Šala
Iva! Ivice! Daj mi prepisati!
Šapat Mirele proširio se cijelim razredom, baš kad je profesorica Marina Zvonarek podigla pogled iz imenika koji je ispunjavala.
Perković! Smiri malo taj jezik, ha? Piši sama!
Ali profesorice, stvarno je teško! Mirela je, kao i obično, imala odgovor na sve.
A tko je rekao da mora biti lako? I još nešto, Mirela, Iva ima drugi test. Tako da, traži spas negdje drugdje.
Kak’ to mislite? Pa ona sjedi u prvom redu!
Tako! usmjehnula se Marina Zvonarek, imitacijom Mirelinog glasa. Dala sam joj poseban zadatak.
Ma ne! Kakva nepravda! Mirela je nakratko zabola nos u svoju bilježnicu, pa je odmah opet započela paničnu potragu za alternativama.
Nitko nije ni primijetio kako se Iva sva skupila na svojoj klupi, bojeći se i pogledati oko sebe, a kamoli podignuti pogled s test papira.
Svi nastavnici znali su da je Iva njihova štaka-spasilica. Djevojčica s bistrim mozgom, prava enciklopedija… Pa naravno da to svi koriste. I probaj odbiti nekome pomoć odmah ispadaš kriva si, ne surađuješ.
A Iva nije bila nikakva zadrta školarka. Dopustila bi prepisivanje, ali po naputcima svoje mame trudila se pomoći tako da profesor ne skuži.
Ivčice, znam da si dobra duša, ali moraš misliti i na sebe. Ako želiš upisati gimnaziju o kojoj sanjaš, treba ti odličan uspjeh, a ne da sve upropastiš radi tuđih gluposti!
Bile su to mudre riječi, no Iva bi samo tiho uzdahnula slušajući mamu. Da ona zna kako je zapravo teško biti odlikašica u razredu u kojem većini nije ni do čega…
U ovu školu doselila se s mamom Olgom kad su se njezini roditelji rastali. Razloga je bilo više, ali ni posljednji ni najmanje bitan nije bio činjenica da je u tatinoj novoj obitelji uskoro stigao mali brat, još dok su Ivin tata i mama bili formalno zajedno.
Nitko joj, naravno, nije ništa objašnjavao. Odrasli rješavaju svoje stvari, a Iva se zatvara u dječju sobu s bojankama i metodično, list po list, premazuje crnom bojom. Pazi, ne dopušta čak ni tračak svijetle boje da prodre.
Prva je to primijetila baka.
Jeste normalni? Doveli ste dijete do ruba!
Baka je bila tatina mama, no nekako, uvijek je držala njezinu stranu.
Cijeli njegov otac… Taj je švrljao oko mene koliko smo zajedno živjeli. Sanjati drugo nije znao, uvijek se vraćao, barem bez vanbračne djece.
I praštali ste mu?
A što sam mogla, Olgice? Voljela sam ga. I znala da i on voli mene. Inače se ne bi vraćao. Teško je, nije ni mala riječ… Pa ni oprostila nisam nikad do kraja. Nisam živjela, trpjela sam. Sad mislim: za što? Komu to treba? Možda čudno zvuči, ali zahvali sudbini što je tvoj muž dobio dijete izvan braka. Znam te, Olja, ista si ja oprostila bi mu, uzela ga nazad. Jel tako?
Ne znam… Boli…
Razumijem. I znam da je Iva između vas kao između čekića i nakovnja. Sažali se na dijete! Moj sin te neće čuti, ali ti si pametna žena. Šteta što se razilazite. Olja, vidi kako Iva ne pati. Nije dijete krivo…
Da, vi ste u pravu. Mi smo krivi…
Mama Olga napravila je nešto što nitko nije očekivao. Posjela je šestogodišnju kćer nasuprot sebe i objasnila joj istinu.
Ivčice, tata i ja više nećemo živjeti zajedno.
Zašto?
Rastajemo se. Odsad ćeš biti sa mnom, a s tatom ćemo dogovarati viđanje kad god može. Nemoj plakati, molim te! Vidiš da tata nikamo ne ide iz tvog života! Obećajem!
A ti? Iva je kroz suze gledala mamu, misleći kako odrasli uvijek sve rade naopako!
Ja tebe nikada neću ostaviti.
Samo nemoj otići…
Tek tada je Olga prepoznala što se sve ovo vrijeme sakrivalo iza crnih crteža. Trebalo je puno, puno vremena, ali Iva je na kraju shvatila nisu nju ostavili, nego su odrasli uprskali svoj odnos, a ona nije kriva. S tatom se viđala, išla s njim i njegovom obitelji na more, zabavljala s bratom, dogovarala se dobro čak i s tatinom novom ženom, Marinom, koja nije bila zločesta ni zaporna.
Ipak, sve ovo ostavilo je trag. Ponekad bi Iva pomislila možda je tata odustao od odgoja baš nje jer… Pa, možda nije bila dovoljno dobra? Jer s Marinom je sve moglo, a sa mnom nije htio?
I mama i baka nebrojeno su puta ponavljale: nije do tebe, ali onaj crv sumnje bio je uporan. Skrio bi se u kutu duše pa izronio baš kad joj je najviše trebalo vjere u sebe.
To se nije odmah primjećivalo. U prvom osnovne, kada je trebala recitirati pjesmicu pred cijelom školom, tjedan dana je s mamom vježbala i pred ogledalom s izrazom recitirala… Uvjerena, naravno, da će sve biti tip top. U vrtiću je uvijek imala glavnu ulogu jer su znali ona sve nauči. Ali, tada joj je koljena počela klecati, suze teći same od sebe, a ona ništa! Zaboravila pjesmicu.
Profesorica Marina Zvonarek spustila se do nje na koljena, obrisala suze i šapnula:
Poslije ćeš mi ti to recitirati, može?
Iva je samo kimnula.
Marina Zvonarek, pravo čudo, zapamtila je svoje obećanje. Nakon sata, čekala ju je ispred škole.
Evo te! Hoćeš mi recitirati pjesmu? Baš me zanima!
Dan je bio spas! Iva je ispravila leđa, otpustila maminu ruku i iskočila pjesmicu napamet, a okupljeni su zaurlikali pljeskom.
Bravooo! Ja sam znala da ti možeš!
Ali, nisam ju znala prije, profesorice…
Kako nisi?! Gledaj, koliko nas je ovdje sad? I svi ti plješću! Uopće nije bitno kad si je izrecitirala, već da si uspjela. Baš si hrabra, Iva! Govorim ti kao pedagoginja!
Valjda jesam…
Taj trenutak Iva je spremila za zauvijek. I kad je u višim razredima Marina Zvonarek postala njihova razrednica, bila je sretna ova je na mojoj strani. Neće je izdat, uvijek će pomoći.
I stvarno, razrednica je pazila na Ivu.
Vaša je djevojčica nježna, dobra ali krhka! Dobar bi joj bio upis u školu s matematičkim programom. Ovdje nije okružena djecom koja vole učiti. Ovdje se trudi ne isticati, kao da se zamota u tri pokrivača pa još zaveže. Profesorica se okrene Ivinom mami, a ova s tugom sliježe ramenima matematika škola daleko je, nemaju kako voziti Ivu.
U tatinoj novoj obitelji baš očekuju drugo dijete, baka joj je bolesna, a mama radi na dva posla pokušava uštedjeti i kupiti stan. U maloj garsonijeri već se krive leđa.
Ivčice, još malo strpi se… Olga bi umorno zatvarala oči i privijala Ivu.
Ne brini, mogu još ja to izdržati…
Kako u školi?
Ma, ide! odgovara Iva što vedrije može, iako joj je ide više na ne ide.
Ne ide! Olgica krene s klasičnom dođi, ispričaj mi sve u detalje! i što je najgore krene ju škakljati.
Na kraju, Iva ipak ispriča sve trudove i muke.
Nitko je u razredu nije otvoreno zadirkivao, ali odzvanjale bi joj rečenice: Opet ona Iva pametuje! Čuli ste na povijesti?! Normalno da poslije nje nema nikome petice! Mogla je bar malo lošije odgovarati!
Dugo vremena nitko joj to nije rekao u lice, dok nije došao i taj dan.
Ivka, deset minuta! Ništa nisam rješila! bijesni šapat Mirele natjera Ivu na gutanje nervoznih gutljaja zraka.
Profesorica ode po neki papir, a Vjeko, kumpan s klupe, gurne svoja rješenja bliže njezinoj ruci.
Hvala… prošapne ona i samo pokaže gdje je greška.
Dovoljno. Znali su se otpočetka. Par brojeva, mig glavom, i Vjeko ispravlja svoje.
Ivin papir već je na Mirelinoj klupi. Do kraja sata svi šute.
A nakon zvona kaos.
Jesi ti normalna?! Ko kip sjediš! Kraj polugodišta! Ništa mi nisi dala! Pa daj, kaj je s tobom, prijateljice! Mirela lupa šakom po Ivinom stolu.
Nisi ti fer! Ivin glas miran, ali iznutra vrije.
Zašto, stvarno, svima nešto duguje?!
To joj je baba uvijek govorila: Što tebi pa smeta, za ljubav Božju, da im ne daš?! Zar si dužna svakome ko država?
Ti cura, a ne švercer! Pa se ponašaj, Iva!
Pa i ti, bako, znaš zaružiti…
E, ja sam već skoro pa otpisana baka bi prasnula u smijeh. Ja mogu i popiti, i opsovati malo. Ti još ne smiješ. To nije fina cura… Nećeš valjda isprat usta sapunom?
Dečki psuju!
Drugačije je to, sine. Što smije muškarac, ženi nije baš dopušteno. Zamisli svog budućeg zgodnog barba s takvom curicom. Neće te ženiti. S prijateljima da, s curom ne!
Baš fora… Znaš li, bako, jesu li mama i tata bili takvi?
O tome će ti oni sami. Ali misterij, mila, nježnost, taj magloviti detalj, to ti je u ženi ono što vrijedi. Psovke baš i nisu… To je za jarane s klupe.
I eto, i sad bi Iva najradije opsovala ko Mirela, ali nešto joj iznutra šapće nije to pametno.
Mirela, ostavi je! Vjeko ljutito trpa knjige u ruksak. Tko stalno što kome mora?
Zato što frendice to ne rade! ljutito fijuče Mirela. Ti si njezin branitelj? Sam si prepisivao!
Nije to istina! Iva više nije izdržala. Vjeko sam radi, ja samo ispravim ponekad, kad baš treba! Dosta mi je više! Pomogla sam ti? Jesam li? Onda, što hoćeš više?!
Iva zgrabi ruksak, odgurne Mirelu i izleti iz učionice prije nego sve razjasa suzama pod znatiželjnim pogledima razreda.
Mirela nije otišla za njom, ali sebi u bradu promrmlja:
Sve jasno s tobom, Perković. Bit će igara još… Skromnija budi, Iva!
Danima nisu razgovarale. Tjedan prošao. Mirela ni bok.
Nitko ne zna što sprema ova mala, a poznata je po tome da zna život učiniti cirkus svakome tko joj stane na žulj.
Iva je nagađala kako će ju rihta, kad, gle vraga Mirela joj dolazi nasmijana:
Ajde, daj, prestani dumat! Mirišimo? Ionak šutimo ko dvije budale već dva tjedna! Pričat ćemo o Novoj, gdje ćeš ju slaviti? Doma ili ideš negdje?
Smijeh Mirele, totalno skroz, bez natruha prijetnje ili zamjerke. Iva skroz opusti.
Eh, pogriješila je! Trebala je biti opreznija. Jer Mirela ne oprašta baš tako…
Kad je Iva izvukla iz svog ruksaka nekakvu sumnjivu poruku nije ni povezala to s Mirelom.
Iva, jako mi se sviđaš! Vjeko
Rukopis pa naravno, kao od njezina kolege s klupe. Kome bi palo na pamet da je to netko drugi napisao?
A kako bi Iva znala da je Mirela tjedan dana nosila bilježnice profesorici hrvatskog jezika, došla do sličnog rukopisa i s par prijateljica organizirala cijelu malu operaciju lažnog ljubavnog pisma.
E, sad ćeš plakati, Iva! Što i ja ne bih imala neku dramu? smijala se Mirela i pažljivo vratila pismo u ruksak.
Školska svlačionica u tom trenu prazna. Iva u sportskoj haljini trenira odbojku. Prijateljice zabavljaju Ivu…
Ajde, Iva, pojačaj! Snažnije!
Nitko ne odaje ni trunku, dok Iva zbilja ne otvori poruku.
Kaj je to? Joj, Iva, pa ti si prava pametnica! Cure, gle! Vjeko je zaljubljen u Ivu! Mirela uzima poruku, maše s njom i viče: Smislit ćemo mi taktiku…
Daj mi to natrag! Iva panično.
A ma daj… možda bolje bez planiranja! Vjeko! derala se Mirela k dečkima u svlačionicu.
Iva je problijedila.
To da joj se sviđa Vjeko znala je samo njena mala bilježnica. I mama.
Mama, jel to loše?
Zašto bi bilo?
Pa još sam mala…
Ljubav nema pravo vrijeme, Iva.
Volim li ga ja?
Još ne… To je ona zaljubljenost, slatka, nešto kao korak do nečeg većeg.
Kako?
Kao da stojiš na pragu, mirišeš kroz otvorena vrata. Tamo unutra i sreće i boli… Sve i svašta. Ljubav je jako moćna. Ne moraš ni ulaziti duboko, samo što si se zaljubila predivno je. I znaš što?
Što?
Ništa ljepše nema u životu… osim možda, dana kad sam tebe rodila.
Znači, dobro je?
Super je, Iva. Ako pametno!
Mama…
Ne ponavljam više, sve znaš. Daj mi pričaj više o tom dečku. Znam ga?
Znaš…
Tajnu čuvala kao kristalnu kuglu.
Mirela je, naravno, skužila sve. Kad je vidjela kako Iva brže-bolje mota poruku pa pogledava oko sebe. Svi su znali iz tjelesnog nisu ni dečki mogli podmetnuti poruku, jer su igrali s Ivom.
Dečki su uletjeli u svlačionicu glasno se smijući, dok je Iva blijeda stajala u kutu, a Mirela plesala s porukom u ruci.
Što je ovdje?
Marina Zvonarek pojavila se niotkuda, a sedmi b zanijemio. Svi su znali što slijedi ako se Marina Zvonarek naljuti zbog gluposti.
Marina, imamo vijest! pokazuje poruku, Mirela još glumi. Tili-tili-test! Mladoženja i mladenka!
Mirela, što ti to glumiš? upalile se profesorici oči. Što držiš?
Poruka… Vjeko je napisao Ivi da mu se sviđa!
Smijeh je zamro prije nego što se razvio.
Dosta! Marina Zvonarek gleda Ivu. Iva?
U trenu je Iva osjetila onaj prvi dan u prvom osnovne, kad je kao kamen zagrizla suze, a Marina gledala majčinskom ozbiljnošću.
Ničega se ne bojiš! Ti možeš!
Odjednom je Iva krenula s mjesta, stala pred razrednicu koja je gledala toplo, zaštitnički.
Mirela mi je uzela poruku. Nisam htjela da itko vidi.
Shvaćam. Vjeko? sad dečkima.
I dogodilo se nešto na što nitko nije računao.
Da, ja sam napisao.
Vjeko odgurnuo šaljive prijatelje, prišao Mireli i uzeo poruku iz ruke.
Ne čita se tuđe pismo, Mirela.
Lažeš! Mirela je već bila na rubu suza.
Iva čvrsto stisne poruku u šakama. Izmama joj osmijeh… ali to nije kraj.
Negdje pod lopaticama lagano zadrhti, kao da joj rastu krila… Glupost, ljudi ne lete, zna se to…
No svejedno osjeća toliku lakoću kao da poleti iznad onog izlizalog školskog parketa, da zaboravi sve svoje strahove!
Mirela? mrko će Marina Zvonarek.
Ma šalila sam se! On laže… kroz suze.
Daj! Vjeko uzima poruku, pažljivo vraća Ivi. Drž, nemoj više pokazivati nikome ono što ja napišem, dogovoreno? Marina, je l ćemo danas esej koji je profesorica Galić najavila? Nisam spreman!
Bar si iskren! Bit će, ali tema dana Poruke i šale. Sad bježite na sat, zvonilo je, a vi se još presvlačite!
Sedmi b poskoči, baš ih briga za crvenu Mirelu, za Ivu i Vjeku, za tu malu bijelu poruku stisnutu u šaci.
Tu poruku Iva pažljivo zalijepi u svoj dnevnik. Čuvat će je kao oko u glavi, do dana vjenčanja, kad će stari dnevnik uručiti Vjeki.
Izvoli, mužu!
Što je to, ženo?
Naš početak…
Stvarno ćeš mi dati čitati sve ovo?
Pa već sve znaš!
Nisam siguran… Što mi je još tajna? Iva se privije uz njega, ne mareći za uzvike gostiju iz sale: Ljubi! Ljubi!
Sjećaš se što si mi pričao o zaljubljenosti i vratima?
Ma sjećam…
Prešla sam prag, Vjeko.
Oči joj sjaje, a on začuje jasan šapat kroz glazbu i galamu:
Jesam, vrata za sobom zatvorila! Nisam više samo zaljubljena…
Kako to? začuđen je Vjeko.
Pa jednostavno! Volim te, čovječe moj!
Sad mi je jasno! Iva, ljubi! Gorak je poljubac?
Gorak i presladak!
