Cijena drugog pokušaja
Toma je stajao nasuprot Mirjane, nagnut samo toliko da ga nije mogao prepoznati njezin stari strah, i uporno ju je nagovarao da mu kaže istinu. Glas mu je bio blag, gotovo umilan, kao da mu je svaka gruba riječ mogla otjerati ženu zauvijek.
Samo mi ispričaj. Obećajem, neću se ljutiti, govorio je, no njegov pogled nije pratio toplinu izgovorenih riječi. Mirjana je nehotice drhtnula: u dubini očiju svog supruga vidjela je onu sjenu onu istu sumnjičavost od koje joj se znalo slediti srce. Ionako smo tada već bili rastavljeni, dodao je tiše.
Mirjana je duboko uzdahnula i živčano ugrizla usnicu. Uhvatilo ju je staro nezadovoljstvo koliko je samo puta ponavljala istu rečenicu! Ponavljanje, svakodnevna pitanja, ista sumnja Pokušavala je ostati smirena, ali emocije su pucale iz nje.
Ništa. Ništa nije bilo! Prestani me već jednom svaki dan pitati isto, odbrusila je glasnije nego što je htjela. Kroz misli joj je prošla gorka nota: zašto je uopće pristala ponovno pokušati? Svi njeni znanci su je upozoravali ljudi kao Toma ne mijenjaju se lako. Ali tada je željela vjerovati da je njihova ljubav iznad svega i odbacila sva tuđa upozorenja.
Odjednom se Tonin ton oštro promijenio: nestao je svaki trag nježnosti, ostala je samo sirova razdražljivost.
Pitat ću Luciju, rekao je tvrdo. Naša kćer mi sigurno neće lagati.
Mirjanu su te riječi pogodile kao šamar. Krv joj je uzavrela, a glas se ispunio bijesom:
Samo izvoli! Nemoj zaboraviti da ima pet godina i cijelu prošlu godinu su se za nju brinuli svi i svatko, oštro se ispravila, stisnuvši šake. Sama pomisao da muž u njihovu svađu uvlači malo dijete bila je odvratna. Morala sam raditi, znaš li, da bih nju mogla uzdržavati! Što ti nije jasno? S kim sam se družila, koga sam upoznala To nije tvoja stvar! Toma, iskreno, dosta mi te je! Jedanput sam otišla od tebe, misliš da ne mogu opet?
Toma je nakratko ostao bez teksta, zbunjen njenom žestinom. Potom mu lice preplavi osmijeh, podrugljiv i samouvjeren:
Imaš li ti uopće novaca za kartu?
Primijetio je, međutim, da je Mirjana problijedila, pa je žurno dodao:
Oprosti, nisam to mislio. Samo me tvoje inatljenje iznenađuje. Dobro sam rekao, neću biti ljubomoran. Razmisli, molim te.
Bez oklijevanja, Mirjana je dohvatila prvu stvar pod rukom jastučić s kauča i bacila ga za muževim leđima. Jastučić mu nije naudilo, ali je pogodio njegov ponos. Toma je već htio uzvratiti nekom otrovnom primjedbom, ali na vratima se pojavila Lucija.
Djevojčica, u rozastoj haljinici s volanima, potrčala je prema ocu. U očima joj se sjajila radost, lice joj je bilo prepuno iskrenog osmijeha. Grlila je Tomu omotavajući mu ruke oko noge i počela brbljati:
Tata, tata, vratio si se! Toliko sam te čekala!
Toma je pogledao Mirjanu kao pobjednik, kao da joj govori: Gle, koga kći više voli. Bacio joj je još jedan podrugljiv pogled, a zatim se posvetio Luciji. Lice mu je pritom omekšalo, činilo se dječački otvorenim dok je blagim glasom ponudio:
Ajde, srčeko, idemo se igrati, nježno je podignuo djevojčicu, izazvavši njen zvonki smijeh i još širi osmijeh na svom licu. Neka se mama malo odmori, umorna je.
Mirjana je stajala za sudoperom, tako snažno stisnuvši kuhinjsku krpu da su joj zglobovi pobijelili. U prsima joj se skupila gorčina: Odlično. Sad i kćer okreće protiv mene! proletjelo joj je kroz glavu. Gutnula je suze, odlučna da više ne popušta. Ne, ne može više ovako. Vrijeme je da ode.
U glavi je sve bilo jasno: za tjedan dana podiže diplomu o završenim stručnim usavršavanjima. Jednom kad ima taj papir, kupit će karte. Bilo kamo, samo što dalje od ovoga. Toma se grdno vara misleći da nema novaca i da neće otići. Danas se lako pronađe posao na daljinu, dovoljno je otvoriti par stranica s oglasima, posla ima više nego kandidata.
Odstupila je od sudopera i polako se prišuljala prozoru, pustivši ručnik. Pogled joj je pao na živahnu ulicu: ljudi su žurili, automobili klizili, a izlog butika već je svjetlucao u sumrak.
Bar je jedna prednost što smo tu doselili, prošaptala je Mirjana gledajući van. Ovdje su te diplome na cijeni, nije problem naći dobar posao. U bilo kojem gradu.
U grudima joj je naglo postalo lakše prvi put nakon dugo vremena osjetila je samopouzdanje, a ne očaj. Plan je skovan. Odluka donesena. Ostao je samo korak pokupiti dokumente, spakirati stvari i početi ispočetka
*********************
Zašto je uopće pristala dati bivšem još jednu šansu? Sama si nije znala odgovoriti. Jednostavno tako je iskreno govorio da se promijenio! Kleo se da neće ponavljati iste greške, da će postati najbolji muž i otac! Njegove oči su tada gorjele nadom, a glas mu je drhtao nije mogla odoljeti. U tom trenutku doista je željela vjerovati da je moguće sve ispraviti. Zamišljala je njih troje: šetnje po parku, zajednička slavlja, gradnju budućnosti.
Obećanja su, međutim, ostala neispunjena. Prvih mjesec dana bio je uzoran pomagao oko kćeri, kuhao večeru, s osmijehom je dočekivao Mirjanu kad bi se vratila iz kratke šetnje. Onda su se stvari vratile u stari kolosijek. Opet optužbe, sumnjičenja, beskonačna ispitivanja: Gdje si bila?, Zašto tako dugo?, S kim si pričala na telefon?
Zašto su prvi put razveli? Nije bilo prijevara, ni s njezine ni s njegove strane. Ali ljubomore je bilo, i to kakve. Toma je nije samo ljubomorno gledao, bio je bolno sumnjičav. Čak nije mogla ni posao naći svaki ured ima barem par muškaraca i to već bio razlog za svađu. Nije mogla sama ni roditeljima otići susjed je samac, a Toma to stalno naglašava. Aha, par puta ti je držao vrata! s ironičnim tonom prisjetila se nekih njegovih komentara.
S prijateljicama se također rijetko viđala. Isprva je Toma prezrivo šutio, poslije je počeo prigovarati:
Da ti tvoje prijateljice samo jedno traže, cinično bi govorio kad bi Mirjana zamolila za druženje. Sve flertaju, sve žele nekog
Slobodne su, pa neka rade što žele! branila je prijateljice Mirjana, osjećajući kako joj vrije u prsima. Bilo ju je žao što ih ne može ni pozvati na kavu. I one žele imati život!
Nek ga grade same, ne treba drugim ženama loš primjer! zatvarao bi Toma temu škrto.
S vremenom su prijateljice sve rjeđe zvale, a naposljetku i prestale. Mirjana je pokušavala objasniti situaciju, ali nisu shvaćale: Kako ne možeš izaći na dva sata? Što to znači da ti on ne dopušta? U konačnici ostala je sama. S roditeljima je bila u kontaktu iz udaljenog grada, nikog nije imala povjeriti kako je stvarno. A malena Lucija zahtijevala je svu pažnju: hranjenje, tješenje, igra, uspavljivanje
Jedne večeri, za večerom, Toma je naglo predložio:
Možda je vrijeme za drugo dijete.
Mirjana je ukočeno držala žlicu. Upravo je pola sata nagovarala malu da barem nešto pojede; djevojčica je odbijala, mrgodila se, potom prevrnula tanjur i prasnula u smijeh kad je kaša iscurila po stolnjaku. Mirjana je uzdahnula, obrisala stol i pogledala muža. Vidio je njenu iscrpljenost, znao da je na rubu snaga, ali govorio je kao da je riječ o najobičnijoj stvari. U prsima je stisnulo: kako može sad tako nešto predlagati dok ju jedno dijete već iscrpljuje?
Vidim da imaš puno slobodnog vremena, nastavio bi s visoko podignutim obrvama, odlažući vilicu. Prekrižio je ruke, spreman na dugu raspravu. I našao sam ti prepisku s tvojom sestrom o nekom stručnom usavršavanju. Zašto? Pa ne misliš se zaposliti.
Mirjana je u grlu osjećala knedlu. Pod stolom je stisnula stolnjak, boreći se sa suzama. Željela je učiti, napredovati, gajila je makar tračak nade za bolje sutra.
Ne vidim ništa loše u tom što želim napredovati, prošaptala je, boreći se za vlastitu priliku. Pogledala ga je ravno u oči.
Pa kažem imaš previše slobodnog. Ništa, kad dođe sin, nećeš stizati misliti o glupostima, samouvjereno odbrusi Toma, kao da je sve već riješeno.
Mirjanu je ta rečenica razbila. Drugo dijete? S jednim se jedva nosi Svaki dan je bio maraton: nahrani Luciju, uspavaj, igraj se, tješi, pa opet sve ispočetka. I Toma nije šalio pogled mu je bio oštar, bez trunke šale.
Unutra joj se sve stegnulo. Vrijeme je da počne uzimati zaštitu bez njegova znanja. Mora si osmisliti izlaz, planirati sigurnost za sebe i kćer. U glavi je bila bura, ali jedno joj je postalo jasno: tako dalje ne može.
Odluku je prelomilo zabranjivanje proslave bratovog rođendana. Toma je odlučno zabranio: Tamo je previše muških, nije sigurno. Mirjana je pokušavala argumentirati, objašnjavala mu da je brat, sve su rodbina ali on nije slušao.
I tada je pukla.
Dok je Toma radio, Mirjana je brzo skupila svoje stvari i Lucijine. Ruke su joj drhtale, ali je bila brza i odlučna. Nazvala je brata odmah je shvatio i rado pomogao. Iznajmio je mali kombi za prijevoz stvari.
Otišli su tiho, gotovo neprimjetno. Prije izlaska, Mirjana je ostavila poruku na stolu: Oprosti, ali ne može se više. Želim da Lucija odrasta u miru.
Istog dana podnijela je zahtjev za razvod.
Na sudu, naravno. Toma je zahtijevao rok za pomirenje, bio grub, govorio joj sve i svašta da je loša majka, da nije zahvalna na njegovoj brizi, da misli samo na sebe. Glas mu je bio glasniji od sudnice, stalno ju je prekidao.
Sutkinja, vidno umorna, slušala ih je pažljivo. Nekoliko puta je Tonu opomenula, tražila mir, dala riječ Mirjani. Na kraju, vidjevši o čemu je riječ, odmah odbije rok za mirenje.
Ne vidim mogućnost za spas ove obitelji, rekla je strogo. I istinski vam suosjećam, gospođo Mirjana. Proživjeti pet godina u takvoj situaciji, to teško tko može.
Mirjana je samo klimnula. Po prvi put nakon dugo vremena osjetila je olakšanje napravila je što je morala.
Nakon razvoda, otišla je roditeljima, pronašla posao i polako počela disati. Nije joj bilo lako: pakiranje, put s malim djetetom, objašnjavanja s roditeljima… Ali čim je zakoračila u kuću svojih roditelja, kao da joj je netko skinuo golem teret s leđa.
Upisala je tečaj grafičkog dizajna o tome je odavno sanjala, no Toma je takve stvari zvao gubljenjem vremena. Sad je s veseljem učila, crtala prve nacrte, eksperimentirala s bojama i fontovima. Osjećala je opet energiju, znala je da napreduje.
S vremenom su se pojavili novi ljudi: dvije žene s tečaja, kolegice, mama Lucijine vrtićke prijateljice Čak je krenula i na nekoliko spojeva samo kava, lagani razgovor, osmijeh i prvi puta nakon dugo vremena osjećala se slobodnom. Najistinskije slobodnom.
Navečer je voljela sjesti na mirnu verandu roditeljske kuće, popiti čaj od mente iz svoje šalice s cvjetićima. Lucija se igrala s bratićima u dvorištu: gradili su kućice od dasaka, hranili golubove mrvicama kruha. Djevojčica je zvonko smijala, tako neopterećeno, da bi Mirjani duša bila puna topline. Gledala ju je i bivala spokojna.
E tako treba pomislila bi, otpijajući topli čaj. Bez vike, bez sumnji, bez straha što će tko reći. Samo život. Samo radost. Gledati kako moje dijete raste i smije se.
Mirjana je opet vjerovala u bolju budućnost. Planirala je završiti tečaj, pokušati s prvim samostalnim narudžbama, možda iznajmiti mali stan negdje blizu roditelja No nakon godinu dana, Toma se ponovno pojavio u njezinu životu.
Mirjana je bila na tržnici, birala jabuke za pitu. Pažljivo je pregledavala svaku, ispipavala da ne nađe udubina, slagala u košaru samo najljepše crvene sa žutim rumenilom, sočne i mekane. Oko nje je brujao metež, prodavači se dozivali, stvarajući ugodnu, domaću atmosferu.
Tada je, niotkud, osjetila nečiji uporan pogled na leđima. Ježila se. Okrenula se i srce joj je zastalo. Malo podalje, kod štanda s povrćem, stajao je Toma.
Izgled mu se promijenio: omršavio, lice oštrijih crta, podočnjaci duboki. Odjeća mu je bila šira. Ali pogled isti prodoran, pronicljiv, odmah kao da čita kožu, svaku grimasu.
Mirjana izustio je tiho, zakoračivši bliže. Glas mu je bio mekši, nepoznat, skoro nesiguran. Tražio sam te.
Instinktivno je uzmaknula, stežući košaru kao da joj je oklop. Prsti su joj zabijali u držak.
Zašto? glas joj se prelomio bez obzira na trud da ostane staložena. Sve je u njoj drhtalo od miješanja tjeskobe i iznenađenja.
Promijenio sam se, Toma je ostao na udaljenosti, ne usudivši se bliže. Shvatio sam što sam izgubio. Bez vas ne mogu.
Kneda joj je zastala u grlu. Sjećanja su jurnula kroz misli: njihov prvi ples po kiši, Lucijin smijeh u kolicima kad je prvi put ugledala dugu, topli večeri uz vatru kada je Toma čitao bajke Srce joj je stislo, slike su je proboljele, a opet svjetlucale dalekim svjetlom.
Daj mi samo jednu priliku, zamolio je tiho. U pogledu mu je bila stvarna nada. Jednu šansu da dokažem da mogu biti drugačiji. Ne onakav kao prije. Kunem se.
Na neki čudan način uspio ju je uvjeriti u iskrene namjere. A Lucija je tako žarko željela tatu svaki dan pitala je: Kad će tata doći?, Je li nas zaboravio?, Hoćemo li mu pisati? Djevojčica se povukla u sebe, crtkala njihove obiteljske slike srodna rukama. Svaki put kad bi Mirjana to ugledala, srce bi joj se stegnulo.
Na kraju je pristala pokušati ponovno s jednim uvjetom: nema ponovnog braka, barem dvije godine. Gledala je Tomu u oči i jasno rekla:
Nema papira dok ne vidim da se stvarno promijenilo. I nema zabrana želim se viđati s obitelji, prijateljima, raditi. Jasno?
Naravno, naravno, žurno je zavrtio glavom. Sve kako ti želiš.
Preselili su se na drugi kraj države. Prvih tjedana Mirjana je bila optimistična: novi grad, novi počeci Nakon nekog vremena shvatila je Tonin plan ovdje je bila potpuno sama. Bez prijatelja, poznanika, kolegica sve je ostalo iza njih. Razlika u vremenskim zonama smanjila je i kontakt s roditeljima, a Toma je sve držao pod kontrolom.
Nazvat ćemo tvoje roditelje navečer, tada im je baš jutro, predlagao bi. Ili: Sačekaj do vikenda.
U sobi je bio svako malo dok bi ona pričala s roditeljima, raspitivao se što su rekli, tražio detalje: O čemu je mama govorila?, Što tata misli?
Najgore, Toma si je zabio u glavu da je Mirjana kroz godinu rastave sigurno bila s nekim drugim. Ta misao ga nije puštala. Stalno je tražio da mu sve ispriča:
Samo priznaj, bio je netko? Neću ti zamjeriti. Reci istinu.
Nije pomoglo nijedno Mirjanino objašnjenje: bila sam zaposlena, brinula sam se o Luciji, nisam imala ni volje ni vremena za druge muškarce. No Toma nije odustajao:
Ma daj, vidim da si se promijenila. Netko je bio.
Provjeravao joj je mobitel, pratio svakom izlazu, svaki susret sa susjedom ili dostavljačem popratio je pitanjima:
O čemu ste pričali? Zašto si bila tako dugo vani? Što ti je rekao?
Mirjana je pokušavala objasniti kako dostavljač samo provjerava adresu, a susjeda zamolila da zalije cvijeće, no Toma je samo mrmljao:
Previše slučajnosti.
Jedne večeri, dok je Lucija spavala, sve je kulminiralo.
Opet tipkaš s nekim! Toma je iz ruke istrgnuo mobitel dok je Mirjana odgovarala na poruke. Tko je to? Ljubavnik?
Daj vrati sad! Mirjana je skočila, obrazi su joj planuli, a ruke drhtale od ogorčenosti. To je Kata, moja prijateljica! Planirale smo u park s djecom! Sto puta sam ti pričala o njoj.
Prijateljica, da sarkastično je gnjavio, promatrajući ekran. Zašto onda smješkaš poruke? Flertaš?
Što ti je?! povisila je glas, pa šaptala da ne probudi Luciju. Zašto ne možeš samo vjerovati? Dala sam ti novu priliku, povjerovala sam da si drugačiji! Ali nisi Opet isto ista sumnja, isti nadzor. Ništa se nije promijenilo!
Toma je na trenutak ostao zatečen, kao da je prvi put čuo samu sebe. No već sekundu kasnije njegov je izraz ponovno bio tvrd, glas hladan i zahtjevan.
Ako nemaš što skrivati, pokaži poruke, zahtijevao je. Što se bojiš?
Ne, odlučno mu je istrgnula mobitel i povukla se, pritisnuvši uređaj na prsa. Dosta. Upozorila sam te. Nema više provjera, nema ispitivanja. Dogovorili smo drugačije, a opet isto!
Kamo ćeš ti? prijeteće je rekao, prišao korak bliže. Nemaš novaca, nemaš posao Stan ne možeš sama iznajmiti!
Varas se, ispravila se, pogledala ga hrabro u oči i jasno izrekla što nikad nije prije Sada sam završila tečaj grafičkog dizajna, imam vlastito portfelje. Kata mi je već sredila prve poslove mali su, ali to je tek početak. Znaš što? Više se ne bojim. Ne bojim se biti sama, ne bojim se početi iznova. Znam da mogu.
U tom trenu iz sobe je dopro pospani Lucijin glas:
Mama? Zašto vičeš?
Mirjana je odmah odjurila u dječju sobu i sjela uz kćerkicu. Prigrlila ju je i nježno pogladila.
Sve je dobro, sunce moje, šaptala je mirno. Mislila sam da nam treba nova pustolovina. Ići ćemo negdje gdje ima puno sunca, gdje ćeš moći juriti po travi i ljuljati se koliko želiš. Bi li to htjela?
Lucija se nasmiješila, klimnula i prionula uz mamu.
Toma je stajao na vratima, gledao ih izgubljen. Prvi put otkad ga je znala, izgledao je ranjivo, pomalo pogubljeno. Kao da tek sada vidi da Mirjana ozbiljno odlazi.
Zbilja odlaziš? prošaptao je bez gorčine, samo iznenađeno.
Da, rekla je Mirjana pri tom mazeći Luciju i gledajući Tomu ravno u oči. Ovog puta zauvijek. Nama treba mir, sigurnost. S tobom to nije moguće. Oprosti.
***********************
Toma je bijesnio, pokušavao je sve od prijetnji do molbi ali Mirjanu nije mogao vratiti. Odbijala ga je slušati, a kamoli sresti; na svaki poziv i poruku odgovorila je isto: Između nas više ništa nije. Moj izbor je konačan.
Lucija je na početku bila potresena roditeljskim razlazom. Prvih dana stalno je pitala: Hoće li tata doći?, Možemo li ga vidjeti?, katkada bi plakala skrivajući se mami na ramenu. Mirjana ju je pokušavala razveseliti, pronašla im je svijetli stan blizu velikog parka visokih prozora, s pogledom na drveće. Novi početak ih je osnažio: nova soba, šarene jastuke, police za igračke
Upisala je Luciju na tečaj likovne umjetnosti. Malena je bila sretna uvijek je uživala crtati. Već na trećem satu stekla je dvije nove prijateljice: zajedno su crtale, dijelile boje, smijale se i dogovarale za idući sat. Lucija je sve manje spominjala svađe roditelja, a sve više se veselila novim dogodovštinama.
U početku je otac zvao svaki dan. Veselo bi ju ispitivao o crtanju, što su radili, gdje su bile s mamom. Lucija bi spremno odgovarala, pričala o novim prijateljima i šetnjama parkom. No s vremenom su pozivi postali rjeđi: prvo svaki drugi dan, potom dvaput tjedno na kraju, tu i tamo kratka poruka: Pozdrav, sunce, kako si?, Ljepoti dan, princezo! i skromni alimenti, jedva dovoljni za materijal na likovnoj radionici.
Bilo je jasno da je shvatio više ne može preko kćeri utjecati na neposlušnu ženu. Mirjana je napokon imala svoju tvrđavu. Njegove molbe i prijetnje nisu imale utjecaja Mirjana je bila odlučna, a Lucija se sve više navikavala na novo.
Mirjana je prvi put nakon godina osjećala da može disati slobodno. Navečer bi s Lucijom išla u park: hranile su patke, skupljale jesenje lišće, puštale zmaja. Djevojčica je jurila stazama, smijala se, pokazivala mami najljepši javorov list. Mirjana je shvaćala da je napravila ispravan izbor: bilo je teško naći posao, urediti stan, snalaziti se, ali sloboda i mir vrijedili su više od svega.
Sada su ona i Lucija imale svoj svijet siguran, topao i radostan, pun novih mogućnosti. U tom svijetu više nije bilo mjesta strahu, sumnji ni vječitim prigovorima.
