Testiranje osjećaja
Je li loše ako muž uopće nije ljubomoran? zamišljeno je upitala Marija svoje prijateljice, razmazujući kolač po tanjuriću. Nije imala ni trunke apetita. Prije sam mislila kako nam je super što imamo takvo povjerenje, a sad mi to više ne izgleda tako jednostavno…
Tanja, koja je sjedila nasuprot, lagano je nagnula glavu, suzila oči i pažljivo pogledala Mariju. U pogledu joj se vidjela iskrena začuđenost.
Zbilja ni trunku? dodatno je pitala, naginjući se prema njoj. Nikad ne pokazuje zabrinutost? Ne pita kad ćeš kući, s kim si, što radiš? Nije ga briga ni kad ostaneš dulje na poslu?
Marija se kiselo nasmiješila i slegnula ramenima.
Ma baš tako, uzdahnula je. Dođem doma, a on me dočeka na vratima kao da nije ni primijetio da me nije bilo. Uvijek nasmiješen, uvijek ljubazan. Skuha mi kavu, pita kako mi je prošao dan, pa predloži da gledamo neki film zajedno. Niti natruha ljubomore, niti traga zabrinutosti.
Spustila je pogled u šalicu, kao da ondje traži odgovore. U glasu joj se osjetila tiha zbunjenost:
I znate, prije mi je to djelovalo savršeno. Bila sam ponosna na naše povjerenje. A sad… sad si ponekad pomislim: možda to znači da mu je zapravo svejedno za mene?
Lucija se zavalila u naslonjač i prekrižila ruke na prsima, s blagim smiješkom gledajući Mariju. Prošle je godine prošla bolan razvod, upravo zbog sulude ljubomore bivšeg muža.
Ja bih ti to rado mijenjala, nasmijala se tiho i odmahovala glavom. Čuvaj ga, takvi su već zaštićena vrsta, mogli bi im barem naći mjesto u Crvenoj knjizi! Zamisli da moraš svakodnevno polagati račune gdje si, s kim si, zašto si ostala još pet minuta na poslu. A tvoj… on ti vjeruje, i to ti vrijedi više od pola Zagreba.
Marija se samo blago nasmiješila, miješajući ohlađeni čaj. Htjela je nešto reći, ali Tanja ju je prekinula, iznenada ozbiljna, kao da ima spremno životno predavanje.
Gluposti, odlučno je odbrusila, stresavši glavom. Ako te voli, barem malo mora biti ljubomoran! Naravno, dodala je brzo, vidjevši kako se Lucija unezgodila ne kao tvoj bivši. Ali malo, mora! Inače ispada kao da ga baš briga gdje si, što radiš, s kim se družiš.
Lucija je otvorila usta da odgovori, ali Marija je tiho izgovorila:
Onda me možda Luka i ne voli…
Riječi su visjele u zraku poput teške magle. Tanja je reagirala odmah:
Nemoj izvlačiti brze zaključke! viknula je, naginjući se prema Mariji. Možda mu jednostavno niješ dala povod. Muškarci su ti takvi, nekad ih treba malo pogurati da pokažu osjećaje. Napravimo mali test pa ćemo znati na čemu si.
Marija ju je iznenađeno pogledala:
Test? Kakav sad test?
Tanja se osmjehnula zagonetno, oči su joj zasjale:
Na primjer, reći mu da ideš na kavu s nekim starim prijateljem. Ili da se zadržiš nakon posla, izmisli neki razlog. Ako mu je stalo, pokazat će barem mrvicu zabrinutosti. Ako ne… zastala je, e onda ćemo smisliti što dalje.
Lucija je odmahnula glavom, očito joj se taj plan nije svidio:
Ma Tanja, ajde! Uvijek bi odmah nešto testirala. Nije li bolje samo normalno porazgovarati? Iskreno, otvoreno?
Ali Tanja se nije dala:
Razgovori su super, ali djela govore glasnije od riječi. Vidjet ćeš, nakon našeg testa Mariji će sve biti jasno.
Marija se nagnula prema stolu, zainteresirana i zbunjena:
Pa što onda točno predlažeš, kako da se ponašam?
Tanja je živnula, kao da je to čekala:
Mislim da si nedavno dobila promaknuće, jelda? I sad imaš petoricu muških podređenih? Spomeni to Luki.
Marija je lagano dlanom prešla po čelu, prisjećajući se razgovora sa suprugom.
On već zna. Iskreno mi je čestitao i odveo me u restoran da proslavimo. Sve je bilo tako… normalno. Možda i previše normalno.
Tanja nije odustala. Odbacila je rukom Marijine primjedbe:
Onda mu se lagano požali! Reci kako su te kolege jako mladi, zgodni, sve im je oko ‘cure, izlasci’ i stalno se šale sa ženama u uredu. Spomeni nešto u stilu: ‘Znaš Luka, ponekad mi je baš teško s njima stalno im je glava u nekim flertovima.’ Mora ga to barem malo zabrinuti!
Marija je zamišljeno vrtjela žličicu među prstima, gledala kako se sunčeva svjetlost odbija od metala. Po glavi su joj prolazili mogući scenariji razgovora s Lukom. Ideja joj se činila djetinjastom kao da opet ima šesnaest. Ali dio nje ipak se nadao: možda upali? Možda ipak pokaže znak ljubomore?
Pogledala je Tanju, u očima joj je bio spoj nesigurnosti i blage odlučnosti.
Probam… tiho je rekla Marija, nesigurna je li to ispravno.
Lucija, tiha kroz ovaj razgovor, ubacila se oprezno:
Tanja, možda nije pametno? Što ako Luka to shvati predoslovno i krene se nepotrebno brinuti? Zar nije bolje samo, jednostavno, popričati s njim?
Tanja je samo odmahnula rukom, oči su joj gorjele entuzijazmom:
Lucija, uvijek si preoprezna! Nekad treba malo prodrmati stvari, da bi saznala što čovjek zaista osjeća. Marija, probaj, odmah ćeš znati…
*********************
Tanja je uletjela u kafić i odmah primijetila Mariju za najudaljenijim stolom. Brzo je skinula jaknu i, i prije nego što je konobarica mogla prići s menijem, nestrpljivo se nagela:
Pa? Kako je Luka reagirao? Što je rekao na ono o mladim, zgodnim dečkima iz ureda?
Marija je polako odložila šalicu na tanjurić, ramena su joj pala, a pogled joj je bio zbunjen i nesiguran. Nekoliko je trenutaka šutjela pa tiho rekla:
Samo mi je dao nekoliko korisnih savjeta kako biti stroža šefica i stvarno, baš su mi pomogli na poslu. Tako sam jučer jedan isprobala i upalilo je.
Tanja se smrknula i zagrizla usnicu, tražeći riječi da ne povrijedi prijateljicu ali niti da odustane od plana.
Ma to nije ono što smo željele, rekla je napokon. Ok, idemo dalje. Slušaj: ponašaj se tajanstveno! Zaključaj mobitel šifrom, neka vidi da nešto skrivaš, kad pričaš telefonom, zezni pa zašuti čim Luka uđe u prostoriju. Pošalji masu poruka nama piši, bit će još bolje, možemo te u hodu voditi!
Marija je nervozno prošla prstima kroz kosu, prsti su joj lagano podrhtavali. Pogledala je prijateljicu:
A što ako ni tad ne odreagira? Znaš… možda je on stvarno samo takav.
Tanja je tvrdoglavo zatresla glavom, u pogled joj se vratio plamen:
Onda ćemo znati na čemu si! Ali sad imamo plan, idemo ga do kraja. Ipak želiš znati istinu, zar ne?
Marija je spustila pogled na šalicu. U glavi joj je vladala zbrka a što ako je Tanja u pravu? A što ako ove sitne provokacije zaista pomognu otkriti što Luka skriva iza svog smirenog osmijeha? Ali osjećala je strah strah da otkrije ono na što nije spremna.
Pogledala je Tanju, u očima joj su se miješale odlučnost i tjeskoba:
Dobro… probat ću. Ali ako ništa ne bude drugačije…
Onda ćemo analizirati što i kako dalje, prekinula ju je Tanja s bodrećim osmijehom. Samo nemoj odustati, nešto ćemo riješiti!
I Marija je odlučila poslušati Tanjin savjet. U početku joj je bilo neugodno, pa čak i malo sram. Kao da se igra glupe dječje igre. Ali znatiželja i briga za odnos s Lukom bile su jače.
Počela je češće vaditi mobitel iz džepa, naglašeno provjeravati obavijesti. Ostavila bi mobitel na stolu, na naslonu kauča, na noćnom ormariću uvijek tako da se vide nova upozorenja. Prijateljice su sudjelovale u operaciji s veseljem, slale emotikone i brze bok samo da nešto svijetli na ekranu.
Uhvatila bi sebe kako zadržava dah kad bi Luka prošao pokraj nje i vidio mobitel, motrila svaki njegov pogled, pokret, pitanje.
Jedne večeri, kad joj je na mobitelu zasvijetlila nova poruka, Luka je, spremajući si čaj, bacio pogled i pitao:
Tko ti piše tako kasno?
Ma, iz firme. Moramo nešto hitno dogovoriti, smatrajući da zvuči opušteno.
Luka je samo klimnuo:
U redu, samo nemoj ostati predugo budna.
Idući dan ista scena. Luka prolazi i vidi da joj mobitel neprestano vibrira, pa pita:
I dalje posao?
Da, baš hitno nešto.
Luka je opet samo klimnuo, bez zaustavljanja:
Ako trebaš pomoć, reci.
Marija je gledala kako odlazi u dnevnu, a u njoj se sve stezalo. Očekivala je bar neku brigu, trunku sumnje, blago negodovanje. No on je bio… običan. Previše običan.
On mene uopće ne voli, gorko je promislila, zureći u mobitel pun Tanjinih poruka i novih trikova. Luka je sve ignorirao, bio jednako smiren, pristojan, baš kao i inače.
Marija je spustila mobitel i duboko uzdahnula. Igra koju je započela zbog savjeta prijateljica odjednom joj se učinila potpuno besmislenom. Na pitanja koja je imala nije dobila odgovore, samo još više dvojbi i nesigurnosti oko sebe i Luke…
**********************
Tanja je sjela, prekrižila noge i veselo gestikulirala izlažući novi plan. Oči su joj gorjele od uzbuđenja uživala je što je postala mozak cijele operacije.
Vrijeme je za ozbiljniji korak, objavila je čim je Marija završila priču o još jednom propalom pokušaju izazivanja ljubomore. Prespavat ćeš kod mene barem jednom, najbolje dvaput tjedno. Luki reci da tebi, kao, trebaš biti uz mene jer sam ostala bez dečka i teško mi je. Bitno: izbjegavaj pogled, ne izmišljaj detalje, glumi napetost. Neka se napokon zamisli ili bar posumnja da nešto kriješ.
Marija je u šutnji vrtjela čajnu žličicu u ruci. Na licu joj je bilo evidentno da joj ideja nije sjela prespavati vani nije više igra nego prilično riskantno. Htjela je reći nešto, ali Lucija se tad ubacila.
Do sad je šutke slušala, povremeno vrtjela glavom s nevjericom, kao da preispituje stvar sa strane. Sada je progovorila tiho, ali odrješito:
Jedno pitanje, Marija, ljubazno je prekinula Tanju. Stan u kojem živite, čiji je?
Marija je iznenađeno pogledala, ne povezujući odmah:
Luki, naravno. Zašto?
Lucija se naklonila, pogled joj je bio ozbiljan.
Zato što mislim da ćeš ga uskoro morati napustiti, rekla je kiselo, ali s dobrom namjerom. Igraš se vatrom! Znaš kako to bude: netko se izgleda miran, pa mu napokon pukne film. Što kad Luka sve sazna? Kako ćeš mu dokazati da je sve bila farsa, a ne nešto puno ozbiljnije?
Mariji je knedla stala u grlu. Htjela je nešto reći, ali Lucija je nastavila:
Nas dvije ti nećemo puno pomoći Luka će misliti da te samo branim. Jesi sigurna da želiš riskirati s takvim posljedicama?
Tanja je nakratko ostala zbunjena, pa je samo kratko otvorila usta bez riječi.
Spustila je pogled na stol, nervozno dirala rub stolnjaka. Po glavi su joj prolazile Lucijine riječi: možda je stvarno pretjerala? No, kako drugačije saznati voli li ju Luka ili mu je svejedno? Ili je njegovo smirenje maska iza koje nema ničega?
Duboko je uzdahnula i tiho upitala:
A što onda, samo čekati?
Lucija joj je blago dotaknula ruku.
Možda je najbolje normalno razgovarati? Iskreno mu reći što te brine, što osjećaš. Ljudi osjećaje pokazuju drukčije; to ne znači da ih nema.
Tanja se rastresla, na licu joj se pojavio poznati prkosni osmijeh:
Ajmo, Lucija, nemoj dramatizirati! Zašto bi reagirao ružno bez dokaza? Nema stvarnog razloga za ljubomoru, sve je samo igrica! To samo da probudimo njegove emocije ništa više!
Zavalila se i prekrižila ruke, bacila izazovan pogled na Luciju. Ona je samo odmahnula glavom i dalje zabrinuta znala je da je ne može uvjeriti.
Tanja zatim pogleda Mariju, oči su joj sjajile.
Ajmo, jesi li spremna? Ili si se prepala? upitala je, podižući obrvu.
Marija je zastala unutra joj je bjesnila oluja oprečnih osjećaja. S jedne strane, Lucijine riječi zvučale su razumno previše riskira s povjerenjem muža. S druge, Tanja je bila toliko uvjerljiva i sigurna… A ono Lukiho mirno lice jednostavno je nije dala mira.
Stisnula je ruke u krilu, pogledom prešla preko prijateljica: Tanja puna strasti, Lucija tiha, ali iskreno zabrinuta. Tad je shvatila, odluka je ipak na njoj.
Duboko je udahnula i odlučno izgovorila:
Idemo dalje!
U tom glasu nije bilo sigurnosti, više prkosa. Tanja se odmah nasmiješila, pljesnula i ushićeno rekla:
Tako treba! Sutra krećemo. Znam točno što ćeš reći…
Lucija je samo tiho uzdahnula i spustila pogled u hladni čaj nije više raspravljala, ali joj je u očima titrala briga. Znala je kamo to može odvesti, ali zaustaviti Mariju sada jednostavno nije bilo moguće.
*************************
Marija sjedi na staroj klupi ispred njihove zgrade, rukama grli ramena, tresući se više od unutarnje hladnoće nego od ljetne večeri. Prije nje poredana tri kofera pohabana, pretrpana, jedva da su rajfešlusi izdržali. Gleda u njih ne vjerujući da se sve pretvorilo u ovo.
Što je sve pošlo po zlu? ponavlja tiho u sebi, iznova i iznova preslušavajući posljednji razgovor s Lukom.
Sve je počelo s Tanjinim prespavanjima. Slijedila je plan: govorila da mora biti uz Tanju, izbjegavala pogled, davala polovične odgovore, glumila nervozu. Luka je prva dva puta samo kimnuo glavom i savjetovao da ne brine previše za Tanju. Treći put, kad se vratila kući poslije psihološke potporne misije, zaledila se u hodniku.
Koferi. Tri komada. Njezini.
Luka je stajao u kutu, naslonjen na zid i gledao je mirno, možda čak i previše mirno. Lica mu je krasio blag, ali gorak osmijeh.
Znam te pet godina, rekao je, kad je Marija počela nesigurno objašnjavati da je to bio samo test…
Nije ju pustio da završi.
Ti si pametna žena nikad ne bi smislila ovakvu glupost. Provocirati muža, igrati na ljubomoru… Zašto? To je djetinjasto. Bolje si smislila priču.
Marija je pokušala objašnjavati, suze su joj navirale:
Nisam lagala! Samo sam željela znati stalo li ti je do mene, jer si uvijek tako miran i… ali Luka je već okrenuo leđa.
Sve sam ti spakirao. Slobodno nosi, rekao je preko ramena. I nemoj mi više lagati.
Ali ne lažem! Stvarno! Tebi je bilo svejedno za sve samo sam htjela znati brineš li bar malo!
Luka je stajao ispred nje s rukama u džepovima. Lice mu je bilo mirno, tek blaga bora između obrva otkrivala je napetost. Polako je odmahnuo glavom:
Ne vjerujem. Tako bi se ponašala klinka, ne žena na rukovodećoj poziciji. Gotovo. Ne želim više raspravljati. Ako sam ti prehladan, nađi si drugog. Možeš i bivšem od Tanje, ona je ionako bježala od ljubomornog manijaka.
Njegove su riječi zaboljele više nego bilo koja scena. Marija bi najradije viknula da ne želi nikog drugog, da je samo bila nesigurna. Ali Luka se okrenuo, uzeo jedan po jedan kofer i iznio ih pred zgradu. Pokreti su mu bili određeni kao da je već odavno odlučio i sad samo odrađuje završne detalje.
Na ulaznim vratima zastao je, ne gledajući ju, i hladno rekao:
Za razvod ću podnijeti sam zahtjev.
I otišao. Vrata su tiho škljocnula, presjekavši zadnje niti njihova zajedničkog života.
Marija je ostala sama u praznom hodniku. Tišina ju je pritiskala. Spustila se polako uz zid do poda i konačno pustila suze. U glavi joj je odjekivala jedna te ista misao:
Zašto mi je ta prokleta ljubomora uopće trebala…
Prisjećala se početaka: nedužne priče prijateljica, isprva nervoznih, ali uzbudljivih pokušaja, osjećaja kao da igra igru, testira što osjeća muž. No sad, sjedeći na hladnom betonu ispražnjenog stana, shvatila je: nije probudila osjećaje zakopala ih je.
A da sam samo popričala s njim? Da sam rekla kako mi nedostaje malo njegove pažnje, kako sam nesigurna… ali sada je bilo kasno. Koferi su na ulazu, Luka je otišao, nije joj ostavio ni mrvu šanse da bilo što ispravi.
Vanjski mrak polako je padao. Marija je privukla koljena, čvrsto ih zagrlila. Negdje u daljini čuo se dječji smijeh, lavež psa, zujanje tramvaja; svakodnevica Zagreba koja joj se sada činila tuđom, dalekom. Ostala je sama s grižnjom savjesti i pitanjem na koje više nije bilo odgovora.
Što sad?
