Kad progovori bol

Petra, zlato moje, vjeruj mi da sve razumijem, ali mi izbora nemamo. Moramo. Primorane smo prodati kuću. Nakon prodaje i podjele, ostaje nam tek za stan u drugom dijelu grada. I ja bih najradije ostala ovdje, ali ne ide tiho sam govorio, držeći kćer za ruke. Povremeno bih obrisao suzu, njoj ili sebi.

Promjene su nam uvijek teško padale.

Sa suprugom, Gordanom, živio sam gotovo sedamnaest godina. Bilo je svega, naravno, ali smo se voljeli i svaka svađa je završavala gotovo prije nego je i počela. Gordana je odrasla uz svoju baku, Anku, koja joj je često ponavljala najvažniju životnu lekciju:

Dom ti mora biti topao! Da muž ne traži sreću drugdje, gdje će ga netko dočekati, razumjeti, utješiti. Pobrini se da svima u tvojoj kući bude dobro: mužu, djeci, gostima, pa i životinjama. Svima!

Gordana je poslušno kimala, isprva ne razumijevajući baš sve, ali je osjećala da joj baka želi prenijeti iskustva svoga života. Njezin dom, njezina obitelj, bila je točno takva sve dok joj muž nije poginuo spašavajući sina i snahu iz nabujale Kupe nedaleko vikendice. Riječica nije izgledala opasno, ali su samo mještani znali koliko u njoj ima vrtloga. Anka je tih godina krivila samu sebe što nije pitala, nije provjerila, a znala je vjerovala je da bi, da je pitala na vrijeme, svi bili živi. Gordana ju je često uvjeravala da nije kriva, ali baka nije željela slušati.

Preuzela je brigu o unuci, svoj bol gurnula u drugi plan, znajući da djevojčici treba život i radost, a ne vječna tuga. Samo je nekoliko puta godišnje, kada bi obišla svoje najmilije na groblju, dopustila suzama da poteču, izbacivši tako svu bol nagomilanu između tih dolazaka. Nakon toga, bakino obećanje bilo je uvijek isto: sve će učiniti da Gordana bude sretna.

I uspjela je. Gordana je imala topao dom, dobro je školovala, udala je, i dočekala prvunuku Petru prije nego što ju je bolest odvela. Gordana je ostala sama. Nikog više od obitelji.

Kasnije je shvatila da je baka bila samo djelomično u pravu: dom mora biti topao, ali ponekad postoje iznimke.

Pravih razloga za svađu između Gordane i mene nije bilo često. Zapravo je uvijek bila jedna stvar moja majka.

Veselka Šimek bila je od onih majki s velikim M. Uvijek je držala da je njeno mišljenje jedino ispravno.

Ja sam joj bio šesto, i jedino preživjelo dijete, pa je prema meni imala svu nježnost i zaštitnički nagon koji zna imati samo žena koja je previše izgubila. Volio sam majku, ali joj se nisam mogao suprotstavljati, iako sam pokušavao. Tata i ja slušali bismo što ima za reći, kimali glavom, a onda bismo napravili po svome.

Kad sam upoznao Gordanu, izbjegavao sam ju upoznati s roditeljima što sam dulje mogao. S Gordaninom bakom upoznao sam se drugi dan. Gordani nisam baš puno objašnjavao, sve do dana kad je uvrijeđeno upitala:

Zar me skrivaš? Nisam dovoljno dobra da me upoznaš s roditeljima? S bakom planiraš svadbu, raspravljaš o svemu, a meni nisi pokazao ni gdje živiš!

Prigrlio sam je i priznao:

Bojim se da me ne ostaviš kad upoznaš moju mamu.

Glupane! Za tebe se udajem, ne za tvoju obitelj!

Nisam znao koliko sam bio nespreman.

Veselka me pogledala ispod obrva i upitala:

A ti, mala, tko su ti roditelji?

Mama mi je bila liječnica, tata profesor na fakultetu. Oboje su poginuli kad sam imala pet. Odrasla sam s bakom.

Jasno kratko je odvratila. Te večeri nije više progovorila s Gordanom.

Godine su prolazile, Gordana je usvojila našu taktiku, ali to nije puno pomagalo. Vidio sam kako pokušava izgladiti sve, ali s vremenom je posustala i zamolila me da s roditeljima održavam samo nužni kontakt. Samo sam je zagrlio i šapnuo:

Oprosti!

Sve se pogoršalo odlaskom moga oca. U mjesec dana izgorio je od raka. Nakon njegove smrti, majka mi je jasno rekla tko je sada za nju odgovoran. Tako sam i postupio gotovo da me kod kuće nije bilo. Poslao bih poruku, došao doma pred ponoć, a Gordana je šutjela i trpjela. Trajalo bi to još, da nije trogodišnja Petra počela otvoreno odbijati komunikaciju sa mnom.

Nedostaješ joj, Marko rekla je Gordana. Meni isto.

Bio je veliki skandal, ali izborio sam dvaput tjedno kod mame, ostatak s obitelji. S vremenom se Veselka navikla, ili barem glumila.

Jednom je Petra dobila zadatak u vrtiću: nacrtati svoju obitelj kao likove iz bajke. Doma je satima crtala, a kad je Gordana zavirila u bilježnicu, glasno me zvala:

Dođi, vidi!

S pogledom na crtež slomio sam se od smijeha. Petra nije shvaćala zašto se smijemo: sebe je nacrtala kao kraljevnu, mamu kao kraljicu, mene kao viteza, djeda kao drvnog vilenjaka, baku Anku kao staru lipu, a moju mamu kao zmaja. Priznavši joj, na kraju popravila bi plamen koji nije bio dobro nacrtan jer joj se zlatna bojica baš tu slomila.

Petra nije voljela Veselku. Dolazila je samo ponekad, obično za blagdane, i tad bi mala najradije zaključala vrata. Osjećala je, dječjim instinktom, da baka ne voli njenu mamu. Iako baka nije vrijeđala, Gordana bi poslije njezinih posjeta često plakala. Jednom je čak pokušala izgurati baku iz stana, no ja je podigoh u naručje.

Vaša kći nije dobro odgojena, Marko. No, što se očekuje? rekla je Veselka još dugo uvrijeđena.

Nakon toga se rijetko pojavljivala. Sami smo ponekad išli do nje, ali Petra je izbjegavala te posjete. Kako je bivala starija, bolje je razumjela. U blizini bake kao da nije mogla disati. Pravu narav shvatila je tek kad sam umro.

Smrt je došla rano. Srčani udar, 44 godine.

Gordanu su obavijestili dok je bila na poslu, u zlatarnici. Pala je u nesvijest, razbivši vitrinu i prestravši kolegice. Pozvale su hitnu pomoć, njegujući je dok nije došla k sebi. Sve se pred njom zamutilo, svijet je stao. Prijatelji su preuzeli brigu, Gospođa Anka je povela Petru, sve je u kući bilo sređeno, i kad god bi Gordana uspjela progutati gutljaj čaja ili juhe, netko bi joj pružio šalicu, tiho i pažljivo.

Nekoliko tjedana nakon pogreba, snio joj se san.

Bako! Nedostaješ mi! dozvala ju je, ali Anka se odmakla, pogledala je strogo.

Što radiš?

O čemu govoriš, bako?

Gdje ti je Petra?

Kako gdje? Spava, valjda

Hajdemo! baka ju je povela do Petre. Djevojčica je ležala pod pokrivačem, tiho plakala.

Vidiš Probudila si se i shvatila da nije san. Pored male je ležala, grlila je.

Tu sam, uvijek ću biti pored tebe!

Petra je jecajući privila lice uz majku.

Hvala, bako. Kako sam mogla zaboraviti? Cijelo vrijeme si bila tu uz mene. Sad znam što mi je činiti…

Ujutro se tiho digla iz kreveta, pripremila Petri omiljene palačinke. Miris vanilije širio se kućom. U dekici, Petra dođe u kuhinju.

Mama?

Dobro jutro, zlato! Operi se, doručkujemo, pa te vozim u školu.

Već je vrijeme?

Vrijeme je, zlato. Tata bi sigurno htio da se ne gubimo u suzama. Htio bi da si sretna. Da imaš radost uzdahnula je Gordana. I da znaš koliko te volio. I mene isto. Pa će biti kako je želio. Ajde, spremaj se, i ja kasnim na posao.

Polako su gradile novu svakodnevicu. Gordana se vratila na posao, Petra išla u školu i počela više pomagati doma. Navečer, Gordana bi gledala kako je sve sređeno ili bi je dočekao mali, jednostavan ručak.

Za par mjeseci Petra je dobila osobnu i tiho su proslavile, kupivši kolač.

Gledaj, tata, sad sam velika! vrtila je osobnu ispred očevog portreta. Ti bi sad vukao me za repić i govorio da sam još mala

Gordana ju je samo privinula.

I onda, jedne večeri, pojavila se Veselka.

Dobra večer, Gordana Moramo razgovarati.

Nisu se vidjele od sprovoda. Tada je Veselka, prilazeći snahi, šapnula tiho:

Ti si kriva! Da nije tebe, bio bi živ! Samo uzimala eto, izgorio je i nestao tvoja je krivnja!

Prijatelj Ivan me odveo u stranu. Tješio ju je i govorio:

Ne slušaj nikoga. Tako je moralo biti. Svi imamo svoj kraj, nitko nije kriv. On te volio više od života.

Gordana je drhtala, iscrpljena, ne spavajući treći dan.

Ivan ju je pažljivo poveo niz stepenice, odvodeći je na klupu pred crkvom dok nije došla k sebi.

Kad su svi otišli, izašli su i ona i Petra, koja je čula kako baka na odlasku izgovara pogrdnu riječ.

Sad Veselka sjedi nasuprot, bez nekadašnje žestine. Samo umorna žena, utučena tugom. Ruke su joj drhtale na stolu.

Hoćete čaj? pitala ju je Gordana.

Ne! Došla sam riješiti što ćemo s kućom?

Gordana kao da je bila ošamućena.

Kakvo riješiti?

Gradili smo tu kuću godinama. Trudnoća, gradilište, radnici se štite kad bi ona željela provjeriti temelje ili grede. Dan kad smo uselili nikad neću zaboraviti.

Ove zavjese su iste kao one prošle prigovarao bih.

Ti ništa ne razumiješ, nijansa nije ista!

Bilo je to naše gnijezdo. A sada zgode više nema. Nećemo ostati.

Ne dam! Veselka podigne ruke Kuću moraš prodati, tražim svoj dio nasljedstva!

Kakvog nasljedstva?

Koji mi pripada po zakonu. I želim sve do lipe.

Nisu primijetile Petru na vratima.

Izađi! viknula je djevojčica, stisnutih šaka.

Kako to pričaš sa mnom? zapanjena baka.

Izađite i više se ne vraćajte! odbrusila je.

Ti si loše odgojena, jasno mi je od koga si to!

Od tate! viknula je Petra.

Ne, više od majke!

Nemojte više nikad uvrijediti moju mamu! Vi mislite da sam mala i ništa ne kužim? Sve sam shvatila. Sada napustite naš dom, a mi ćemo vas zaobići u velikom luku.

Gordana ju je privila, ljubila u čelo i ispratila iz kuhinje:

Hvala ti, zlato, sad idi u sobu. Ja ću dalje.

Petra ih je ostavila same.

Što je ovo bilo? Ti si napunila djetetu glavu protiv mene!

Nisam nikoga okretala. Sami ste to postigli.

Veselka se spremala uzvratiti, ali je Gordana odlučno prekinula:

Dosta! Petra je u pravu. Vi niste dobrodošli ovdje. Naći ću odvjetnika i javiti vam. Dobili ćete što vam zakonski pripada, pa se rastajemo.

To se neće tako lako dogoditi! odbrusila je Veselka.

Ne nadam se ničemu, napravit ću kako treba. Žao mi vas je pomirljivo je dodala. Ostat ćete sami

Nije tvoja briga! ustala je i otišla.

Petra, čuvši odlazak, vratila se u kuhinju. Gordana je sjela umorna za stol.

Mama?

Da, mila obrisala je suze i pogledala je.

Zar ćemo stvarno morati otići?

Ne znam još Vidjet ćemo A zašto si doma već sada, imaš još dva sata nastave?

Matematiku su otkazali, mama od Mate me povezla. Nisam ni zvala, nema smisla.

Što imate za zadaću?

Vrativši se na uobičajene teme, na neko su vrijeme otopile ono što je ostalo od hladnoće Veselkina posjeta.

Te večeri, zavalili su se na kauč, gledajući neki film. Onda upita Petra:

Mama, zašto ljudi ne vole jedni druge? Zašto mrze?

Mnoge su razloge Misliš na baku?

Da. Zašto ona ne voli ni tebe ni mene?

Mene zato što sam joj odvela sina. Takva je. Ja sam željela obitelj, dati više ljepote svima. Umjesto toga samo tebe, što mi je najvrjednije. Mislila sam da ljudi sanjaju o unucima.

Ni mene nije htjela?

Veselila se kad si se rodila. Čekaj malo.

Gordana je donijela iz ormara štrikani kaputić i vezenu kapicu.

Ovako nešto može napraviti samo netko tko želi obradovati, tko čeka dijete.

Petra je gledala kapicu, gladeći vez.

Ali zašto sad? Zašto je takva?

Mislim da je to sve od tuge, od samoće. Kad srce govori bolom, poteškoće su velike, i lako povrijedimo jedni druge. Nemoj se ljutiti na baku, radije je požali. Mi imamo jedna drugu, a ona nema nikoga.

Petra je šutjela, grleći kapicu.

Sljedeći dan, Gordana je nazvala Ivana i pitala za odvjetnika. Nakon savjeta, shvatila je da kuću mora prodati. Gotovo sve što su imali otišlo je u gradnju. Počela je tražiti novi stan.

Petra je imala svoj plan. Ujutro se zaputila kod bake Veselke.

Što radiš tu? baka je otvorila vrata.

Petra joj je tiho pružila kapicu i prekrivač.

Za mene si to napravila. Znam.

Uđi promrmljala je baka.

Navečer je Grdana pregledavala oglase kad joj je Petra prišla i zagrlila je.

Mama!

Mmm? kucala je po laptopu.

Ne moramo se seliti.

Molim?

Baki sam rekla da ne želim da bude sama. Dala sam joj izbor: ili pristane na svoj dio, pa je više ne vidim, ili se odrekne svega i ja ću joj doći. Pristala je na drugo.

A što ti je rekla?

Evo što. Primakla joj je zamotuljak.

Gordana je otvorila. Predivan ručno rađen dugački čipkasti sedefasti haljinac.

Prekrasno! uzviknula je. Na maturu ću ga nositi, tada će mi biti akurat.

Znaš li koliko je truda u tome?

Znam, mama Shvatila sam. Jako joj je teško i strahuje za sebe. Nedostaje joj tata, plakala je.

Veselka plakala?

Gordana nije znala što reći. U tišini su začule da zvoni telefon.

Dobar dan, Veselka.

Dobar dan. Petra ti je rekla?

Upravo.

Dakle, znaš da neću tražiti ništa. A haljinu ništa posebno, samo da imate nešto moje. Sutra, kod javnog bilježnika. Adresu ću poslati. I, Gordana