Ilustracija autorice. Stvoreno uz pomoć umjetne inteligencije Kandinsky.
Marija, stani! Ne miči se! povikao je Ivan tako snažno da je Marija umalo pala s ljestava.
Ivane, što sad? izvukla je kroz drhtaje, a srce joj je toliko poskočilo da je štucnula od straha.
Marija je već dobro znala Ivanovu naviku da priređuje šale iz čista mira. Nerijetko ju je tjerao da skače po stanu u strahu ili ushićenju, ali strah je, naravno, bio puno češći.
Pauk! Ivan je izbuljio oči i povukao pogled po sobi, tražeći neko oruđe, a Marija tihim glasom zacviljela i zapela se za gornju prečku, čvrsto stiskajući zavjesu koju je vješala.
Je li veliki? promuklo je prošaptala.
Ogroman! Pravi onakav kakvih se ti užasavaš!
Tad je Marija shvatila da je opet predmet Ivanove šale.
Ivane, kad će ti dosadit’ te gluposti? umorno je uzdahnula i popustila stisak.
A baš nije trebala!
Debeli, lijeni mačak Marko, koji je dotad hrkao na trosjedu, odjednom je skočio i Ivan, koji još nije smislio kako likvidirati osmonogu napast, ostao je bez posla. Pauk je, koristeći Marijine noge kao odskočnu dasku, stigao do Marka, a mačak ga je s lakoćom ulovio i proždro. Šokirana Marija nije mogla vjerovati što je njezin tromi mačak sposoban i, naravno, pala je s ljestava.
Buka koju je stvorila bila je tolika da je Ivan, bez puno razmišljanja, dobacio:
Pa ti bi stvarno mogla malo smršaviti, ženo! Nemamo susjede ni u milosti!
Marija nije ni primijetila da joj muž prilazi pomoći. Riječi su je zaboljele, rasjekle dušu, pa su joj suze krenule ne zbog boli u ozlijeđenom koljenu ili leđima, nego od povrijeđenosti. Pravo je rekao, nije više djevojčica… Viška kila, manje energije, više godina… Petnaest godina braka. Dvoje djece i zdravlje na klimavim nogama. A njega, stalno zabava!
Tuga je brzo ustupila mjesto ljutnji, pa je Marija gurnula Ivanove ruke.
Mogu sama!
Marija, što ti je sad? zbunjeno je upitao Ivan, ali ona se već, iako s mukom, podigla na noge.
Ništa! Dosta mi je svega! Siti sam i tvog humora i svega ostalog!
Možeš mi barem objasniti što nije u redu?! Ivan se počeo vidno naprezati, rijetko bi se posvađali.
Sve mi ne valja, Ivane! Tvoje šale su mi dojadile! Tvoj jezik je otrovan! Nekad stvarno ne znam kad si ozbiljan, a kad se sprdaš! Ma, lažem nikad to ne znam! Osjećam se kao klaun! Ti i ja smo k’o Mali i Veliki Joža, bog te mazo! Ivane, ne može tako! Ja sam živo biće! Umorna sam…
Marija je šmrcnula, ali nije pustila suzu. Dovoljno je bilo.
Zavjesu, ispeglanu i spremnu za vješanje, bacila je na trosjed, nije je briga što će se opet zgužvati, i izašla iz sobe, ne pogledavši više Ivana.
U njoj je sve kipjelo. Bila je istovremeno povrijeđena i ljuta. Toliko bijesa u sebi još nije doživjela.
Marija je oduvijek bila blaga i dobra duša. Još je njezina majka govorila:
Marice, ne možeš tako! Nisu svi ljudi dobri!
A kakvi su, mama? Loši?
Nisu, ali malo je baš jako loših. Sve ostalo su ljudi koji rade u svom interesu.
Kako to misliš?
Evo, sjećaš se kad si svoju najdražu lutku dala Aniti?
Molila je, mama…
Eto, i ti si popustila. A danas si sva uplakana došla iz vrtića.
Anita nije htjela biti sa mnom! Sad je s Renatom prijateljica, a meni više nije!
Znaš li zašto?
Ne znam…
Trebala je od tebe samo lutku, Marice. Ti si joj vjerovala.
Jesu li svi kao Anita? jadna Marija plakala je iz nemoći.
Majka ju je nikad nije lagala. Znači, sad joj isto govori istinu…
Nisu svi, mala moja! Moraš biti pametna s ljudima. Ti voliš sve i svakoga… Ali naučit ćeš…
Marija tu lekciju nikad nije savladala. Brzo je nalazila prijatelje, ali nije razumjela zašto se neki iza leđa šale na njezin račun.
Baš si naivna, Maro! Gdje tebe nađu?! jednom je čudio Ivan na početku njihove veze. Čovječe, pa jesi li ti pala s Marsa?
Njegovo čuđenje bilo je opravdano. Upoznali su se u nevjerojatnim okolnostima, dostojnim romana.
Bilo je ljeto, Marija je žurila na posao. Studirala je, ali preko ljeta radila je u malenoj kavani blizu kuće. Uvijek je izlazila ranije jer bi putem svratila do Ljubice, kujice čuvarice gradilišta, i mačkice Zore, koju su hranili svi iz kvarta naravno, i ona.
Ljubica ju je dočekala mahanjem repa i Marija je, nježno joj šapćući riječi, vadila iz torbe ostatke doručka.
Sve se promijenilo kad se dogodila “pljačka stoljeća”, kako će Ivan kasnije reći.
Netko ju je gurnuo s leđa, grubo povukao remen torbe i prije nego što je stigla reagirati, ostala je bez svega. Torbe joj nije bilo žao, bila je stara i pohabana, ali u njoj su bili novčanik, poklon od oca za rođendan, stipendija i plaća koju je planirala potrošiti na nove cipele.
Bilo joj je žao. Zato je, ne razmišljajući, potrčala za lopovom, nadajući se da će vratiti svoje stvari.
Nije imao namjeru stati. Marija je već počela gubiti nadu kad je nespretni lopov posrnuo, strovalio se na asfalt, ispuštajući torbu, a nosom fino orao pločnik.
Tako ti i treba! ciknula je Marija i potrčala prema torbi, želeći je ugrabit’ prije nego što se kradljivac sabere.
Ali, nije bila sama!
Drugi lopov izletio je iza ugla, lupi Mariju preko nosa, uze torbicu i nestade.
Krv joj je potekla niz nos. Sjela je na rub kolnika, vrteći glavom, pokušavajući doći k sebi. U blizini nikoga, pa kad ju je Ivan dotaknuo po ramenu, zaprepastila se toliko da je poviknula iz petnih žila.
Ajde, ne galami! Ivan je protresao glavom, procjenjujući je li mu od tog urla otkazalo uho. Kako bi ti tek pjevala u HNK-u! Bez konkurencije!
Pusti me! Što hoćeš? Jesi li i ti s njima?! Nemam više ništa!
Djevojko, smiri se malo! Želim ti pomoći! Zabaci glavu! Tako! Hajde, polako ustani, pratit ću te. Nikad ne znaš…
Nikad ne znaš što? Marija je polako ustala, naslonila se na Ivanovu ruku, shvaćajući da nije s lopovima.
Pa znaš… dao joj je rupčić i poveo je pod ruku. Da te još netko ne opljačka?
Marija se nehotice nasmiješila.
Tko tako govori? Ne kaže se opljakat!
Ja kažem. Baka mi je bila profesorica hrvatskog. Učila me da je jezik živa stvar. Sve je moguće. Smijem li te nešto bezveze pitati?
Probaj!
Je li ti deda bio majstor karatea?
Otkud ti to!?
Što si tako hrabro potrčala za lopovima pa rekoh, imaš sigurno crni pojas! Po pravilima, dobila si ga od djeda, koji te popodne učio karate. Da ima šta radit’, jesi kužiš…
Ti si stvarno čudan! smijala se Marija, ali kroz suze i bol.
Ma, ne znam ni sam! Samo ti želim biti simpatičan.
Uspio si.
Naravno! Ja sam neodoljiv!
I skroman!
I sad sam pocrvenio… Znaš, čudna si ti, Marija! Sigurno nisi s Mjeseca?
Nisam…
Torbicu nisu našli, ali Mariji to više nije bilo ni važno. Jer sada je bio tu Ivan.
Njihova veza bila je puna uspona i padova. Ivan joj se jako sviđao, ali često nije znala priča li ozbiljno ili se, opet, šali. Njegov smisao za humor bio je nepresušan, ali koristio ga je na čudan način.
Maro, opet su me otpustili! ljubio bi je Ivan.
Što sad opet?!
Pitao sam šefa zašto naša prva pomoć u uredu sadrži samo pelinkovac i kremu za cipele.
Molim?
Eto! Ako u ormariću imaš samo pelinkovac i kremu za cipele, nije li vrijeme za predomisliti se oko karijere?
Ivane!
Pa reci i sama, ima logike…
Možda, ali što to ideš pitati šefa?!
Ispalo.
Lijepo! A renovacija nam je…
Probleme bi nekako riješili. Ivan bi pronašao novi posao, Marija naučila kako rastegnuti i ono zadnje što ima.
No, kad su dobili kćer, Mariju je počelo brinuti do kada će tako. Humor i lakoća života su lijepi, ali odgovornost je nešto drugo. Sad imaju dijete! I ono traži svoje, bez obzira na to kad tati sine kakvu će foru ubaciti sa šefom.
No, sreća mu se ovog puta nasmiješila. Nakon zadnjeg otkaza, Ivan pronalazi posao kod direktora koji je još veći šaljivdžija od njega. Cijenio je Ivanove kvalitete i ubrzo ga unaprijedio što je Mariji baš trebalo.
Ivane, molim te! Budi ozbiljniji!
Što, da opet dobijem otkaz? šali se Ivan.
Zašto?! preplašila bi se Marija.
Šef mi je rekao da me zaposlio jer sam mu prvi s pravim smislom za humor u firmi!
Ne uljepšavaj, Ivane. Sve to vrijedi do prve tvoje šale koju ne shvati…
Znam! Onda ću još jednom barem pokušat spasiti stvar! smijao bi se Ivan, ali Marija bi se samo namrštila.
Isprva su njezina društva samo odmahnula rukom. No, s vremenom, sve su se više udaljavali. Neki potihno, neki otvoreno.
Marice, on tebe baš ne voli? tješila ju je najbolja prijateljica, Petra. Ako ti se kolač malo drukčije ispekao, treba li baš cijelom društvu to prepričavati? Strašno! Nisam mogla slušati te komentare, a ti šutiš…
Što da kažem, Petra? Moj je muž… A imao je rođendan…
I što?! Mogla si ga izvući u kuhinju i pošteno mu očitati bukvicu. I to pred svima, ako treba! Ajmo ovako, idući put se nađemo izvan tvoje kuće. On kaže krivu stvar, ja odgovorim, pa vidi ga haos! Treba li ti to?
Vremenom su nestali svi prijatelji iz Marijinog života. Najprije kolege s faksa, pa kolege s posla, na kraju obitelj i najuže društvo.
Ivane, nitko nam više ne dolazi.
Hoćeš da maznem vrata medom, da ih privučem? Al’ to je za ose, ne za ljude! To nam ne treba.
Oprosti Bože, ostavi se tih šala! Ne trpe svi tvoje fore!
Ti ih trpiš? Više mi netreba nitko.
Tematski stolovi koje je nekad pripremala s veseljem, sada su bili za sasvim drugo društvo. Dolazio bi Ivanov šef s novom mlađahnom dragom, kolege iz firme, a Marija bi se povlačila u kuhinju, bježeći od pogleda.
Marija, kako ste došli na ideju raditi talijansku večeru, a nikad niste bili u Italiji? Vaša je pizza ukusna, ali s talijanskom nema baš previše veze! Ništa zato, ja se divim vašoj sposobnosti vidjeti nevidljivo! grlio bi je Ivanov šef, a ona bi najradije razbila tu vazicu što joj je jednom poklonio.
Ali, Marija je čekala drugo dijete. Nije željela scene. Ako Ivan opet izgubi posao svojom krivicom? To nije dolazilo u obzir.
Sina je rodila zimi. Ožujak, hladan i snijegom zameten, spriječio je Ivana da dođe po nju iz rodilišta.
Maro! Sve je zameteno! Ako si rodila tuđeg, imaš vremena zamijenit’! Još neću doći! šalio se Ivan dok joj je zvonio mobitel.
Marija je prekinula poziv, a prvi put u životu pomislila: Bez njegovih gluposti zrak bi bio lakši…
Ali rodila je sina. I znala je da mu treba otac, i to Ivan. Jer, koliko god je bio šaljivdžija, bio je divan tata. Noću je ustajao k kćeri, kuhao čudotvornu kašu koju bi mala pojela u trenu, a mamina joj nije bila draga. S djecom je provodio vrijeme, što nije bio običaj kod muževa njezinih prijateljica. One su najčešće kukale da sve ostaje na njima, a muževi samo za kauč i TV znaju. Marija je prepoznavala pretjerivanje, ali znala je i da je Ivan drugačiji.
Obitelj je uspjela sačuvati. Čak je pokušala dogovoriti s Ivanom manje šala, da ponekad bude ozbiljniji. Ali ili je nije razumio ili nije htio. Ništa se nije mijenjalo. I Marija je promijenila taktiku: goste više nije zvala, pravdala se umorom, za djecu. Našla je posao od kuće, da nitko ne pita gdje joj je vrijeme za torte ili maratonsko pospremanje.
Kućanski poslovi ostali su njezina svakodnevica, ali sad se i Ivan bez riječi uključio. Sad je on, a ne Marija, prao posuđe, s kćeri ribao podove, igrajući vodene ratove po stanu, a Mariju slao s malim sinom u šetnju da se ne ljuti.
Tako bi vjerojatno i sve išlo, da Marija s godinama nije postala nervoznija, čak i bezvoljna. Taj joj je osjećaj bio stran i užasan. Lako je planula na Ivana, djecu, a njegove šalesve samo pogoršale.
Priča s paukom bila je kap koja je prelila čašu.
Razvod.
Ta riječ joj se vrtjela po glavi dok je pripremala večeru, bučno razmještala tanjure.
Razvod!
Bacila je pogled na servirani stol i kimnula kćeri koja je sramežljivo provirila na vrata.
Razvod…
Marija je bacila krpu, htjela nešto reći, ali netko ju je obgrlio. Glas, tako različit od onih ironičnih šala, tiho je zamolio:
Maro, ljutiš li se na mene? Oprosti! Nisam htio… Ti si meni najvažnija!
Opet ti… htjela je dignut’ galamu, ali nije stigla.
Ne! Ništa šale! Popravio sam karnišu i objesio zavjese. Ja i Marko, sve smo provjerili nema više diverzije! Oprosti, znam da ti nije lako samnom. Samo ti možeš biti sa mnom. Baka mi je govorila jezik mi bez kostiju, ali srce dobro. To stoji, zar ne?
Ivane, što mi vrijedi tvoje dobro srce kad ja postajem zla. Uskoro ću se bacati na ljude! Ne može se ovako živjeti! Tvoj humor je super, ali ne kad preuzme sve drugo. Ne zovem više prijatelje, ni rodbinu ne žele doći da ih ne rugaš. U ogledalo više ne gledam s radošću, jer znam da ćeš ti nešto reći i ja ću se opet crvenjeti… Umorna sam, Ivane. Želim živjeti drugačije.
Kako?
Sjećaš se kad si rekao da smo kao Tom i Jerry? Stalno igramo igru, pa tko koga nadmudri jer oboje imamo smisla za humor? Onda su nas prijatelji zvali Crtići.
I?
Ne želim više živjeti kao u crtiću! Jer, ja te bolesti nemam koliko ti imaš… Ti ćeš prije ili kasnije pobijediti svoju mišku, a ona se skriti u kut i sklopiti oči samo da te više ne vidi. Bit će spremna na sve, samo da nestaneš… Na sve, razumiješ?
Maro…
Ne razgovaram više! Za sada. Samo razmisli o tome što sam ti rekla.
Dobro…
Nekoliko dana kasnije Petra, kojoj se Marija prvi put požalila kako više nema snage i razmišlja o razvodu, prasne u smijeh:
Ajme, Maro! Odrasla žensko, a sve na prvu! Stand-up vam je sudbina!
Što?!
Čula si! Davno sam ti htjela reći da usmjeriš te silne talente svoga Ivana u pravu stvar. Ali, nikad nisi o sebi pričala. A prijateljice su za to! Ne sve, ali pametne i lijepe kao ja sigurno!
Zvuciš kao moja mater…
A mater nikad krivo ne savjetuje! Probaj pa ćeš vidjeti!
Petra je bila u pravu. Danas Ivan, osim posla, nastupa u lokalnom stand-up klubu, a Marija povremeno dolazi na njegove nastupe.
Gledati kako tvoj muž šali na vlastiti račun je poseban užitak. Marija se toga nije odrekla.
Jer, Ivan ju je konačno čuo. Već godinama nije joj uputio više nijednu zajedljivu šalu. Sada se šali na vlastiti račun i to je pun pogodak.
U Marijinoj kući ponovno je zavladao mir, vratili su se oni koje je voljela.
Ponekad je stvarno dovoljno malo da muž napokon čuje ženu: samo mu trebaš pokazati da i ti imaš smisla za humor. Možda samo mrvicu crnji.
Najvažnije je da priča o razvodu ostane samo šala.
A crtići? Kome još ne trebaju crtići©ponekad traju čitav život samo s malo manje buke, malo više smijeha i puno više razumijevanja.
Te je večeri, dok su djeca u pidžamama skakutala po krevetima, a Marko zadovoljno preo pored radijatora, Marija sjedila kraj Ivana na trosjedu. Tiho je upitala:
Ivane, što bi se dogodilo da si ti jednom ozbiljan, a ja ispričam vic?
Ivan ju je pogledao, široko se nasmijao i zagrlio.
Znaš, Maro, možda bi svijet tada stvarno bio naopako, ali bio bi to naš svijet.
I stvarno, nije bilo više crtića samo života, sa svim njegovim bojama, nespretnim forama i licima koja se smiju glasnije nego ikad.
A kad bi ih netko pitao koja je tajna njihove dugovječnosti, Marija bi podigla obrvu, pogledala Ivana, i tiho šapnula:
Najveća fora je nikad ne prestati biti tim. Čak i kad jedan od vas ostane bez teksta.
Ivan bi tad klimnuo glavom, a negdje, s police, stara zavjesa bi se zavijorila. I svi bi znali u toj kući, i tamo gdje se šale rađaju, mir je pronašao svoj ritual.
Jer ponekad je dovoljno da samo jedno od vas ostane i crtić, i priča, i ljubav.
Do sljedeće epizode.
