Pukotina povjerenja
Anđelka, doma ste? To sam ja, Biserka s trećeg! Još mi je par pogačica ostalo, vruće, i nešto bih podijelila s vama Hoćete otvoriti?
Anđelka je stajala kraj prozora s rukom na šalici ohlađenog čaja. Vani je studeni magličasto prekrivao dvorište, vjetar je vitlao žutim lišćem između zgrada, rijetki su prolaznici žurno prolazili, zadubljeni u svoje jakne i kapute. Već je navikla na tu tišinu. Na otkucaje sata na zidu, zujanje hladnjaka, škripu parketa pod nogama. Navikla na to da nitko ne kuca.
Anđelka, vidim da svjetlo gori! A nemojte se skrivati, nisam ja od onih loših!
Glas je bio uporan, glasan, onaj tip veselosti koja ne trpi odbijanja. Anđelka odloži šalicu na prozorsku dasku pa polako ode prema hodniku. Gleda kroz špijunku. Biserka stoji s vrećicom u ruci, široki osmijeh, riđa kosa svezana u neurednu punđu, blistava ružičasta jakna i crveni ruž.
Daj, molim vas, što ste kao u tvrđavi, nastavi Biserka. Smrznut ću se!
Anđelka skine lanac s vrata i otvori. Biserka nahrupi unutra kao škura jugovina, donese miris parfema, hladnoće i nečeg pečenog.
Evo, od jutros sam pekla, pa rekoh, idem susjedi darovati tutnula je vrećicu Anđelki u ruke. S kupusom, s mesom, još su tople. Vi ste ovdje sami, tko zna jedete li išta. Pogledajte se, sva ste osušena!
Hvala, Biserka, stvarno nije trebalo
Ma dajte, što ste! Ne škrtarim ja. Volim pomagati ljudima. Uzmite, obavezno jedite. I skuhajte jaki čaj, blijedi ste mi nešto.
Biserka je ušla u kuhinju kao da je doma, uključila kuhalo, iz ormarića izvadila dvije šalice. Anđelka je stajala na vratima s vrećicom i nije znala kamo sa sobom. Predugo je bila sama da joj nečije društvo ne bi bilo nerealno, gotovo grubo.
Sjednite, imperativno reče Biserka. Sad ćemo popiti čaj i malo pričati. Znam kako to ide. Muž vam je umro, djeca daleko, život sav obavijen maglom. I moja je teta završila tako poslije pokojnog strica Ivana poludjela bi od samoće.
Anđelka sjede za stol. Pogačice su mirisale. Već odavno nije kuhala, nije imala volje za samu sebe. Kupila bi nešto gotovo, ugrijala u mikrovalnoj i jela bezvoljno.
Nemojte misliti da se guram, Biserka je nalijevala čaj i dodavala si četiri žličice šećera. Samo sam čovjek što ne može gledati tuđu patnju, a da ne pomogne. Takva sam moj Franjo stalno govori, Biserka, sve spašavaš, a na sebe zaboravljaš. Eto, takva sam.
Brbljala je brzo, puna pokreta, smijala se. Anđelka je slušala i osjećala kako joj se nešto u grudima pomiče iz zaleđenosti. Kad je zadnji put s nekim ovako pričala, bez žurbe, uz čaj u kuhinji? Goran bi nazvao jednom tjedno, pet minuta reda radi. Kako si, mama? Dobro sam, sine. Treba li ti što? Ne treba, hvala, čujemo se. I onda opet tjedan bez ičega.
Znate, Anđelka, davno sam vas htjela pozvati Biserka joj se približila, oči iskrene i zabrinute. Nas nekoliko žena skuplja se ponekad u Korziki na ćošku, znate onu malu kavanu? Dođite i vi s nama jedanput, proćaskajte.
Ne znam, Biserka nisam baš društvena.
Ajde, treba malo među ljude, nije zdravo biti u ta četiri zida. Od samoće samo bolesti dolaze, vjerujte.
Anđelka je kimnula, nije znala kako odbiti. Biserka je iskapila čaj, pogledala kuhinju.
Vidi, kako je lijepo kod vas! I kakav servis! prišla je vitrini gdje se bijelio porculanski servis s tankom zlatnom crtom. Prava antika, jelda?
Poklonio mi je Franjo za tridesetu godišnjicu braka, prošapće Anđelka.
Divota! Čuvajte ga. Sad, žurim, posla mi je. Jedite pogačice, i sutra vas čekam, u tri dogovoreno?
Ode brzo kako je i došla. Anđelka pogleda pogačice, trag ruža na šalici. Tišina joj sad nije bila potpuno prazna. Bila je drugačija, manje pusta.
*
Tako je krenulo. Biserka je dolazila svaki dan, nekad ujutro, nekad navečer, uvijek s razlogom nestalo joj soli, trebala je savjet, dosadno joj bilo doći malo ćakulati. Uvlačila je Anđelku u razgovore, izlaske do dućana, posjete Korzikinoj kavani gdje su još tri žene, glasne, smijale se, žalile na cijene i komentirale sapunice.
Isprva se Anđelka osjećala kao tuđinka. Te su žene bile drukčije, oštrije, jednostavnije. Smijale su se stvarima zbog kojih bi njoj bilo nelagodno. Ali Biserka ju je uzimala pod ruku, ova vam je prijateljica, prava dama, bivša učiteljica, govorila je gotovo ponosno.
Polako se Anđelka navikla. Počela je čekati Biserku, pripremala se za njihova druženja, živnula. Nije to bilo društvo na koje je navikla dok je Franjo bio živ, odlazili zajedno u kazalište, filharmoniju, kod kolega na večere. No taj svijet nestao je s Franjom prijatelji su se odselili, razboljeli, umrli. Ostale su ove kavane, plastične šalice, razgovori ni o čemu. Svejedno, bolje je to nego potpuna tišina.
Anđelka, imate li onu broš koju ste zadnji put nosili? upita Biserka jednom dok su pile čaj s petit keksima. Prekrasna, prava jantarna, zar ne?
Jest, od moje je majke.
Smijem li pogledati? Obožavam starine, oko mi uvijek zasja od takvih stvari!
Anđelka donese kutijicu, izvadi broš. Biserka ju proučava, podigne prema svjetlu.
Prava ljepotica! Mogu li ju pokazati kćeri? Zrinka, možda sam spomenula ima promociju na fakultetu za mjesec dana, želi nešto vintage, ma to je to! Samo da pogleda, odmah vraćam, obećavam!
Anđelka oklijeva. Broš je dragocjena, uspomena na majku. Ali osmijeh i zahvalnost u Biserkinim očima čine odbijanje gotovo nemogućim.
Dobro ali molim te, pazi jako.
Ma čuvat ću je kao oči u glavi! Hvala vam, Anđelka vi ste stvarno anđeo!
Prođe tjedan. Broša nema. Anđelka diskretno pita, ali Biserka samo odmahne: Zrinka još gleda, oduševila se! Malo strpljenja. Još tjedan dana, a onda Biserka kaže da je broš slučajno izgubljen, ali pronaći će ga, sigurni budite.
Anđelka počinje gubiti san, predbacuje si naivnost, stalno misli na to. Kad je pokušala ozbiljnije popričati s Biserkom, ova se uvrijedi.
Mislite da vas varam? Ja, koja sam vas spasila samoće, svaki dan vam dolazila, bila uz vas? A vi sad ne vjerujete? Onda nema smisla da se družimo!
Ne, ne, Biserka, nisam to mislila ustraši se Anđelka. Strašno joj je pri pomisli da opet ostane sama. Oprosti, samo broš mi stvarno puno znači.
Bit će broš nađen, ne brinite. Zrinka pretražuje cijeli stan.
I Anđelka ne brine. Ili barem pokušava. Biserka opet dolazi, donosi pogačice, zove u šetnje. Ali sad sve češće traži nešto.
Anđelka, možeš li mi posuditi par sto eura do mirovine? Sin mi je bolestan, ljekovi su skupi. Vraćam za tri dana, čim mi sjedne plaća, časna riječ!
Anđelka daje novac. Jer Biserka je prijateljica, gotovo sestra, jedina osoba kojoj je stalo do nje. Dvjesto, tristo eura Novac se ne vraća, a na svaku blagu opasku Biserka se uvrijedi i emocionalno ucijeni.
Mislila sam da smo prijateljice. A vi gledate svaki cent? Prava prijateljstva nemaju dugova. Ja bih za vas u vatru skočila, a vi brojiš eure.
*
Goran nazove u srijedu navečer. Anđelka je sjedila u starom kućnom ogrtaču, gledala reprizu putopisne emisije, samo da nešto svijetli.
Mama, bok, glas mu je umoran. Kako ste?
Dobro, sine. A ti?
Posla preko glave. Slušaj, mama Možeš li doći k nama za vikend? Marina pita za tvoj gulaš, a djeca su te poželjela.
Ne znam, Gorane imam obaveza.
Kakvih obaveza, mama? Pa doma si cijeli dan.
Nisam sama, osjeti se Anđelka pogođenom. Imam prijateljicu, družimo se, idemo po gradu, na kave. Nisam ja tako usamljena.
Prijateljicu? nešto oprezno u Goranu. Koga?
Biserka, susjeda s trećeg. Zlata vrijedna žena. Svaki dan dođe, pazi me.
Mama, a znaš li ju dobro?
Znam, naravno! Već dva mjeseca smo bliske. Da nije nje, skroz bih propala.
Mala tišina. Anđelka je osjetila uzdah.
Dobro, mama. Drago mi je da nisi sama. Ali čuvaj se, molim te. I stvari. Ne može se svakome vjerovati.
Kakve ti to gluposti pričaš? uvrijeđena je. Biserka mi je poput sestre! Ti je ni ne znaš, odmah sudiš!
Ne sudim, mama. Samo Zaboravi. Laku noć.
Spusti slušalicu. Anđelka ostane sjediti s telefonom, osjećajući povredu. Vidite? Ni sinu nije drago da nije potpuno sama. Možda im je tako lakše, kad ne smeta njihovim životima. Kad je u nekom svom kutku, a oni mirni. To je sebičnost, ništa drugo.
Sljedeći dan Biserka dolazi s prijedlogom.
Anđelka, slušajte, imam odličnu priliku, ulijeće u stan, skida jaknu na hodniku. Rekla sam vam za toplice? U Varaždinskim, prijateljica mi je recepcionerka, može srediti popust. Sjetila sam se hajde da idemo obe skupa! Dva tjedna, min eralne vode, tretmani Nova Anđelka!
Anđelka zastane. Putovanje nije nigdje bila od Franjine smrti. Nikako nije sigurna.
Skupo je to, sigurno, stidljivo kaže.
S popustom je samo 400 eura po osobi! Sitnica za zdravlje! Pola sam već skupila, vi ćete odvojiti, do travnja taman.
Stvarno ima štednju, Franjo je ostavio na računu za crne dane. Nikad to nije dirala, draža je iluzija sigurnosti. No, pa zdravlje je važno.
U redu, konačno pristane.
Biserka zablista.
Znala sam! Idemo sutra skupiti novac, vi i ja lakše vam je kad sam ja s vama. S bankomatima ste na Vi.
Najbolje tako, pristane Anđelka.
Sutradan zajedno idu u banku. Biserka joj za ruku smireno priča što će sve ponijeti, kad naiđe lijepo vrijeme Anđelka podigne četiri stotine eura i preda ih prijateljici.
Idem odmah uplatiti, mjesto inače ode. Donijet ću vam potvrdu, sve transpar entno.
Potvrde nema. Prvo je prijateljica na godišnjem, onda još nije u sustavu, pa opet izgovori. Anđelka ponovno brine, ali prešuti. Biserka je i dalje nježna, ali sada i češće traži posudbu, pomoć.
Anđelka, taj vaš servis, tamo u vitrini mogu ga zamoliti za mjesec dana? Zrinka ima svadbu, nemamo dovoljno setova. Vratit ću, budi bez brige!
Onaj servis, Franjo Anđelka guta knedlu. To je bilo sveto.
Biserka, taj servis mi je stvarno drag.
A tako, znači! Koliko sam vam pomogla, dolazila, čuvala vas, a vi jedan običan servis žalite! Da nema mene, još biste bile žive sjene! Takva vam je zahvalnost?
Hvala ti, Biserka, stvarno samo
Dobro onda, ne morate. Nedostojni su oni koji svaku žlicu broje.
Anđelka kao u transu pristane.
Uzmi ga, samo pazi, molim te.
Biserka ponovno ozari lice.
Mi prijatelji nemamo tajni. Bit će servis čuvan kao oči u glavi.
*
Nakon tri tjedna zove snaha Marina. Glas joj je sumnjičav.
Anđelka, dobar dan. Je li istina da ste podigli veći iznos s računa?
Otkud znaš?
Goran ima punomoć u banci. Službenik mu je dao ispis 400 eura dignuto odjednom. Je li istina?
Jest. I šta onda?
Na što ste ih potrošili, smijem li znati?
Marina, to su moji novci.
Naravno, samo Goran brine. Spomenuli ste neku susjedu. Samo se bojimo, danas je svašta
Čega se bojite? Da sam blesava starica koju lako prevariti?
Ne, Anđelka, ne mislim tako, Marina šaptom, kao da tješi Samo, znate, ima tih ljudi koji vrebaju one koji su osamljeni.
Hvala ti na brizi, draga, ali ja dobro znam tko je prijatelj, a tko nije. Biserka je jedina koja se brine. Za razliku od vas.
To nije pošteno, povrijeđeno šapne Marina. I mi imamo djecu, posao, duguje nam se za stan Volimo vas, pa makar ne možemo stalno dolaziti.
Da ste me voljeli, našli biste vremena! Doviđenja!
Odloži slušalicu. Grudi joj se tresu od bola i gorčine. Zna da je Marine riječi istinite negdje duboko, ali ogorčenost je veća.
Sljedećih nekoliko dana Biserka sve rjeđe dolazi. Postaje odsutnija, uvijek nekud žuri, ali i dalje povremeno svraća, traži uslugu, novac, neki papir, ključ, uvijek nešto. Obećaje servis, broš, uplatu za toplice ali nijedno se obećanje ne ispuni do kraja.
San je nemiran, pritišće ju težina. Pritisak raste, srce lupa. Nekoliko puta se sruši na stolicu. Ali ne zove nikoga. Ponosa joj ima više nego snage.
Dođe subota. Netko zvoni, Anđelka misli Biserka. Na vratima pak stoji Goran s Marinom i punim vrećicama hrane.
Mama, bok, Goran umorno. Brinuli smo se. Došli smo bez najave.
Rekla sam da sam dobro.
Mama, daj bez ljutnje sjedni, pojedi nešto, pričaj s nama.
Anđelka popusti. Ipak su to njezini ljudi. Sjednu svi zajedno. Marina kuha domaći pileći ručak. Goran postavlja tanjure.
Mama, jesi li išta dobila natrag? Bilo što broš, servis, novac?
Obećala je vratit.
Mama, pričao sam s policijom. Biserka je poznata već varala je starije ljude par puta. Uvijek je ista priča.
Ne šapće Anđelka, glas joj puca.
Marina je uzme za ruku.
Vi ste obrazovana žena. Ne možete ne osjetiti da nešto smrdi.
Biserka mi je jedina prijateljica. Vi samo radite svoj posao sve ostalo vas ne zanima.
To nije pošteno, mama, Goran tvrdo. Radimo za ovaj stan, vašu djecu, i za vas i pomognemo koliko možemo. A vi dajete nekoj prevarantici ono što je vaš život.
Molim vas, idite. Ne želim vas u kući.
Marina tiho plače, Goran šuti. Kad odu, Anđelka se sklupča kraj vrata, kao ranjena zvijer. U grižnji, stidu, nemoći.
Prođe još nekoliko dana. Onda opet zvono. Anđelka otvori, stoji Biserka, s kutijom u ruci i ledenim pogledom.
Evo vam vaš servis. Uzmi, tresne kutiju, okrene se i ode, pršti od bijesa. Vi meni više niste ni blizu prijateljica.
Anđelka unese kutiju u kuhinju već na prvi pogled vidi: tanjuri napukli, šalice razbijene, lončić bez ručke. Podašiše ju miris ustajale vode. Izvadi jednu razlomljenu šalicu, pokušava ju složiti. Zlatni rub ogulio se, pukotina nezalijepljena.
Sjedne i zaplače kao nikad, čak ni poslije Franjine smrti. U trbuhu samo prazan, hladan kamen. Otrgnuta iluzija dragosti, sigurnosti, svih odnosa. Ostala je gola sramota i usamljenost.
*
Sljedećeg dana dolaze Goran i Marina. Ne pitaju puno. Sjednu do nje. Prigrle je u tišini. Skupa piju čaj iz običnih šalica, jer porculana više nema. Goran stavi ruku na njeno rame, Marina kuha juhu s noklicama staromodno, kako je kuhala za Gorana kad je bio mali. Bez puno riječi znaju ponekad je dovoljno da netko dođe, da niješ sam.
Kad su otišli, sumrak je obavijao stan. Anđelka je uzela kist i ljepilo, pokušava spojiti komadiće. Sve je krivo, šuplje, vidi se rana, ali stoji. Bit će šalica, onoliko koliko i ona može biti čovjek što je prošao kroz rupu povjerenja i našao krhku, ali pravu podršku.
Telefon zvoni. Goran.
Mama, kako si?
Anđelka promatra šalicu, ne više porculansku nego ranjenu.
Skuhat ću moj gulaš sutra, šapne. Dođite svi.
Kroz tanku liniju napuknuća, život polako ponovno ulazi.
