Opaženi
Hej, pogledajte! Tamo… tamo je! Dijete! Čujte… Ivica je dozivao strojovođu, mahao rukom i nije mogao odvratiti pogled od onoga što mu je zapelo za oko.
Sjedio sam na ispucalom drvenom podu, spustio noge s malih stepenica vagona. Gledao sam tamnu šumu smreke iza zujajućih stupova i već požnjevena polja.
Vjetar mi je napuhivao hlače, lice mi je ugodno hladilo kako sam gorio kraj ložišta. Tada sam se uvijek osjećao neobično snažno, kao da letim, kao da mogu sve.
Volio sam taj svoj manevarski parnjaču, gotovo kao čovjeka. Bio mi je kao stari prijatelj, a na toj dionici mogao sam se malo i opustiti.
Kad dođemo do Orljavca, ubaci još, dotad odmori volio je moj strojovođa, stari gospodin Pavao, gledati me tako, sav crn i zadihan, s izrazom koji imaš samo kad zbilja nešto voliš raditi.
Pavao mi je bio kao otac, ali pomoćnika, nadmenog Gorana, nikako nisam mogao podnijeti. Uvijek važan i uvredljiv.
Ajmo jest, što ćemo čekat rekao je Goran, posegnuo u svoju torbu i izvadio sendvič zamotan u novinski papir.
Pavao je također sjeo i odmotao svoj omot. Ja sam taj dan predugo spavao i poletio iz kuće kao oparen, bez doručka, pa sam odlučio izdržat ću još tri sata do smjene. Sinoć sam doma kuhao kiseli kupus. Možda navečer odem do Marte, susjede.
No, kad bih pomislio na Martu, stezalo me nešto u grudima bilo je tu nešto teško, neugodno, zbog čega sam se sam sebi činio slab i nedostojan. Čak i sad, gledajući sunčevim sjajem okupanu brezovu šumu, osjećaj nelagode nije me puštao kad bih pomislio na nju.
I baš tada…
Hej, pogledajte! Tamo… dijete je! Čujte… ponovio sam, dok me uznemirenje probijalo.
Dijete je sjedilo na zemlji, leđima naslonjeno na deblo bora, pružilo naprijed bose noge, glavu pognulo. Ipak, jasno sam vidio kako je lagano okrenulo glavu prema našem vlaku. Živo je…
Gdje? O čemu to bulazniš? Goran se pokušao nagnuti kroz prozor, ali već su ga zaklonili grmovi.
Odjurio sam Pavlu.
Trebamo javiti! Trebamo dojaviti na stanicu.
A što si se toliko uznemirio?
Dijete je samo!
Možda su s njim majka ili baka, gljivaši po šumi…
Ne vjerujem, samo je bilo…
Dosadan si s tim svojim “ne vjerujem”! gunđao je Goran. Svašta tuda luta, a ti… stvaraš dramu bez razloga.
Šutio sam, polizao usnicu od nervoze, pokušavajući smisliti kako mu reći zašto mislim da je dijete u nevolji. Ne znam, možda mi je mladost ili život iz dječjeg odjela dao tu sposobnost zar nije meni nekad pogled bio jedina šansa?
Pavle, pitajte na Orljavcu, možda ipak traže neko dijete, može je zalutalo… Gledalo je prema nama, kao da se nada. Ja sam vidio, vjerujte.
Pitat ćemo. Imamo vremena. Taman ćemo natočiti vode tamo.
Priklopio sam polugom željezna vrata ložišta i s nekom novom, nejasnom tugom počeo bacati ugalj. Buknula mi je crvena svjetlost preko lica.
Jer to dijete, podsjetilo me na mene samog…
***
Ivica! Iviceee! Gado mali! Zar kokošima nisi dao? Huljo! Propast kuće…
“Propast kuće” imao je tada šest godina. Od gladi je pio sirova jaja, trg’o drijen, spavao u praznoj šupi kad je bio kažnjen. A kažnjavali su me često i bez milosti. Jednom je mama izbacila golog na snijeg. Plakao sam, strugao zaledenu slamu s poda, pokušavajući se njome pokriti, a onda trčao bos do susjeda. Znao sam sad će me ubiti kad se vratim ali, trčao sam.
Nije me ubila. Dva dana sam proveo kod susjeda, pa su me odveli u bolnicu, iz bolnice u dom. Susjeda je poslije pričala kako sam našao komad stare, suhe perece pod stolom, uhvatio je zubima, nisu mi mogli oteti…
Majka je dolazila, plakala, molila da me vrate. Pitali su me hoću li nazad ja sam samo vrtio glavom prema podu, trzao se unazad čim bi mi se približila. A ona nije bila pijanica, nešto drugo ju je izjedalo neka žuč, bijes, sumnjiva bolest živaca.
Nakon toga su mi u domu dali da hodam svojom stazom. Nije bilo lako. Volio sam se sakriti u ormar pa sjediti i čekati da me nitko ne dirne, da ne dobijem batine od starijih. Bio sam pjegav, taj “fenomen” bio je kao meta za udarce.
Kad sam malo odrastao, naučio sam uzvratiti. Šaka mi je stalno bila oštećena, a uvijek sam ja ispadao kriv.
Jedino ruka na ženu mi nije pošla nikad. A one jedna je znala. Odgojiteljica, Milka. Udavala me šutnuvši nogom, jer sam se požalio. Slala je po ručak za sebe. Nosio sam joj ravno u ured, a jednom sam sreo direktora na hodniku: “Komu nosiš?” U strahu sam izbrbljao.
Onda me isprebijala. Znao sam, da uzvratim, odletjela bi u zid. Ali, žena je… Pljuvao sam krv i plakao u zahodu.
Bilo je toga…
Iz doma su me poslali raditi na željeznicu. Prvo sam bio kao na robiji u sobi za deset ljudi, ali barem sam disao zrak slobode.
Nakon vojske premjestili su me na čvorište Bukovlje kao ložača. Stambeni prostor. Imao sam konačno dom, moju, vlastitu kuću!
Bio to stari drveni kućerak, krov od salonita, između željezničarskih obitelji, pokraj škole od zeleno obojenih dasaka i vrtića u maloj privatnoj kući.
Nije mi bio problem što puše kroz drvena vrata, što doma naviru miševi; nisam tom ni pridavao važnost, jer nikad nisam imao bolje, ni nije mi bilo jasno što znači luksuz.
Savjet i toplinu sam jedino dobivao od susjede Marte, razvedene skretničarke s osmogodišnjom kćeri.
E, moj Ivek, idi do dispečera, nek ti daju gline ili cementa, smrznut ćeš se znala je promrmljati Marta.
I povukla me. Tko zna, možda je to bio samo poriv za toplinom, možda sažaljenje.
Je l’ mi sad moraš biti muž? pitala je nakon prve zajedničke noći.
Pao sam joj smiješak na rame.
Ohoho! Muža našla… smijala se tako da su joj ramena poskakala.
Oblačeći se i smješkajući, nisam znao je li me to trebalo boljeti ili olakšati. Možda je bolje da ne ženimo… A malo me ipak bolilo, ali možda je još više radovalo. Nisam nikad ni htio braka.
Ma ne, Ivek! Ja imam jedno dijete, drugo ne trebam… Al’ ostani mi sad veljaču, inače ćeš propast u svojoj hladnoj rupi. Eh, što vas u tom domu pouče…
Cijelo to iskustvo s Njom visjelo je o njezinu raspoloženju. A mene su ti odnosi nekad gušili.
***
Kad su parnjaču pogurali preko brijega, ugledali smo selo bili smo u Orljavcu.
Pavle, možeš provjerit’ na stanici? pitao sam ga preko pružnih ograda.
Idem…
Otišli su Pavao i Goran kod otpravnika, a ja sam zgrabio limeni čajnik i sapun, skočio na peron i otišao do pumpe za vodu. Nije mi se dalo do stanice, SVE će mi reći i Pavao.
Skinuo sam majicu, pustio vodu i u tren oka bio sav umiven. Uživao sam u toj svježini, sapun mi se cijedio niz prste.
Vraćajući se, slijedio sam zadovoljan u budicu. Pavao i Goran požurili su prema meni.
Je li što rekli?
Ma ništa, Ivica. Ne znaju ni oni stanica prepuna, čeka se na manevru… Ajde, diži paru!
Ubacio sam brikete, zapucketalo je živo. Na izlazu iz stanice Goranu su oči svijetlile.
Moramo odmah nazad, ne možemo čekat’, Ivica vrisnuo je, a ja sam ga pogledao mrko.
Vraćali smo se, ali nisam mogao izdržati.
Čujte, Pavao, bacite me van kod stotridesetšeste. Ja ću pitati po selu. Brzo ću!
Ma kakvi! Gubimo vrijeme, promet gust, nećemo čekat’.
Ma samo malo… Stignem ja… molim vas.
Vidjevši koliko grizem usnicu, Pavle je zamahnuo rukom.
Samo ako ne kasniš, jasno?
Nisam čekao, preskočio sam tračnice, uletio na stanicu.
Dobar dan! S manevarske sam. Vidio sam dijete u šumi. Da nije kod vas netko nestao?
Djevojka za šalterom i stariji dežurni su seli glavama. Nitko ništa nije prijavio, ništa nisu čuli. Ostavio sam im točno mjesto, zamolio da jave ako se tko zabrine i otrčao nazad. Stigao sam.
Sastavili su robni vlak i polako krenuli natrag.
Kad se Goran odšetao van, tiho sam šapnuo Pavlu:
Izbacite me kod one šumske krivine. Ostat ću pitat’ naprijed. Pa nek i kasnije uhvatim nešto natrag…
Lud si… Cijelu smjenu se napratio, i opet bi? Kako ćeš doma?
Poputine uvijek ima… Nekako ću.
Uvijek si bio takav, Ivica… Evo ti sendvič, ako ne uzmeš, ni ne puštam te.
Goran mi je naravno još duže kvocao, pametovao, a ja sam već vitlao torbom kroz travu.
Parnjača je zapuhala vjetar, kotači su mi zabijelili lice dimom, a kad je nestala, zavladala je tišina šume.
Krenuo sam uz ivicu šume prema mjestu gdje sam vidio dijete. Znao sam put, to mi je bilo sve blisko.
Prešao sam šumski pojas, popeo se na brežuljak, žurio preko grana i panjeva. Tamo, gdje sam bio vidio dijete… ničega nije bilo.
Prošao sam okolo, zovnuo, nikoga. Došao sam do mjesta, na tlu pritisnuta mahovina, mala jamica iskopana štapićem.
Sjeo sam. Možda stvarno Goran ima pravo. Gljivari, kazao sam si, s djecom su, a ja sam sebi uvalio zadaću. Sad se trebaš dokopati puteljka, do najbližeg sela, pa na cestu.
Nisam nikad pješačio ovuda, ali znao sam put, načuo od starijih. Najbolje uzduž potoka.
Dok sam hodao, šuma me smirivala. Glad me boljela, ali svježina zraka davala je snagu.
Sjetio sam se sendviča, pomislio da ću poslije. Bio sam još opijen onom žešćom vrućinom lokomotive.
Drveće je urastalo u modrinu neba, ptice su pljeskale, šum potoka mamio je. Primijetio sam da ispod trske teče potočić. Dobro, moglo bi se umiti i okrijepiti.
Ali dok sam tražio bolji prilaz vodi, u trski se nešto pomaklo. Ne bih ni zastao da nije bilo tako, a onda sam zamijetio među trskom ustalo je dijete.
Djevojčica. S maramom na ramenima, razbarušena, u iznošenoj sivoj vesti, spuštenih najlonki, bosonoga. Vjerojatno je pila vodu. Prislonila je rukav ustima i gledala me s nelagodom.
Vidi, baš tebe tražim, rekao sam i položio ruku na prsa.
Djevojčica je još stajala, jedva vidljiva iza trske.
Hoćeš van? Izgubila si se?
Šutjela je i sagnula glavu. Približio sam se, ali krenula je uz obalu unatrag, kroz trsku.
Bojiš li se? Hej, ne boj se, ja ću te dovesti doma, dođi, čekaj!
Potrčao sam, ulovio je za ruku, bila je hladna i mokra hodala je po potoku.
Prehladit ćeš se! Gledaj na travu!
Izvukao sam je iz trske na livadu, sjeo na zemlju, stavio je u krilo. S djecom sam znao, po domovima smo često bili stariji uz male.
Kako to bosonoga po šumi? Dobit ćeš žuljeve i ozebline… Evo ovako!
Skidao sam joj mokre najlonke, ugrijao joj stopala rukama, gunđao baš kao Pavao:
Eto, led ti je, a ne noge! Hajde, obuci moje čarape…
Skidajući vlastite, navukao sam joj ih, bile su do koljena i propadale na stopalima male curice. Zavezao sam ih improviziranom vrpcom.
Tako ćemo barem do sela!
Oduvijek sam znao što napraviti kad je bio netko slabiji. Odgovornost daje snagu, pomislio sam.
Uzmi sendvič…
Daješ li djetetu kruha, pola duše daješ. Razmotao sam sendvič, pružio joj. Nije mi izlazila iz glave slika sebe na podu kod susjeda, kad bih pronašao zalogaj kruha…
Jela je pohlepno, oči prikovane za koricu. Kad joj je pao komad, podigla ga je s travom i stavila u usta.
Ne žuri! Polako…
Vidjelo se nije dugo jela. Skuhala me tuga, znao sam iz doma što to znači. Jednom kad su dva dečka pobjegla i vratila ih, dali su im pun želudac hrane jedno su jedva spasili na hitnoj.
Zavezao sam joj čarape, onda je ponio neko vrijeme. Na šumskim neravninama išlo nam je teško, pa je opet hodala. I dalje nije progovarala.
Hop, na leđa! pokazao sam joj trupac, dala je ruke oko vrata i objesila se na mene ko djetlić.
Tako nam je bilo lakše. Hodali smo neko vrijeme i stali odmoriti.
Djevojčica se spustila za mnom, pila iz potoka, a ja sam joj u šali pljusnuo vodu u lice.
Prvo se lecnu, ali mi je namignula, onako kako znaju samo djeca koja su osjetila nevolju i na kraju povjerovala da još ima dobrih ljudi.
Propustili smo Riječicu, iz šume izašli na polje, s jedne strane selo, s druge cesta. Bilo je jasno idemo do sela, možda znaju tko je i odakle je.
Pokucao sam na prvu kapiju, zalajao je pas. Otvorila je ljubazna žena u starom pregaču, iza su kvrčale svinje.
Brzo sam objasnio o čemu se radi.
Niste vi kakvi prevaranti? nasmijala se.
Ne, ložač sam s manevarske, vozimo često vašom prugom.
Pa baš vas je daleko put naveo! Uđite, što je mala bosa?
Zvala se Katarina. I ona je, kao i ja, gledala malu kako jede grabila je žlicom, šaptom disala, prstima do zadnje njupala tjesteninu.
Dragi Bog! Ostanite tu, idem pitat’ susjede, možda tko zna. Vi je položite na klupu, eno već spava.
Probudio sam je kad smo dobili prijevoz. Sjela je na motor, pognula glavu i utonula u san.
Po noći smo stigli u selo zvanom Trnava samo nekoliko ruševnih kuća iz kojih je izvirala trava.
Dočekala nas je pogurena starica, Katica, upalih usana, u staroj nošnji.
Ova je naša, sigurna sam šaptala je, gledajući djevojčicu.
Čija je?
Ma iz stare kuće Čulina. Majka joj otišla davno, vratila se, nakratko, pa ostala kod bake… A baka poludjela. Nitko osim nje tamo nije. Valjda žive od ničega.
Daleko je ta kuća?
Evo, motorom ćete lako. Prijatelj vas vozi. Djevojčicu tamo, pa vas dalje odveze.
Uspavanu sam je sklonio na ruke, nosio je do kuće, vrata s mukom otvorio. Iznutra miris na vlažan pod, kuća zaboravljena.
Starica je ležala na krevetu kraj peći, polako je došla k sebi kad je vidjela unuku. Djevojčica se popela kraj nje, legla kao mačka. Ruka starice omotala se oko djevojčice, oči su joj se zatvorile.
Sunce je tonulo iza brda, zadatak je bio obavljen: dijete je došlo kući. Mogli smo otići…
Kasnije, dok sam kroz mrak išao do ceste, osjećao sam da sam napravio nešto ispravno, iako se možda i sam osjećam kao odbačen poput nje, tople i izgubljene među dlanovima staroga svijeta koji uči da niko nije stvarno sam kad se sjeti pružiti ruku drugome.
Naučio sam tog dana nije bitno odakle dolaziš, nego da nikada ne prođeš pored nevolje kao da te nema. Ako si već bio nekoć sam, dužnost ti je da to više nitko nije.
