oprosti i zaboravi. Samo razmisli. Toliko ste zajedno, imate Anu, unuci će doći. To je također vrijedno.
Znači, progutati bol i praviti se da nije ništa bilo?
Ne progutati. Preživjeti. Razjasniti. Možda se može nešto novo.
Dugo je Đurđa tamburala po tome na balkonu. Ljubav smiješna riječ sa šezdeset i jednom. Ali srce boli i to nije reuma.
Prisjeća se života: ne svadbi ni rođenja, već malih stvari. Zlatko popravlja pipe, grdi kad matica ne ide, ona mu daje alat. Gledaju TV, komentira vesti, osporava ga. Zima: hodaju iz dućana, uzme joj vrećicu iako ga leđa bole.
Sitnice. Hiljade i hiljade sitnica. Zar je sve to ništavno? Zar jedan krivi korak briše godine ljubavi?
Mirjana se pojavila tjedan kasnije. Đurđa otvara vrata, bez pregače čistačice, u običnoj sivoj vesti. Lice bez šminke, sasvim obično.
Mogu li popričati s vama? tiho upita.
Đurđa bi je najradije otjerala. Ali znatiželja je jača. Što hoće ova žena kojoj duguje suze?
Sjednu za kuhinjski stol. Mirjana vrti maramicu u ruci.
Nisam vam ukrala muža počne, nije mi to bila namjera.
Ali uzeli ste ga hladno reče Đurđa. Ili je sam skočio.
Bio je nesretan. Vidjela sam. Spuštao se dok sam čistila, prijateljski, učtiv. S vremenom, otvori se o poslu, o tome kako je važan bio nekad i kako danas nije nikome.
Ima ženu i kćer.
Znam. Govorio je o vama. Lijepo. Kaže: pametna, jaka, sve izdrži. Ali…
Ali?
Nije mu trebala jaka žena, tiho. Trebala mu je ona uz koju može biti jak. Shvaćate?
Đurđa je šutjela. Previše dobro je shvaćala.
Nisam ja ljepotica, ni pametnjaković. Čistim i čistim, sama djecu podigla, muž mi je pio. Nisam nikad nada imala. Odjednom, čovjek me sluša, pita za mišljenje. Meni je to kao čudo. Briše suze. Ali znam: on je vaš. Ja sam bila odmor. Iluzija.
Đurđa gleda ovu ženu i shvati: nije ona neprijatelj. Oboje su žrtve vlastite samoće. Dvije starije žene, svaka ranjena, svaka sama. Između njih čovjek što je zalutao.
Volite li ga? pitala je.
Mirjana je pogledala iskreno.
Ne znam. Možda bi i voljela, u drugim okolnostima. Ali znam, on vas voli. Govorio je o nerazumijevanju, ali uvijek s toplinom. Vi ste mu život, ja pauza.
Nakon njezinog odlaska, Đurđa je dugo sjedila. Mirjana nije razaračica brakova; nesretna je žena kojoj je trebala toplina. Kao i Zlatku. Kao i Đurđi.
Svi traže isto: razumijevanje, prihvaćanje, ljubav. Ali na pogrešnom mjestu.
Navečer su opet sjeli. Đurđa napravi njegov omiljeni zlevanku s kupusom, nije znala ni zašto.
Mirjana je dolazila rekla je.
Zlatko zadrhti, ništa ne kaže.
Razgovarale smo, ljudski. Znaš, razmišljala sam: i ja sam kriva.
Đurđa…
Pusti me. Kriva sam jer si mi postao navika. Dio namještaja. Kao frižider ili stol, uvijek tu. Prestala sam cijeniti. Glas joj drhti. A kad si otišao, shvatila sam da te gubim. Užasno sam se uplašila.
Zlatko joj prvi put stiska ruku, čvrsto.
Nisam ti želio nanijeti bol. Jednostavno sam se gušio od rutine. Nestajao sam. Kad se pojavila Mirjana, gledala me kao čovjeka. I ja sam se uhvatio za to.
Razumijem kimne. I meni je bilo teško. U mirovini odjednom shvatiš: život prošao. Nestala mladost, ljepota. Ostala starost i bolesti. Mi smo dvoje skupa, ali svatko je sam sami u istoj kući.
Šute, drže se za ruke. Kroz godine su proživjeli i radosti i tuge, uvezani tisućama niti: mirisima, navikama, šalama.
Muževa nevjera bila je krik za pomoć. Pokušaj da se nađe sebe, kad cijeli svijet šalje poruku: vi ste nepotrebni, gotovi ste.
Što sad? pita Zlatko. Shvaćam te ako mi ne oprostiš. Ako želiš razvod. Naći ću sobu, otići ću.
Kako preživjeti razvod nakon šezdesete? Sad joj se odgovor mijenja. Možeš ga izbaciti. Nositi bol do kraja dana sama, ponosna.
Ili pokušati drugačije. Početi iznova. Ne vratiti staro staro je ovdje i dovelo. Stvoriti nešto novo, drukčiji odnos za odraslu starost, biti pravi partneri.
Nemoj odlaziti. Ostani. Pod uvjetom.
Kojim?
Počinjemo ispočetka. Učimo razgovarati. Slušati. Vidjeti. Ne praviti se da je sve dobro kad nije. Pogleda ga u oči. Ne obećavam lagano. Oprost neće doći odmah. Ali želim pokušati. A ti?
Polako kimne. Oči mu zasuzile.
Ne znam ni odakle početi.
Samo pričajmo. Svaki dan. Nebitno o računima, nego o nama. I idemo negdje skupa. U kazalište, galeriju. U park.
Kao nekad ponovi. Đurđa, sjećaš li se jezera, kad je Ana imala tri?
Sjećam. Zaboravio si udicu, samo smo gledali vodu i pričali.
O nečem važnom smo razgovarali?
Ne sjećam se. Ali bilo je dobro. Voljela sam biti s tobom.
Tri mjeseca prođu. Zima stigne u Samobor s ledom i snijegom. Đurđa promatra Zlatka kroz prozor čisti stazu pred zgradom, stane, proćaska sa susjedom. Običan, prosječan penzioner kao svi drugi, ali za nju je muž.
Nije bilo lako. Oprost je boljio. Ponekad, kad ga pogleda, sjeti se Mirjane i stegne je tuga. Htjela bi viknuti, istresti sve. Ali naučila je govoriti o tome da ne šuti, ne guta.
Zlatko se mijenjao. Slušao je. Nisu više sjedili u nijemoj tišini. Zajedno su išli na izložbe. On je pisao memoare o radu u Đuri Đakoviću. Đurđa je krenula na radionicu slikanja o kojoj je sanjala godinama. Zlatko je išao s njom na izložbe, smijao se, podržavao je Đurđa se osjećala ponovno vrijednom.
Mirjanu više nije viđala, prešla je čistiti u drugi kvart. Bolna priča ostala je prošlost.
Ana dolazila često. Smijala se:
Mama, kao da ste oboje omladini tako ste živahni!
Zaljubljeni neobična riječ za stare ljude, ali možda upravo to. Ponovno su otkrivali jedno drugo.
Proljeće stigne rano. Ožujak, otapa se snijeg, a Đurđa i Zlatko šetaju parkom. Primi je pod ruku.
Zlajo, žališ li? upita naglo.
Zbog čega?
Zbog svega. Mirjane.
On stane, gleda joj u lice.
Žalim što sam te povrijedio. Ne što mi se dogodio prelom, nego što sam mogao samo zalupiti vratima. Ali… bez toga bi nestali. Polako izumirali kao par. Sad sad se osjećam živim.
Psihologija muških u penziji smije se Đurđa. Čitala sam: bježe od starosti, traže potvrdu. Obično završava razvodom.
Kod nas nije poljubi je u čelo. Zato što si jaka. I mudra.
Nisam do kraja oprostila iskreno kaže. Ponekad boli. Ali radim na tome. Jer te trebam više nego svoju bol.
Dolaze na obalu jezera; voda još hladna, ali živa. Oko njih obitelji, djeca. Život ide.
Sjećam se, htio si ovdje doći, kaže Đurđa. Kao nekad, kad je Ana imala tri.
Sjećam. Doći ćemo ovog ljeta, ako želiš. Unajmit ćemo vikendicu, cijeli tjedan.
Samo nemoj zaboraviti udicu.
Neću. Ali meni ne treba riba. Trebaš mi ti.
Prisloni se uz njega. Nevjerstvo je skoro uništilo cijeli život, ali iz toga su izišli novi. Ne isti, ali bolji.
Znaš, shvatila sam nešto kaže Đurđa gledajući sunce. Život ne staje nakon šezdesete. Promijeni se, ali može biti dobar ako ga živimo zajedno.
Zajedno potvrdi on. Kao što smo obećali. Sjećaš li se zavjeta: u dobru i zlu, u bolesti i zdravlju?
Sad znam što znači. Ne odustajati. Ni kad je najteže. Ići zajedno.
Stoje zagrljeni na obali. Dvoje ljudi, puni rana, ali zajedno. Nema savršenstva, ostali su ožiljci. Ali zajedno su.
I pred njima su godine možda deset, dvadeset. Godine vrijedne jer će ih živjeti zajedno.
Đurđa podigne lice prema suncu. Sjaji proljetno, obećava. Ispred nje je novi život. Drugačiji, ali ispunjen.
A ona je spremna. Jer ljubav u starosti nije strast. Ona je izbor: svakog jutra odlučiti ostati. Praštati. Raditi na sebi. Ne predati se.
Oni su izabrali jedno drugo. I birat će se još svaki dan.
