Svoje mjesto
– Mama, što radiš? Zašto to radiš? gotovo u suzama gledala sam kako mama iz ormara baca moje skromne stvari. Moja najdraža crvena haljina na točkice, bačena nepažljivo na pod, odmah je zaokupila pažnju mog mlađeg brata. Pavle je zgrabio rub pojasa i stavio ga u usta. Ne, Pavle! Daj mi to!
– Ma, žao ti krpe! uzdahnula je mama, Anđa, bacila mi traperice na hrpu i zalupila vrata ormara. Izlazi van!
– Ali kamo, mama? Kamo da idem? Još k tome po noći? Što to radiš?
– Što hoću, to radim! Ovo je moja kuća! Ovdje ti nije mjesto!
– A ja? Zar i ja nisam dio ovog doma?
– Nisi, draga moja! Ovo nije tvoje! uzela je Anđa Pavla u naručje i obrisala mu nos mojom haljinom. Ničega nemaš! I prestani mi više uništavati živce! Jedva sam počela slagati svoj život, a ti mi sve hoćeš pokvariti! Nećeš mi, ne!
– Mama, što ti to pokvarim? Što?
– Zar pred Mišom ne mašeš repom? Nisi li ti to?
– Mama! povikala sam toliko glasno da se Pavle trznuo i zaplakao iz straha. Čuješ li se što govoriš?
– Itekako! Dosta! Sve sam rekla! Za pet minuta te nema!
Anđa je nogom zalupila vrata i izašla iz sobe, a ja sam ostala ukočeno stajati, još uvijek ne shvaćajući što se upravo dogodilo. Izgleda da su me ipak istjerali iz kuće Mozak mi je odbijao raditi. Pokušavala sam se uhvatiti za neku misao koja bi mi dala snagu za dalje, ali samo su rojevi osjećaja letjeli, ne dopuštajući da se saberem. Iza vrata je Pavle počeo glasno plakati, tako gorko da sam po navici ustala kako bih ga utješila. Ta briga o njemu bila je moja svakodnevica samo da ne viče. Mamin novi muž nije podnosio dječje suze, niti išta što je imalo veze s djetetom. Ja, odrasla u ljubavi i pažnji, nisam mogla shvatiti što se dogodi s mamom u tim trenutcima. Umjesto da prigrli sina i smiri ga, jednostavno bi mi ga tutnula u ruke i otišla svome mužu.
– Brini se ti! Odrasla si, pa pomaži!
Odrasla Još jučer bila sam tatina mezimica, mamin ponos, a danas nepodobno dijete, kako me sad zove. Sve se u posljednje dvije godine odvijalo tako brzo, nisam uspijevala uhvatiti korak za događanjima koja su mijenjala našu obitelj.
Prvo je tata umro od iznenadnog infarkta. To mi je do danas ostala velika nepravda. Mogli su ga spasiti, samo da je netko naišao kod te tramvajske stanice, tko bi mu pomogao, ali nikoga nije bilo briga. Imao je jedva 50 godina, uvijek uredan, ne bi ga nitko zamijenio za prosjaka. Svi su prolazili pokraj njega, žureći nitko nije ni pitao treba li pomoć, možda su mislili da je pijan, što već. Kad ga je jedna žena konačno dodirnula, već je bilo prekasno.
Dobro se sjećam kako je na sve reagirala mama. Kao da se skamenila. Ožalošćena, tiha, nedostupna. Suze sam lila, pokušavala doći do nje, ali uzalud. Bez riječi je ispratila muža, a onda se zatvorila u svoju sobu, zaboravivši i na mene.
Nismo imali bliže rodbine, a mamini i tatini prijatelji odavno su se udaljili, pojavljivali se tek povremeno, za velike blagdane. Bili smo sami, ali mama je uvijek govorila koliko je važno da držimo svoju malu obitelj na okupu, da u tome ima sreće. I sama sam tako mislia, dok nisam krenula u prvi razred.
Nisam imala mnogo dječaka u razredu, pa su me smjestili u klupu pokraj male, hitre djevojčice duge crne pletenice bila je šira nego ruka, toliko teška da je prijateljica stalno hodala podignute glave. Moje svijetle kovrče mrzila sam, koliko ih mama god nastojala zagladiti šnalicama, uvijek su stršale zbog toga su me prozvali Maslačak.
Pletenicu svoje klupske susjede dirnula sam tek trećeg dana, kad je ona ljutito zavitlala kosom i odbrusila:
– Dosadila mi je! Odrezat ću je, pa makar se mama ljuti.
Nisam izdržala, nježno sam pomilovala sjaj kose po naslonjaču i šapnula:
– Jesi luda? Tako je lijepa!
Tako je započelo naše prijateljstvo. Zvala se Dorotea jedinstveno, samo hrvatsko ime, i svi su je tepali Dori.
Dori je bila četvrta od šestero djece u velikoj obitelji Brlek. Kad sam prvi put došla u tu ogromnu kuću s bezbroj dograđenih soba, odvojenu od ostalih, što je zauzimala tri parcele, osjećala sam se kao da sam upala u neki kaotičan karneval. Još dugo nisam znala razaznati tko je kome što. Znala sam samo njezinu mamu, koja je bez mnogo riječi svakog gosta stavljala za stol i hranila dok se nije moglo micati. Bila su tu braća i sestre, spremni pomagati jedni drugima.
Najstariji brat bi, vidjevši kako se mučimo s matematikom, samo tiho sjeo i objasnio sve, a starija sestra me naučila peći kolače. Čak su i malene djevojčice u obitelji znale za nekoliko minuta zamijesiti tijesto i napraviti pitu, dok me mama nije puštala u kuhinju. Govorila je nećeš još.
Kod Dori sam brzo shvatila da obitelj i prijatelji nisu tako višak kako sam mislila. S vremenom saznala sam i da rodbina može biti težak teret, ali dotad sam samo uživala u dijeljenju poklona za svaku prigodu. Ne samo za rođendane kod njih je svaki povod bio za slavlje. I za očev božićni imendan Dori bi dobila puno bombona ili novu maramu.
– Zašto ti dobijes dar kad nije tvoj dan? pitala sam jednom iznenađena prijateljicu.
– Pa što? Moraš li nešto čekati samo da bi obradovao drage ljude? Čekaj za Novu Godinu, kad krenu pravi pokloni! nasmijala bi se kao zvono, i nije mi preostalo nego smijati se zajedno s njom.
Mama mi nije odobravala to prijateljstvo. Da je znala gdje Dori živi, zabranila bi mi trajno odlazak, sigurnošću. Srećom, radila je puno. Mene je spašavalo da projurim doma nakon škole, pojedem juhu i odjurim na ono mjesto gdje me rado dočekuju. Gdje me uvijek netko zagrli, počasti domaćim pekmezom ili pita kako sam.
Kad su Dorini roditelji čuli što se dogodilo kod nas, iste su večeri poslali stariju braću. Donijeli su novac i organizacijski pomogli mama nije htjela iz sobe, no na kraju su sve dogovorili, i otpratili nas kamo treba. Dori me je tješila, plakala sam, a kad je i ona zaplakala, suze su nam pale u tijesto za kolače.
Sljedećih dana starija braća Brleka stalno su bili u blizini mama i mene išli su s nama, rješavali probleme, štitili nas. Mama nije obraćala pažnju, ali meni je to ostalo u srcu.
Kad sam poslije pitala Doroteu zašto rade sve to, mirno je rekla:
– Pa ti si naša. Nema više muškaraca u tvojoj kući, netko je trebao pomoći.
Pol godine kasnije Dori su udali. Ostala sam bez riječi, kad sam se pribrala, nagrnula sam pitanjima:
– Jesi li ti normalna? Udaja sad? A studij, liječnica? Zar više ne želiš?
– Zašto ne bih? odmotavala je vjenčani veo. Učit ću, tata i mladoženja su već sve dogovorili.
– Ne kužim! Koja je svrha udati se tako mlada? Toliko ga voliš da ne možeš bez njega?
Zastala sam kad me pogledala punim čuđenja.
– Vidjela sam ga svega nekoliko puta. Kakva ljubav, Leni? Sad je zanimanje. Ostalo će doći.
– Sebe čuješ? Kako tako?
– Tako je kod nas. Roditelji biraju, mi slijedimo.
– Ali zašto? To je srednji vijek Kako ako ga nećeš zavoljeti?
– Ne znam, Leni. uzdahnula je, slažući veo natrag u kutiju. Ali misliš li da bi mi mama i tata loše odabrali?
– Ne
– E, ni ja ne mislim tako. Hoće samo najbolje za mene.
Na vjenčanju sam se jedva suzdržala od plača, ali kad sam čula da odlaze živjeti u Zagreb, suze više nisu stale.
– Kako ću bez tebe?
– A ja?
– Ti si sada udana, ima tko se za tebe brinuti
– Ako budeš baš jako loše, dođi. Smislit ćemo sve.
Već tada se u maminu životu ušuljao Mišo i Dori je s zabrinutošću gledala kako ja izbjegavam kući iz škole.
– Zašto ne želiš kući?
Šutjela sam. Kako joj reći da me mamin novi muž vreba po hodniku, a mama, iscrpljena nakon druge trudnoće, postala nesnošljiva? Ponekad moram zaključavati vrata od svoje sobe što ju vrijeđa, jer joj je to zgodno mjesto za predati mi Pavla. Nije je zanimalo što ujutro imam fakultet. Voljela sam brata, ali nespavane noći s poskakivanjem po sobi nisu prošle bez posljedica dva puta sam kolabirala u hodniku, a po razredu su počeli kružiti tračevi.
Prije nego sam završila medicinsku školu, zaposlila sam se u bolnici. Naposljetku su došle i noćne smjene, pa sam ponekad izbjegavala kući po cijeli dan.
Kad sam otpratila Doroteu u Zagreb, dočekala me doma takva svađa kakve još nismo imale. Sukob se gomilao, nisam znala kako ga ublažiti, kako mamu natjerati da me čuje
Ali Anđa nije slušala nikoga, samo sebe. Kad je na stubištu susjeda, milujući Pavla po obrazu rekla:
– Kakva ti lijepa djeca! I Pavle i Lenka krasna curica! Šteta što tata nije doživio, pa da gleda na takvu ljepotu! Zar nema dečka? Pa uvijek negdje letiš, ili u školu ili na posao. Cura si, trebaš svoj život.
Što li je mamu tada pogodilo, tko zna? No, baš tada me izbacila iz kuće i ja sada panično trpam stvari u torbu, ne znajući kamo ću. Ako ovdje nije moje mjesto, gdje je? Tko će me primiti? Nemam odgovora. Mogla bih zvati Dori, ali što ona može? Ionako joj nije dobro, očekuje prvo dijete i još uspijeva studirati. Ovo je pravi karakter! A ja? Vlastitoj mami ne mogu objasniti ništa.
Posljednji put preletim pogledom po sobi, zgrabim okvir s tatinom fotografijom, strpam ga u torbu i obrišem suze. Neka, možda je tako najbolje. Ionako se već dugo osjećam strancom u ovom stanu.
Televizor je bučno brujao u kuhinji, mama je nešto nervozno kuhala. Krenem kroz hodnik, ali zastanem. Što da joj kažem? Zar već sve nije rečeno? Je li moguće oprostiti ono što još odzvanja u ušima? Ne! Dosta! Nekad smo bile dobre, ali sada sam ovdje višak.
Van je već pao mrak, grčevito sam se zamotala u širok šal. Jesen je ove godine kasnila, ali kad se spustila na grad, učinila je to žestoko. Još jučer sam se smiješila vidići klince u kratkim hlačama, dok druge žene u kaputima. I sama sam izvukla šal koji mi je Dori poklonila za zadnji zajednički Božić, i toplu jaknu. Oduvijek sam bila zimogrozna i sad samo sretna što neću morati kući po još odjeće, jer s mamom više nisam mogla. Obris skorašnje uvrijeđenosti već je grebao iznutra, ali tjerala sam te misli. Nije vrijeme za to, treba odlučiti što i kamo.
Na autobusnoj stanici skoro prazno. Samo par usputnih prolaznika i velika crna kujica. Spustila sam torbu na klupu i stisnula ruke u džepove.
Kada se zaustavio auto, trgnula sam se, stresla. Nikad se ne zna nije baš kasno, ima još ljudi, ali više se ni u što ne uzdam.
– Lena?
– Arsen!
Umalo nisam zaplakala od olakšanja. Bio je to Dorin stariji brat, onaj što nam je nekad pomagao s matematikom.
– Što radiš ovdje tako kasno? Radiš li?
– Ne Zapravo U bolnicu idem! Tako je!
– Ma daj Što se događa, Lena? Zašto imaš stvari sa sobom?
Arsen me pogledao tako brižno da sam, ni sama ne znam kako, izrekla sve. O mami, Miši, i da sam sad valjda beskućnica.
– Jasno! Sjedi! bio je uvijek šutljiv čovjek. Sjela sam u auto, uvjerena da će me samo ostaviti pred bolnicom.
Vozili smo se kroz noćni grad i šutjeli. Nije mi se dalo razgovarati. U toploj kabini auta osjetila sam mir, vjerojatno jer sam znala da neće trajati. Gledala sam kroz prozor, uporno pokušavajući smiriti misli. No, odzvanjale su samo mamina riječ: Ovdje ti nije mjesto!
Osvijestila sam se kad sam shvatila da ne idemo prema bolnici.
– Arsene, kamo idemo? Ja moram na posao!
– Vani ćeš prespavati? Bi ti mogla tako svaki dan?
– Pa nemam kamo
– Znam. Zato idemo ne u bolnicu, već negdje dalje.
– Gdje?
– Vidjet ćeš!
Veća zgrada u mirnijem dijelu grada bila je ograđena kovanim željeznim vratima. Zaštitar je pustio auto unutra; parkirali smo, Arsen mi kimne prema ulazu.
– Idemo, tuda.
Penjali smo se do trećeg kata, Arsen pozvoni na jedna vrata.
Dugo nitko nije odgovarao. Ja sam cupkala s noge na nogu, tek kad se vrata širom otvore, vidim krupnu ženu, najkrupniju koju sam do tada srela.
– Arsene!
– Bako!
– Zašto nisi zvao prije?
Nije bila zapravo tako velika, dojam je stvarala široka haljina i stas. Prepoznala me s vjenčanja Dorotee.
– A ti? Ti si Lenka, prijateljica moje Dori, je l’ da? Dođi, drago dijete, pa ti nisi strana ovdje!
Zakoračila sam unutra, obavio me val topline. Prostrani hodnik s pločicama, ogroman luster s bezbroj kristalčića. Gledajući okolo, Arsen je šapnuo nešto baki i nestao, samo mi je mahnula.
– Kamo ti? ali već je bio otišao, ostala sam sama sa Sonjom, Dorinom bakom.
– Stojiš tu na pragu, kao da nemaš gdje! Skidaj jaknu, uđi! Skuhat ću ti kavu, sjest ćemo, a ti mi ispričaj zašto je jedna lijepa cura ostala sama po noći. Nemaš li dom? Nema majke?
– Čini mi se da više nemam iz mene su nestale i posljednje snage, sjela sam na puf i zaplakala, glasno, kao dijete. Sonja me primila k sebi, zagrlila čvrsto, gladeći po kosi.
– Joj, dušo moja! Kuda su nebesa gledala? Ne plači! Bit će dobro! Vjeruj staroj Sonji! Sve strašno sam ja preživjela i više me ništa ne plaši! I tebi ne dam!
Njene ruke grijale su, mazile, i odjednom je bol popustila.
– Dođi! Sad ću praviti najbolju kavu! Popij, zaboravi tugu, barem malo. Ponekad je baš taj odmor dovoljan da čovjek ponovo diše Ajde!
Sjela sam u prelijepu kuhinju i pila gusti crni napitak. Bio je toliko gorak da suze nisu ništa bile prema njemu. Ipak, pila sam ga gutljaj po gutljaj, slušajući Sonju.
– Zovi me Sonja. Tako su me zvali kad sam i sama bila mala, još kod kuće, daleko odavde. Imala sam mlađe sestre i brata, roditelje. Naš dom bio je u Lici, u selu pod Velebitom, gdje su grobovi predaka. Dugo sam tamo bila, sada više ne mogu. Boli to, ali nije najgore.
– A što je gore? izletilo mi je.
– Najstrašnije je nemati grob ni roditeljima ni sestri. Nikad ih nisam mogla ni pokopati.
– Zašto?
– Znaš li što je progon? Ne znaš I bolje. To ti je kad dođu tuđi ljudi, kažu: ovdje više nije tvoje mjesto, nema tvog jezika, nema tebe. Bila sam skrivena tada, nas djecu roditelji zaključali u malu ostavu, otac danima uređivao izlaz iza kuću. Kad su došli, stari ormar je pogurao na vrata, sakrio nas. Odakle je snage imao E, što može roditeljska ljubav, dijete! Ne zamjeri mami za sve. Gubitak mijenja ljude, spaljuje dušu. Samo prazna ljuštura ostaje, koja traži bilo gdje mir.
– Vi to govorite kao da ste doživjeli na svojoj koži
– Tako je bilo, dijete moje. Nisam ostala sama, imala sam sestre i brata, ali ništa naše više nije postojalo, samo zgarište. Neću ti sad pričati kako smo bježali, kako su nas rođaci spašavali i pomagali, a ja podizala svu malu djecu. Dori i Arsen su mi unuci od brata. Ima tu još djece i unuka, i praunučad. Sad će Dori roditi još jedno, pa će biti još sreće!
– A zašto ne živiš s njima?
– Nisam se riješila noćnih nemira. Plašim ih, bolje da me posjećuju, a žive u miru.
– Imaš li vlastitu djecu?
– Nemam. Nije bilo vremena.
Sonja zašuti, a ja se nagnem bliže.
– Samo zato?
– Ne samo pogleda me pravo u oči. Ti si pametna, čuvaj tu pamet. Ne samo zato. Ljubila sam jednoga od onih što su došli razarati naš dom. Jako ljubila. Više nego roditelje. Pošla bih za njim, da je zvao.
– Ali nije?
– Nije. Mislim da je htio, zato je možda i došao. Nije znao ni da sam ostala živa.
– Vi ste snažni
– Ne, nije bila to moja snaga. To je snaga onih što su me držali djece, rodbine, susjeda. Sad je red na meni da snagu podijelim dalje. Ovdje kod mene, tu je tvoje mjesto dok ne dođeš do svoga, znaš?
– Plašim se, Sonja.
– I treba! Sve ću te naučiti, kao što sam i Doroteu, i sestre, da budem ponosna na tebe.
Smijala se promuklo, gledajući me ozbiljno.
Dva ljeta sam kod nje učila kuhati, peći i upravljati domaćinstvom postala sam bolja kuharica od Dori, koja je došla jednom s djetetom.
– Ti radiš bolje! Što staviš u nadjev? pitala je i smijala se.
– Dobro mi je, hvala Sonji. Da nije nje…
– Nemoj me stavljat’, još ću se uzoholiti, pa neću u raj! Sonja se nasmijala, pazeći na džezvu.
– Ali zašto ne bi? Kažem istinu!
Tonovi mog glasa bili su njeni, Dorotea se smijala kao nekada.
– Vidiš da si ti njezina! šalila se. Sve si pokupila!
Sonja se naglo uozbiljila i pogledala prema meni.
– Još nije gotovo, djevojke
Dori se namrštila, tražeći pogledom objašnjenje.
– O čemu se radi?
Nisam htjela o svojoj bolnoj temi, ali kad me Dori pogledala, stidljivo sam priznala:
– Mama je bolesna.
– Jako?
– Najozbiljnije. Ostalo joj je još jako malo. Ležala je u mojoj bolnici, sve znam.
– Nisi je posjećivala? Dori je skočila sa stolice.
– Nisam Ne mogu
– Lena! Zamisli da to poslije poželiš, a ne možeš? Neće više biti tko da ga vidiš, ni da ti oprosti!
– Ne viči, Dori. Sve kužim. Ali ne mogu Kad se sjetim Da onda nije bilo Arsena, da nije Sonje Gdje bih sad bila? Je li ona mene ikad pitala, pa zamijenila za Mišu? Koji ju je, kad se razboljela, najprije ostavio sam, skupa s Pavlom!
Dori je sjela natrag šokirana.
– Pavle? Gdje je sad on?
– U domu je. Nisu ga meni dali, imam posao, ali stan nemam. Za najam nema dovoljno, iako radim i dodatno.
– A zašto se u mamin stan ne možeš vratiti?
– Odjavila me. Dokumenti mi trebaju za skrbništvo, a njih nemam. Ne znam, Dori primila sam se za glavu. Danima ne spavam, stalno mislim na njega.
– Da ti je stalo, ne bi sad sjedila ovdje. Hajde, idemo!
– Kam’?
– U bolnicu!
– Zašto?
– Je li mama tamo?
– Ne, sad je već doma.
– Idemo k njoj.
– Neću s njom izmiriti!
– Ne moraš ti, ona mora s tobom. Ali pazi na Pavla! Kako je tebi bilo kad se nitko za tebe nije brinuo? Eto!
S mamom sam se ipak pomirila. Dva dana prije kraja. Potpuno izmijenjena, slomljena, ispričala se, a ja sam dva mjeseca brinula o njoj među papirologijom, trčeći okolo i skrivajući uvredu, misleći samo kako vratiti Pavla. Gledajući mamine bolne oči, nisam je mrzila zbog onog dana koji je razdvojio moj život sjetila sam se našeg ljetnog jutra kad sam imala pet-šest godina. Mlade, lijepe mame u crvenom šarenom pregaču, koja me hranila žutim trešnjama, slatkim kao njezini poljupci. I oko mene je ostao samo taj osjećaj sreće, davno izgubljene i vraćene.
– Oprostila sam ti, mama
Tek mi je tada postalo jasno što je Sonja nekad rekla:
– Treba pustiti uvredu, baciti je kao bijesnog psa. Jer truje iznutra, ne da radovati se životu, ne da ugledati dobrotu oko sebe. Tinajće dok ne pojede dušu. Znam da je teško, ali treba ti to više nego onom tko te povrijedio.
Tjedan poslije toga, Pavle me čvrsto primio za ruku, pogledao i upitao:
– Lena, jesmo li sad stvarno doma?
– Jesmo, mali moj! Sad smo doma. Ovdje je naše mjesto, razumiješ?
Dječak će ozbiljno klimnuti glavom, i tada ću znati sve je tamo gdje treba biti.
