Kristalni mačić
– Tri sestre sjede ispod prozora…
– Mama, to je skoro kao vi, zar ne?
Vjera je uzdahnula.
– Skoro pa jest. Hoćeš ti uopće spavati večeras? Moram još raditi noćas, a sutra ćeš na slavlju zijevati od umora.
– O, pa dobro, spavam! Pavica je zaronila pod pokrivač, ali je odmah provirila okrugli nos. Hoće bit balona? Dolazi li Miljenka? A…
Vjera ju je obuhvatila, dobro zamotala u dekicu i izljubila, ne mareći za negodovanje.
– E, sad spavaj! Sutra ćeš sve saznati!
Ustala je, stavila Pavici u ruke njenu omiljenu plišanu ovčicu i tiho izašla iz sobe, upalivši noćno svjetlo. Pavica se još uvijek bojala mraka, pa se Vjera brinula da noću uvijek svijetli nešto po kući.
Sišla je u prizemlje, zatvorila vrata kuhinje i upalila laptop. Posla je još bilo mnogo, ali je sjela minutu-dvije u tišini da sredi misli. Sutra je težak dan. I ne samo zbog Pavicinog rođendana i sve organizacije. Vjeri je to bila radost, ona je voljela proslave, pogotovo kad se radilo o kćeri. No, sutra dolazi i rodbina, i tu veselja baš i nema. Vjera je odlučno protresla glavom i pošla zakuhati čaj. Dosta! Rješavat ćemo probleme redom kako dođu. Sad je najvažniji godišnji izvještaj, koji ne može čekati. Stavila je šalicu uz laptop i iz torbe izvadila debelu fasciklu s papirima. Na kraju krajeva, dobro je što je poslušala baku i završila za računovotkinju. Da je uzela oceanologiju, kao što je nekad sanjarila, tko zna kako bi joj život izgledao. Više romantike, ali možda manje sigurnosti. Zatvorila je na tren oči, zamislila valove Jadrana i nasmiješila se. Još samo malo, pa ona i Pavica idu na more. Ako, naravno, opet nešto ne iskrsne. Izdahnula je, otvorila oči i primila se posla.
Vjerica je došla na svijet u obitelji Lidije i Vladimira Kosovića. Dugo očekivano dijete, na koje su svi čekali s oduševljenjem. Bake su bile presretne, roditelji nisu mogli prestati gledati svoju rumenoliku princezu.
– Treba odmah drugo, da se imaju s kim igrati! navaljivale su bake, pa ih je Lidija poslušala.
Srednjoj sestri, Nadici, Vjera je starija bila što za godinu dana. Nerazdvojne u djetinjstvu, najbolje prijateljice, a stalno su se i natjecale. U početku, to nije smetalo. Jedna napravila bolje, druga pokušala još bolje, veselile se uspjehu jedna druge. Lidija je pazila da se ne posvađaju, stalno ponavljajući kako nema bližih na svijetu. Uspjela ih upisati u isti razred. Prvi dan škole sjele su zajedno za klupu i ispod stola se dotaknule novim cipelama. Evo me, tu sam, ne boj se! Zapravo, više je brinula Vjera, uvijek preozbiljna. Nadica bi, na pola izrađen zadatak iz hrvatskog, izletjela na prozor i počela brojiti ptice. Vjera, kad bi sjela raditi, nije ustajala dok sve ne završi.
– Joj, di je tvoja bilježnica? Matematiku si riješila? Daj da prepišem pa idemo van!
– Riješi sama! Vjera bi joj uzela bilježnicu iz ruke. Inače nas će opet Galina poslati u druge klupe na testu, kao prošli put, pa što ćeš se onda napamet mučit?
Nadica bi se namrštila i pravila važnom, ali brzo bi joj prošlo. Nakon pola sata već je nagovarala Vjeru da idu na klizalište ili hranit patke uz Savu.
Kad su krenule u šesti razred, u obitelj je stigla najmlađa, Ljubica. Lidija uopće nije planirala treće dijete, dvoje joj je bilo sasvim dovoljno. Vijest o novoj trudnoći nije je obradovala.
– Opet sve ispočetka! Više nisam mlada, bit će teško.
– Lido, ali imaš dvije pomoćnice, a i ja sam tu. Zamisli, možda dobijemo sina!
Sin nije stigao, rodila se Ljuba. Glasna, zahtjevna, potpuno drugačija od sestara Lidija je bila zbunjena. Ali ubrzo su Vjera i Nadica shvatile Ljubica je postala glavna.
Lidija je najednom osjetila razliku između prvog majčinstva i onog s Ljubicom. Sa starijima je stalno tražila minute mira, ovdje je sve drugo stavila na stranu i potpuno se posvetila najmlađoj. Pa su postale opterećenje starija djeca. Ganjala ih po obavezama, prestala pitati što im je u životu. I propustila prvi trenutak kad je među sestrama prošla crna mačka.
A crnu mačku su zvali Stjepan. Živio je u susjednom dvorištu i nije im bio bitan sve dok Vjera nije navršila šesnaest. Nakon treninga, u dvorištu ju je zaustavio Stjepan.
– Vjera, dođi, trebam te! premišljao se pod njenim mirnim pogledom, ne usudivši se izreći što mu je na srcu.
Vjera ga je promatrala, onda mu se osmijehnula pa rekla:
– Nemam vremena. Mama čeka. U šest ispred zgrade.
Stjepan je zablistao.
– Sviđaš mi se!
– Skontala sam srebrni joj se smijeh razlijegao ispod lipe, a Vjera je otrčala dalje.
Kome onda ispričati što joj se dešava? Prvi uzdah od dečka koji joj je bio stranac, a sad više nije. Prvi izlazak, kad ne zna što će s rukama. Prvi poljubac kojeg se bojala, a bio je sladak Naravno, Nadici je Vjera sve ispričala, istina, ne odmah. Nadica je prva shvatila da se nešto događa i dosađivala sestri dok joj nije priznala.
Kasnije ni sama Nadica nije znala što joj bi. Zašto je baš ona poželjela Stjepana? Nije joj se sviđao, ali sad je postalo najvažnije da joj posveti pažnju.
Vjera nije shvatila odmah, a kad je shvatila bilo je kasno. Vidjela je Stjepana i Nadicu u zagrljaju ispod kestena, okrenula se i prošla. Doma se zatvorila u sobu, ignorirajući Ljuibin prosvjed pred vratima.
– Vjera! Kakvo je to ponašanje? Pusti Ljubu u sobu! Lidija je ljutito kucala.
Vjera je uvijek bila poslušna. Otvorila je, a kad je majka vidjela izraz na licu starije kćeri, shvatila je što znači pogledati u ponor. Pa je nježno izbacila Ljubu van i zatvorila vrata.
– Vjerice, što je bilo? Sine, što? Lidija je bila na rubu suza.
– Boli, mama. Vjera je grlila samu sebe. Zašto? Kako je Nadica mogla?
Kad je shvatila što se desilo, Lidija je zagrlila stariju.
– Kako ti mogu pomoći, dušo?
Vjera je gledala kroz prozor suhih očiju. Kako objasniti tu bol? Kako to staviti u riječi? Nemoguće.
– Pomogni mi spakirati stvari, mama. Idem baki. Ne mogu ostati ovdje.
Nadica je uletjela radosna i crvena u hodniku i sudarila se s Vjerom koja je izvlačila kofer.
– O, kamo ti ideš?
Vjera se maknula bez riječi i napustila kuću, ne vrativši se više nikad. Lidija je kroz suze zalijepila šamar Nadici.
– Kako si mogla?!
Nadica je držala obraz i gledala kako majka odvodi Ljubicu, zalupivši vratima tako da je kristalni luster u dnevnoj sobi zacvilio.
U obitelji Kosović nitko nije znao dugo biti ljut. Tjedan-dva i Lidija je opet razgovarala s Nadicom. Vjeri su trebale više od dvije godine da oprosti sestri. Možda joj nikad ne bi oprostila, ali tada se razboljela Lidija i sestre su morale ponovo stati zajedno.
– Oprosti mi… Nadica je gledala u ruke koje su joj se tresle, ne dižući pogled.
Sjedile su u bolničkom perivoju, čekajući kraj operacije.
– Tko spomene stare stvari… okrenula se Vjera sestri.
Nadica je shvatila možda joj je Vjera oprostila, ali to što se dogodilo neće nikad zaboraviti.
Stidljivo je stisnula tanki zglob sestre. Vjera nije izmakla ruku, ali nije ni uzvratila stisak. Sjedile su tako, šuteći satima, dok nije otac izašao s viješću da je operacija prošla dobro i treba samo čekati.
Sestre su rasporedile vrijeme, pa je Vjera dolazila nekoliko puta tjedno pomoći i brinuti za Ljubicu. Tek tad je primijetila koliko je najmlađa sestra postala svojeglava, ni do koga ni za što. Nitko joj nije bio autoritet, sve je radila po svom, nitko ništa nije mogao.
Lidija je ozdravila, a život je ponovo razdvojio sestre. Vjera je odselila u drugi grad njegovati očevu majku i tamo ostala. Olga, baka, je godinu kasnije preminula, ostavivši joj prostrani stan.
– Živi, dijete, po svom. I uvijek vjeruj samo svojim odlukama. Najbliži nekad postanu tuđi kad je riječ o vlastitim interesima.
Vjera se nasmiješila u sebi. Njoj to ne treba objašnjavati. Ali nije s bakom pričala o privatnim stvarima.
Nekoliko godina poslije udala se, bez svatova i pompe. Samo ona i Andrija, potpisali u općini pa na večeru. Andrija nije imao rodbine, a Vjera svoje nije ni zvala.
Njihov brak bio je miran i skladan. Jedino što ih je tištilo nisu mogli imati djece. Oboje su to željeli, ali nije išlo. Liječnici ništa nisu nalazili.
– Džaba se brinemo, doći će dijete kad bude trebalo! uvjeravala je Vjera.
Godine su prolazile i već su mislili uzeti dijete iz doma. No, život ima svoje planove.
S rodbinom je održavala rijetku vezu, ponekad prazničnu razglednicu. Tu i tamo bi svratili k Lidiji i Vladimiru, ali Andrija se nikad nije uklopio pa ih je Vjera prestala posjećivati.
– Sama sam ga izabrala, mama, i vi ćete to morat prihvatit.
– Vjerica, ne smetam ja, život je tvoj. Al kad pomislim na tvoju školu i ljepotu, mogla si bolje proći…
Vjera nije mogla objasniti majci za nju boljeg muškarca od Andrije nema. S njim joj je lako. Iako je imala dobru plaću glavne računovođe, Andrija je vozio kamion, ali nikad nije bilo pitanja tko je glavni doma. Bilo im je lijepo zajedno, i uvijek je znala da će joj pomoći kad najviše treba. Brinuo se za nju kad je bila bolesna, pomagao u kući, kuhao i prao suđe kad zatreba.
– Baš si ti našla sreću! uzdahnula je Nadica, pokušavajući uloviti starijeg sina dok joj je kći visjela o rukavu. Da je meni takva pomoć! Sve sama guram. A moj mi samo prigovara što nisam pobrisala prašinu.
Vjera nije obraćala pažnju na žalbe, znajući da je sestra zadovoljna životom. Što se ne bi moglo reći za Ljubicu.
Ljuba je odrasla u ljepoticu. Dapače, oboje starijih sestara bile su lijepe žene, ali pored najmlađe su bljedile.
– Ljubica nam je prava kraljica! s ponosom je gledala Lidija svoju najmlađu, koja je, zavaljena u fotelji, motrila dok su starije sestre postavljale stol. Roditelji su slavili godišnjicu, okupit će se rodbina. Ljuba je mrzila takva okupljanja. Odgulila bi desetak minuta, pohvatala komplimente i bez obzira na povrijeđenost roditelja otišla. Nije ju brinulo.
Nakon škole, odbila je dalje učiti.
– Bit ću manekenka! zasjekla je odluku pa krenula u tom smjeru.
Nije se zamislila koliko se tu radi i trudi. Takav raspored brzo joj je dosadio, pa kako je naišao prvi ozbiljan poduzetnik, preselila je k njemu. Znala je da ima obitelj, dvoje djece, nije se obazirala. Na svaki roditeljski pokušaj utjecaja samo bi rekla:
– Ne petljajte se, ako želite da se javim ikad. Živjet ću kako želim!
Željela je mnogo, dobila malo. Želeći zadržati muškarca, zatrudnjela je, ali bajka je pukla. Vikala je, zvala ženu ljubavnika, ali ona je samo podsmijehno odbrusila:
– Draga, takvih mu neće bit manjkalo. Ja sam mu žena. Neće mene ostavit nikada.
– Sigurna si? zgranuto je Ljuba gledala još njoj nepoznat svijet, ali ova žena, blijeda kao krpa, imala je neku čudnu snagu. I Ljuba to nije mogla pojmiti.
– Naravno. Vaša naivnost me čudi. Mislite da ste prva? Smiješno.
– Ali, imat ću dijete!
– Možete koliko hoćete. Njegova pravna djeca su od mene. Vaš… rodite, ako vam treba, ali ništa ne očekujte. To Vam govorim kao pravnica.
Time je priča bila gotova. Ljuba je očajnički čekala voljenog u stanu, ali kad je stigao, doživjela je slom.
– Brini se sama. Platit ću stan i alimentaciju. Više se ne viđamo. Dijete je tvoja briga. Ne dođeš li pred moju kuću s njim, još ću ti i pomagati. Rekao sam sve!
Zbunjena je gledala zatvorena vrata za čovjekom s kojim je planirala život. Kako se to dogodilo njoj, navikloj dobiti sve? A ipak…
U svađama i gnjevu predugo je odugovlačila, pa je ipak, s velikim kašnjenjem, rodila Pavicu. Od prvih dana nakon povratka kući, Pavicom se bavila Lidija. Ljuba je nestajala iz života, čas opsesivno brinula oko djeteta, čas danima nestajala. Roditelji su je tražili, nisu znali što bi. Vremena kad Ljuba nije bila kod kuće postajala su sve dulja, a Lidija nije više znala kako se postaviti. Ionako nikako nije mogla utjecati na Ljubu. Najveća bol došla ju je kad je saznala da Ljubice više nema još jedna burna noć, vožnja autom. Ljuba je poginula s vozačem koji je izgubio kontrolu.
Potpuno slomljena, Lidija je zapustila unučicu, posve se prepustivši tuzi. Vladimir se trudio između žene i unuke, ali nije više stizao. Zvao je Nadicu, koja je odmah odbila.
– Imam svoje djece dosta, tata, još mi samo fali netko treći.
Vladimir je slegnuo ramenima i pozvao Vjeru.
Nije ni sekunde dvojila. Uzela je dopust, sredila papire i nakon mjesec dana dovela Pavicu k sebi. Da nije njena kći znali su samo roditelji i Nadica i njezin muž. Dok je sređivala posvojenje, Andrija je prodao stan i ubrzano završio kuću koju su gradili.
– Andrija! Sve je baš kako sam htjela! šetala je Vjera kućom, sigurnija nego ikad da kreće novo razdoblje.
Mala Pavica donijela im je sve što su sanjali. Bila je vedra, brza, nasmijana, mala zvonika. Devet godina su prošli s njom kao u trenu.
Za to vrijeme, Vjera je rijetko kontaktirala s rodbinom. Sa slavama, osjećala se kao pod povećalom. Lidija, još skrhana zbog Ljubice, postala je nemoguća.
– Tebi je ostala! Vidjet ćemo kako ćeš se snaći! Odvela si je… Da si bar mislila na mene i ostala blizu!
Vjera nije slušala Lidijine prigovore, žaleći je od srca. Shvaćala je koliko god to bilo gorko da, da se nešto dogodilo s njom ili Nadi, ne bi to bio kraj svijeta za majku. Ali Ljuba… to je bilo drugo.
Lidija je gledala Pavicu, koja je svakim danom sve više sličila Ljubici, te se topila.
– Kako lijepa curica! brisala je suze i strogo gledala Vjeru. Pusti je neka bude sretna!
Vjera bi šapnula mužu da prešuti sve što ima oštro na jeziku.
– Nemoj… pogledala bi ga, i oluja bi nestala prije no što je započela.
– Zašto, Vjero? Zar nije bolje sve reći kako jest?
– Ne znam, Andrija. Boli me majke. Ta ljutnja ne dolazi iz ničeg dobrog.
– Pa zašto ti sve moraš trpjeti? grlio bi je muž.
– Možda zato što sam samo ja ostala? Tko bi drugi izdržao?
– A ako nešto kaže Pavici?
– Ne bih rekla. Neće nauditi Ljubičinom djetetu.
I bila je u pravu. Ljutnju je ostavljala kraj Vjere, a unuku je gledala s ljubavlju. Iako ju je bolela istina da Pavica Vjeru smatra mamom, šutjela je, znajući da bi istina najviše naudila maloj.
Vjera je ugasila laptop i protegla se. Već ponoć! Popila je hladni zeleni čaj i prišla prozoru. Baš joj je falio Andrija. Njegov posao ga je odveo, ali sutra se vraća. Možda neće stići na svečanost, ali barem na kraju dana doći će. Zanima me kakav dar nosi Pavi? Iznenađenje… i ženi je skrivao, samo se smijuljio.
– Vidjet ćete! Bit će vam drago!
Vjera se opet osmjehnula, zahvalna što joj je život poslao takvog čovjeka, i krenula spavati.
– Mama! Sretan mi rođendan! Pavica je uskočila u krevet i poljubila snenu Vjeru. I tebi! Čestitam ti što imaš mene!
– Hvala, zlato! Zagrlila ju je i pogledala u oči. Sretan rođendan! Budi mi zdrava i sretna, curice moja!
Pavica se stisnula uz Vjeru, udahnula miris njene kose.
– Jesam već velika?
– I te kako! Punih deset! Ali znaš što?
– Što?
– Za mene si još malo dijete! Vjera je namignula, a Pavica se nasmijala.
– Bolje da sam mala! Male svi vole!
– Zar te netko ovdje ne voli?
Vjera ju je požarila dlanovima, a Pavica je vrisnula od smijeha i pokušala pobjeći ispod pokrivača.
– Ajde, vrijeme je za poklone! Vjera je otvorila ladicu noćnog ormarića. Imam nešto za tebe.
Dala joj je malenu kutijicu.
– Oprezno, pazi!
Pavica ju je otvorila i zadrhtala.
– Mama… Pogledala je Vjeru i nasmiješila se. To je onaj… onaj moj!
– Baš on. potvrdila je Vjera.
Pavica je oprezno izvadila figuricu kristalnog mačića kojeg je Vjeri nekad poklonio Vladimir.
– Za stariju kćer… Tako je djed rekao?
– Upravo tako.
– Hvala, baš sam ga htjela! Nježno je pomilovala mačića. Ali, mama, ja sam jedina kći…
Vjera se nasmiješila, a Pavica je tražila istinu u njenim očima.
– Stvarno? šaptala je. Vjera je klimnula, a Pavica je poskočila, stegnuvši mačića u šaci i povikala: Hura! Bit ću starija sestra! Mama, tko je?
– Još ne znam, dušo.
Vjera je gledala kako skače po sobi i osjetila suze u očima. Koliko su ovo čekali!
Pavica je nakratko stala, okrenula se Vjeri i rekla:
– Najljepši dar koji si mi mogla dati!
Vjera je ustala iz kreveta.
Pavica je opet zaigrala, a Vjera izvukla iz ormara veću kutiju.
– Ovo je također tvoje.
Haljina je oduševila Pavicu. Vrteći se pred ogledalom, pitala je:
– Mama, kad dolaze svi?
Vjera je pogledala na sat i podigla obrve.
– Prespavale smo! Moramo požuriti, ljubavi.
Uspjele su na vrijeme. Već oko podneva, Pavica je dočekivala goste, ozarena i vesela, a Vjera je slušala njezin smijeh iz dječje sobe.
– Kako ste? Lidija se umorno spustila u naslonjač i strogo gledala kćer.
– Dobro smo, mama. Pavica je prošlu godinu završila s peticama, i u glazbenoj školi joj ide izvrsno. Prava radost.
– Cijeni tu radost. Poklonila ti je život.
Vjera je uzdahnula. S mamom je bilo teže svaki put. Srećom, iz kuhinje je došla Nadica i započela razgovor o djeci, mužu, svakodnevici. Vjera je navikla slušati polu-uho njene pritužbe, ali uočila je kako su joj i djeca izvrsna; starija, Miljenka, prošla je s odličnim, a sin Viktor postao boksački prvak četvrti.
Odjednom, Pavicin urlik zatekne sve. Vjera je otrčala u sobu. Otvorivši vrata, zatekla je kćer kako plače nasred sobe. Bijela svečana haljina bila je puna mrlja. Vjera je povikala i prihvatila dijete za ruke.
– Nadica! Prva pomoć je na frižideru! Požuri! Tamo je zavoj!
Svi su se uzvrtjeli, samo je Miljenka sjedila u kutu, ljutito gledajući Pavicu.
– Pavica, što je bilo? Vjera je s nevjericom gledala kćer.
– Sve je laž! Ona laže! Laže!
– Tko laže? pokušavala je doznati Vjera.
Rezne rane bile su plitke. Nakon previjanja i presvlačenja, Vjera je uzela kćer u krilo.
– Hoćeš reći što je bilo?
Pavica je najprije šutjela, zagnjurena u majčin vrat, a onda podigla iste sjajne oči kao što ih je nosila Vjera.
