Kristalno mače – zagrebačka priča o prijateljstvu i čaroliji

Kristalni mačić

– Tri sestre sjede ispod prozora…

– Mama, to je skoro kao vi, zar ne?

Vjera je uzdahnula.

– Skoro pa jest. Hoćeš ti uopće spavati večeras? Moram još raditi noćas, a sutra ćeš na slavlju zijevati od umora.

– O, pa dobro, spavam! Pavica je zaronila pod pokrivač, ali je odmah provirila okrugli nos. Hoće bit balona? Dolazi li Miljenka? A…

Vjera ju je obuhvatila, dobro zamotala u dekicu i izljubila, ne mareći za negodovanje.

– E, sad spavaj! Sutra ćeš sve saznati!

Ustala je, stavila Pavici u ruke njenu omiljenu plišanu ovčicu i tiho izašla iz sobe, upalivši noćno svjetlo. Pavica se još uvijek bojala mraka, pa se Vjera brinula da noću uvijek svijetli nešto po kući.

Sišla je u prizemlje, zatvorila vrata kuhinje i upalila laptop. Posla je još bilo mnogo, ali je sjela minutu-dvije u tišini da sredi misli. Sutra je težak dan. I ne samo zbog Pavicinog rođendana i sve organizacije. Vjeri je to bila radost, ona je voljela proslave, pogotovo kad se radilo o kćeri. No, sutra dolazi i rodbina, i tu veselja baš i nema. Vjera je odlučno protresla glavom i pošla zakuhati čaj. Dosta! Rješavat ćemo probleme redom kako dođu. Sad je najvažniji godišnji izvještaj, koji ne može čekati. Stavila je šalicu uz laptop i iz torbe izvadila debelu fasciklu s papirima. Na kraju krajeva, dobro je što je poslušala baku i završila za računovotkinju. Da je uzela oceanologiju, kao što je nekad sanjarila, tko zna kako bi joj život izgledao. Više romantike, ali možda manje sigurnosti. Zatvorila je na tren oči, zamislila valove Jadrana i nasmiješila se. Još samo malo, pa ona i Pavica idu na more. Ako, naravno, opet nešto ne iskrsne. Izdahnula je, otvorila oči i primila se posla.

Vjerica je došla na svijet u obitelji Lidije i Vladimira Kosovića. Dugo očekivano dijete, na koje su svi čekali s oduševljenjem. Bake su bile presretne, roditelji nisu mogli prestati gledati svoju rumenoliku princezu.

– Treba odmah drugo, da se imaju s kim igrati! navaljivale su bake, pa ih je Lidija poslušala.

Srednjoj sestri, Nadici, Vjera je starija bila što za godinu dana. Nerazdvojne u djetinjstvu, najbolje prijateljice, a stalno su se i natjecale. U početku, to nije smetalo. Jedna napravila bolje, druga pokušala još bolje, veselile se uspjehu jedna druge. Lidija je pazila da se ne posvađaju, stalno ponavljajući kako nema bližih na svijetu. Uspjela ih upisati u isti razred. Prvi dan škole sjele su zajedno za klupu i ispod stola se dotaknule novim cipelama. Evo me, tu sam, ne boj se! Zapravo, više je brinula Vjera, uvijek preozbiljna. Nadica bi, na pola izrađen zadatak iz hrvatskog, izletjela na prozor i počela brojiti ptice. Vjera, kad bi sjela raditi, nije ustajala dok sve ne završi.

– Joj, di je tvoja bilježnica? Matematiku si riješila? Daj da prepišem pa idemo van!

– Riješi sama! Vjera bi joj uzela bilježnicu iz ruke. Inače nas će opet Galina poslati u druge klupe na testu, kao prošli put, pa što ćeš se onda napamet mučit?

Nadica bi se namrštila i pravila važnom, ali brzo bi joj prošlo. Nakon pola sata već je nagovarala Vjeru da idu na klizalište ili hranit patke uz Savu.

Kad su krenule u šesti razred, u obitelj je stigla najmlađa, Ljubica. Lidija uopće nije planirala treće dijete, dvoje joj je bilo sasvim dovoljno. Vijest o novoj trudnoći nije je obradovala.

– Opet sve ispočetka! Više nisam mlada, bit će teško.

– Lido, ali imaš dvije pomoćnice, a i ja sam tu. Zamisli, možda dobijemo sina!

Sin nije stigao, rodila se Ljuba. Glasna, zahtjevna, potpuno drugačija od sestara Lidija je bila zbunjena. Ali ubrzo su Vjera i Nadica shvatile Ljubica je postala glavna.

Lidija je najednom osjetila razliku između prvog majčinstva i onog s Ljubicom. Sa starijima je stalno tražila minute mira, ovdje je sve drugo stavila na stranu i potpuno se posvetila najmlađoj. Pa su postale opterećenje starija djeca. Ganjala ih po obavezama, prestala pitati što im je u životu. I propustila prvi trenutak kad je među sestrama prošla crna mačka.

A crnu mačku su zvali Stjepan. Živio je u susjednom dvorištu i nije im bio bitan sve dok Vjera nije navršila šesnaest. Nakon treninga, u dvorištu ju je zaustavio Stjepan.

– Vjera, dođi, trebam te! premišljao se pod njenim mirnim pogledom, ne usudivši se izreći što mu je na srcu.

Vjera ga je promatrala, onda mu se osmijehnula pa rekla:

– Nemam vremena. Mama čeka. U šest ispred zgrade.

Stjepan je zablistao.

– Sviđaš mi se!

– Skontala sam srebrni joj se smijeh razlijegao ispod lipe, a Vjera je otrčala dalje.

Kome onda ispričati što joj se dešava? Prvi uzdah od dečka koji joj je bio stranac, a sad više nije. Prvi izlazak, kad ne zna što će s rukama. Prvi poljubac kojeg se bojala, a bio je sladak Naravno, Nadici je Vjera sve ispričala, istina, ne odmah. Nadica je prva shvatila da se nešto događa i dosađivala sestri dok joj nije priznala.

Kasnije ni sama Nadica nije znala što joj bi. Zašto je baš ona poželjela Stjepana? Nije joj se sviđao, ali sad je postalo najvažnije da joj posveti pažnju.

Vjera nije shvatila odmah, a kad je shvatila bilo je kasno. Vidjela je Stjepana i Nadicu u zagrljaju ispod kestena, okrenula se i prošla. Doma se zatvorila u sobu, ignorirajući Ljuibin prosvjed pred vratima.

– Vjera! Kakvo je to ponašanje? Pusti Ljubu u sobu! Lidija je ljutito kucala.

Vjera je uvijek bila poslušna. Otvorila je, a kad je majka vidjela izraz na licu starije kćeri, shvatila je što znači pogledati u ponor. Pa je nježno izbacila Ljubu van i zatvorila vrata.

– Vjerice, što je bilo? Sine, što? Lidija je bila na rubu suza.

– Boli, mama. Vjera je grlila samu sebe. Zašto? Kako je Nadica mogla?

Kad je shvatila što se desilo, Lidija je zagrlila stariju.

– Kako ti mogu pomoći, dušo?

Vjera je gledala kroz prozor suhih očiju. Kako objasniti tu bol? Kako to staviti u riječi? Nemoguće.

– Pomogni mi spakirati stvari, mama. Idem baki. Ne mogu ostati ovdje.

Nadica je uletjela radosna i crvena u hodniku i sudarila se s Vjerom koja je izvlačila kofer.

– O, kamo ti ideš?

Vjera se maknula bez riječi i napustila kuću, ne vrativši se više nikad. Lidija je kroz suze zalijepila šamar Nadici.

– Kako si mogla?!

Nadica je držala obraz i gledala kako majka odvodi Ljubicu, zalupivši vratima tako da je kristalni luster u dnevnoj sobi zacvilio.

U obitelji Kosović nitko nije znao dugo biti ljut. Tjedan-dva i Lidija je opet razgovarala s Nadicom. Vjeri su trebale više od dvije godine da oprosti sestri. Možda joj nikad ne bi oprostila, ali tada se razboljela Lidija i sestre su morale ponovo stati zajedno.

– Oprosti mi… Nadica je gledala u ruke koje su joj se tresle, ne dižući pogled.

Sjedile su u bolničkom perivoju, čekajući kraj operacije.

– Tko spomene stare stvari… okrenula se Vjera sestri.

Nadica je shvatila možda joj je Vjera oprostila, ali to što se dogodilo neće nikad zaboraviti.

Stidljivo je stisnula tanki zglob sestre. Vjera nije izmakla ruku, ali nije ni uzvratila stisak. Sjedile su tako, šuteći satima, dok nije otac izašao s viješću da je operacija prošla dobro i treba samo čekati.

Sestre su rasporedile vrijeme, pa je Vjera dolazila nekoliko puta tjedno pomoći i brinuti za Ljubicu. Tek tad je primijetila koliko je najmlađa sestra postala svojeglava, ni do koga ni za što. Nitko joj nije bio autoritet, sve je radila po svom, nitko ništa nije mogao.

Lidija je ozdravila, a život je ponovo razdvojio sestre. Vjera je odselila u drugi grad njegovati očevu majku i tamo ostala. Olga, baka, je godinu kasnije preminula, ostavivši joj prostrani stan.

– Živi, dijete, po svom. I uvijek vjeruj samo svojim odlukama. Najbliži nekad postanu tuđi kad je riječ o vlastitim interesima.

Vjera se nasmiješila u sebi. Njoj to ne treba objašnjavati. Ali nije s bakom pričala o privatnim stvarima.

Nekoliko godina poslije udala se, bez svatova i pompe. Samo ona i Andrija, potpisali u općini pa na večeru. Andrija nije imao rodbine, a Vjera svoje nije ni zvala.

Njihov brak bio je miran i skladan. Jedino što ih je tištilo nisu mogli imati djece. Oboje su to željeli, ali nije išlo. Liječnici ništa nisu nalazili.

– Džaba se brinemo, doći će dijete kad bude trebalo! uvjeravala je Vjera.

Godine su prolazile i već su mislili uzeti dijete iz doma. No, život ima svoje planove.

S rodbinom je održavala rijetku vezu, ponekad prazničnu razglednicu. Tu i tamo bi svratili k Lidiji i Vladimiru, ali Andrija se nikad nije uklopio pa ih je Vjera prestala posjećivati.

– Sama sam ga izabrala, mama, i vi ćete to morat prihvatit.

– Vjerica, ne smetam ja, život je tvoj. Al kad pomislim na tvoju školu i ljepotu, mogla si bolje proći…

Vjera nije mogla objasniti majci za nju boljeg muškarca od Andrije nema. S njim joj je lako. Iako je imala dobru plaću glavne računovođe, Andrija je vozio kamion, ali nikad nije bilo pitanja tko je glavni doma. Bilo im je lijepo zajedno, i uvijek je znala da će joj pomoći kad najviše treba. Brinuo se za nju kad je bila bolesna, pomagao u kući, kuhao i prao suđe kad zatreba.

– Baš si ti našla sreću! uzdahnula je Nadica, pokušavajući uloviti starijeg sina dok joj je kći visjela o rukavu. Da je meni takva pomoć! Sve sama guram. A moj mi samo prigovara što nisam pobrisala prašinu.

Vjera nije obraćala pažnju na žalbe, znajući da je sestra zadovoljna životom. Što se ne bi moglo reći za Ljubicu.

Ljuba je odrasla u ljepoticu. Dapače, oboje starijih sestara bile su lijepe žene, ali pored najmlađe su bljedile.

– Ljubica nam je prava kraljica! s ponosom je gledala Lidija svoju najmlađu, koja je, zavaljena u fotelji, motrila dok su starije sestre postavljale stol. Roditelji su slavili godišnjicu, okupit će se rodbina. Ljuba je mrzila takva okupljanja. Odgulila bi desetak minuta, pohvatala komplimente i bez obzira na povrijeđenost roditelja otišla. Nije ju brinulo.

Nakon škole, odbila je dalje učiti.

– Bit ću manekenka! zasjekla je odluku pa krenula u tom smjeru.

Nije se zamislila koliko se tu radi i trudi. Takav raspored brzo joj je dosadio, pa kako je naišao prvi ozbiljan poduzetnik, preselila je k njemu. Znala je da ima obitelj, dvoje djece, nije se obazirala. Na svaki roditeljski pokušaj utjecaja samo bi rekla:

– Ne petljajte se, ako želite da se javim ikad. Živjet ću kako želim!

Željela je mnogo, dobila malo. Želeći zadržati muškarca, zatrudnjela je, ali bajka je pukla. Vikala je, zvala ženu ljubavnika, ali ona je samo podsmijehno odbrusila:

– Draga, takvih mu neće bit manjkalo. Ja sam mu žena. Neće mene ostavit nikada.

– Sigurna si? zgranuto je Ljuba gledala još njoj nepoznat svijet, ali ova žena, blijeda kao krpa, imala je neku čudnu snagu. I Ljuba to nije mogla pojmiti.

– Naravno. Vaša naivnost me čudi. Mislite da ste prva? Smiješno.

– Ali, imat ću dijete!

– Možete koliko hoćete. Njegova pravna djeca su od mene. Vaš… rodite, ako vam treba, ali ništa ne očekujte. To Vam govorim kao pravnica.

Time je priča bila gotova. Ljuba je očajnički čekala voljenog u stanu, ali kad je stigao, doživjela je slom.

– Brini se sama. Platit ću stan i alimentaciju. Više se ne viđamo. Dijete je tvoja briga. Ne dođeš li pred moju kuću s njim, još ću ti i pomagati. Rekao sam sve!

Zbunjena je gledala zatvorena vrata za čovjekom s kojim je planirala život. Kako se to dogodilo njoj, navikloj dobiti sve? A ipak…

U svađama i gnjevu predugo je odugovlačila, pa je ipak, s velikim kašnjenjem, rodila Pavicu. Od prvih dana nakon povratka kući, Pavicom se bavila Lidija. Ljuba je nestajala iz života, čas opsesivno brinula oko djeteta, čas danima nestajala. Roditelji su je tražili, nisu znali što bi. Vremena kad Ljuba nije bila kod kuće postajala su sve dulja, a Lidija nije više znala kako se postaviti. Ionako nikako nije mogla utjecati na Ljubu. Najveća bol došla ju je kad je saznala da Ljubice više nema još jedna burna noć, vožnja autom. Ljuba je poginula s vozačem koji je izgubio kontrolu.

Potpuno slomljena, Lidija je zapustila unučicu, posve se prepustivši tuzi. Vladimir se trudio između žene i unuke, ali nije više stizao. Zvao je Nadicu, koja je odmah odbila.

– Imam svoje djece dosta, tata, još mi samo fali netko treći.

Vladimir je slegnuo ramenima i pozvao Vjeru.

Nije ni sekunde dvojila. Uzela je dopust, sredila papire i nakon mjesec dana dovela Pavicu k sebi. Da nije njena kći znali su samo roditelji i Nadica i njezin muž. Dok je sređivala posvojenje, Andrija je prodao stan i ubrzano završio kuću koju su gradili.

– Andrija! Sve je baš kako sam htjela! šetala je Vjera kućom, sigurnija nego ikad da kreće novo razdoblje.

Mala Pavica donijela im je sve što su sanjali. Bila je vedra, brza, nasmijana, mala zvonika. Devet godina su prošli s njom kao u trenu.

Za to vrijeme, Vjera je rijetko kontaktirala s rodbinom. Sa slavama, osjećala se kao pod povećalom. Lidija, još skrhana zbog Ljubice, postala je nemoguća.

– Tebi je ostala! Vidjet ćemo kako ćeš se snaći! Odvela si je… Da si bar mislila na mene i ostala blizu!

Vjera nije slušala Lidijine prigovore, žaleći je od srca. Shvaćala je koliko god to bilo gorko da, da se nešto dogodilo s njom ili Nadi, ne bi to bio kraj svijeta za majku. Ali Ljuba… to je bilo drugo.

Lidija je gledala Pavicu, koja je svakim danom sve više sličila Ljubici, te se topila.

– Kako lijepa curica! brisala je suze i strogo gledala Vjeru. Pusti je neka bude sretna!

Vjera bi šapnula mužu da prešuti sve što ima oštro na jeziku.

– Nemoj… pogledala bi ga, i oluja bi nestala prije no što je započela.

– Zašto, Vjero? Zar nije bolje sve reći kako jest?

– Ne znam, Andrija. Boli me majke. Ta ljutnja ne dolazi iz ničeg dobrog.

– Pa zašto ti sve moraš trpjeti? grlio bi je muž.

– Možda zato što sam samo ja ostala? Tko bi drugi izdržao?

– A ako nešto kaže Pavici?

– Ne bih rekla. Neće nauditi Ljubičinom djetetu.

I bila je u pravu. Ljutnju je ostavljala kraj Vjere, a unuku je gledala s ljubavlju. Iako ju je bolela istina da Pavica Vjeru smatra mamom, šutjela je, znajući da bi istina najviše naudila maloj.

Vjera je ugasila laptop i protegla se. Već ponoć! Popila je hladni zeleni čaj i prišla prozoru. Baš joj je falio Andrija. Njegov posao ga je odveo, ali sutra se vraća. Možda neće stići na svečanost, ali barem na kraju dana doći će. Zanima me kakav dar nosi Pavi? Iznenađenje… i ženi je skrivao, samo se smijuljio.

– Vidjet ćete! Bit će vam drago!

Vjera se opet osmjehnula, zahvalna što joj je život poslao takvog čovjeka, i krenula spavati.

– Mama! Sretan mi rođendan! Pavica je uskočila u krevet i poljubila snenu Vjeru. I tebi! Čestitam ti što imaš mene!

– Hvala, zlato! Zagrlila ju je i pogledala u oči. Sretan rođendan! Budi mi zdrava i sretna, curice moja!

Pavica se stisnula uz Vjeru, udahnula miris njene kose.

– Jesam već velika?

– I te kako! Punih deset! Ali znaš što?

– Što?

– Za mene si još malo dijete! Vjera je namignula, a Pavica se nasmijala.

– Bolje da sam mala! Male svi vole!

– Zar te netko ovdje ne voli?

Vjera ju je požarila dlanovima, a Pavica je vrisnula od smijeha i pokušala pobjeći ispod pokrivača.

– Ajde, vrijeme je za poklone! Vjera je otvorila ladicu noćnog ormarića. Imam nešto za tebe.

Dala joj je malenu kutijicu.

– Oprezno, pazi!

Pavica ju je otvorila i zadrhtala.

– Mama… Pogledala je Vjeru i nasmiješila se. To je onaj… onaj moj!

– Baš on. potvrdila je Vjera.

Pavica je oprezno izvadila figuricu kristalnog mačića kojeg je Vjeri nekad poklonio Vladimir.

– Za stariju kćer… Tako je djed rekao?

– Upravo tako.

– Hvala, baš sam ga htjela! Nježno je pomilovala mačića. Ali, mama, ja sam jedina kći…

Vjera se nasmiješila, a Pavica je tražila istinu u njenim očima.

– Stvarno? šaptala je. Vjera je klimnula, a Pavica je poskočila, stegnuvši mačića u šaci i povikala: Hura! Bit ću starija sestra! Mama, tko je?

– Još ne znam, dušo.

Vjera je gledala kako skače po sobi i osjetila suze u očima. Koliko su ovo čekali!

Pavica je nakratko stala, okrenula se Vjeri i rekla:

– Najljepši dar koji si mi mogla dati!

Vjera je ustala iz kreveta.

Pavica je opet zaigrala, a Vjera izvukla iz ormara veću kutiju.

– Ovo je također tvoje.

Haljina je oduševila Pavicu. Vrteći se pred ogledalom, pitala je:

– Mama, kad dolaze svi?

Vjera je pogledala na sat i podigla obrve.

– Prespavale smo! Moramo požuriti, ljubavi.

Uspjele su na vrijeme. Već oko podneva, Pavica je dočekivala goste, ozarena i vesela, a Vjera je slušala njezin smijeh iz dječje sobe.

– Kako ste? Lidija se umorno spustila u naslonjač i strogo gledala kćer.

– Dobro smo, mama. Pavica je prošlu godinu završila s peticama, i u glazbenoj školi joj ide izvrsno. Prava radost.

– Cijeni tu radost. Poklonila ti je život.

Vjera je uzdahnula. S mamom je bilo teže svaki put. Srećom, iz kuhinje je došla Nadica i započela razgovor o djeci, mužu, svakodnevici. Vjera je navikla slušati polu-uho njene pritužbe, ali uočila je kako su joj i djeca izvrsna; starija, Miljenka, prošla je s odličnim, a sin Viktor postao boksački prvak četvrti.

Odjednom, Pavicin urlik zatekne sve. Vjera je otrčala u sobu. Otvorivši vrata, zatekla je kćer kako plače nasred sobe. Bijela svečana haljina bila je puna mrlja. Vjera je povikala i prihvatila dijete za ruke.

– Nadica! Prva pomoć je na frižideru! Požuri! Tamo je zavoj!

Svi su se uzvrtjeli, samo je Miljenka sjedila u kutu, ljutito gledajući Pavicu.

– Pavica, što je bilo? Vjera je s nevjericom gledala kćer.

– Sve je laž! Ona laže! Laže!

– Tko laže? pokušavala je doznati Vjera.

Rezne rane bile su plitke. Nakon previjanja i presvlačenja, Vjera je uzela kćer u krilo.

– Hoćeš reći što je bilo?

Pavica je najprije šutjela, zagnjurena u majčin vrat, a onda podigla iste sjajne oči kao što ih je nosila Vjera.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

eight + 18 =

Kristalno mače – zagrebačka priča o prijateljstvu i čaroliji
Mult-așteptata nepoțică Năstica Mihăilovna tot încerca să-și prindă fiul la telefon, plecat iarăși într-o cursă lungă. Dar conexiune tot nu era. — Of, ce mi-ai făcut, dragul mamei! — oftă ea cu îngrijorare și formă din nou numărul cunoscut. Suna fără folos — legătura nu avea să apară până ajungea el la vreun port, poate nu prea curând. Și tocmai acum, când era nevoie! Năstica Mihăilovna nu putea închide un ochi de două nopți — toate din cauza fiului! * * * Povestea, de fapt, începuse cu câțiva ani în urmă, când Mișa nici nu se gândea să lucreze pe drumuri de peste hotare. Băiatul era deja bărbat, însă cu femeile nu-i ieșea nici de departe — toate, vezi Doamne, nu erau pe placul lui! Năstica Mihăilovna privea cu durere cum se surpau una după alta legăturile lui cu fete tare de treabă și frumoase, după mintea mamei. — Ai un caracter imposibil! — îi zicea întruna. — Nimic nu-ți convine! Cine oare o să te suporte pe tine, cu așa pretenții? — Nu înțeleg ce ai cu mine, mamă. Doar vrei să ai noră, și nici nu te interesează ce fel de om o fi ea? — Cum să nu mă intereseze! Să te iubească și să fie om de treabă, atât vreau! Fiul tăcea cu subînțeles, iar asta o enerva și mai tare pe Năstica Mihăilovna. Dar cine-i mai priceput în viață aici, ea care l-a crescut, sau el? — Și ce-are, de nu-ți convine, Ancuța, de pildă?! — răbufnea ea adeseori. — Ți-am spus deja. — Ei, bine… — Ancuța poate nu era cel mai bun exemplu, dar Năstica Mihăilovna nu renunța la discuție. — Zici tu că a fost necinstită cu tine. Eu nici așa nu cred de tot… — Mamă! Nu cred că merită să discutăm noi toate detaliile. Nu-i omul lângă care să vreau să-mi petrec viața. — Dar Ecaterina? — Nici ea, — răspundea fiul pe un ton calm. — Și Eugenia? Fetiță grozavă, liniștită, gospodină. Întotdeauna venea și întreba cum poate ajuta, harnică foc, nu? — Da, mamă, ai dreptate. Era foarte drăguță. Dar am aflat apoi că niciodată nu m-a iubit. — Dar tu pe ea? — Probabil nici eu. — Dar Darina? — Mamă! — Ce, mamă? Nimic nu-ți convine! Parcă ai fi Don Juan! N-ai să te potolești niciodată, să-ți faci familie, copii? — Mai bine să încheiem discuția fără rost! — izbucnea într-un final Mihaela și pleca din cameră. “Fix ca tatăl lui, cu toată meticulozitatea și încăpățânarea asta!” — se necăjea și agasa Năstica Mihăilovna. Vremea trecea, fetele veneau și plecau din viața lui, dar visul cel mare, să își vadă băiatul cu casă și copii, nu se îndeplinea. Și, peste toate, Mișa a ales să schimbe meseria — a întâlnit un vechi prieten care l-a chemat la vapor. Și iată, băiatul a acceptat. Zadarnic i-a tot spus mama să nu plece peste mări și țări. — Mamă, ăsta e serviciu tare bun! Să știi câți bani fac băieții? Ai să vezi, o să ne fie bine la amândoi! — Ce-mi pasă mie de banii tăi, dacă nu te văd cu anii?! Fă-ți mai bine familie, nu-ți strica viața! — Da’ familia trebuie întreținută! Când o să apară copii, nu se poate pleca pe mare — trebuie educați. Acu’, cât sunt tânăr, fac bani, pe urmă o să mă liniștesc! Și într-adevăr, Mihaela a strâns bani buni. După primul drum a renovat apartamentul. După al doilea, a deschis un cont la bancă și i-a dat mamei cardul. — Ca să nu-ți lipsească nimic! — Nu-mi lipsește, copil drag! Doar nepoți n-am și trece timpul! Îmbătrânesc! — Ce bătrână, mamă? Glumești! Mai ai pâine de mâncat până la pensie! — îi răspundea el, râzând. Banii nu-i cheltuia Năstica Mihăilovna. Avea leafa ei de farmacistă și trăia modest, pentru ea fiind destul. „Să stea banii acolo cum trebuie. Mișa nici nu verifică. O să vadă ce mamă chibzuită are!” — gândea ea. Și tot așa au trăit câțiva ani. Venit acasă, voia să recupereze timpul pierdut: ieșea cu prietenii, chefuia, pleca cu fetele, de data asta nici nu i le prezenta mamei. Și când mama îl certa, primea răspuns scurt: — Ca să nu te mai necăjești că nu le iau de neveste. Nu-s de însurat, mamă! Îi era ciudă Năsticăi Mihăilovna. Și, mai ales, că i-a zis prea naivă. — Ești prea bună cu lumea, mamă! Prea credulă. Tu nu le cunoșteai cu adevărat. Pentru tine se dădeau bune, dar nu meritau. Mult timp i-a bântuit vorba asta gândul — că „prea credulă” înseamnă proastă, iar fiul a făcut-o proastă! Dar, într-o seară, întâmplător l-a văzut cu o tânără și iarăși i s-a reaprins dorința de a-și vedea fiul așezat la casa lui. Așa că s-a băgat în vorbă — Mihaela, bărbat în toată firea, s-a înroșit, dar ce era să facă? Și-a prezentat iubita. Milena i-a plăcut doamnei Mihăilovna. Înaltă, slabă, cu plete crețe și maniere fine. „Poate că, într-adevăr, nu l-a ajutat destinul! Poate că era bine că nu s-a legat de nimeni până acum, uite ce fată frumoasă a întâlnit!” — și-a zis. Idila a durat tot concediul, cu Milena venind de câteva ori în vizită la mama lui, la insistențele acesteia. Fată citită și vorbăreață. Dar când Mihaela s-a pornit iar la drum lung, Milena a dispărut. — Eu cu Milena nu mai ținem legătura! Și nici tu n-ai de ce să cauți discuții cu ea, — a zis el scurt și a dispărut. Năstica Mihăilovna a tot rumegat ce ar fi fost, dar nu avea pe cine să întrebe. * * * A trecut un an. Băiatul s-a întors de câteva ori, dar orice întrebare despre Milena era tăiată din scurt. — Doamne, nici asta nu e pe plac? Ei, și asta ce mai are? — într-un final, s-a revoltat mama. — Mamă, asta e treaba mea. Dacă m-am despărțit, așa trebuia. Nu te mai amesteca! Năstica Mihăilovna abia s-a abținut să nu plângă. — Păi cum așa, Mișa! Îmi pasă de tine! — Nu trebuie! — a tunat Mihaela. — Ți-am mai zis, cu Milena să nu ai treabă! Și termină cu cicălelile, te rog! Și iarăși el a plecat în cursă lungă, iar mama, cu inima plină de griji, s-a întors la viața ei obișnuită. Într-o zi, pe când era la muncă, la farmacie a intrat o fată să cumpere lapte pentru copii. Era chiar Milena! A roșit când a văzut-o și cu sfială a așezat căciulița pe capul unei fetițe în cărucior. — Mileano, ce bucurie să te văd! Mișu nu mi-a spus nimic, a plecat iar, de la tine mi-a interzis să aflu ceva! — a izbucnit mămica, fericită. — Așa? — privi trist tânăra. — Eh, așa să fie… Năstica Mihăilovna s-a stânjenit. — Spune-mi, copila, ce-a fost între voi? Că îl cam știu — greu de cap, știe să rănească. — Nu-i important… Nu-i port pică. Noi o ținem înainte. N-o să ne rugăm de nimeni! Suntem bine și numai noi două! Năstica Mihăilovna a picat aproape în genunchi lângă cărucior: — Deci… asta-i nepoțica mea? — Se pare că da, — i-a șoptit Milena. — O cheamă Anișoara. — Anișoară…. *** Nu și-a mai găsit locul în zilele următoare. Încet-încet a aflat că Milena trăia greu, într-o chirie, fără sprijin, și se tot gândea să se întoarcă la părinți în alt oraș. Gândul că-și va pierde nepoțica și n-are s-o mai vadă o strângea de inimă. — Veniți la mine, Mileano, cu tot cu Anișoara! E sânge din sângele meu! Eu vă ajut, tu-ți găsești serviciu stabil, Mihaela trimite bani, nu avem pe ce-i cheltui! Anișoara merită totul! — Dar Mișa ce va zice? — Cine-l mai întreabă?! Dacă a dat-o-n bară, să-și asume! Eu trebuie să repar ce nu-a putut el! Când se întoarce, am ce-i spune! — strângea pumnul doamna Mihăilovna. Așa au și făcut. S-a ocupat cu drag și bani, dar mai ales cu timp, pentru micuță. S-a organizat cu program redus la farmacie ca să stea cu Anișoara, lăsând-o pe Milena, care a găsit serviciu, să lucreze. Seara, când venea, se plângea de oboseală. — Zi întreagă pe picioare, numai clienți nervoși! — Nu-i nimic, mergeți și odihniți-vă, eu mă ocup de Anișoara, o scald și o pun în pat! Se apropia reîntoarcerea lui Mihaela. Năstica Mihăilovna se vedea întâmpinându-l cu pumnii, iar Milena, din ce în ce mai neliniștită. Mama, însă, se simțea tot mai motivată să-și apere fata și mica nepoțică. — Mișu o să vină și ne dă afară, Anișoara! Ce mă fac eu, Năstica Mihăilovna? N-aveam ce veni la dumneavoastră. Azi încep să caut chirie… — Să-ncerce el să vă dea afară! Să vedem dacă poate! Eu sunt stăpână aici, nu el! Oricât s-a mai împotrivit Milena, n-au mai plecat. — M-am gândit: hai să trecem apartamentul direct pe numele Anișoarei! Așa să fie liniște în viitor! Că Mihaela, poate, nu s-o căsători niciodată. Să nu rămână micuța fără nimic. Iar Mișa nici n-a recunoscut-o în acte, — săgetă cu privirea mama, iar Milena își plecă rușinată ochii. — Scuzați-mă… mă gândeam… — Știu și eu cum e, dar dacă, Doamne ferește, trebuie să dovedești că-i fiica lui, e greu. Așa, oficializam totul mâine! — Nu trebuie, Năstica Mihăilovna! Oricum, și părinții mei au apartament… — Nu mă convingi! M-am decis! Au mers la notar, dar… — Trebuie mai întâi ca fiul dvs. să-și scoată domiciliul de aici ca să putem face actele pe fetiță. Mama s-a necăjit, dar se apropia ziua când Mihaela ajungea acasă și spera că va rezolva. Dar Milena tot mai neliniștită, pleca des și tot zăbovea. — Unde tot dispari? — a întrebat posomorâtă mama. — La serviciu… Să primesc un avans, dar șeful zice că n-o să primească nimic înainte să duc la capăt ce m-a pus… — De ce-ți trebuie avans? N-ai bani? Milena tăcu, schimbându-se în haine de casă. Mama o urmă și văzu că parte din lucruri erau strânse într-o geantă mare, ascunsă după pat. — Pleci undeva? — Milena tăcea. — Îți cauți apartament? — Doamnă, trebuie să plec! Mișa vine… — Nu vă las să plecați! — hotărî mama. Apoi, mai blând: — Ți-am zis unde e cardul și codul. Cumpără ce ai nevoie, nu te speti la serviciu! Anișoara nu mai știe cum arată mama! Dacă vrei ca Mișu să te accepte, învață să fii gospodină! Milena nu mai zicea nimic. Mihaela sosea în două zile. * * * În dimineața cu pricina, Năstica s-a grăbit să intre la Milena și Anișoara să le vadă dormind. Dar Milena dispăruse. Numai fetița dormea dusă. “Nimic n-am priceput! Unde-a plecat, la ora asta!?” S-a dus să mai gătească, gândindu-se cum îl va întâmpina pe fiu cu nepoțica în brațe. Și cum va clarifica totul cu el și Milena, când se întoarce. A bătut în ușă. Ajuns acasă, Mihaela a împietrit văzând-o pe mamă cu o fetiță în brațe. — Salut, mamă. Cine-i copilul? Ce-am pierdut? — Păi tu ar trebui să știi cel mai bine! — Nu pricep nimic… Povestește ce s-a mai întâmplat pe-aici fără mine. — Nu mare lucru! Mi-am găsit nepoțica, Anișoara! — și l-a privit cu gravitate. — Care nepoțică? Mai am frați sau surori de nu știu eu? — Nu mai juca teatru, Mișa! Milena mi-a spus tot! N-am crezut să ajungi aici, mi-e rușine! — Milena? Eu ți-am spus să nu ai treabă cu ea! Și ce legătură are copilul ăsta? Atunci mama i-a povestit tot ce știa, amestecând multe reproșuri. Fiul, auzind povestea, și-a pus mâinile în cap: — Ești… mamă! — a izbucnit. — Iar mă faci proastă? Uite, că… — Nu e copilul meu, mamă! Milena te-a păcălit, tu… Tu ești prea credulă! Dar stai! Ea vrea numai bani de la tine, mi-am dat eu seama… Ce-a luat de la tine? — Nimic! Ești incredibil… — Mamă! Controlează-ți banii! Milena sigur a fugit cu ei! — A plecat la serviciu! — a ținut mama pe poziție. Au certat îndelung și, într-un final, fiul a acceptat să aștepte pe Milena să lămurească totul. Au așteptat până târziu. Mama i-a povestit cum a găsit-o, cum au trăit, că a vrut să treacă apartamentul fetiței. Mihail mereu repeta că a fost trasă pe sfoară, dar… — Nu cred minciunile astea! Milena e fată grozavă… — E grozavă, dar la înșelat! Și tu ai crezut-o ușor! — Nu mai zice! O să vorbești acum cu ea, să-ți fie rușine! Eu mă joc cu nepoțica. — Dar nu-ți este nepoțică! Mama l-a privit aspru. — În fine, — zise el, — verificăm cu test ADN. — Tocmai așa vom face! — răspunse demn mama și intră în cameră. A venit seara, apoi noaptea. Nu s-a mai întors Milena. Nici a doua zi. Telefonul nu răspundea. Mama s-a dus la adresa la care Milena pretindea că lucrează. Supriză! Nimeni nu auzise de ea. Poze, nimic. Apoi și-a amintit de bani, de card. Nici bani acolo, nici card, nici hainele Milenei — doar lucrurile lui Anișoara… Atunci și-a dat seama că a fost înșelată. — Cum e posibil? Nu cred! Nu se poate să fi lăsat copilul și să dispară! — Poate face și mai rău! — rosti încruntat Mihaela. — M-au avertizat prietenii, chiar și Fedia mi-a spus că l-a furat… dar eu tot am adus-o la tine și a zis că e gravidă cu mine… De fapt, balada era alta… — Sunt o proastă naivă! — plânse mama. — De ce nu mi-ai spus? — Nu voiam să te întristez. Știi cum ești: bună cu toată lumea. — Și acum, ce facem? — Mergem la poliție! Bine că n-ai reușit să treci apartamentul pe Anișoara! Erai pe străzi altfel. Au depus plângerea, dar Milena n-a mai fost găsită. Dispersase pur și simplu. Din card nu apucase să scoată prea mulți bani. Mai târziu cardul a fost găsit aruncat la o gară. Până s-au găsit acte și s-a clarificat treaba, Anișoara a rămas la Năstica Mihăilovna, ce și-a lăsat serviciul. După ADN s-a dovedit că Mihaela nu era tatăl. Dar atât de mult o iubise încât nu se mai putea despărți de micuță. Împreună cu fiul, au decis s-o crească ca pe fiică proprie. Cât despre Milena, nimeni n-a mai auzit ceva și a fost decăzută din drepturi. Trebuiau făcute multe: acte, grădiniță cu program prelungit, mama a reînceput lucru, și tot a revenit la normal, viața a mers înainte. La un an, Mihaela s-a întors acasă aducând… nevasta: — Mamă, te prezint: Sonia. De azi înainte vom locui toți împreună! — Și… — s-a pierdut Năstica Mihăilovna, indicând spre camera copilului, întrebându-se dacă o fi anunțat-o fiul dinainte pe noră. Sonia a zâmbit cald: — Mă bucur mult de cunoștință, doamnă Mihăilovna! Mihaela mi-a povestit totul, și mi se pare minunat ce ați făcut! Dacă-mi permiteți să ajut la creșterea lui Anișoara, o fac cu bucurie… — a privit spre soțul ei. — Da, vreau să termin cu drumurile pe mare și s-o adoptăm oficial pe fetiță! Acum nu ne va fi refuzat! Năstica Mihăilovna de-abia mai încăpea de fericire: — Doamne, măicuță, ce bucurie! Haideți în casă, la masă! Vă așteptam și-am pregătit de toate! Ce zi fericită! — și a șters o lacrimă de pe obraz.