Mama, stigla sam! povikala je Mirna dok je ulazila u stan, pažljivo spuštajući ruksak pored vrata. Duboko je udahnula, pokušavajući obuzdati tjeskobu koja ju je pratila svakog povratka iz škole s mamom se nikad nije znalo kakvog je raspoloženja. Srce joj je tuklo toliko snažno, da je bila sigurna da će svakog trena iskočiti iz prsa, a dlanovi su joj bili skliski od nervoze.
Tišina stana prerezao je hladan, oštar glas majke:
I? Što je ovaj put? Opet jedinica?
Mirna je zadrhtala, pogela glavu i zagledala se u svoje iznošene tenisice. Imala je tek dvanaest godina, ali njezini dani već su prolazili u iščekivanju majčine ljutnje, navikla na taj ton ton od kojeg se osjećala skupljeno, zatvoreno, kao da bi najradije zgrabila sve osjećaje i duboko ih zakopala. U srcu ju je stegnulo, a dah joj je postao kratak.
Nije jedinica, mama Dobili smo četvorku iz matematike, prošaptala je, izbjegavajući majčine oči. Glas joj je podrhtavao, otkrivajući sav strah. Malo mi je falilo do petice
Ankica, njena majka, naglo je ustala s kauča gdje je do tada bezvoljno listala časopis, odlučnim korakom stala pred kćer. Lice joj je bilo iskrivljeno bijesom: obrve stisnute, usne stisnute u usku crtu, a u očima joj je bljeskao neljubazan plamen.
Četvorka?! Ozbiljna si? prenaglasila je. Moja kćer nema četvorke. Ti misliš, što će ljudi misliti o meni? Kao da sam loša majka! Kao da te nisam naučila ničemu!
Trudila sam se procijedila je Mirna, jedva suzdržavajući suze. Zadatak je bio težak Dva sata sam ga rješavala sinoć…
Težak! podrugljivo ju je oponašala majka. Samo si lijena! Opet si buljila u mobitel umjesto da učiš. Nikad se ne možeš fokusirat’!
Zgrabila je Mirnin ruksak, snažno ga povukla i istresla sadržaj na pod bilježnice i knjige raspršile su se po hodniku, pernica se otvorila i olovke otkotrljale na sve strane. Mirna je ostala ukočena, jedva zadržavajući suze. Osjećala se bespomoćno i povrijeđeno istinski se trudila, dva sata sinoć provela nad zadacima, pretraživala primjere na internetu
Nije ni slušala, majka ju je gurnula prema vratima:
Dok se ne naučiš riješiti te zadatke bez greške, nema ulaza! I ne želim više vidjeti četvorke! Jel’ jasno?
Vrata su prasnula za njom, zvuk toga je odzvanjao kroz cijelo njezino biće. Mirna je ostala na stubištu, stiskajući u rukama jedinu bilježnicu koja joj je ostala. Vruće suze počele su kliziti niz lice, kapale na naslovnicu na kojoj joj je stajala zadaća, ostavljajući mrlje na papiru.
“Zašto uvijek ovako?” pitala se spuštajući se niz stepenice, poskakujući preko njih kao da preskače nevidljive zapreke. Grčila se od studeni jakna joj je ostala u stanu, a zimski hlad joj se zavukao u kosti.
Strahovito joj je nedostajao tata! On je uvijek znao smiriti sve, reći lijepu riječ ili ublažiti situaciju šalom. No, radio je na terenu sada negdje na gradilištu kod Vukovara, radeći na novoj elektrani. Svakih tjedan dana bi zvao, pitao kako je, obećavao poklone, ali sada ga nije bilo i osjećaj samoće joj je ležao na leđima kao težak kamen.
Prvi put je majka na nju vikala kad je imala devet kada je dobila dvojku iz hrvatskog. Sjećala se, majka je vikala, čvrsto je zgrabila za ruku, ostavljajući crveni trag:
Sramotiš me pred svima! Kako da ljudima u oči gledam? Pomislit će da ti ništa nisam usadila!
Tad je pobjegla tati i sve mu ispričala. Branko je bio bijesan! Dugo je pričao sa ženom, tražio da prestane tako s Mirnom, objašnjavao da ocjene nisu najvažnije. No, čim bi otišao, majka bi ju pozvala k sebi:
Ako još jednom nešto kažeš tati, šapnula bi otrovno stišćući joj rame tako jako da su sigurno ostali modri tragovi, bit će ti još gore. Znaš gdje ti je mjesto. I ne smiješ ga više zamarati dječjim problemima!
Nakon toga Mirna je šutjela. Postala bi što neprimjetnija, radila sve savršeno, ali je majka uvijek nalazila novu zamjerku. Svako jutro detaljno je pregledavala bilježnice, svaku večer ispitivala ocjene. Počela je razmišljati kako je strah ući u vlastitu kuću, svaki korak je bio nesiguran, kao da hoda po ledu koji samo što nije pukao.
Jednom, dok je Mirna pospremala sobu, slučajno je čula kako majka razgovara telefonom s kumom Marijom na zvučniku. Prišuljala se prema napola otvorenim vratima i zadržala dah.
Nisam ni htjela dijete, rekla je Ankica, glasom tvrđim nego inače. Branko je inzistirao Kaže, obitelj bez djece nije prava obitelj. Bojala sam se da ga ne izgubim. Mislila sam, ak bude dečko, bude mu bliži, ja ću se nekako izmaknut Al evo, Mirna. On stalno s njom visi! A mene ko da nema!
Ljubomorna si na svoju kćer? začudila se Marija.
Nije ljubomora Ona sve kvari! Zbog nje se stalno svađamo! Bolje da je nije ni bilo Majčine riječi zarezale su Mirnu kao nož.
Stajala je, cijelo biće joj se stislo u sićušnu lopticu boli. Gutala je knedlu, oči su joj pekle od suza. Tiho se povukla u svoju sobu i zagrlila jastuk, upijajući jecaje. Otad se ponašala još tiše, gotovo nevidljivo. Majka je svejedno uvijek pronalazila razloge za prijekore i kazne, kao da traži bilo kakvu izlaz za svoje frustracije
~~~~~~~~~~~~
Mirna? Što radiš tu? začula je poznat, nježan glas iza sebe.
Mirna se okrenula. Pred njom je stajala susjeda, teta Ivanka s prvog kata dobra starija žena, sa srebrnim uvojcima uredno složenim u punđu i blagim, pomalo umornim očima u kojima se uvijek vidjela toplina. Nosila je kućnu haljinu na cvjetiće i udobne papuče tako domaće da su prizivale osmijeh.
Mama me izbacila prošaptala je Mirna, glas joj je zadrhtao, noseći sav teret tuge.
Zbog ocjena opet? uzdahnula je susjeda, gledajući njezino uplakano lice. U očima joj je zaiskrilo toliko razumijevanja da se Mirna gotovo ponovno rasplakala.
Hajde, dođi k meni. Vani je hladno i mokro, smrzavaš se tako. Ne možeš biti tu.
Primila ju je za ruku dlan joj je bio topao i nježan i povela u svoj mirisni stan gdje su se spajali mirisi vanilije i svježe skuhanog čaja, a na prozorskoj dasci cvjetale su crvene pelargonije razbijajući sumornu sivinu dana.
Sjedni, odmah ti napravim sendviče, rekla je teta Ivanka stavljajući čajnik na štednjak. Pričaj, što je bilo. Slušam te.
Mirna je sjela za stol, promatrala stolnjak prošiven tratinčicama. Ruke su joj i dalje podrhtavale, knedla u grlu nije popuštala.
Samo četvorka tiho je prošaputala, a suze opet navrle. Ona kaže da sam sramota, da sam lijena, da zbog mene izgleda kao loša majka.
Glupost, dijete drago, ozbiljno je rekla teta Ivanka, ravnim rezom sjekla kruh. Ti si pametna i vrijedna djevojka, ali tvoja mama ima očito neke svoje strahove. Nije do tebe. Hoćeš da ja razgovaram s njom? Reći ću joj da ovako više ne može.
Ne treba Mirna je odmahnuo glavom, brišući suze. Samo će biti gore. Tata bi pomogao, ali on je daleko
Teta Ivanka nije ništa rekla neko vrijeme, pa ju je blagom rukom pomilovala po glavi. Tim jednostavnim dodirom srce joj se opustilo, bilo je lakše, kao da ju je zaštitila nevidljivom dekicom od svih zala.
Znaš, odrasle nekad treba pogurati tiho je rekla teta Ivanka, slažući na tanjur mirisne sendviče sa sirom i pršutom. Možda bi tvoj tata trebao doći kući. Ili barem ozbiljno razgovarati s tvojom mamom. On te voli, vidi se to.
Mirna je prvi put nakon dugo vremena pogledala nekoga i osjetila da ju netko zaista razumije. U prsima se rađivala tiha zahvalnost, a negdje duboko, i slabašna nada. Odgrizla je sendvič ljuskavo, blago gorkasto od sira i nježno slatko od pršuta. Miris mente i lipe iz čaja grijao ju je kao mekana deka.
Tata je obećao doći na praznike šaptala je gledajući paru iz šalice. Ali mama mu ne daje da se miješa u odgoj. Kaže da sam njezina, da zna što je najbolje.
Teta Ivanka uzdahnula, sjela nasuprot i spustila glavu na ruku.
Odgajati znači podržavati, vjerovati u dijete. Tvoja mama, izgleda, ne zna drugačije. Ali to ne mora biti vječno.
Nakon trenutka tišine dodala je:
Znaš što? Ja ću sama nazvati Branka. Reći ću mu da ti treba njegova pomoć. On nikad ne bi okrenuo leđa.
Mirna je zastala. Pomisao da bi otac saznao sve, da će netko napokon stati u njenu obranu, istovremeno ju je plašila i nadala. Klimnula je glavom, stisnula šalicu toplog čaja, upijajući s nje toplinu.
*************************
Dva tjedna kasnije dogodilo se nešto neočekivano.
Mirna se vratila iz škole i zastala u hodniku. U predsoblju su stajale tatine cipele blatnjave, izlizane! Stigao je ranije? Srce joj je zalupalo, preplavilo ju je uzbuđenje i zebnja, toliko je čeznula za njegovim osmijehom i zagrljajem, za onim osjećajem sigurnosti.
Iz dnevne sobe čuli su se povišeni glasovi:
Ne možeš samo otići! Mi smo obitelj! derala se Ankica, gotovo histerično.
Obitelj? umorno je odgovarao Branko. Glas mu je bio čvrst, neobično odlučan. Kakva je to obitelj gdje ti teroriziraš vlastito dijete? Nazvao sam učitelje, s tetom Ivankom sam pričao Znam sve, Ankice. Svaki tvoj urlik, svaku kritiku, svaku muku kroz koju Mirna prolazi.
Što ti znaš? majčin glas je zadrhtao. Svašta meni ta mala izmišlja!
Znam kako se ponašaš prema njoj, presjekao je Branko. Kako je omalovažavaš, plašiš, tjeraš da se osjeća nevažnom. Znaš da joj uništavaš djetinjstvo? Da se boji ući u kuću kao u zatvor? Da plače noću jer si joj zabranila da mi se požali?
Ti si je razmazio! izderala se Ankica. Treba znati što znači trud i stega! Ne može stalno očekivati pohvale.
Ali ne po cijenu njezinog zdravlja! Brankov glas postao je još oštriji. Nisi imala pravo tako uništiti našu kćer.
Ako odeš, ne dam ti da je viđaš! izletjela je Ankica, očajnički.
A tko kaže da ostaje s tobom? hladno je rekao Branko s prijezirom. Nisi joj majka kakva joj treba. Neću ti više dozvoliti da je mučiš!
Izišao je u hodnik i ugledao kćer. Lice mu je postalo blago, u očima mu je bilo više nježnosti i brige nego ikada. Spustio se do nje, primio njezine ruke u svoje tako tople i čvrste, poznate i tiho rekao:
Kćeri Nikada te neću napustiti. Obećavam! Sve sam već isplanirao.
Stisnuo ju je u zagrljaj, a Mirna je prvi put nakon dugo vremena osjetila sigurnost. Najradije bi mu tada sve ispričala svaku uvredu, svaku noć kad je plakala u jastuk, majčine riječi da bi bilo bolje da nje nema. Ali sada je bilo dovoljno samo biti pored njega i znati da više nije sama.
Tata šapnula je, pritisnuvši se uz njegovo rame, udišući poznati miris njegove jakne. Hoćemo li moći živjeti samo ti i ja?
Naravno da hoćemo, Branko se nasmiješio široko i toplo, razgoneći sve tmine iz njenog srca. Već sam našao stan blizu. I posao ovdje. Živjet ćemo zajedno, ti ideš u istu školu, a navečer ćemo skupa kuhati, gledati filmove i razgovarati o svemu. Može?
Mirna je klimnula kroz suze, grijući se iznutra kakvom toplinom kakvu dugo nije osjetila. Prigrlila je oca čvrsto, osjećajući kako napetost posljednjih godina napušta njezino tijelo.
Hvala, šapnula je. Hvala što postojiš.
Branko ju je pomilovao po glavi i tiho dodao:
Hvala tebi, najviše na svijetu.
Kiša je lagano prestajala, a prvi zraci sunca probili su oblake, osvjetljavajući ulicu zlatom. Mirna je pogledala kroz prozor i prvi put nakon dugo vremena osmjehnula se pomislivši: možda ispred sebe ima nešto dobro.
Tada je iz dnevne sobe izjurila Ankica. Oči su joj sjale zlobno, lice iskrivljeno od srdžbe.
Požalit ćete! prosiktala je podrhtavajući od bijesa. Nije vas se lako riješiti! Ja ću vam još pokazati! Satrat ću vas!
Branko je ustao, zaštitnički stao ispred Mirne. Više nije imao namjeru tolerirati to. U pogledu mu se vidjela odlučnost: štitio je ono što mu je najdragocjenije.
Ankice, izgovorio je mirno ali čvrsto, ostavi nas na miru. Ovo nije molba. To je gotovo.
Na miru, ha? Ankica se histerično nasmijala. Uništit ću vas! Ti ćeš tek vidjeti što je bol, Branko! I ta tvoja mezimica skupa s tobom!
Mirna se primila za rukav oca, osjećajući kako se strah uvlači natrag u nju, poznata zaleđena kugla. No, Branko joj je blago stisnuo rame i taj jednostavan dodir bio je dovoljan da strah počne jenjavati.
Idemo, Mirna tiho je rekao. Nemamo ovdje više što tražiti.
Uzeo ju je za ruku i poveo prema izlazu. Ankica je potrčala za njima, ali kao da je nevidljivi zid zaustavio. Ostala je na pragu, lica iskrivljena nemoćnim bijesom.
Još ćete me čuti! zavikala je za njima. Smislit ću kako ću vam vratiti! Uništit ćete vi meni život?! Zapamtite što sam vam rekla!
Vrata su se zalupila. Mirna je duboko udahnula, osjećajući kako napetost napušta njezino tijelo
**********************
Sljedećih nekoliko dana za Mirnu i Branka prošla su kao san kao da su ušli u neki drugi svijet, bez vike, straha, bez stalnih zamjeranja. Pronašli su mali, ali svijetao stan u mirnijem dijelu grada bijeli zidovi, veliki prozori i pogled na dvorište puno lišća javorova.
Branko je našao posao u građevinskoj firmi njegovo iskustvo inženjera trebalo je svima. Svako jutro počinjalo bi osmijehom oca i mirisom zajedničkog doručka: Mirna bi rezala voće, Branko pržio jaja ili kruh. Kuhinja je mirisala po svježe skuhanoj kavi i cimetu. Nakon škole išli bi u park, hranili golubove, igrali društvene igre ili navečer gledali filmove ispod iste dekice. Mirna je po prvi put nakon dugo vremena osjećala sreću lakoću, slobodu, živost.
Jednog jutra, pokazujući tati dnevnike, pružila mu ga drhtavom rukom:
Vidi, tata, petica iz matematike! u glasu joj je bilo ponosa i veselja toliko, da je Branku srce zaigralo od nježnosti.
Branko je pogledao dnevnik, zatim Mirnu i široko se, iskreno osmjehnuo:
To je nešto! Moja pametnica! Eto što znači kad nema stalnog stresa. Jako sam ponosan na tebe! Najbolja si!
Mirna ga je zagrlila, stisnula mu se uz rame. Više se nije trebala bojati, skrivati, opravdavati. S Brankom pored sebe osjećala se sigurno, voljeno i vrijedno.
Tata, tiho je pitala, možemo li ići u zoološki? Nisam dugo bila… Želim vidjeti žirafu, tako je visoka, i majmune, oni su baš smiješni…
Naravno da možemo razdragan je odgovorio Branko, prodrmavši joj kosu. Ove subote idemo. Napravit ćemo sendviče, hraniti golubove na ulazu, a onda pogledati sve životinje redom. Možda i slikamo se s nekim veselim.
Dogovoreno! nasmijala se Mirna, a njezin smijeh bio je jasan i kristalan kao potočić u proljeće.
***************************
Za to vrijeme Ankica je lutala praznim stanom, ne pronalazeći mira. Tišina je stezala, podsjećala da ostala sama. Žderala ju je ljutnja i ogorčenost.
Sjedila je za kuhinjskim stolom s glavom u rukama i kovala planove osvete. Misli su se roje, sve mračnije
“Najprije ću mu naći manu na poslu poznajem šefa, poslat ću anonimnu prijavu, reći da ništa ne radi kako treba A Mirnu mogu zaplašiti. Sakrit ću joj nešto u školsku torbu pa je optužiti za krađu. Ili ću anonimno pisati školi da loše utječe na razred…”
Izvadila je bilježnicu i počela zapisivati bolesne zamisli, pritiskajući olovku toliko jako da je skoro pukla. Svaka nova ideja činila joj se spasonosnom.
“Mogu im i oštetiti stan izazvati poplavu ili podmetnuti požar. Ili nekog unajmiti da ih prepadne… Ili reći svima kako je Branko loš otac, kako me godinama maltretirao…”
Ankica nije ni primijetila da je ušla njezina majka sitna starica blagih, ali ozbiljnih očiju.
Ankice, što radiš? zabrinuto je upitala. Glas joj je bio blag, ali ozbiljan.
Ankica se trznula i hitro zatvorila bilježnicu.
Ništa, mama, samo zapisujem stvari za tjedan…
“Stvari za tjedan”? majka je dohvatila bilježnicu i preletjela pogledom po redovima. Lice joj je problijedjelo. Dijete moje, je li tebi jasno što radiš? Zar stvarno misliš nauditi svom mužu i kćeri? Znaš da ti treba pomoć?
Oni su me izdali! zavapila je Ankica, očajna. On me ostavio, uzeo Mirnu, razorio nam obitelj!
Uništila si je ti tiho, ali sigurno rekla je njezina majka. Vidi se što si postala. Samo o osveti misliš, a na dijete ni ne pomisliš. Ovo nije normalno, Ankice. Moraš kod stručnjaka.
Kod psihologa? Jesi li ti normalna? protestirala je Ankica, ali nešto u njoj ipak je zadrhtalo.
E baš zato Ja ću te naručiti. Ne možeš ovako dalje uništavaš sebe i sve oko sebe.
Htjedoh se suprotstaviti, ali osjećala se slomljeno. Sjela je na stolicu, slegla ramenima, oči su joj zasuzile.
Mama ne znam što mi je Tolike godine gorčine, zavisti Uvijek sam mislila da mi Mirna krade Branka, da je ona kriva za naše probleme Nisam željela biti takva, ali nisam znala drugačije
Majka ju je grlila i pomilovala po kosi.
Vidiš? Trebaš pomoć. Hajde, kreni od psihologa. Zbog sebe, zbog Mirne. Još uvijek možeš popraviti stvari.
Ankica je kroz suze klimnula. Prvi put nakon dugo vremena osjetila je da nije sve izgubljeno možda još može probati ispočetka, naučiti kako voljeti.
**************************
Te večeri Branko i Mirna su sjedili na kauču i gledali crtiće. Mirna se zavalila uz oca, osluškujući kako mu mirno kuca srce, uronjena u toplinu njegovog zagrljaja. Blaga svjetlost lampice bacala je udobne sjene po zidovima, a vani je tiho rominjala kiša.
Tata, tiho je pitala, hoće li se mama ikad promijeniti? Hoće li me ikada zavoljeti?
Branko je na trenutak šutio, gladeći je po kosi. U očima mu se vidjela tuga znao je koliko patnje osjeća Mirna i koliko se još nada majčinoj ljubavi. Birajući riječi, pokušao je biti iskren, a da ne povrijedi.
Znaš, Mirna, blago je rekao, ljudi mogu mijenjati se, ali moraju to jako željeti. Tvoja mama se sada bori sama sa sobom. Zapetljala se, povrijeđena je, možda nesretna. No to ne znači da je loša. Samo joj treba pomoć i vrijeme.
Mirna je uzdahnula i još se više privila uz oca.
A što ako nikad ne bude bolja? Ako me nastavi mrziti?
Čak i tada, tata joj je stisnuo ruku, zapamti: tvoja vrijednost ne ovisi o tome. Ti si divna: dobra, pametna i osjećajna. To što mama to sad ne vidi, ne umanjuje tvoju vrijednost. Najvažnije imaš mene, i ja te volim najviše. Nikad nećeš biti sama. Mi smo tim. Kad mama poželi pričati, bit ćemo spremni. Ali tek kad te nauči poštivati.
Mirna je kimnula, gledajući ekrane crtića. Prvi put nakon dugo vremena dopustila je sebi pomisliti: možda se mama jednom i promijeni i možda će jednog dana moći zagrliti bez zamjerki.
Tata, ponovno je upitala, mogu li sutra pozvati Anitu? Pitala je kad ću ju napokon pozvati
Naravno! nasmijao se Branko. Učinit ćemo mali tulum: ispeći ćemo kekse, gledati crtiće, igrati društvene igre. Što kažeš?
Super! zablistala je Mirna. Toliko mi nedostaju prijateljiPrije mama nije dala nikoga doma, stalno je govorila da samo smetaju za učenje.
Sad je drugačije namignuo joj je tata. Imaš pravo na prijatelje, igru i sretne dane. A škola neka ide svojim tempom, bez nepotrebnog pritiska. Najvažnije je da budeš sretna.
Mirna se nasmiješila, osjećajući kako se u njoj rađa nešto toplo i svijetlo kao prvi proljetni cvijet što probije snijeg. Sad je znala: sve će biti dobro.
