Igra izvan pravila: Uzbudljiva priča o kršenju normi na hrvatski način

Igra bez pravila

– Bože, Marina! Što ti se dogodilo?! Kako to izgledaš?! Tko te ovako sredio?! Kćeri, nemoj šutjeti! Ivana je gotovo izgubila dah od vriska, pokušavajući zadržati pribranost koliko god može.

Marina je bacila ruksak na pod, skliznula niz zid i spustila se na pod. Puknute usne su se tek neznatno pomaknule, a Ivana je čula šapat:

– Mama, nemoj vikati Sad ću Samo malo da sjednem ovako

Nije stigla završiti rečenicu. Srušila se na bok, glavom pogodila u stare djedove cipele, i izgubila svijest.

– Marina! Ivana kao da se tek sad trgla iz šoka i bjesomučno pohitala k kćeri.

Pokušala je podignuti Marinu, ali trudnički trbuh ju je sputavao, snage joj je nestajalo. Zasjenilo joj se u očima i zamalo je i sama pala, ali brzo je shvatila da time ne bi baš pomogla djetetu. Skrenula je pogled, duboko udahnula i povikala iz sveg glasa, kao nekada davno kad je bila mala, u uvjerenju da pomoć dolazi čim netko čuje poziv:

– Tata!

Marinin djed, Petar Marić, radio je oko sadnica u maloj plastenici kraj kuće. Čuvši njezin krik, ispustio je posudu iz ruku i pojurio prema kući pitajući se što se sad opet dogodilo. Unuk još nije očekivao, a ujutro nije bilo naznaka većih problema.

– Ivice, što je? Je li tebi loše? vrata su se zalupila, a Ivana se gotovo srušila ocu u naručje.

– Tata, Marina Zovi hitnu! Odmah, molim te!

Srećom, nisu čekali uzalud. Odveli su Marinu, a Ivani su pokušali zabraniti da ide s njom.

– Gospođo, s vašom djevojčicom će sve biti u redu! Pogledajte, već dolazi k svijesti. Djed će ići s njom. Vi morate čuvati drugo dijete. Što će nam ako požuri na svijet prije vremena?

– To je moje dijete! Idem s vama i neću raspravljati!

Mladi liječnik koji je pokušao ostaviti Ivanu kući samo je duboko uzdahnuo.

– Idite, ako ste tako odlučili. Samo, nemojte se uzrujavati, to nije dobro za vas! smjestio je Ivanu u kola hitne pomoći i pobrinuo se da joj bude udobno.

– Hvala vam.

– Zašto? podigao je obrvu.

– Na brizi.

– Nije vrijedno spomena! liječnik je nakratko osmjehnuo, no odmah se vratio ozbiljnosti. Nije mu to baš sjelo; mršav, sitan, izgledao je više kao momčić, s razbarušenom kosom, što mu nije davalo potrebnu dozu autoriteta.

– Kako se osjećaš? upitao je Marinu.

– Već bolje. Bolje vi da nešto date mojoj mami, ona voli paničariti. Marina se pokušala pridignuti, ali kad je vozilo zastriglo preko rupe, zastenjala je.

– Što te boli? liječnik se odmah prenuo.

– Ma ništa Imam kvrgu na glavi. Boli.

– Vidio sam. Nije ništa strašno, preživjet ćeš. Rekla si da ti nije muka i da ti se ne vrti nema potresa mozga, a zbog kvrge se ne umire.

– Nisam ni mislila umrijeti! Marina je negodovala i pogledala mamu. A ti?

– Ja? Sve pet, Marina! Možeš li mi objasniti što se dogodilo?

– Ne! Marina je spustila pogled i stisnula šake. Ne želim pričati!

– Eh, tinejdžeri… Zar ne, Marina? liječnik je otvoreno nasmijan, a Marina ga je začuđeno gledala. Što gledaš? Misliš da sam zaboravio kako je to kad živci više ne drže i samo bi htio minutu mira?

– Nisam to rekla.

– Ali si pomislila. I to je normalno! Mama brine za tebe. Znaš li što bi moja mama napravila da sam se tako pojavio doma?

– Što?

– Prvo bi mi dala prvu pomoć, a onda me lijepo istukla.

– Zašto?

– Da zapamtim! Muškarac mora odgovarati za svoje riječi i djela. Ako su me prebili, znači da s ljudima nisam znao pametno.

– Nije sa svima moguće ljudski – Marina je šmrcnula i zgrčila se od bola.

– Izdrži! Uskoro stižemo.

– Kako se zovete? Marina je pružila ruku i prsti su joj se isprepleli s maminima.

– Saša. Aleksandar.

– Drago mi je

– Vidi ti nje! Glava joj prokuhava, a i dalje je pristojna! Sviđate mi se, djevojko!

– I vi meni! pokušala se nasmiješiti, ali tad su stigli, a Saša joj je hitro stavio nešto mirisno pod nos.

– Polako Evo Ne treba nam još jedna nesvjestica!

Nakon pregleda, Marinu i Ivanu su poslali kući, a trepetni Petar Marić ih je dočekao pred ulazom.

– Što su rekli, Ivana?

– Tata, pravo ništa. Kažu da joj treba mir i proći će.

– A onesviještenost?

– Zbog stresa. Ivana je pogledala usnulu kćer u naručju. Tata

– Poslije, Ivana. Sada ne. Kako si ti?

– Dobro Nešto me stezalo dok sam čekala nalaze, ali sve je prošlo.

– Onda dobro. Kada stignemo, skuhat ću ti čaj, pa ćeš biti bolje. Moramo se smiriti.

– Tata, kako da budem mirna?! Jesi li joj vidio lice?

– Vidio sam. Riješit ćemo mi to. Samo treba smireno. Niti jedna panika ništa nije riješila A mi novih jada ne trebamo.

Ivana je uzdahnula.

Znala je što otac misli. Toliko drama ju je stajalo odnosa s vlastitom majkom.

Po majčinoj strani, Ivana je bila iz obitelji književnika. Djed je bio pjesnik, pradjed prozaik. Njena majka, Silvija, također je pisala i objavila par zbirki pjesama. Bila je nježna, krhka, nepraktična za život, koji je u kući vodila baka. Bila je jednostavna žena, smatrala da joj je glavni zadatak kuhati ručkove i mijenjati posteljinu. Malo tko je znao da ima još jednu važnu misiju, kojoj je bila posvećena voljela je… muža, djecu, unuku, snahu, susjede, prijatelje. Svatko je bio dobrodošao u kuću ili u ljeto na vrtnoj terasi ispod smokve, gdje je uvijek bilo kolača i domaćeg soka s kriškama limuna.

– Imam patku u pećnici i kolač me čeka. Pričajte vi, ja idem dalje radit.

Prijatelji bi pojeli patku, zatim kolač, pili mirisni čaj s bakinim džemom od ogrozda, zadovoljni se razilazili po domovima, ili ostali spavati na svježe iskrojenim jastučnicama. Nitko zapravo nije znao ime te tihe žene koja je bila duša kuće

Baka je preminula prije nego je Ivana napunila godinu dana. Požurila se kući s tržnice s mlijekom i sirom, osjetila probadanje u rukama i sjela ispod breze na trenutak.

Tamo je i pronađena.

Silvija je histerizirala, zaboravila na dijete, trgala lice noktima, a Ivanin otac, kojeg je prihvatila samo punica, uzeo je dijete, shvativši da dijete mora jesti bez obzira na sve.

Jedna od susjeda nedavno je rodila pa je Ivana prihvaćena bez problema.

Silvija se nikad nije oporavila od tog gubitka. Ili je plakala na verandi, ili pisala po bilježnicama, zaboravljajući na kćer ili muža.

Ivanin otac je bio vozač autobusa.

Silviju je susreo na jesen u gradskom autobusu. Ona mu je gurnula buket javorova lišća pred nos:

– Sviđa li vam se?

Zbunjeno je odmahnuo glavom:

– Ne! Kaplje iz njih.

– Kiša! nasmijala se sigurno i obratila se putnicima iza sebe. Nemojte mi smetati! Svoju sudbinu testiram!

Par mjeseci kasnije Silvija je postala njegova žena, odbijajući uzeti njegovo prezime.

– Ma daj, kakva bi ja bila Marić? Ja sam Lasić. To ostajem!

Petar se više nije raspravljao. Shvatio je da svime želi vladati, nježna ali čvrsta.

– Petre! njezin glas je uvijek bio zvonak, a Petar je šutio, ne želeći zamjeriti svojoj voljenoj.

Silviju je Petar stvarno volio. Njezina majka je to prepoznala i stala uz zeta, braneći ga od kritika.

Silvijini prijatelji često su podizali obrve, gledajući Petra kako jede bakinu juhu.

– Kakav ti je ovo izbor, Silvija?

– Vi ne razumijete. Petar je temelj. Bez njega odlazimo bez traga.

Na kraju su prestali prigovarati.

Petar nije mario za komentare. Odrastao je uz kćer, bio je sretan koliko mu je život dopuštao, sve dok nije otišla i punica koja mu je bila spona s obitelji.

Tuga nije imala vremena u njihovoj kući. Trebalo je živjeti, držati ženu i paziti na tasta koji je ubrzo umro za voljenom.

Silvija se potpuno slomila. Sve je manje marila za dijete, a sve više tonula u depresiju. Petar je osjetio kad bi pjevušila, zapravo je pjevala uspavanku koju joj je tata skladao i mama pjevala.

Brigu o Ivani preuzeli su susjeda Olja, njena hraniteljica, i ostale žene iz susjedstva koje su pomagale koliko su mogle. Petar je odlučio odvesti Silviju u stručnu pomoć, no ona se branila i bježala iz razgovora. Prijatelj Silvijinog oca ju je posjetio i preporučio strpljenje.

– Dajte joj vremena. Proći će ju to.

No, vrijeme nije pomoglo. Jednom je Silvija samo krenula bosa po hladnoj kiši u tankoj haljinici, Olja ju je pronašla pod onom istom brezom i povela kući.

Dani su prolazili. Ivanu je Olja sve više podizala kao svoje dijete, njena je obitelj bila stalno uz njih. Petar se snašao i preživjeli su.

Olja je bila potpora, Petar prijatelj njezinom mužu. Družili su se, brinuli o Ivani kao zajednička obitelj. Ivana je nesvjesno često zvala Olju “mama”, ona nije nikada zamjerala već je pričala o Silviji i puštala je djevojčici biti dijete.

Sve se promijenilo kad je Ivana napunila trinaest. Oljin je muž dobio posao u Osijeku i cijela obitelj se preselila.

– Petre, kako ćeš ti tu s Ivanom? Olja je punila zamrzivač kako bi olakšala prvih par tjedana.

– Smiri se, nije dijete više! Naučila si je kuhati, a ni ja nisam beskoristan. Snaći ćemo se.

Kad se Ivana vratila iz škole, vidjela je oba odrasla kako plaču u kuhinji.

– Kao mala djeca. Što je vama? Sat vremena avionom i opet ste tu!

No, njihove brige nisu bile suvišne. S 16 godina, Ivana je već bila pravi talent za pisanje, pobjeđivala na natječajima, poezija i proza, sve joj je išlo. Petar ju je podržavao, ponosan ali budan, tražeći u njoj glas majke ili djelić vlastite čvrstoće.

Ivani je pažnja Petre i Oljine obitelji bila premalo; željela je prigrliti cijeli svijet, voljela je sve ljude, otvorena svima. Nije znala da ne otvaraju svi duše i da ljudi nisu uvijek takvi.

Prva ljubav bila joj je i jedina. Ubrzo se udala za školskog prijatelja i godinu kasnije rodila kćer. Iz rodilišta ju je pokupio otac, a ne muž. Taj se nije mogao nositi sa životom. Ivana nije plakala ne pred drugima.

– Iva – Petar nije znao kako je utješiti dok je pakirala torbu pred rodilište.

– Tata, molim te Sve je u redu. Nismo mi njega izgubile, nego on nas. Mi idemo dalje, a gdje će on tko zna? Život, ljubav, sreća i mala Marina su pred nama!

– Jesi sigurna da će biti Marina? Nisu rekli spol?

– Jesam, tata. Bit će Marina. Mudra i lijepa kao Lasićeve, ali snažna, kao mi Marići!

Petru nije preostalo nego zagrliti kćer i biti najbolji djed.

Naravno, čuo je kako Iva noću plače. Znao je da sama sa sobom raspravlja. No tuga nije dugo trajala; briga oko male Marine izdigla ju je iz mraka. Petar je toga najviše strahovao.

O dolasku kući brinula je Olja, stigla iz Osijeka.

– Mama Olja, zašto? Ivana je jecala u njenom naručju.

– Mora se! Došla unuka, treba pomoći!

– Mora! Tata se boji uzeti Marinu u naručje!

– Zašto?

– Zaboravio kako je to s malom bebom.

– Daj, pusti! Olja se nasmijala, a mala Marina se probudila.

– Petre! Pa ti si njoj bio sve i otac i majka! A sad ne smiješ?

Petar je već brzo uzimao unuku u ruke i namignuo Ivani.

– Je li to tvoj plan, tata, da se osjećam kao mama? Iva se nasmijala kroz suze, nacerila kao kad je bila mala i ljutila se.

– Pa nisam znao kako drugačije

Olja je preuzela Marinu bez riječi, Ivana ju je pitala sto jednom na minutu, gledala te poznate ruke.

– Nije to velika znanost! Najvažnije mama osjeća kada je djetetu dobro, i kada nije. Uvijek slušaj svoju djevojčicu. Reći će ti sve. Ti ćeš znati što treba

Baš te Oljine riječi Ivana se sjetila dok je držala usnulu Marinu, pitajući se što se to zapravo njezinoj djevojčici dogodilo.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

20 + seventeen =

Igra izvan pravila: Uzbudljiva priča o kršenju normi na hrvatski način
Júlia a kanapén feküdt és keservesen sírt. A férje pár hónapja bevallotta, hogy van valakije – és a nő terhes. – Júli, bocsáss meg – magyarázkodott Gergő –, de két éve élünk gyerek nélkül, az már sok idő. Már magamban is kezdtem kételkedni. Most meg… hát, az én… terhes lett. – A szeretőd – suttogta Júlia. – Nevezzed, ahogy akarod. Néhány hónap, és szülünk. Bocsánat. Júlia nem kérdezte, miért pont most döntött így Gergő. Csak azt tudta, hogy két hónappal a szülés előtt, ráadásul szilveszter előtt hagyta őt el. Így aztán a szerencsétlen asszony este le sem vetkőzve, minden erejét elveszítve és kisírva minden könnyét, a díványon hevert. Valamiért eszébe jutott egy régi, gyerekkori szilveszter. Akkoriban Júlia ötödikes volt. Egyik nap a barátnőkkel betértek a bizományiba, ahova gyakran jártak, mert igazi kincseket lehetett ott találni. A ruha, cipő nem érdekelte őket, de a csecsebecsék, játékok, ékszerek annál inkább. Aznap Júlia rögtön kiszúrt egy gyönyörű égszínkék zenélő ékszerdobozt arany berakással. Ámulva bámulta. Mikor aztán az eladó felnyitotta a tetejét, dallam csendült fel, és a bársonyos belsejéből előbukkant egy hófehér balerina, aki táncolni kezdett. Júlia elvarázsolva nézte – lélegzetvisszafojtva. Az eladó még azt is megmutatta, van benne egy kis titkos fiók, ékszereket lehet beletenni. A barátnők, Nóri és Réka rögtön odaugráltak: – Ez gyönyörű! Jaj, de klassz! Nóri aztán rákérdezett: – Mennyi az ára? Az eladó mosolyogva mondott egy teljesen elérhetetlen összeget: öt forintot. „Soha nem lesz ennyi pénzem” – gondolta Júlia. Akkoriban az iskolában harminc fillért kaptak ebédre. Néha mozi ürügyén kereken ötven fillért. Kár, hogy apa épp vidéken dolgozik, anyát felesleges kérdezni. Szinte hallotta anyja hangját: „Balerinára öt forintot? Inkább veszek három kiló húst, egész hétig kaphattok rántotthúst!” Így hát Júlia naponta bejárt a boltba csodálni a dobozt. Az eladó pedig, amint meglátta, fölhúzta – a balerina táncolt. Júlia minden kis hibát megfigyelt rajta: egy sarka kopott, az egyik szél le volt koppanva, a balerinán hiányzott a spicc cipő, apró pici folt is volt a ruhán. De mindennap egyre jobban szerette. Amint apa hazaért, rögtön húzta volna bizományiba. De az eladó szomorúan közölte: – Most vitték el, épp néhány órája. Nem sikerült elcsípni. A lány forró könnyekben tört ki. – Júli, ne sírj! – vigasztalta apja. – Vegyek inkább trüffeltortát? Hiszen azt úgy szereted! Gombákat is raknak rá csokiból! Júlia bólintott – a tortát tényleg imádta –, de a sírást képtelen volt abbahagyni: a balerina miatt fájt a szíve. Másnap Réka behozta az áhított dobozt az iskolába: a nagymama vette neki, aki pont most jött faluról az ünnepre. Réka jól bevásároltattatta vele a bizományiban – már egy hete kerülgette ezt a dobozt. – Én is! – mondta sértetten Nóri. Júlia ekkor kiborult, kiment a folyosóra. – Julcsi, miért sírsz? – kérdezte Peti, akiről mindenki tudta, szerelmes Júliába. A lányok irigykedtek, de Júlia ügyet sem vetett rá. Az ablaknál állva, hóban, fagyott üveget cirógatva, összetörten meredt ki. Peti odalépett: – Ne szomorkodj, veszek neked is egy ugyanolyat, ígérem! – Honnan? – fitymálta le Júlia. – Buta vagy, ilyet soha nem találsz! – morgott rá, és elszaladt. Akkor megfázott, napokig beteg volt. Peti azonnal meglátogatta: – Még nem találtam meg a balerinás dobozt, de meg fogom! Megígérem! – Ne légy már hülye! Ilyet csak külföldön lehet kapni. Nézd, az alján is írja: Made in GDR! – sóhajtott lemondóan Júlia. Peti rég kinyomozta: GDR az az NDK? – Ha kell, odautazom! – mondta. Innentől jó barátok lettek. Később, nyolcadikban, Peti megcsókolta. Júlia nem ellenkezett, és igazi szerelem lett belőle. Érettségi után Petit behívták katonának – épp Németországba. Leveleztek, Peti néha viccből írta: balerinás dobozt még nem talált. De Júlia nem várta meg Petit: Gergő, a zenész-bájoló, gitározott neki egy szerenádot, Júlia szíve elolvadt, két hónap múlva esküvő. Peti leszerelés előtt tudta meg: Júlia férjhez ment. Hajóra ment dolgozni, elment Norvégiába, alig-alig járt haza. Júliával soha többet nem futottak össze. *** Júlia lassan feltápászkodott a díványról. Kávét főzött. Ezekben a napokban egyre többet gondolt Petire, s lassan rájött: nem is a férje elvesztése fáj, hanem az, hogy sosem lett belőlük igazi pár. Hol lehet most? Nős már? 31-e volt. Valahogy el kell tölteni a Szilvesztert. Barátnők családoznak. Kellemetlen most beesni bárkihez. Júlia piacon, áruházban vásárolt néhány dolgot, legalább ünnepi vacsorát főz magának. A lépcsőházban, ahogy sietett felfelé, vele szemben kijött a liftből egy igazi magyar Mikulás. Amint ránézett, Júlia szeméből ömleni kezdtek a könnyek. – Na mi van lányom, sírásra ünnep? – szólt mély hangon a beöltözött alak. – Na, nesze! – és átnyújtott egy dobozt, mielőtt eltűnt a sötétben. Júlia szóhoz sem jutott, de a doboz nehéz volt. A konyhában óvatosan kibontotta – egy új, égszínkék, arany berakásos zenélő ékszerdobot talált benne. Lassan felnyitotta, megcsavarta a mechanikát, s a bársony alól előtáncolt a balerina – mindkét spiccen. Kinyitotta a kicsi titkos fiókot: ott volt egy jegygyűrű. Az ablakhoz futott. Lent a hóban ott állt a Mikulás. Júlia papucsban szaladt le az utcára. Néhány pillanat tétovázás után a Mikulás hátrafordult – a fiatalok egymás karjába omlottak. Júlia a puha kabáthoz bújva suttogta: – Buta, hát tényleg megszerezted… – Aha – felelte Peti. – Megígértem: Németországban találtam neked.