Ivan je večerao sa svojom majkom, a ja… pakirala sam kofere
Martičice, juhu si preslabo posolila glas Ljubice zvučao je blago, ali oči su joj ostale ledene. Moj Ivan uvijek je volio da bude malo jače začinjeno. Pa sam ti dala svoj recept.
Marta je stajala pored štednjaka, stisnutih ruku u malom kuhinjskom ručniku. Trudila se iz petnih žila da večera prođe mirno.
Mama, dobro je, fino je promrmljao je Ivan, ne dižući pogled s tanjura.
Dobro? Ljubica je lagano uzdahnula. Za samce je dobro. Za oženjenog muškarca treba biti bolje. Ti si sada žena.
Marta je pogledala svog muža, tražeći podršku. Ali on je samo zurio u ćevap na tanjuru. Tad je Marta shvatila da se nema smisla boriti s Ljubicom dok je njezin glavni saveznik muž prešao na protivničku stranu.
Prošle su dvije godine od njihova vjenčanja. Dvije godine koje su trebale biti najsretnije u Martinom životu pretvorile su se u neprekidni maraton dokazivanja vlastite vrijednosti. Svaki dan je donosio nova iskušenja, svaki posjet svekrve ostavljao bolne tragove na duši. U agenciji “Kreativni Vidici” Marta je bila cijenjena dizajnerica, davala je srce svakom projektu, ali doma ju nije dočekivala podrška, već nova runda kritika pod Ljubičinim zapovjedništvom.
Sve je počelo još prije vjenčanja. Marta pamti kad je Ivanova majka prvi put došla pregledati njezin stan prije zaruka prstom je prolazila po policama u traženju prašine, otvarala hladnjak, gunđala nad njegovim sadržajem. Ivan se tada smijao, govorio da se majka brine, da je takva po karakteru, da ne treba obraćati pozornost. Marta je vjerovala. Vjerovala je da će se granice same uspostaviti jednom kad se vjenčaju, da Ivan ne brani od majke samo zato što misli da situacija nije ozbiljna.
Ali nakon vjenčanja bilo je samo gore. Ljubica je dobila ključ od njihova stana “za svaki slučaj” koristila ga je s nevjerojatnom učestalošću. Marta bi se vratila s posla, a Ljubica bi bila u kuhinji, premještala lonce “kako treba”. Ili u spavaćoj sobi, mijenjala posteljinu “po propisima”. Ili u dnevnoj sobi, kritično procjenjivala nove zavjese koje su Ivan i Marta zajedno birali.
Znaš li ti da bež boja vizualno proširuje prostor? pokušala je Marta objasniti kad je Ljubica komentirala izbor zavjesa. To su osnovni principi interijera.
Dizajn, dizajn svekrva je stisnula usne. A na udobnost misliš? Dom mora biti topao, a kod vas je kao u uredu. Trebala bi vidjeti kod Ane, supruge od Stjepana. Svaki kut diše toplinom doma.
Ivan je tu večer opet šutio. Sjela je kraj njega, pokušala razgovarati, ali je samo slegnuo ramenima.
Ma Martice, što se sekiraš? Mama je cijeli život bila doma, hoće pomoći. Ne uzimaj sve k srcu.
Pomoći? Marti je glas drhtao. Ivan, dolazi bez najave, premješta stvari, kritizira svaki moj postupak. To nije pomoć, nego miješanje roditelja u naš brak!
Pretjeruješ. Mama nije loša. Nakon tate joj je ostalo previše vremena.
A meni nedostaje osjećaj da imam svoj život! suze su prijetile, ali Marta ih je gutala. Ne možemo ni vikend provesti sami. Zvoni svakih pola sata.
Ivan je uzdahnuo, zagrlio je.
Ne brini, ljubavi, naviknut će se da sam oženjen. Daj joj malo vremena.
Marta se naslonila na njegovo rame, željela je vjerovati. Ali znala je, vrijeme prolazi, a sukob s Ljubicom samo raste.
Ta psihologija svekrva-snaha bila je složenija nego u Martininim romantičnim iluzijama. Čitala je članke, tražila savjete, tražila zlatnu sredinu. Ali svaki pokušaj završavao je na zidu neprobojnog nerazumijevanja.
Najteže je bilo gledati kako Ljubičina ljubomora postaje sve kompleksnija. Kao da se natjecala za sinovljevu pažnju: zvala je Ivana baš kad bi Marta i on htjeli zajednički trenutak, smišljala iznenadne zadatke popraviti ormarić, složiti nešto na djedovini pokraj Ogulina, ili provjeriti prokišnjava li krov na vikendici.
Ivek, zar nismo planirali kino večeras? tiho je Marta rekla dok se muž spremao k majci.
Samo kratko, Martice. Sat vremena. Ne mogu pustiti mamu s tim ormarom.
Sat bi se rastegnuo u tri, pet, cijeli dan. Kino ulaznice ostajale beskorisne, osjećaj povrijeđenosti gušio je Martu.
Jedina kojoj je mogla otvoriti dušu bila je njena prijateljica Mirna, poznaju se još s fakulteta.
Kao da nisam supruga, nego podstanarka u njihovoj obitelji, povjerila se Marta uz kavu u kafiću pored “Kreativnih Vidika.” Svaka odluka mi je pod povećalom. Svaki korak analiziran i izrugan.
A što Ivan kaže?
Ivan? Marta se kiselo nasmiješila. Da pretjerujem. Da mama misli dobro. Da ne trebam davati na važnosti.
Ne ide tako, Mirna je položila ruku na njenu. Moraš inzistirati da ona shvati granice. Kako ćeš imati odnos sa svekrvom ako tvoj muž uopće ne razmišlja da te zaštiti?
Pokušavala sam, sto puta. On ili promijeni temu ili obeća da će razgovarati i to nikad ne napravi. Onda ispadam histeričnom ženom bez razloga.
Nije to bez razloga, Martina Mirna je odmahivala. To je tvoj život. Tvoj brak. Ako sad ne postaviš granicu ostat ćeš između dvije vatre.
Dvije vatre. Savršena slika. S jedne strane Ljubica s beskrajnim zamjerkama umotanim u brigu, s druge Ivan koji ne vidi problem. A Marta u sredini, iscrpljena, gubitka vjere da će ikad biti bolje.
Bilo je najteže kad je Ljubica počela spominjati djecu.
Pa, Martičice, kada ćete nas razveseliti? pitala je, pijuckajući čaj iz šalice koju je sama donijela, jer “njihovo posuđe je nesigurno”.
Još ne planiramo Martu je cijelo tijelo zateglo.
Ne planirate? Pa što to treba planirati? Mlada si, zdrava, trideseta godina. Sat otkucava…
Ljubice, odlučili smo da želimo još malo uživati, samo nas dvoje.
Uživati? Znači, samo ti? A kad će Ivan uživati? Muškarcu treba dijete, prava obitelj. Ili ti je samo karijera bitna?
Marta je stegnula šake ispod stola. Karijera joj je uvijek bila bolna točka. Ljubica nije priznala posao dizajnerice, uvijek ga nazivala “crtanjem slika”.
To je moja profesija, to volim raditi.
Profesija Ljubica je odmahnula. Ja cijeli život radila kao knjigovotkinja u riječkom brodogradilištu, nakon što mi je muž umro. To je posao! A ne vaše kompjutere i sličice.
Mama, dosta napokon se oglasio Ivan, ali toliko mlako da je zvučalo više kao molba da mama prestane.
Dosta čega? Govorim istinu. Pogledaj Martu! Na kompjuteru sjedi, a juha nije posoljena, košulje nisu popeglane. Ja sam u njenim godinama radila, i doma i sina podizala.
Marta je ustala od stola; još minutu i nešto bi rekla čega bi se poslije sramila.
Oprostite, moram završiti projekt, promrmljala je, odlazeći u spavaću sobu za sobom zalupivši vrata.
Čula je prigovore svekrve, Ivanovo tiho mrmljanje. Čula je kad su vrata za Ljubicom zalupila. Onda je Ivan ušao u spavaću, sjeo kraj nje.
Zašto tako? Mama ne misli loše.
Ne misli loše?! Čuo si što je rekla? Ponižava moj posao, moj izbor, mene!
To je njeno razmišljanje, ona je druge generacije…
A meni moj posao nije drugi po važnosti. Ja imam pravo na poštovanje u vlastitom domu!
Martice, draga, pokušao ju je zagrliti, ali Marta se odmaknula. Ne treba od svega raditi dramu. Mama želi dobro. Ponekad pretjera, ali ima srce.
Dobro srce? Marta se gorko nasmiješila. Rekli bi: put do pakla popločen je dobrim namjerama.
Ma kakav pakao? Ti stvarno pretjeruješ. Mama nekad zanovijeta, tko ne? Bar će uvijek pomoći kad treba.
Marta ga je gledala i shvatila on je ne čuje. Za njega je svekrvin napad ženski hir koji mora proći. Ne vidi kako svaki mamin posjet Martu iscrpljuje i kako tiho uništava njihov brak.
Te noći su spavali okrenuti leđima jedno drugom. Marta nije zaspala do jutra osjećajući mučnu samoću uz muškarca kojeg je najviše voljela.
A onda je stigao neočekivan udarac. Planirali su zajednički godišnji prvi pravi otkad su skupa. Htjeli su otići na more, u mali hotel u Brela, dvije sedmice bez posla i napetosti. Marta je sve istražila, našli su ponudu, dogovorili datume samo je trebalo rezervirati.
Ivan je spomenuo plan majci, a Ljubica se smrknula.
Na more? A tko će mi pomoći na vikendici? Rekli ste da ćete mi pomoći oko krova i vrta.
Mama, možemo pomoći prije ili poslije godišnjeg, već smo sve isplanirali, pokušao je Ivan.
Isplanirali ste vi. Ali na majku nitko ne misli. Evo, cijelo proljeće sama kopam za vrt, a vi na more.
Ljubice, možemo pomoći oko vikendice prije ili poslije godišnjeg, ali dvije sedmice želimo biti sami, mirno je Marta.
Sami, od čega? Od slikanja pred kompjuterom? Ja u tvojim godinama nisam ni razmišljala o odmoru!
Mama, dosta, Ivan je povisio glas, a Marta osjetila tračak nade. Ljubica je vješto uzela uzde ponovo.
Ivane, znaš da ne mogu sama. Zar ti žena važnija od majke?
To je bilo to Marta je gledala muža, čekala odgovor. Ali Ivan je šutio. Konačno:
Ma možda je bolje da prebacimo odmor, Martice. Pomognemo mami pa ćemo kasnije…
Tada je nešto slomilo u Marti. Shvatila je za njega će uvijek biti druga. Majčine želje su svetinja. On ju neće zaštititi jer ne osjeća da treba.
U redu. Kako želiš.
Ljubica je zadovoljna. Ivan je odahnuo, ne shvaćajući što je zapravo izgubio.
Te večeri Marta je opet zvala Mirnu.
Ne znam koliko još mogu izdržati, rekla je, očajnim glasom. Osjećam da nestajem. Nervozna sam, stalno na rubu. Na poslu su već primijetili. Kod kuće se bojim išta reći da opet ne bude nova kritika…
Moraš postaviti granicu. Ozbiljno. Reci Ivi da ne može više ovako. To je pitanje vašeg braka.
Bojim se, Mirna. Bojim se da neće izabrati mene.
Onda je najbolje znati sad, prije nego dođu djeca pa se u potpunosti izgubiš.
Marta je znala da je Mirna u pravu. Ali strah je bio veći strah od same, strah da prizna da je brak u koji je vjerovala bio samo iluzija.
U međuvremenu Ljubica je osjećala sve veću moć. Dolazila je kad je htjela, i kasno navečer “jer joj je dosadno”, ili bi u pola noći zvala “da Ivek ne zaboravi donijeti joj tablete”, ili bi u nedjelju rano ujutro iz kreveta izvela Ivana da skokne do tržnice.
Ovo više nije normalno, rekla je Marta Ivanu nakon još jednog poziva u šest ujutro. Moramo imati svoj mir, Ivan.
Martice, ona je sama, stara. Osim mene, nema nikoga.
A ti imaš ženu! Ili sam ti ja ništa?
Ne viči, boli me glava. Uvijek praviš dramu.
Dramu? bijes ju je preplavio. Ne možemo ni večeru u miru, ni na more, ni rolete kupiti a da nije po njezinoj volji! Što je od toga napuhano?
Dobro, razgovarat ću s mamom obećao je Ivan, ali nije bilo uvjerenja u glasu.
Naravno, nije razgovarao. Svi savjeti s portala, svi odgovori za spas braka nisu vrijedili. Marta je bila sama u partnerstvu.
Prijelom je došao mjesec dana kasnije. Vratila se s posla ranije, glavobolja ju je dotukla. Otključala stan, i čula razgovore u kuhinji. Ljubica i Ivan.
Govorim ti, Ivek, ta ti cura nije za tebe. Pogledaj je, stalno je nervozna, sve joj smeta. Da si oženio Anu, Tamarninu kćer, bila bi to drugačija priča…
Marta se ukočila u hodniku.
Mama, nemoj tako Ivan je zamuckivao.
Iskreno govorim. Ana sve zna: kuha, čisti, muža poštuje. A tvoja Marta samo kompjuter i kritike. Njoj je bitnija karijera od obitelji.
Dobra je Marta… dobra je dizajnerica…
Kakvo slikanje, Ivek? To nije posao, to je igrarija. Ja sam radila u brodogradilištu!
Marta je ušla u kuhinju. Ljubica se trznula, ali brzo smjestila osmijeh na lice.
Martice, stigla si? Čaj pijemo s Ivom.
Sve sam čula hladno je rekla Marta.
Zrak se ukočio.
Što si čula? upitala je Ljubica.
Sve. Dovoljno da znam što mislite.
Nemoj se vrijeđati, Martice. Brinem za sina. Pazim na vas.
Imate pravo brinuti, ali ne i miješati se u našu obitelj.
Ja se ne miješam! Samo iznosim mišljenje. Sama znaš da si nervozna. Ivan mi je rekao.
Marta je pogledala muža.
Ivan, jesi joj se žalio na mene?
Ma nisam samo pričao…
Znači, umjesto da sa mnom rješavaš stvari, dijeliš ih s majkom?
S mamom sam cijeli život sve dijelio.
Ivek, imaš ženu. Problemi su naši, nisu za javnost i majčine sudjelovanje!
Vidiš, Martice, rekla sam ja Ljubica se okrenula Ivi. Smeta joj i da porazgovaraš sa svojom majkom.
Marta je pogledala svekrvu, u očima joj sijevalo.
Ljubice, molim vas, napustite naš stan. Sad.
Izbacuješ me?
Molim vas, trebam razgovarati s mužem. Sami.
Ivane, čuješ li ti kako sa mnom razgovara tvoja žena?
Došao je trenutak istine. Marta je gledala Ivana s očajem, nadom, molbom. Što će učiniti?
Polako je Ivan ustao, prišao majci.
Mama, možda je bolje da dođeš drugi dan… Trebamo razgovarati.
Ljubica ga je gledala kao da ju je izdao.
U redu promrmljala je. Zapamti tko te odgojio! A sad ti uzima sina…
Uzela je torbu i izišla. Na vratima je prošaptala:
Ostat ćeš bez svega, Martice. Vidjet ćeš, samo želim dobro.
Vrata su zatresla. Ostali su sami. Muk, težak, gust.
Je li ti sad bolje? upitao je Ivan.
Nije odgovorila je Marta. Ivane, moramo ozbiljno razgovarati.
Opet? pokrio je lice dlanovima. Umoran sam od ovih prepirki…
Prepirki? Dakle, meni je bitnije tražiti svoje mjesto nego mirno pretrpjeti uvrede?
Nikad ne reagiraš na vrijeme, Martice, moja mama je stara.
A ja nisam? Trebam tvoju podršku, a nje nema.
Ma pričao sam ja s mamom, evo sada, zamolio sam je da ode…
Premalo, prekasno! Trebao si me braniti još kad je prvi put prozvala moju juhu. Ili kad je premetečila krevet. Ili kad si pustio da odustanemo od mora.
Mama nije ništa od toga napravila s namjerom…
Sasvim svejedno! Rezultat je taj da sam strankinja u vlastitom domu. Bojim se što kupiti, smještati, jer će opet sve biti prigovor! Zar stvarno ne vidiš kako se osjećam?
Znam, opravdavaš tebe… Ali kako izbjeći rat kod kuće?
Skuži! Vidiš kako to izgleda izvana? Svašta, ali nikako pokušala je ostati smirena. Ivan, ja ovo više ne mogu. Ili postaviš granice, ozbiljne, ili više nema nas.
Pa sad sam je zamolio da ode!
To je trebalo biti prije godinu dana! Nakon toliko puta kad sam slušala obećanja, više im ne vjerujem.
Tjedan je prošao. Ivan nije pričao s majkom. Ljubica je već sljedeći dan zvala, kao da se ništa nije dogodilo. Ivan je pristao na nedjeljni ručak, nije ni pitao Martu. Kad je odbila ići, rekao joj je da se ponaša kao dijete.
Ivan, obećao si razgovarati s njom.
Budem, Martice. Samo da dođe pravi trenutak.
Trenutak nikad neće doći sam, njega treba stvoriti.
Nemoj sad na mene, dosta mi je i na poslu…
I Marta je opet popustila. Uvijek je bilo nešto stres na poslu, “nije vrijeme”, “pusti sada”.
A Ljubica je samo jačala tempo. Pozivi, dolasci, kritike, uvijek sve snažnije.
Marta se gubila. Na poslu pogreške, zaboravljala važna imena, obaveze. Šefica ju je pozvala nasamo.
Marta, što se događa? Zadnji projekti kasne, kvaliteta pada. Trebate li uzeti godišnji?
Godišnji Onaj koji nikad nisu otišli jer je vikendica bila važnija.
Ne, hvala, ispravit ću se.
Ali ništa nije bilo u redu. Kod kuće, napetost je bila neizdrživa. Razgovori s Ivanom završavali su svađom. Svaki pokušaj razgovora završavao je njegovim optužbama da Marta dramatizira, a ona se osjećala nevidljivom.
Jedne večeri, nakon što je Ivan opet otišao Ljubici pomoći oko nabavke, Marta je shvatila došla je do kraja. Ne može više. Ne može biti supruga čovjeku koji nije njezin saveznik. Ne može živjeti u domu koji nije njezin.
Nazvala je Mirnu.
Odlazim, rekla je iznenađujuće mirno. Ne mogu više. Spakirat ću se.
Jesi li sigurna? Mirna je bila zabrinuta.
Jesam. Dala sam sve. Pokušala pričati, objašnjavati, moliti Nije uspjelo. Ivan me ne čuje. Ne mogu biti više dio tog pakla.
Gdje ćeš?
Kod tebe, ako može, par dana. Onda ću iznajmiti stan.
Naravno, možeš doći kad god želiš.
Marta je brzo pakirala, samo najnužnije stvari. Kad je začula ključ u bravi, srce joj je stalo Ivan se vratio prije nego što je očekivala.
Stao je na vratima, gledao otvoreni kofer.
Što radiš?
Pakiram se. Odlazim.
Odlaziš? Kamo?
Od tebe. Ivane, ne mogu više živjeti ovako.
Pokušao ju je zaustaviti, uhvatio za ruku.
Martice, zašto tako naglo?
Okrenula mu je lice, u očima su joj bile suze.
Naglo? Ovo traje već dvije godine. Dvije godine molim te da postaviš svoju majku na mjesto. Dvije godine ti šutiš. Dvije godine se nadam da ćeš me čuti. Ali uvijek izabereš nju.
Nisam je izabrao! Samo želim dobre odnose…
Ne može oboje. Moraš odlučiti.
To je ultimatum?
Zovi kako hoćeš. Umorna sam. Umorna od borbe za mjesto u tvom životu. Više ne mogu.
Ostat ću, riješit ću! Samo ne idi! Obećajem!
Ivane, tvoje obećanje više nema težinu. Prečesto sam ga čula.
Pa što želiš da napravim da ostaneš?
Martina je zatvorila kofer, sjela na krevet. Pogledala ga čovjeka kojeg je beskrajno voljela, zbog kojeg je sanjala sreću.
Želim da izabereš mene tiho je rekla. Djela, a ne riječi. Da razgovaraš s majkom i postaviš granice. Da je upozoriš da ne može dolaziti nenajavljena, da me ne može kritizirati, da ne može planirati naš život umjesto nas. I da ih braniš, bez iznimke.
U redu Ivan je kimnuo. Obećajem, napravit ću sve, samo ostani…
Odlazim kod Mirne, na tjedan dana. Ako budeš iskreno razgovarao s majkom i stvarno bude drugačije, vratit ću se. Ako ne… Ivane, ako ne, moramo razmisliti o razvodu.
Teška riječ razvod odzvonila je stanom. Ivan je problijedio.
Martice, ne možeš otići tek tako! Mi smo obitelj!
Obitelj je kad dvoje zajedno gradi dom. Ne kad se jedna strana stalno podređuje drugoj. Umorna sam biti treća osoba u vlastitom braku.
Stala je na vrata. Okrenula se.
Volim te, Ivane. Ali više neću žrtvovati sebe zato da bude tvoja majka zadovoljna. Izbor je tvoj.
Vrata su se zatvorila. Marta je sišla niz stepenice, sjela u taxi. Kad je auto krenuo, prvi put se rasplakala, posve, duboko za onu naivnu djevojku koja je vjerovala da ljubav sve rješava. Za sve nade koje su umrle. Za brak koji je mogao biti sretan da nije bilo stalnog nametanja izvana i šutnje onoga do kojega joj je najviše stalo.
A kod kuće, u praznoj spavaćoj sobi, Ivan je stajao sam i prvi put shvatio da bi mogao izgubiti svoju ženu. Da je, pokušavajući udovoljiti i majci i Marti, gubio jedinu osobu s kojom je želio graditi budućnost.
Uzeo je telefon. Dugo gledao ekran. Onda nazvao majku.
Mama, moramo ozbiljno razgovarati.
Što je, Ivane? Ljubicin glas tresao se od brige.
Marta je otišla. Ako nešto ne poduzmem sad, izgubit ću je zauvijek.
Usijedila je tišina.
Otišla? Ljubica je očvrsnula. Pa možda je tako i bolje, naći ćeš drugu, koja zna što znači obitelj.
I tada je Ivan čuo ono što je Marta slušala cijelo vrijeme: prezir, osudu, uvjerenje da ona zna što je najbolje.
Mama, više neću tražiti drugu. Volim Martu. Ako želiš ostati dio mog života, moraš poštovati nas ne možeš dolaziti bez poziva, kritizirati Martu ili se miješati u odluke. Ovo je moj život.
Kako možeš tako sa mnom govoriti? Ljubica je bila zgranuta. Ja sam ti majka, život sam ti dala!
Znam, mama. I hvala ti. Ali sada imam svoju obitelj.
Prekinuo je. Sjeo na krevet, gledao kofer koji je Marta spakirala. Prvi put osjećao je da je napravio pravu stvar.
Ali hoće li biti dovoljno? Može li zaista promijeniti sve? Hoće li Marta vjerovati i vratiti se?
Tjedan dana kasnije sreli su se u kafiću. Marta je bila umorna, ali s novom odlučnošću. Ivan joj je sve ispričao. Rekao da je postavio granice i zahtijevao poštovanje.
I kako je reagirala? upitala je tiho.
Naljutila se. Ne javlja se tri dana. Ali sad ne popuštam, Martice. Sad sam shvatio gubio sam te pokušavajući ugoditi svima.
Marta je polako kimnula.
Želim vjerovati da može biti drugačije, Ivane, ali više ne vjerujem riječima. Trebam djela. Dosljedna djela.
Znam Ivan joj je pružio ruku, ona ju je oklijevajući prihvatila. Znam da nisam zaslužio tvoje povjerenje. Ali želim ga zaslužiti iznova, svaki dan.
Sjedili su za stolom, još uvijek s toliko rana, toliko pitanja. Hoće li se Marta vratiti? Može li Ivan stvarno okrenuti novo poglavlje? Hoće li Ljubica prihvatiti nove granice ili ih opet pokušati premostiti? I je li jedno priznanje jedno, ali konačno dovoljno za popravak onoga što se toliko dugo kvarilo?
Kraj njihove priče bio je nepoznat. Marta je gledala Ivana i pitala se postoji li još šansa. Vratiti se? Graditi novi brak na novim temeljima? Ili je ispravno osloboditi se i izgraditi jedan novi život?
Razmislit ću ustala je. Trebam vremena.
Koliko god treba odgovorio je Ivan. Čekat ću.
Marta je uzela torbu i na izlazu se još jednom okrenula. Ivan je sjedio, a u očima mu je napokon bilo ono za čim je godinama čeznula istinsko razumijevanje. No hoće li to biti dosta, ili su posljednje nade samo odjek prošlosti?
Odgovora nije bilo, samo veliko, teško pitanje, isto kao sve što su zajedno proživjeli.
Marta je izišla na ulicu dok je kišilo. Podigla je lice prema hladnim kapima i duboko udahnula. Ispred nje je sad bila sloboda nepoznata, ali samo je ona mogla odlučiti kojim putem krenuti: vratiti se i pokušati ispočetka, ili po prvi put prodisati sama, stvarno sama.
