Iza granice dopuštenog
Predlažem da sljedeći termin dogovorimo za tjedan dana. Odgovara li vam to? Mirna je polako spustila kemijsku na stol, zadržavajući onu savršenu psihoterapeutsku poluosmijeh, pa nježno pogledala muškarca u fotelji ispred sebe.
Odgovara, s vama bih, iskreno, mogao svakog dana sjediti na kauču i raditi na sebi, kako vi to volite reći. Doslovno ste me izvukli iz ponora! Branko se uspravi, osmijeh mu je bio točno onakav da ti dođe da ga zagrliš iako znaš da ne smiješ.
Nije tu bilo ni traga pretjerivanju stvarno je, nakon posljednjih nekoliko susreta, osjećao kao da mu se život okreće u boljem smjeru.
Moja je misija pružiti podršku onima kojima je potrebna odgovori Mirna, glasa glatkog i uglađenog nakon stotina sličnih rečenica. Drago mi je da osjetite napredak.
No, unatoč vanjskoj smirenosti, u sebi je osjećala knedlu. Godine rada dale su joj talenat da istovremeno sačuva potrebnu distancu i toplinom podrži klijenta, a da ne izda ni triput-zaredom posezanje za čokoladom pod stolom.
Kad je Branko brzinski bacio pogled na mobitel i nasmiješio se još šire vjerojatno poruka od nekog s posla ili, znajući njega, od psa kojeg ima s bivšom, već je grickao nokte na izlasku iz ordinacije.
Vidimo se za tjedan dana pozdravi na vratima.
Doviđenja, Branko uzvrati ona, zvučeći smirenije no što se osjećala.
Tek kad su se vrata za njim zatvorila, s lica joj je pao mir: Mirna je uzdahnula, zatvorila oči i naslonila se na naslon stolca, s jednakim osjećajem olakšanja kao da je položila vozački ispit iz pedesetog pokušaja. Do idućeg klijenta ostalo je pola sata: vrijeme dragocjenije od friških krafni iz Martićeve u nedjelju ujutro taman da stigne popiti vode, udahnuti i probati pogledati kroz prozor kao običan čovjek, a ne kao spremna za medalju sa Svjetskog prvenstva u savjetovanjima.
Napila se vode dok su joj kroz glavu letjele misli o svim tim ljudima koji će sjediti nasuprot nje do kraja dana kako zadržati koncentraciju, kako ostati čovjek, a ne robot za suosjećanje. A sada, kad je napokon sama, mogla si je priznati ono što već tjednima potiskuje: Mirna, ženo, i tebi treba podrška!
Prije tri mjeseca, u njezin je život ušetao Branko. Prvi je put došao pritisnut problemima žena na rubu živaca, majka bolesna, posao u rasulu i gorući krediti u kunama (od kojih već četvrti mjesec sve više štuca). Supruga mu je inzistirala Pa probaj, bokte, ako ne želiš propasti na psihosomatskoj razini!
Dugo se Branko čudio ljudima koji idu psiholozima za novac, ali na kraju ga je supruga slomila i preko kolege pronašao je upravo Mirninu ordinaciju na Trešnjevci.
Prvi put kad ga je ugledala, odmah ju je zaintrigirao profesionalno u muškom smislu srednjih godina, tipični TV-izgleda, solidan na oko, ali s očima umornijima i od blagajnice na Badnjak. Isprva se Mirna trudila biti samo stručna prikupljala podatke, smišljala strategije, pratila napredak u stavu (i osmijehu). Branko je s vremenom češće pričao o osjećajima nego što je ranije znao nabrojati viceve, a imali su i nekoliko solidnih akcijskih planova što dalje.
Ali, nisu ni prošli svi Uskršnji blagdani, a u Mirnine misli uvukao se Branko i to ne samo kao još jedan slučaj. Nije se mogla oteti dojmu da ga iščekuje, da mu podsvjesno čuva male šale, da razmišlja o onome što je rekao u pauzi za kavu. Sve češće je o njemu razmišljala i izvan radnog vremena i brinula se što bi bilo da ga sretne u pekari u Bermancevoj bi li bila samo Mirna, ili bi joj se kut usana odvalio prema gore?
U ljubav prema vlastitom klijentu, koja je nadošla neočekivano kao bura u srpnju, krenula je ispočetka sama sebe ušutkivati. Daj, ženo, imaš muža Zorana zlatan, strpljiv, skuha grah kad treba, popravlja slavinu i, što je važnije, još te voli iz čistog mira. Godinama su gradili stan s pogledom na Dolac, zajedno birali boju fotelja i naučili komunicirati bez riječi Sve je to tako sigurno, a odjednom joj se učinilo kao močvara u usporedbi s vatrom koju je u njoj probudio Branko.
Rastrzana između profesije i osjećaja, racionalizirala je situaciju po stotinu puta, rastavljala vlastitu zaljubljenost kao lego kockice… Ali logika je ovdje nestašna ko kišni dan u Splitu. Srce je gorjelo što jače potiskuješ, to više iskoči na površinu.
Bilo joj je jasno da se igra vatrom riskira karijeru, ugled, sve što je gradila na europskim seminarima i dosadnim supervizijama. Samo da kolegice iz Komore saznaju psihologinja zaljubljena u klijenta, e baš krasno! I zato je šutjela kao grob na poslu je bila profesionalna, nasmiješena, srdačna, pod maskom podrške bila je prava konzerva emocija.
************************
S vremenom, Zoran je postajao sve sumnjičaviji. Prije je Mirna znala ispričati kakvu zgodu s posla, ubacit pokoji trač, konzultirat što misli o eksperimentima s kućnim ljubimcima na terapiji Sada je šutjela većinu vremena, često nestajala u mislima, a osmijeh joj je više bio nalik gumi za žvakanje koja je davno izgubila okus.
Jednog večernjeg čaja (kamiličnog, jer Mirni su crijeva igrala svoj tango od stresa), Zoran ju je nježno pogladio po ruci: Što se događa, Mirna? Posao te muči? Glas topao, pogled prepun brige.
Trznula se, skrenula pogled: Ma ništa strašno Samo neobičan slučaj, nije za priču. Znaš mene, uvijek ćemo riješit. Nemaš brige, pokušala je zvučati uvjerljivo, ali osmijeh joj je više djelovao kao povoljan kupon i ovako bi samo slijepac mogao ne primijetiti promjenu.
Ti si, znaš, nevjerojatna. Ti si svojim klijentima i terapeut i prijatelj i spasilac nije više ništa pritiskao Zoran, nego joj je topla podrška ozarila lice.
To prijatelj odzvanjalo joj je u glavi. Ona želi više i to nije mala stvar. Sve češće je fantazirala o životu s Brankom, dozvoljavala si prolazne misli o bijegu, otrovnom, ali slatkom.
Zabrinuta zbog vlastite opsesije, pokušavala se prisiliti na povratak u stvarnost, ali joj je fokus bježao kao migrena nakon bure. Stalno je prisluškivala Brankove rečenice u glavi, čitala sitnice u njegovu ponašanju, a jednom je napravila i nešto suludo: otvorila je lažni Facebook profil i špijunirala njegovu stranicu, gledala gdje ljetuje, što komentira, lajkala slike zlatnog retrivera s njegove terase. Nije mogla stati svaki klik izazvao bi val srama, ali i uzbuđenja kao pred ispit iz psihologije.
Pa što ja radim? Zar je ovo Mirna s certifikatom iz Zagreba? znala bi si šaptati. Znala je da je to sve skupa blago rečeno katastrofa s profesionalnog gledišta, ali što više je pokušavala prestati, to je potreba rasla.
Duboko je u sebi znala: možda njoj treba terapeuta više nego Branku. Samo, priznati to svijetu značilo bi se odreći svega. I muža i digniteta i kvartovske časti na kavi. Zato je i dalje stiskala zube, skrivala se iza smiješka, kuhala iznutra
*************
Nakon posljednjeg susreta s Brankom, Mirna se osjećala kao iscijeđena spužva. Dala je sve od sebe da ostane sabrana, da ne prokliže iz posla u privatne muhe po glavi.
Hodala je Ilicom, promatrala tramvaje, osjećala se nevidljivom.
Kod kuće je dočekivala odrasla kći Dora koja je već danima mjerkala mamu: Jesi ti dobro, mama? Mirna je uvijek odgovarala: Joj, Dora, posao mi je naporan, knjige mi idu na živce i tad bi Dora kolutala očima kao da je mama baš prozaična.
Onda, taman što se odvuče do ulaznih vrata zgrade, mobitel zazvoni. Pogled na ekran Branko. Zrak joj zape u grlu. Pa nismo se rastali ni sat vremena!
Javi se što je hladnije mogla: Da, Branko? A on, s uzavrelim glasom s druge strane: Treba mi netko! Ona opet, znaš Ne mogu više s njom!
Mirna je stisnula mobitel do kosti. Zna se da ona znači supruga. Sve po starom: nesporazumi, stres, optužbe, psihološki ping-pong.
Pokušaj se smiriti koliko god je u njoj galamilo, izvana je zvučala trijezno. Pokušaj razgovarati mirno, kaži joj što te muči, bez vike Pokaži da ti je stalo do podrške, ne do napetosti.
Branko je, naravno, sve pokušao, ali situacija je bila otprilike uspješna kao sprječavanje bura na Jadranu prozorima na kući.
Razgovor je potrajao pola sata, i Mirna je bila kao da je nosala vrece krumpira iz Dubrave do Trga. U glavi joj je uporno zvonilo: što zapravo ta njegova žena želi? Prvo ga šalje na terapiju, sad sabotira svaki napredak Prije će biti da je nju uhvatila panika. Možda osjeća konkurenciju?
Kad je napokon došla do svog kata i ušla u stan, Zoran ju je zatekao kod prozora. Zašto ne ulaziš? pitao je zabrinuto. Mirna je pokušala odglumiti sve je u redu. Taman tad bol u glavi, ona poznata napetost u sljepoočnicama, udari kao da joj je netko granitnom kockom lupio misli.
Ne izgledaš dobro, Mirna, ozbiljno primijeti Zoran. Ajmo, do kreveta.
Uhvati ju, pomogne skinuti cipele i polegne je. Donosi tabletu i čaj, navuče zavjese, upali Mirnin playlist Opusti se s Youtubea dovoljno glazbe da i Dalmatinac zaspi na kraju turističke sezone.
Kad ju je ostavio samu, Mirna se konačno prepustila tiho je plakala, lice skrivajući u jastuku kao klinka uhvaćena u muljanju. Mokre tragove nitko ne vidi. Sebi je bar mogla priznati: ne može dalje ovako.
Nakon nekog vremena ustala je i ostala ležati, osluškujući Zorana kako u kuhinji priprema nešto, valjda s planom da joj ugrije dušu i želudac. Pred očima joj opet Brankovo lice: iscrpljen, ali zahvalan pogled, nervozne geste. Odmah nakon njega Zoran brine, čeka je, ljubi svakodnevno bez pompe, možda i bez reward kartice.
Nije znala što osjeća! S jedne strane Zoran čovjek od povjerenja, stoljeća ljubavi, podrška kad puše jugo i kad cvate bazga. S druge, Branko on ju je tražio za oslonac, ali njegov život je bio oluja, a ona tu samo kao sporedan lik, psiholog za iznošenje smeća. Ni u snu nije gledao na nju kao ženu. I svejedno, bio joj je glavni izvor uzbuđenja, magle, adrenalina.
Pitala se: Kako se upetljah u ovo? Možda joj je trebala zahvalnost koju je vidjela u Brankovim očima, možda je preskočila granicu između brige i emotivne natezanosti, možda je bila jednostavno umorna. Znala je: Tako ne može u nedogled, jer svaki susret s Brankom, svaki skriveni lajk izgara joj srce i bistri razum.
To što osjeća je grešno, zna, nema budućnosti čak i kad bi Branko jednog dana zamijenio bračnu terapiju krafnama u njenoj kuhinji. Vrijedilo bi? Naravno da nije. Povrijedila bi Zorana, obitelj, sebe.
Morala bi nešto poduzeti! Ali što? Prekinuti rad s Brankom? Priznati Zoranu? Nastaviti sve stiskati u sebi? Ništa nije bilo lako a svaki dan odgode stvaralo je sve veći nered.
Mirna je duboko udahnula. Jasno joj je bilo: trebala je pronaći ravnotežu, radi sebe i svih oko sebe. Odgađanje bi sve samo pogoršavalo
************************
Zoran je u posljednje vrijeme bio pas na uzici. Osjećao je kad je Mirna bila bezvoljna, kad nije mogla ni na tuš pred jutro, kad je smetnula dogovore ili zaboravila postaviti lonac za juhu. Nudila je Ma ništa, Zorane, malo sam overworkana! i ništa više.
Ali briga je radila svoje. Znao je koliko je tvrdoglava u hvatanju zadatka, kako vuče probleme doma i jednom je odlučio: Dosta, moramo promijeniti pravila!
Te večeri nije je ni pustio da skine kaput, nego: Idemo na godišnji. Mirna je pogledala kao da je pita koliko je gljiva u Maksimiru.
Željela si more? Idemo. Sve sam dogovorio s tvojom šeficom. Iako nije bila oduševljena teško će bez tebe. Dijelit će tvoje klijente, tvoj termin, tvoje bonsai biljke. Ali ideš.
Otvorila usta za prigovor, ali Zoran nije dopustio diskusiju: Ne raspravlja se! Dosta su drugi važniji od tebe. Meni si najvažnija. Kraj rasprave.
Ni ona nije znala što je više iznenađuje: što on vodi ili što nije ljuta zbog toga, već joj je napokon laknulo.
Dobro, kad idemo? pitala je.
Već sutra, pakiraj se uz isti onaj poluosmijeh iz studentskih dana kad bi joj kriomice spremao sendvič za put.
Sutradan su Mirna i Zoran krenuli prema Jadranu. Prvih dana osjećaj: lakše nego nakon svih onih skupih relaksacija kupljenih preko oglasa. Sunce je grijalo, valovi šumili, mirisi sladoleda i lavande Bili su obični ljudi, s doručkom na verandi, dugim šetnjama i nultim rokovima.
Vrijedila je najviše tišina. Mobitel je bio zaboravljen, mailove nije otvarala, nije morala biti ni spasitelj ni rama za plakanje. Ponovno je otkrivala male radosti: kroasani na rivi, sjaj mora, crtanje akvarela koji bi i Modrića nasmijali.
Polako se Branko povlačio u maglu, kao scena iz starog jugoslavenskog filma tu, ali bez potrebe za reprizom. S njim su nestale i maštarije. S druge strane, Zoran je sjajio: danas je donosio kavu, navečer pokrivač, strpljivo čekao dok se Mirna zagleda u suvenirnicu.
Jedne večeri, gledajući zalazak sunca, Mirna je shvatila: nema ništa važnije od Zorana. Sve lutanje, svi unutarnji Elvisi i šaputanja bili su samo pokušaj da pobjegne od umora, od osjećaja praznine.
Kad se godišnji bližio kraju, znala je što želi: dati otkaz, krenuti iz početka. Više ne želi biti na raspolaganju svima, osim sebi i obitelji. Naći će posao, možda držati radionice ali bez pritiska, bez potrošenih osjećaja.
Zoran je bio presretan, bez drame, bez jesam ti rekao. Njegove su oči napokon opet bile sretne.
Čekao sam te odluku dugo, ali nisi ti tip za nagovaranje, draga samo ju je zagrlio.
Mirna se nasmiješila sa zahvalom, osjećala je olakšanje kao da je skinula trideset kila naramenica.
Sad, kad se vratila u Zagreb, znala je: slijedi nova faza. Nije idealna, ali je njezina, svjesno odabrana. I, opet, prvi put nakon dugo vremena, osjećala je da će sve biti baš kako treba.
