Tatjana Ivanovna je saznala da joj muž ima nešto s Viktorijom iz susjedne vikendice onog jutra kad ju je došla zamoliti da posudi malo soli za kiseljenje krastavaca. Vrata je otvorio Stjepan. Njezin Stjepan. U starim boksericama i potkošulji.
Stipe? samo je stigla šapnuti.
Stjepan je problijedio, pa pocrvenio, pa opet problijedio.
Tanja… daj, objasnit ću ti.
Iza njega, iz sjene je iskliznula Viktorija, susjeda, udovica već mnogo godina. Ogrtač joj je bio naglo nabacan preko golog tijela.
Stipe, tko je to? upita i opazi Tatjanu. O, oči u oči…
I sada su troje stajali, gledajući se kao u kakvom snolikom zrcalu. Tatjana se okrene naglo i gotovo trčeći krene prema kapiji.
Tanja, stani! Stjepan dojurio za njom, zaboravljajući da je još uvijek polugol.
Cijela ulica vikendica na rubu Zagreba istrčala je gledati prizor.
Stjepan Šimunović, cijenjen čovjek, predsjednik vikendaškog društva, juri samo u gaćama za svojom ženom.
Cirkus je došao u Susedgrad, dobaci susjed s lijeva, Miroslav.
Tatjana je utrčala u kuću i zaključala vrata iznutra. Stjepan je lupao šakama po njima.
Tanja, otvori! Moram objasniti!
Koliko dugo? viknula je kroz vrata.
Što?
Koliko dugo se viđate?
Stjepanova šaka zadrhtala. Zastao. Pa šapnuo tihim, krivim glasom:
Osamnaest.
Tatjana sklizne niz vrata, sjedeći na podu. Osamnaest godina. Najmlađem sinu Mirku upravo je toliko.
Kapija opet zaškripi; Viktorija ulazi, već počešljana i pristojno odjevena.
Tatjana, izađi. Moramo razgovarati.
Marš, zmijo!
Slušaj, odrasle smo. Dosta je dernjave.
Tatjana duboko udahne. Izađe, sjedne na stepenik. Viktorija sjeda pokraj nje. Stjepan nervozno premeće kamenčiće pod nogama.
Osamnaest godina, prošišta Tatjana. Kako ste to mogli?
Sjećaš se kad si ležala u bolnici s leđima? Mjesecima?
Tatjana je sva bila bol, operacija, dugi oporavak. Tada je Stjepan sve krastavce presolio, rajčice su mu usmrdile. Pitala se gotovo svakodnevno kako on bez nje preživljava.
Ja sam mu pomagala, nastavi Viktorija. Oko vrta, oko kuhinje. I… eto.
I zakotrljalo se, zagunđa Stjepan.
Osamnaest godina! Tatjana naglo stoji. Držali ste me za budalu!
Nitko te nije smatrao budalom, ustane i Viktorija. Ti si živjela svoje, mi svoje.
Kako svoje? On mi je muž! Otac djece!
Pa? Zar je prestao biti muž? Djeca su sita, ništa ne fali, vikendica sređena.
Tatjana zamahne, ali Stjepan joj uhvati ruku.
Tanja, nemoj.
Odlazi od mene.
Ona ga odgurne, nestane u kući. Vanjskim stazama šuška sve više znatiželjnih nogu. Vijesti u vikendaškom selu putuju brže od vjetra.
Gubite se, zagrmi Stjepan na skupinu ispred ograde. Nema više predstave!
Ali nitko ne odlazi. Svi šapuću i naklapaju. Ljubica iz treće parcele viče:
Znala sam! Viđala sam ih!
Lažeš, javi se njezin muž Milan. Slipe si kao šišmiš.
Ti si sam miš! Sve ja znam!
Uvečer, Tatjana sjedi na verandi. Stjepan nezgrapno kruži oko kuće.
Tanja, reci nešto…
Što da kažem? Razvod?!
Ma kakav razvod? Šezdeset nam je!
Pa što? Nakon šezdesete nije dopušteno rastaviti se?
Tanja, ne budi mala. Četrdeset ljeta zajedno.
A osamnaest si bio i s Viktorijom.
Živio sam s tobom! Samo… ponekad otišao njoj.
Ponekad?
Recimo… dvaput tjedno.
Dvaput tjedno osamnaest godina nije ponekad, Stipe. To je raspored.
Sjedne nasuprot nje.
Tanja, voliš malo. Ali Viktorija… ona je… drukčija.
Bolja?
Ne bolja. Samo… drugačija. S tobom su kuća i djeca i vrt. S njom ja odmorim. Od svega.
Odmaraš! I ja bih rado malo mira ali kiseliš krastavce!
Upravo to! Ti stalno radiš nešto, kuhaš, kiseliš, praviš pekmez. Ja… meni je ponekad dosta samo sjediti, popiti, pričati.
Sa mnom ne možeš pričati?
Pričamo, ali o djeci, unucima, vrtu… S njom pričam o životu, knjigama.
Čita ona?
Tatjanu iznenadi. Poznaje Viktoriju kao jednostavnu ženu sa sela.
Čita. I klasike voli.
Tatjana se zamalo ne nasmije. Stjepan i klasici.
I što sada?
Ne znam. Kako ti kažeš.
Ja? A ti?
Meni je, Tanja, šezdeset i dvije. Odluke… Ne znam više. Treba dočekat mir.
S kim mir? Sa mnom ili s njom?
Stjepan šuti, pa oštro pita:
Može s objema?
Tatjana baci prema njemu prvu teglu koja joj padne pod ruku krastavci lete, promaši, staklo prsne po zidu.
Odlazi!
Stjepan odlazi. Viktoriji, dakako.
Noću Tatjana ne spava. Četrdeset godina zajedno, dvoje djece, unuci. Vikendica koju su gradili od nule.
I osamnaest godina laži.
A opet… je li to laž? Nije obećavao vjernost. Nije polagao zakletve. Samo je živio. I s njom, i s Viktorijom.
Jutro donese Zinaidu iz pete parcele, s još toplom makovnjačom.
Tanja, drži se.
Hvala ti.
Ako treba, moj Franjo će Stjepana razbit.
Nema potrebe. Nismo djeca.
A što ćeš sad?
Ništa… još.
Ja bih ga najurila. Varanje je varanje!
Zina, a tvoj Franjo ne navraća Ljubici iz treće?
Zina pocrveni.
Odakle ti to?
Vidjela u malinjaku…
To… to nije ništa!
Ma kako nije?
Raspravljali o sadnji!
Zagrljeni?
Zina prasne vratima, ode povrijeđena.
Oko podne dolazi Miroslav.
Gospođo Tatjana… treba li orati? Pomogao bih oko vrta…
Hvala, nema potrebe.
Stjepan me zamolio reći: navratit će večeras po stvari.
Po koje? Stare bokserice?
Eh… valjda. Samo prenosim.
Miroslav zapne i ode.
Navečer se Stjepan stvarno pojavi, pognute glave.
Uzmem stvari.
Uzmi.
Ode u sobu. Tatjana za njim:
Stipe, zašto baš Viktorija? Što te privuklo?
Stjepan zastane.
Ne znam. S njom je… lako.
Sa mnom je teško?
Nije teško. Ali ti za sve imaš pravilo. Znaš kako kiseliš krastavce, kad se sadi kumpir, koliko eura ide unucima za rođendan. Ona sve pita mene.
Osjećaš se pametan?
Prije potreban.
Tatjana sjedne na krevet.
Ni ja ne znam sve. Ne znam, na primjer, kako se živi kad muž osamnaest godina ima vezu s komšinicom.
Tanja…
Ni kako unucima reći da je djed odselio Viktoriji.
Nemoj im ništa objašnjavat!
Moram, Stipe. Marko dolazi sutra. S malim. Što da kažem?
Reci da smo se posvađali.
Stjepan sjedne.
Možemo li zaboraviti? Sve… izbrisati?
Kako?
Pravimo se da nije bilo ništa.
Da. Viktorija je preko ograde, ti je vidiš svaki dan, a mi igramo predstavu?
Pa… što bi ti?
Tatjana ode do prozora. Viktorija zalijeva krastavce. U istom onom ogrtaču.
Znaš što? Živi gdje hoćeš. A unucima ti objašnjavaš.
Tanja!
I ove godine krastavce soliš sam.
Ne znam to!
Viktorija zna. Obrazovana je. Naučit će te.
Stjepan izađe s torbom stvari. Cijela ulica opet na prozorima.
Noću, opet šum. Netko škripi oko plastenika. Tatjana izađe. Kod staklenika Stjepan.
Što radiš?
Provjeravam rajčice. Sutra je vruće, trebam prozračiti.
Otišao si.
Jesam. No rajčice su moje! Ja sam ih posadio!
I…?
I ne dam da propadnu!
Otvara staklenik, nestaje. Preko ograde.
Ujutro stiže Marko s obitelji.
Mama, gdje je tata?
Kod susjede.
U gostima?
Živi tamo.
Marko sjeda kao u san.
Misliš…?
Tatjana mu sve kratko ispriča.
Osamnaest godina?! Tad je Mirko bio beba…
Tako ispada.
Marko ode Viktoriji. Čuju se povici, škripa kapije. Vraća se.
Tata kaže da vas obje voli.
Baš smo sretne.
Mama, a što ti? Možda stvarno voli?
Marko, bi li ti mogao? Dvije žene?
Ja? Nikad. Al tata je tata. Oduvijek svoj.
Da.
Unuk uleti s dvorišta.
Baba! Zašto djed živi kod tete Viktorije?
Pomaže joj u vrtu, umiruje Tatjana.
Marko se nasmije.
Mama, care!
Noć opet nosi šuštanje. Tatjana izlazi. Stjepan zalijeva vrt.
Jesi normalan?
Suša! Sve će otići!
Vodu ostavi Viktoriji.
Ima ona svoj vrt.
Pa po njemu!
Ovaj mi je žao.
Tatjana uzima crijevo.
Ajde da ti pomognem. Do podne bi trajalo.
Zajedno zalijevaju. Šute. Sjednu na klupu.
Stipe, iskreno koga voliš više?
Tanja, što ti je to?
Pitanje kao svako. Koga?
Stjepan misli.
Obje. Al drukčije.
Kako to?
Ti si mi kao desna ruka. Navika, oslonac. Bez tebe ništa. A ona mi je kao blagdan. Rijetko, ali posebno.
Stipe, što bi bilo da mene nema?
Kakve to grozne riječi!
Kaži. Bi li se s njom oženio?
Ne znam. Vjerojatno ne.
Zašto?
Tad bi i ona postala desna ruka. A blagdana više nema.
Znači, trebaš obje?
Izgleda tako…
Sjede pod zvijezdama.
Stipe, možda i ja trebam blagdan. Miro mi je nudio pomoć.
Stjepan skoči.
Što? Koji blagdan?
Nekog muškarca. Miro je spominjao.
Miro?! Ja ću mu…
Što ćeš? Nisi ni kod mene.
To je drugo!
Zašto?
Ti nisi takva!
Kako znaš?
Ne voliš klasiku.
Mogu početi.
Stjepan ustane.
Tanja, ajmo ozbiljno. Što želiš?
Tatjana pogleda kroz prozor. Što želi? Da opet bude staro? Nema toga više…
Mir. Da kiselim krastavce. Razigravam unuke.
I…?
I ništa. Živi gdje hoćeš.
Kako misliš?
Hoćeš Viktoriji? Idi. Hoćeš tu? Vrati se. Samo više ne laži.
A ako Miro dođe k tebi?
Neće on. Ima Nataliju iz devete parcele.
Kako znaš?
Stipe, nisam slijepa. Samo sam šutjela. Svi mi šutimo.
Ujutro, Stjepan s vrećicom.
Tanja, mogu natrag?
Krevet je u šupi. Našpumpaj madrac i lezi. Utisnut ćeš se nekako.
Ostavio je stvari, otišao po madrac.
Susjedi gledaju, šuškaju. Viktorija zalijeva krastavce, kao da ne vidi ništa.
Marko izlazi na trijem.
Mama, tata se vratio?
Napuhuje madrac u šupi.
Dobra si. Oprostila si mu?
Glupa sam, a ne sveta. A za promjene kasno.
Nakon tjedan dana, Stjepan se preselio iz šupe natrag u kuću. Nakon mjesec dana Tatjana više ni ne primjećuje da on dvaput tjedno posjeti Viktoriju. Nakon godina dana, nitko iz susjedstva više ne spominje ovaj san.
Stižu nove priče. Ljubica iz treće otišla je Petru iz pete, Zina se preselila mužu od Ljubice.
Tatjana kiseli krastavce. Stjepan gradi novu staklenik. Viktorija čita knjige preko plota.
Zapravo, što je ljubav? Preživjeti četrdeset godina, uzgojiti djecu, podići kuću, zasaditi voćnjak.
I prihvatiti da ništa nije savršeno. Niti ljubav. Pogotovo ne ljubav.
