I ja sam ostala bez zraka
Stjepan je to rekao u nedjelju navečer, dok je Marica slagala pokošulje po hrpama na krevetu. Ušao je u spavaću sobu, sjeo na rub kreveta i obznanio to tako mirno, kao da govori da kaplje slavina.
Marice, gušim se.
Nije ni podigla glavu. Odložila je jednu košulju, uzela drugu.
Od čega?
Od svega ovoga. Od svakodnevnice. Sve je isto, dan za danom. Ustanem, jedem, odem na posao, vratim se, jedem, ležim. I sve tako u krug.
Marica je pažljivo složila rukave, poravnala kragnu. Imala je pedeset i jednu godinu, Stjepan pedeset i tri. Dvadeset i šest godina su proveli u ovom stanu u Ulici Lipove gore, odgojili sina Domagoja, koji već pet godina živi u Zagrebu i javlja se uglavnom za rođendane.
I što predlažeš? upitala ga je mirno.
Želim otići.
Tu se konačno zaustavila. Ali ne zato što ju je iznenadilo. Samo ga je pogledala onako kako gledaš nekog tko napokon izgovara ono što se odavno slutilo.
Kamo otići?
Unajmiti stan. Biti malo sam. Udahnuti.
U redu, rekla je Marica i uzela novu košulju.
Stjepan očito nije to očekivao. Nagnuo se malo naprijed.
Ne želiš ništa reći?
Što bih rekla? Odrastao si čovjek, Stipe. Ako želiš ići, idi.
Nećeš praviti scenu?
Složila je košulju, stavila je na hrpicu i napokon ga pogledala ravno u oči.
Ne. Ali imam jedan uvjet.
Koji?
Ne zovi me zbog svakodnevnih stvari. Gdje je ovo, kako radi ono, kamo sam stavila ono. Ako odlaziš, sam se snalazi.
Šutio je par sekundi.
To je sve?
To je to.
Stjepan nije znao što s tim. Bio je spreman na suze, prigovore, na to da ga zadrži za rukav i krene brojati godine, sina, sve što više nije uobičajeno. Čak je u sebi ponavljao odgovore. A ona je jednostavno nastavila peglati.
Dobro, izdahnuo je na kraju. Idem spremiti stvari.
Spremi.
Otišao je u garderobu. Dugo je stajao, gledao police, pa polako počeo trpati u torbu traperice, majice, čarape. Uzeo brijač, punjač mobitela, knjigu koju nije otvorio mjesecima. U hodniku je Marica već otišla prema kuhinji, čulo se kako nešto zvecka.
Odlazim, viknuo je u smjeru kuhinje.
Sretno, dobacio je njen glas.
Vrata su se za njim zatvorila. Stao je na stubištu, čekao. Ništa. Nema koraka, nema kretanja, samo tišina.
Pritisnuo je lift.
***
Stan je našao kroz prijatelja u dva dana. Garsonijera u susjednom kvartu na četvrtom katu, prozori gledaju na dvorište. Gazda, stariji čovjek s brkovima, pokazao mu je stan na brzinu, uzeo dvije stanarine unaprijed (eura, naravno), pa otišao. U stanu kauč, stol, dvije stolice, stari hladnjak i plinski štednjak, zavjese boje stare senfa.
Stjepan je ostavio torbu, sjeo na kauč i pogledao oko sebe.
Potpuna tišina. Nema nikog u susjednoj sobi, nitko ne pali televizor, nitko ga ne zove na večeru. Legao je na leđa, stavio ruke iza glave i pomislio evo ga, sloboda.
Prva dva dana su bila gotovo ugodna. Budio se kad hoće, jeo što hoće, točnije što je kupio usput; šetao stanom u čarapama, bez osjećaja krivnje. Navečer bi zvao starog prijatelja Ivicu, pričali bi dugo, Ivica se smijao: Tako treba, Stipe, već si trebao.
Treći dan shvatio je da mu je nestalo čistih čarapa.
Pogledao je u perilicu robu u maloj kupaonici. Otvorio vratašca, pogledao unutra. Onda zatvorio, pa opet otvorio. Prašak, valjda u ormariću ispod lavandina. Našao malu vrećicu, pročitao: Za bijelo i šareno. Nasuo odokativno. Pritisnuo program.
Perilica je huknula.
Sat poslije vadio je čarape. Bile su vlažne, gotovo mokre i nekako roskaste. Nije mu odmah bilo jasno, tek se poslije sjetio da je ubacio novu crvenu majicu zajedno.
Raširio ih je na radijatoru. Sušile su se do sutradan navečer.
Četvrti dan odlučio je skuhao nešto pravo. Kupio pileća prsa, krumpir, luk. Našao neku staru tavicu s oljuštenom površinom. Ulio ulje, preglasno je zacvrčalo, meso je bacio cijelo, zalijepilo se. Krumpir čistio dugo, nejednako, pola izgubio na kori. Luk ga rasplakao.
Na kraju je na tanjuru bilo nešto sivkasto, tvrdo izvana, a iznutra polusirovo.
Pojeo je pola, ostatak bacio i naručio dostavu iz najbliže konobe.
Nakon tjedan dana izračunao je koliko je potrošio na hranu iz dostave. Ispalo isto koliko su u dvoje trošili na mjesečne namirnice. Odlučio je primiriti se, kupio griz i skuhao. Ispao je okej, to ga je malo smirilo.
Ali svakodnevica ga je polako počela gušiti, strpljivo i nezaustavljivo.
***
Prava kriza je bila desetog dana.
Dok se tuširao, primijetio je da voda ne otječe. Pogledao prema dolje oko odvodne rupe se skupljala mutna lokvica. Isključio vodu, čekao, ništa. Napipao nogom odvod. Voda stoji.
Prisjetio se nejasno riječi sifon. Marica bi ponekad nešto prigovarala o tome: Treba očistiti sifon, inače će voda stajati. On bi kimao i povukao se dalje.
Spustio se na koljena, zavirio pod kadu. Tamo cijev, pa još jedna, pa neki bijeli plastični spoj. Dotaknuo iznenađujuće lagano se odvojilo i voda je šiknula van. Ne tekla, nego šiknula, hladna i mutna.
Skočio je, poskliznuo se, uhvatio za ručnik, koji je pao i natopio se. Pokušao vratiti spoj, voda je i dalje šikljala. Pobjegao je bos u hodnik, ostavljajući mokre tragove, pa u kuhinju, grozničavo tražeći ventil za vodu. Sjetio se da je gazda govorio o ventilu pod sudoperom. Pronašao, zavrnuo. Voda je stala.
Vratio se u kupaonicu. Podsjećala je na poplavu: mokri tepih, ručnici, sve vlažno. Iz odvodne cijevi još je kapalo.
Sjeo je na pod, mokar, u gaćama, gledao prazno u zid.
Prva pomisao bila je: zvati Maricu. Bio je već krenuo prstom po imenu na telefonu, ali se sjetio njenog pravila: Ne zovi zbog svakodnevnih stvari.
Stavio je mobitel. Onda nazvao Ivicu.
Ivek, znaš li popravljati sifon?
Koga? u pozadini radi nešto glasno.
Sifon, u kupaoni, zaštopao se.
Pojma nemam, ja uvijek zovem majstora. Imam broj dobrog vodoinstalatera, zapisat ću ti.
Vodoinstalater je došao sutradan. Riješio sifon u petnaest minuta promijenio neku gumicu, uzeo naknadu od trideset eura. Stjepan je sekundu samo zurio u njega.
To je normalno? pitao je.
Je, odgovorio je majstor i otišao.
Kroz glavu mu je prošlo Marica nikad nije zvala majstora za ovakve stvari. Sama je popravljala, kupovala te gluposti u željezariji. On nikad nije znao ni kad, ni kako to se samo događalo.
***
U međuvremenu mu sine ideja koja mu se činila dobrom.
Nazvao je Anku, s kojom je prije skoro dvadeset godina imao kratku vezu prije Marice. Anka je već sedam godina rastavljena, znao je to od zajedničkih znanaca. Tu i tamo bi se sreli na nečijem rođendanu, nasmiješili si.
Anka, bok. Stjepan Perić.
Stipe? Nakon sto godina.
Znaš, sada sam sam. Jesi za večeru, čisto onako?
Ona sekundu šuti.
Sam od koga?
Od žene.
Razveli ste se?
Pa u procesu.
Shvaćam, promijenio joj se ton, postala je opreznija. Možemo se naći, zašto ne.
Našli su se u kavani u centru. Anka dotjerana, kratka frizura, izgleda odlično. Uzimaju vino, pričaju o zajedničkim poznanicima. Onda ona pita:
Čime se baviš?
I dalje radim u građevinskoj firmi. Vodim nabavu.
A gdje stanuješ?
Unajmio sam stan, u Kranjčevićevoj.
Kako ti je tamo?
Htio je reći dobro, ali je rekao:
Pa, ajde. Perilica ne centrifugira, štednjak škripi.
Anka ga je pogledala pogledom koji je isprva nije skužio, pa shvatio: sažaljenje. Ne ljubavno, više ljudsko.
Jasno, tiho je dodala.
Razgovor se brzo ugasio. Pitala je za Domagoja, on za njenu kćer. Onda još jedno vino, ona kaže da mora rano ustati. Do ulaza se pozdrave.
Stjepan otišao u prazan stan. Hladnjak prazan, trgovine zatvorene, našao je instant-noodles u ormariću i zalio kipućom vodom.
Anka se više nije javila. Nije ni on njoj.
***
Približno u to vrijeme pokušao se opet naći s ekipom. Zvao je Ivicu, on kaže: petak može, do osam, Mira ima roditeljski, mora bit kući. Zove Antu, može, ali da ga pusti doma autom jer ne pije ženi za vikend idu kod njenih u Split, mora biti naspavan.
Nađu se njih trojica u kafiću blizu tramvaja. Dvije pive, razgovor o nogometu, poslu. Onda Ivica pita:
I, kako ti je sada, na samostalnim kruhima?
U redu, kaže Stjepan.
Marica te ne zove?
Ne.
Ivica i Ante se pogledaju.
Baš nikad? pita Ante.
Nikad.
Opet su se pogledali. Ivica se igra pivom.
Znaš, čudno mi je to. Moja bi zvala tri puta dnevno.
Marica ne zove, ponovi on.
Ili super ili užasno, zamišljeno kaže Ante.
Kako to misliš?
Ako je sve ok i bez tebe.
Stjepan popije pivo. Ne želi o tome razmišljati. Odnosno, razmišlja svaki dan, ali si ne želi priznati.
U pola osam Ivica gleda na sat i diže se. Ante isto. Rukuju se, tapšaju ga i odlaze. Svaki svojoj ženi, svom roditeljskom, svojoj obitelji.
Stjepan ostane sam, naruči još jedno pivo i sjedi do zatvaranja.
***
Marica je prvih dana zaista osjetila neku prazninu, ali ne onakvu kakvu je očekivala. Ne bolnu rupu što njega nema, nego čudan višak prostora. Kao da se namještaj premjestio, ali još ne znaš je li to dobro ili nije.
Nazvala je Zlatu, najbolju prijateljicu, drugi dan.
Otišao je, kaže Marica.
Kako otišao? Gdje otišao?
Unajmio stan. Kaže, da se gušo.
Zlata šuti, pa izdahne.
Marice, kako si ti?
Ozbiljno, dobro. Ni sama ne vjerujem.
Plačeš?
Ne. Čudno, zar ne?
Onda ćeš možda kasnije.
Možda. Vidjet ćemo.
Nazove nju još i Mirjana s kojom je išla na trudnički tečaj prije dvadeset i pet godina, nisu se razdvajale otad. Mirjana nije diplomatična.
Bogu fala! kaže Mirjana. Marice, govorim ti već deset godina!
Što?
Da živiš kao domaćica, a još za to ne dobivaš plaću!
Mirjana, nemoj tako.
Kažem kako je. Kad si zadnji put nešto napravila samo za sebe?
Marica razmišlja. Ne zna odgovor.
Prošle godine šišala kosu.
Eto vidiš!
Sljedeći tjedan ju Mirjana pozove na jogu. Marica prvo odbije, onda ipak pristane. Odu u mali studio blizu kuće, Marica navuče stari trenirku koja je ležala godinama. Uopće se ne može saviti.
Ništa, tješi ju instruktorica. Svi takvi dođu prvi put.
Dva tjedna kasnije već je malo gipkija. Ide triput tjedno. Poslije na kavu s Mirjanom, razgovaraju bez žurbe. Marica shvaća da godinama nije sjedila tako opušteno, bez razmišljanja kad se vraća doma jer Stjepan dolazi i mora ručak biti na stolu.
Navečer čita. Prije bi zadrijemala na dvadesetoj stranici, sada čita sat, sat i pol.
Jednog dana zove Domagoj.
Mama, tata kaže da živi odvojeno.
Istina je.
Kako ste?
Svako na svoj način. Meni, iskreno, dobro.
Domagoj šuti.
Mama, razvodite se?
Ne znam još. Nisam razmišljala.
Nisi tužna?
Iznenađena sam. Ali ne tužna.
On opet šuti. On je uvijek spor u shvaćanju.
Dobro, konačno kaže. Zovi ako trebaš.
I ti zovi. Ne samo za rođendan.
***
Jedan trenutak je ipak zastala usred kuhinje i ostala tamo, gledajući kroz prozor.
Prala je svoju uobičajenu šalicu i pomislila: dvadeset i šest godina. To je puno. Više od pola života. U tom je bilo svega, i dobrog. Prvi stan, koji su sami preuredili, Domagoj mali, sa zelenom na koljenima. Put na more prije petnaest godina, tri dana su se smijali nečemu čega se više nije mogla sjetiti, ali se smijeha sjećala.
Toga više neće biti. To je sada prošlost, kao slike u albumu.
Čekala je da taj osjećaj prođe. Prošao je za četiri minute.
Spremila je šalicu na ocjeđivač i uzela sportsku torbu za jogu.
***
Ivan se pojavio sasvim slučajno.
Bila je to susjeda Katica s drugog kata, osamdesetogodišnja gospođa s dobrom memorijom i navikom polusatnih razgovora na stubištu. Zatražila je od Marice da joj zamijeni žarulju jer joj sin dolazi tek sljedeći tjedan, a mrak je. Marica joj usput promijenila žarulju i popila čaj. Tad je stigao Katikin sin, ali ne onaj koji je trebao, nego drugi, kojeg nisu očekivale.
Zvao se Ivan, živio je isto u Splitu, navratio je bez najave. Imao je četrdeset i osam godina, bradu, dobru jaknu i lice koje puno radi.
Mama tebe stalno iskorištava u šali će, vidjevši Maricu s žaruljom.
Marica je sama ponudila, dostojanstveno reče Katica.
Ivan pogleda Maricu.
Hvala vam. Ja sam planirao doći, ali nisam skužio da je mama u mraku.
Ma sitnica, ode ona.
Deset minuta pričali su na vratima. On isto radi u građevini, ali u drugoj firmi. Spomene da je ona knjigovotkinja. Oprosti se, ona ode k sebi.
Tri dana nakon toga Ivan pokuca sam. Donio mami hranu i, kaže, usput da Marici da čokoladu što je pomogla.
Ma nije trebalo, kaže ona, ali uzme čokoladu.
Mogu li ući minutu? pita. Samo bih pitao oko vašega Stjepana. Mama mi reče da radi u nabavi, a ja imam jedan problem s dobavljačem.
Marica zastane.
Stjepan živi odvojeno. Mogu vam dati njegov broj.
Shvaćam, odgovori Ivan. Nije se vidjelo čudi li ga to.
Ode. Tjedan kasnije zove opet, kaže, riješio je stvar, pita bi li išla na kavu, onako, kao susjedi. Marica razmisli pa pristane.
Odu u kafić dvije ulice dalje. Pričaju o poslu, njegovoj mami, o tome kako se kvart promijenio zadnjih godina. Prijatan je sugovornik, pažljiv, ne upada u riječ, ponekad se nasmije samom sebi prije nego završi priču.
Jeste li dugo bili u braku? pita odjednom, bez namjere, kao da ga iskreno zanima.
Dvadeset i šest godina. Ili bila sam. Još nije jasno.
Život je takav, jednostavno kaže, bez ispitivanja.
Ona to cijeni.
Vidjeli su se opet pa opet. Nikuda nije žurio, ništa nije forsirao, samo bi tu i tamo nazvao i pitao kako je. Marici se baš to svidjelo osjećaj da ništa ne mora. Nakon svih tih godina predaha, to joj je bilo kao otvoren prozor u zagušljivoj sobi.
***
U međuvremenu Stjepan počinje primjećivati stvari koje nikad nije primjećivao.
Na primjer, shvatio je da ne zna čekati. Nikad nije ni morao; sve bi se riješilo samo hrana se pojavi, čista roba isto, sitnice se poprave. Sad treba čekati da se rublje osuši, voda prokuha, majstor se pojavi. Da preboli prehladu koju je pokupio sredinom drugog tjedna, sam, s temperaturom, u ustajalom stanu.
Ili, recimo, shvatio je da ne zna jesti u tišini. Dvadeset i šest godina uz stol je netko bio prvo Domagoj, onda on ode, ostane Marica. Ona uvijek nešto priča ili šuti, ali to je ono živo šutanje nekoga s kime si. Ovdje je tišina nekako prazna.
Počeo bi paliti televizor za vrijeme obroka. Pomagala je.
Nakon trećeg tjedna nazvao je Domagoja.
Bok, sine.
Bok, tata. Kako si?
Ok. Radim. Živim u Kranjčevićevoj.
Znam, mama mi je rekla.
Kako je ona?
Domagoj je šutio malo duže nego treba.
Dobro je. Kaže, ide yogu, viđa se s prijateljicama.
Stjepan to provario.
Ne fali joj?
Tata, oprezno će Domagoj. Zoveš da vidiš nedostaješ li mami?
Ma ne, pitam.
Dobro je, tata. I ti si dobro. To je najvažnije.
Spustio je mobitel i sjeo na kauč s osjećajem za koji nije znao ime. Nije bila ljutnja. Neko čudno ništa. Kao kad uđeš u sobu i zaboraviš zašto.
***
Dvadeset trećeg dana susreo je susjedu iz zgrade, mladu ženu od trideset i nešto, Karla joj je bilo ime, sama je rekla.
Novi stanar? pita ona.
Privremeno, odgovori on.
Razveli ste se?
Iznenadila ga je izravnošću.
Pa, da.
Dogodi se, lako će ona. S trećeg ste? Tamo je prije bio onaj gospodin što je pjevao svaku noć.
Ne, na četvrtom. Sa senf žutim zavjesama.
Tu Danilo iznajmljuje. Uvijek samo muškarcima. Kaže nema obiteljskih problema.
Sišli su iz lifta. Karla živi na prvom, radi u veterinarskoj ambulanti, ima mačku i cvijeće na prozoru.
Jednom joj je pomogao nositi vrećice iz dućana. Zahvalila čajem. Mirisalo na cimet. Pričali malo. Ugodna, pametna, gleda te ravno. Ali on je mislio samo kako je kod nje sve čisto, a kod njega zaudaraju suđe već dva dana.
Sretali se još nekoliko puta kod poštanskih sandučića. Ništa se nije dogodilo i ne bi, on je bio kao nedovršena rečenica, nešto započeto pa nedosanjano.
Jednom je pitala:
Ostajete dugo tu?
Ne znam, iskreno je priznao.
Izgledate kao netko tko još ne zna gdje ide.
Valjda je tako.
To mi je poznato. Ja sam dvije godine poslije razvoda stagnirala. Na kraju se pitala: zašto sam potrošila dvije godine?
Stjepan si to zapamti.
***
Trideset prvog dana otišao je na plac i kupio cvijeće. Ne zato što je bio razlog, nego jer je stajao pred štandom s krizantemama, gledao velike bijele glavice i mislio kako ih je Marica uvijek više voljela od ruža. Ruze su prenapadne, znala je reći.
Uzeo je veliki buket, platio, krenuo na Lipovu goru.
Cijelim putem u tramvaju držao je cvijeće, ljudi su ga gledali različito: neki s osmijehom, neki nezainteresirano. Razmišljao je što će reći, kako će ona otvoriti vrata. Očekivao je da će se iznenaditi, ali i razveseliti. Dvadeset i šest godina su ipak nešto.
Došao je do vrata, stisnuo zvono. Novo zvono, prije nije bilo takvo.
Iza vrata čuli su se koraci. Zatim glasovi: ženski, njen, zatim muški, tuđi.
Zaledio se.
Vrata su se odškrinula na lanac. Pogledala ga je kroz procjep, pogleda ravnog.
Stjepan.
Marice, došao sam.
Vidim.
Imam ovo… pokazuje buket nesigurno.
Pogled joj je bio miran, bez ljutnje, bez suza, bez svih onih intenzivnih osjećaja koje je zamišljao.
Neću ti otvoriti.
Zašto? nije znao što reći.
Jer sam promijenila brave.
Vidim. Ali zašto?
Iza nje se pojavila muška silueta. Stjepan ju je pratio pogledom.
Tko je to?
Nije tvoja briga, smireno mu kaže.
Marice, čekaj. Shvatio sam puno toga.
Što si shvatio?
Otvorio je usta, zatvorio, opet otvorio.
Da mi je bilo lijepo s tobom. Da to nisam cijenio. Da sam pogriješio.
Ona šuti, traje to nekoliko sekunda, pa kaže mirno:
Stjepane, shvatio si da ti je bilo lijepo. Ali nisi shvatio zašto. Misliš da ti falim ja, a zapravo ti fali netko da pegla košulje.
Nije fer, promrmlja.
Možda nije, ali je istina.
Marice, dvadeset i šest godina.
Znam. Bilo je dobrih godina. Ali ne želim još dvadeset i šest.
Zar mi ne daš priliku?
Gleda ga dugo. Onda:
Znaš što je najčudnije? I ja sam počela disati. Izgleda, i meni je nedostajalo zraka. Samo nisam govorila.
Ostao je s buketom u ruci.
Marice…
Idi, Stjepane. Nazovi Domagoja, pričaj s njim. Ne o meni, nego onako, pričaj.
Vrata su se zatvorila. Tiho, bez zalupanja. Kliknuo je ključ.
Stajao je nekoliko trenutaka. Buket je polako spustio skoro do poda. Krizanteme čvrste, svježe, ni ne znaju što se događa.
Na stubištu tišina. Iz stana do se čuje TV.
Stjepan se okrene prema liftu.
***
Pritisnuo je tipku, lift je stigao brzo. U ogledalu je ugledao sebe: čovjek s buketom, jakna još dobra, lice umorno, nekako pomiješano, kao da je nešto tek završilo, ili tek počinje, ili oboje.
Izašao je van. Već je padala noć, lampioni gore, rijetki ljudi žure svojim putem. Krenuo je prema tramvaju s cvijećem u ruci.
Na klupi uz park sjedila je bakica i hranila golubove. Golubovi su cupkali oko njenih nogu.
Stjepan joj je položio krizanteme pokraj klupe.
Uzmite, gospođo, ako želite.
Pogledala ga je, pa cvijeće.
Lijepo cvijeće. Nisu prihvatili, ha?
Nisu.
E, desi se, i vratila se golubovima.
Stjepan je otišao dalje. Ulica ista kao i uvijek, kuće stoje, život nastavlja. Negdje u tom gradu Marica je zatvorila vrata i vratila se svom večeru, svom životu, koji joj, čini se, dobro odgovara.
Negdje vozi kući Domagoj, kojeg bi trebalo tek tako nazvati.
Negdje u stanu sa žutim zavjesama stoji prljavo suđe.
Izvadio je mobitel.
***
Kasnije, u tramvaju, dugo je zurio u crni prozor, nije vidio ništa osim svog mutnog odraza.
Čudna stvar, mislio je bez neke misli. Jednostavno čudna stvar.
Vozio se dalje. Stanice su se mijenjale. U vagonu drugi ljudi: mladi, stari, umorni, veseli, s vrećicama, knjigama, tabletima. Nikome nije bilo stalo do njega, njegovih krizantema, njegovih dvadeset i šest godina, zatvorenih vrata.
Izašao je na svojoj stanici i popeo se na površinu.
Zrak je bio hladan, mirisao je na prvi snijeg, koji još nije pao, ali osjetio se u zraku.
Stjepan je zastao, podignuo glavu, pogledao u nebo.
Nebo je bilo crno i posve obično.
Krenuo je kući.
***
Iste te noći, oko dva, nije mogao zaspati. Gledao je u strop. Stan isti, žute zavjese ne propuštaju svjetlo, hladnjak ponekad zavrti. Sve kao i prošlih trideset i jedan dan.
Tad se sjetio jedne stvari.
Prije osam, devet godina, išli su Marica i on kod njenih na vikendicu. Sjedili navečer na verandi, pili čaj, tišina, iza vrta šuma. Marica šuti, on šuti, ali to je bila dobra tišina, ona gdje ti ništa ne treba reći.
Pomislio je evo ga, dobro mi je.
Nije rekao ništa.
Samo pomislio i zaboravio.
Sad, ležeći na kauču podstanarskog stana, pokušao se sjetiti kad je zadnji put to pomislio. Nije znao.
Vani je počelo nešto sniježiti, slabo, neodlučno, prvi snijeg te godine.
U stanu je bila tišina.
***
Ujutro je ustao, stavio vodu za čaj i pomislio da treba kupiti normalne šalice. Ove u stanu imaju otkrhnut rub i ne da se piti.
Pomislio je da treba nazvati Domagoja.
Pomislio je i na posao, kvartalni izvještaj, kaska.
Misli mu je ostala ona Maricina: da i ona sad diše. Izgleda, i ona je ostala bez zraka.
Nije to znao. Ili možda jest, ali nije razmišljao da je to važno. Uvijek mu je bila tu, uvijek činila što treba. Nije pitao želi li, sviđa li joj se. Bila je dio svakodnevice koju je on smatrao kavezom, a nije zamišljao da je i njoj to bilo isto, samo je ona sjedila unutra i peglala njegove košulje.
Čajnik je zasvio.
Nalio si u otkrhnutu šalicu, skuhao čaj i sjeo za stol.
Van je sad padao pravi snijeg, bijeli i gust, slagao se na prozor.
Stjepan je uzeo mobitel i pronašao kontakt Domagoj.
Ostavio je mobitel.
Pa opet uzeo.
Domagoj, bok. Tata je. Zvao sam onako, bez razloga. Jesi zauzet?
Nisam, odgovara iznenađeniji Domagoj. Bok, tata.
Kako si?
Dobro. Radim. Ima li kod vas snijega?
Počeo je sad.
I kod nas.
Malo su šutjeli. Dobra šutnja, živa.
Tata, kaže Domagoj. Kako si ti?
Stjepan gleda van. Iza stakla pada snijeg, bijelo i ravno, ništa se još ne zna.
Raspoređujem se, kaže on.
Dobro, kaže Domagoj. Zovi ako što trebaš.
Hoću, kaže Stjepan. I ti meni javi, ne samo kad su blagdani.
Dogovoreno, kaže Domagoj.
Pozdravili su se. Stjepan popio čaj. Čaj je bio dobar.
Van pada snijeg.
***
Otprilike istovremeno, na drugom kraju grada, Marica je gledala kroz prozor. Kava joj je bila u ruci, u sobi toplo i mirno. Ivan je već otišao, nije noćio, tako su dogovorili još je rano za forsiranje.
Mislila je na Stjepana. Ne s gorčinom ni veseljem, naprosto kao na nekoga s kime si proveo puno godina. On je stajao pred vratima s cvijećem, velik i nesiguran, kao čovjek kojem je život malo održao lekciju, ali ga nije do kraja naučio.
Više nije bila ljuta. Prošli su ti dani. Prvih dana shvatila je da je unutra bijes, i to ju je začudilo, jer izvana je bila smirena, a iznutra bijesna, zapravo godinama na onome što je bila naviknuta trpjeti. Na to da on nikad nije pitao kako je njoj. Na to da je njega gušila svakodnevica koju je ona obavljala. Na to da je njemu bilo dosadno, a ona nije imala vremena ni uzeti dah.
Kasnije je bijes nestao. Ostalo je nešto mirnije, čvršće.
Uzela je mobitel i napisala Zlati: idemo sutra na jogu? Zlata je odmah odgovorila: čekala sam da pitaš. Da.
Marica se nasmiješila i spremila šalicu.
Ispred prozora je također padao snijeg.
***
Te večeri, Stjepan zove gazdu stana i pita može li produljiti još dva mjeseca.
Može, kaže gazda. Plati unaprijed.
Onda ode u Benković i kupi prave šalice, bez otkrhnutih rubova. Kupi dvije. Onda doda treću.
Onda i u trgovinu, kupi pileći file, mrkvu, krumpir, luk. Nađe recept za juhu na mobitelu, jednostavno, četiri koraka. U četvrtom piše: posoliti po želji.
Gleda u lonac, misli što znači po želji. Dodaje sol, proba. Malo preslano, ali juha opet ispadne dobro.
Nalio je u novu zdjelu, sjeo i jeo.
Bilo je mirno.
U toj tišini, juha je bila sasvim jestiva.
***
Život je išao dalje, uvijek tako bez posebnih najava i objašnjenja. Marica je redovno išla na jogu i povremeno se viđala s Ivanom, koji je bio dobar čovjek i nije požurivao ništa. Stjepan je živio u podstanarskoj garsonijeri, kuhao juhu, tu i tamo zvao Domagoja, jednom tjedno našao se s Ivicom i Antom, koji sad dolaze bez žena i sjednu malo dulje.
Razvod nisu pokrenuli. Ne zato što su svjesno odlučili, nego jer je trebalo energije. Oboje su bili umorni od mora.
Jednom ga je srela u dućanu, onom istom na Lipovoj gori gdje su kupovali svih tih godina. On stoji pred policom s mliječnim proizvodima i čita etiketu kefira kao da rješava važan zadatak.
Prišla je s leđa.
Stjepane.
Okrene se. Gledaju se ravno. On izgleda bolje nego prije, malo mršaviji, nekako pažljiviji.
Bok, Marice.
Bok. Dobro izgledaš.
I ti.
Stanu, šute sekundu.
Uzimam kefir, kaže on.
Ovaj ti je dobar, pokaže mu.
Hvala.
Uzme kefir, ona svoj. Odu svaki svojim putem.
Na blagajni su opet blizu u redu. Plati on, plati ona.
Ispred dućana.
Onda, reče on, bok.
Bok, odgovori ona.
Ona ode desno, on lijevo.
