Dugo nisam mogla napisati ove riječi, čak ni sama za sebe, ali večeras dok sjedim u svom malom sobičku u Rijeci i još uvijek osjećam ostatke uzbuđenja koje mi kroz tijelo donosi noć, želim sve staviti na papir. Moji školski kolege godinama su me zadirkivali jer sam kći domara ali večeras, na maturalnoj večeri, izgovorila sam šest rečenica koje su ih dovele do suza.
Zovem se Zvjezdana. Imam osamnaest godina.
Tata mi je školski domar, zove se Damir. Godinama radi u našoj gimnaziji. Čisti hodnike, mijenja žarulje, popravlja brave i ostaje do kasno nakon utakmica sve ono što nitko drugi ne želi. Uvijek nasmijan, pristojan, nenametljiv, ali njegov posao postao je razlog za sprdnju, cilj glupih šala.
Početkom prve godine, dok sam stajala uz ormarić, Ante iz mog razreda povikao je kroz hodnik:
“Hej, Zvjezdana, jel’ imaš više prava bacat papiriće od drugih?”
Svi su se smijali.
Princeza metle, Kraljica smeća, Mala od domara postala sam lik iz njihove šale, prestala sam biti Zvjezdana.
Nasmiješila bih se, iako su riječi rezale. Ako se i ja smijem, možda neće toliko boljeti, tješila sam se.
Najteže je bilo ljeti, kad bi tata ostajao nakon škole na sve igraonice, koncerte, sve što mu padne šaka, samo da zaradi još koju kunu. (Danas kune više nema, ali navika ostaje.) Nikad se nije žalio. Nakon smrti mame, kad sam imala devet, radio je dvostruko, da imamo sve što treba.
Godinama sam se sramila zajedničkih selfija na Facebooku i Instagramu, izbrisala sam slike s tatom u radnoj majici, skrivala ga u hodniku. Kad bih ga ugledala s kolicima, mijenjala bih smjer.
– Sve ok, mala? – znao bi pitati kasnije doma, a ja bih slagala:
– Je, škola je ok.
On bi me pogledao, kao da želi nešto reći, ali bi samo prešao na drugu temu i ponovo sjedio kasno navečer uz stol, tipkajući stare račune na kalkulatoru i čitajući liste računa.
Približavao se maturalni, svi su brujali o haljinama, limuzinama, vikendicama na Krku.
– Jesi li ti odlučila ići? – pitala me Andrea.
– Ma, nema mi se volje, sve je to glupo – izvukla sam se.
Pravili su se da ih nije briga.
Jednog dana razrednica, profesorica Ljubica, povikala me nasamo.
– Tvoj otac je svaku večer tu, pomaže oko svega, priprema dvoranu za maturalnu, pomaže postavljati svjetla, ukrašavati…
Namrštila sam se.
– Pa to mu je posao?
– Nije ovo u opisu, Zvjezdana. Sve ostaje nakon radnog vremena. Radi za vas, dobrovoljno.
Te večeri još sam ga zatekla kako škripi po bilježnici, mrmljajući:
– Još ako nekako prebacim za tvoju haljinu… Možda ako uzmem još jednu smjenu…
Približila sam se i uzela mu bilježnicu. Pisalo je:
Stanarina
Hrana
Struja
Ulaznica za maturalnu
Haljina
Glas mi je zadrhtao.
– Tata, zašto?
– Ako poželiš ići, da imaš kakvu hoćeš. Ako ne, ništa, nema stresa, mogu…
– Idem – odgovorila sam.
Nikad neću zaboraviti njegov osmijeh, onako smiren i ponosan. Otišli smo u second hand u Opatiji i pronašli jednostavnu plavu haljinu. Bez šljokica, bez pompe.
– Izgledaš kao tvoja mama – polako je rekao, glas mu je zadrhtao.
Došao je i taj petak.
On u starom, malo prevelikom crnom odijelu, ja u svojoj haljini. Vozili smo se njegovom starom Škodom Feliciom, a ne u limuzini.
– Nervozna si?
– Malo.
– Samo zapamti, nitko nije bolji od tebe. Neki imaju samo skuplje aute – rekao je.
Prije škole je stao kod ulaza, s crnim vrećama i metlom u ruci, u onim plavim gumenim rukavicama. Htjela sam mu reći da ovaj put ne nestaje, ali on me samo hrabrio pogledom.
Čim sam ušla, začula sam šaptanja:
– To je ona, mala od domara…
– Što uopće radi ovdje?
U tom trenutku nešto u meni je puknulo. Prišla sam DJ-u i zamolila mikrofon, iako su mi ruke podrhtavale.
– Oprostite, mogu nešto reći? Možete na tren ugasiti glazbu?
Pogledi cijele dvorane okrenuli su se prema meni.
Duboko sam udahnula.
– Većina vas zna me samo kao kćerku domara.
Pokazala sam na ulaz.
– To je moj otac. On je posljednjih tjedan dana bio tu svaku večer, za vas, ukrašavao, radio besplatno jer vas cijeni, jer mu je stalo. Kad je mama umrla, radio je duplo da mi ništa ne fali. Vi se rugate, nazivajući nas obitelj smeća i mene princezom metle. Ali ja više neću skrivati tko sam. Ponosno nosim njegovo prezime i svoju obitelj.
U dvorani je zavladao muk. Luka, uvijek prvi s glupim šalama, pritrčao je mom tati, skinuo kravatu i glasno rekao:
– Oprosti, stvarno. Bio sam glup, nisi to zaslužio.
Jedna po jedna, i drugi su prilazili, čak cure koje su me najviše ogovarale.
– I ja sam se smijala, izvini.
– Oprostite, gospodine Damire.
Tata je izgledao kao da će propasti u zemlju od srama i ponosa, ali ravnateljica ga je brzo poslala da sjedne:
– Večeras ste gost, Damire.
Polako su ljudi prilazili, zahvaljivali mu na svemu, šaptali hvalu, on je samo klimao i smješkao se.
– To je samo moj posao.
Te smo noći prvi put stajali skupa na kraju dvorane, malo po strani, ali prvi put u potpunosti javno i ponosno. Kasno smo se iskrali, dok su za nama još odzvanjali taktovi pjesama i miris jeftinih parfema.
Vanjska svježina Riječkog proljeća probudila je suze u mojim očima.
– Mama bi bila jako ponosna na tebe – šapnuo je tata, a ja stavila glavu na njegovo rame.
– Oprosti što sam ikad skrivala tko si šapnula sam.
Samo mi je stisnuo ruku.
– Nisam htio da budeš ponosna na mene. Htio sam da budeš ponosna na sebe – odgovorio je.
Sutra ujutro moj je mobitel eksplodirao porukama, porukama isprika, hej, žao mi je zbog onih šala.
Netko je fotkao tatu s vrećom za smeće i stavio Pravi MVP večeri.
On je pjevušio u kuhinji, nosio radnu majicu i svoj stari šal s Hajdukovim grbom.
– Tata, ti si sada slavan rekla sam.
– Ma, važna posla! I dalje sam ja onaj kojeg zovu kad netko prolije sok po hodniku.
Zagrlila sam ga.
Smijali smo se.
Netko to mora raditi, rekla sam ponosno.
I sada znam već godinama su se svi smijali meni. Ali tu večer, sa svojim ocem uz mene, ja sam dobila zadnju riječ.
Ako bi netko od vas trebao savjet nakon ove priče, neka se sjeti ne stidi se svojih korijena. Sve drugo je prolazno.
