5. svibnja
Ne znam kada sam zadnji put sjela i pokušala zaista zapisati što mi se mota po glavi. Danas ima toliko toga da osjećam kao da će me preplaviti.
Marija, dodaj čašu! E, vrag te odnio! Ajde, požuri! trznula sam se na ženski glas i pogledala preko ramena. Kome govorim? Soli je premalo!
Papiga je sjedila naduta na svojoj prečki u kavezu i gledala me ravno u oči. Izgledala je poprilično jadno. Bijela pera posivjela su po rubovima, na nekoliko mjesta sasvim opala. Žuta kukmica, nekada razigrana i visoko podignuta, sada je tužno ležala na tjemenu.
Posve se rastužio otkad nema Ivana. I više ne priča. Ovako se ponaša, Marija. Na tebe reagira. Zanimljivo… Sa mnom ne razgovara. Samo sjedi nadut dok počistim, nasipam mu hrane i promijenim vode. Prije je bio veseljak. Brbljao cijele dane i obožavao se kupati. Ivan bi mu zdjelu stavio na sred sobe, a on bi sretan brčkao. Kažu da papige rijetko pričaju. Ivan mi je objasnio zašto, ali sam zaboravila. Ova je papiga bila jezivo brbljava. Sad šuti. teta Zrinka prišla je kavezu i primakla veliki rupčić. Nemam pojma što s njim. Predlagala sam da ga dam u dječji vrtić za živi kutić, ali tete su se zgrozile. Svi ga poznaju! Kažu da će psovati, a roditelji bi radili scene… Meni ga je žao. Ne mogu ga uzeti kući, moji mačci bi ga smlavili. Zato dolazim svaki dan, nahranim ga i promijenim mu vodu. Što ću.
Prišla sam i prelazila prstom po tankim šipkama.
Je li star?
Tko će znati? Ivan ga je donio iz jednog od svojih putovanja, prije… petnaestak godina, mislim. Više se ni ne sjećam. Tada smo tek bili susjedi. Živi on tu otad. A tko zna koliko je imao kad ga je Ivan donio? Žive dugo. Ivana više nema, a papiga je još tu… Zrinka je zajecala i ja sam znala da će ubrzo opet plakati.
Za ova dva sata otkako sam došla kod tete Zrinke, žena je gotovo stalno plakala. Gledala sam je i uočila: ona na neki čudan način neodoljivo podsjeća na papigu. I ona je odjednom ostala sama i tužna. Izgleda da je mog tatu iskreno voljela, a ne samo zato što je bježala od samoće.
O svojoj teti nisam znala gotovo ništa, kao ni o ocu s kojim nisam pričala sedamnaest ili osamnaest godina? Da, točno! Mama je rekla da me zadnji put vidio kad sam imala dvije godine. Poslije toga od njega ništa. Onda, prošle godine, rekla mi je: “Marija, vrijeme je da ti kažem istinu.” Priznala je da je moj tata stalno pitao za mene, slao poklone i uredno plaćao alimentaciju.
Moja je krivnja, Marija! Povrijedio me i osvetila sam mu se tako što sam te sakrivala od njega. Odvela sam te daleko, znajući da neće krenuti za nama. Poslije mi je bilo žao, ali bilo je kasno, on se oženio, život nas je odveo drugim putem… tako mi je mama ispričala.
Ali, mama, čime te tako povrijedio?
Kapetan, Marija… U svakoj luci… Znaš, nisam to mogla podnijeti.
Kako si znala?
Ljudi su kod nas jezivo “dobri.” Sve znaju, svašta prenose. Kasnije sam shvatila da ne treba svemu vjerovati, ali, što je, tu je…
Gledala sam mamu tada sa žaljenjem, ali sam još više žalila što svog oca zapravo ne poznajem. Pokušavala sam ga naći, pisala na zadnju adresu koju je mama znala, čak otišla tamo. Stan je, naravno, odavno bio prodan. Onda je stiglo pismo od tete Zrinke. Dva dana rješavala sam ispite i sjela u avion do Zagreba. Ako ne stignem pozdraviti oca, bar ću pričati s nekim tko ga je volio.
Oprosti što sam te kasno pozvala… Ivan mi je branio. Govorio je, ako ga se ne sjećaš zdravog, nemoj ga vidjeti bolesnog. Teško je otišao, Marija. Zadnji dani bili su mu toliko bolni da smo vikali zajedno i on i papiga. Čak ni čepići za uši nisu pomagali…
Kakav je bio? Ne pred kraj, nego inače?
Predivan, dijete. Bila sam dvaput udana prije njega, ali nitko me nije čuvao kao on, toliko mi pažnje posvećivao, svaku sitnicu. Pratila sam kad idem van je li mi dovoljno toplo… teta Zrinka je opet zaplakala. Obožavao je kuhati, stalno je pekao kolače. Smijala sam se i govorila kako ću se toliko udebljati da neću moći proći kroz vrata, a on bi rekao da će me takvu još više voljeti! Obožavao je spremati zimnicu, moj balkon je pun staklenki. Nikako ga nagovoriti da prestane. Govorio je: “Podijelit ćemo.” Volio je to. I čula si! “Premalo soli…” Nije on zvao svoju prvu ženu Zlatu ovako, samo je tako gunđao kad bi planuo. Imao je talenta za psovanje, ali s damama je uvijek bio pristojan, to mu je bila crta karaktera.
Mogu li nešto pitati?
Naravno. Pitaj što god hoćeš. Shvaćam da si radoznala. On je cijelog života žalio što ti nije mogao biti otac onako kako si zaslužila. Poštovao je mamu tvoju, ali je patio što nije inzistirao na zajedničkom vremenu. Ne zamjeri mu, Marija. Izvana je djelovao hrabro, a zapravo, sve ga je duboko pogađalo.
Prešla sam prstom preko kaveza. Papiga me gledala znatiželjno, ali tupo.
Za nekoga je bio dobar i pažljiv, a sa mnom nikad nije progovorio ni riječ…
Boli te? teta Zrinka me pogledala odozdo sa stolca. Imaš pravo. Nije dovoljno voljeti izdaleka. On je puno griješio. Znam. Mnogo sam ga puta pitala zašto ništa ne poduzme, nikad mi nije znao reći. Kad se razbolio, rekao je samo jedno kasno je.
Bolje ikad nego nikad! odrješito sam protresla glavom. Ali što sada? Koliko god se ljutimo, vrijeme ne možemo vratiti. Neću mu zamjeriti.
Eto, pametna cura. Bit će mu lakše, gdje god bio, kad znaš oprostiti.
Zrinka je ustala, otvorila ladicu na komodi i izvadila zeleni baršunasti etui.
Ovo je za tebe. Naredio je da ti predam ako dođeš.
Uzela sam ga, ne otvarajući odmah.
Što je unutra?
Vidjet ćeš. Ovo su papiri od stana. Sutra idemo kod javnog bilježnika. Sve mora biti po zakonu.
Zašto kod bilježnika? iznenadila sam se. Mislila sam da ste vi naslijedili stan…
Gluposti, Marija! Zrinka je tužno nasmiješila. Jedina si nasljednica. Na tebe je ostavio sve. Napisao je oporuku, da nema poslije natezanja.
Šutjela sam, pogledavajući papigu. Opet se skupila, pomalo kao bijedan grumen perja.
Što ćemo s njom?
S Kapom? Vidjet ćemo. Možda uspijem naći nekoga tko će ju uzeti.
Ne moraš! odlučno sam prišla kavezu i otvorila vrata.
Pazi, Marija! prestrašila se Zrinka, ali više ništa nije rekla.
Ugurala sam ruku i polako je primakla ptici.
Kapa, ideš sa mnom?
Lagano sam je pogladila po krilu.
Znam da ti fali Ivan. Znam da ti ga ne mogu zamijeniti. Ne znam ni zimnicu raditi… ali naučit ću! Pomozi mi, može? Ajde.
Izvukla sam ruku i ostavila otvoreno. Kapa je zastala, a onda nespretno izašla pa zatetersala po stolu prema meni.
Pazi to! Ja sam je pokušavala izvući satima, a tebe je odmah poslušala! teta Zrinka se nasmijala kroz suze. Osjeti ona, valjda…
Dobra je to ptica! pogladila sam je opet. Treba je malo izliječiti. Jelda, Kapa?
Tablete? Ti nisi normalna, Marija! podigla je krila i živnula. Natoči mi malo! Malo, daj mi ogurkom, ogurkom!
Nasula sam joj svježe vode uz smijeh.
Vodim je sa sobom.
Tako smo drugi dan dogovorile sve kod bilježnika, a ja sam odletjela natrag u Rijeku. S Kapom u transporteru, torbom u ruci i nervozom.
Tata, baština od tebe baš je posebna, šaputala sam sebi, provlačeći kavez kroz gužvu.
Mama me dočekala na vratima.
Marija! Čekam i čekam! Što je to?
Nasljedstvo! stavila sam kavez na pod i izgrlila ju.
Kako si? Tatjana me gledala u oči.
Dobro sam. otpuštam kosu, kovrče padaju. Uf, boli me glava! Treba mi dobra klinika.
Što je bilo, bolesna si? zabrinuto pita.
Ne ja. Treba mi veterinarska klinika.
Prestrašila si me! nasmijala se napokon. Za što?
Sad imamo životinju. Papigu!
Podigla sam kavez i maknula navlaku.
Vidi, kakva ljepotica!
Kapa se razbarušila, gledajući mamu.
Izgleda prilično poderano, dijete…
Pogledaj se! Vrag! Rekla sam ti, premalo soli! nastavila je ona nešto brbljati, a ja sam je zatvorila.
Mama je iznenađeno gledala u kavez.
Što je ovo, Marija?!
Samo papiga, mama.
Kliniku smo brzo pronašle. Veterinari su mi uskoro počeli davati popust, smijući se Kapinim dogodovštinama.
Nismo imali veseljaka poput Kapice!
Da, i cijena joj je kao maloj državi! uzdisala sam. Kapa, molim te, ozdravi!
Papiga me gledala, kukmica joj je sada veselo stajala na glavi.
Cijenjena ptica! Pametna! kimalo bi sebi, šećući po prečki.
Nitko ne raspravlja! dodala bih vodu. Hoćeš da ti stavim vodu u lavor? Da se kupaš?
Pusti gluposti, ženo! Mi se malo znamo! izvukla bi se iz kaveza i šetkarala mojim radnim stolom.
Brinula sam o Kapi, a uskoro se vratila na fakultet. Svakog jutra mama bi vodila papigu na terapiju, a ja bih po dolasku jurila do kaveza.
Bok, Kapa!
Ti si takva! Gdje si bila? Vrag! Natoči mi! Dobra papiga, pametna!
Mama bi rasla u očima od smijeha i nevjerice kad bi Kapa počela psovati.
Kako možeš tako biti vesela? pitala bi uz osmijeh.
Ma, mama, slušaj je! Zna što govori. Mislila sam da papige samo ponavljaju, ali ova je drugačija. Pametna ptica!
Pametna ptica! hvalila bi se.
Za pola godine, Kapa je bila neprepoznatljiva. Sjajna, velika ptica, svi su je željeli upoznati i slikati se. Na društvenim mrežama brzo je stekla slavu.
Imaš i vlastiti hashtag, Kapa!
Ja sam lijepa! čistila bi perje.
Itekako! govorila bih gledajući se u ogledalo. Malo tvoje ljepote i šarma da mi daš, možda bi me Ivan primijetio…
O, žene! Cijenjena ptica! Voljeti treba!
Hvala! tresla bih glavom, kovrče poletjele. Kako da privučem njegovu pažnju?
Pjesmu! Kapi pjesmu pjevaj!
Slušala bih je u čudu i pomislila znaš što? To je ideja!
Volim pjevati, odmalena. Sa šest godina osvojila sam prvu nagradu na natjecanju u Puli pjevajući “Vodu s izvora”, dvorana je pljeskala djevojčici kovrčave kose.
Treba te dati u glazbenu školu! rekla je mama toga dana, poklonivši mi školjku.
Bila je to odlična odluka. Voljela sam glazbenu. Uvijek sam bila solistica, profesori su me molili da nastavim, ali ja sam odlučila postat ću liječnica.
Zašto, Marija? Talenat takav, pa ti…
Tako treba. Vjerujem u moć umjetnosti, ali više vjerujem u snagu skalpela.
Mama je prvo bila iznenađena, ali brzo je razumjela koliko mi je važno. Tri godine sam učila kao nikad. Mama je radila dan-noć, “dim mi na uši izlazi” govorila je uz šalicu čaja i tanjurić meda.
I meni, mama! ispijala bih čaj na iskap i trčala knjigama. Kemija, biologija, ono što me čeka ne znam ni sama.
Trčala sam između repeticija i predavanja, često bez glazbe u ušima. Glazba je ostala pozadina. Danas, zahvaljujući Kapi, opet sam zapjevala.
Kapice, ti nisi samo pametna ptica, ti si genije! Reci opet!
Genije, Kapica! Genije!
Uzimam gitaru, sjedam na pod. Kapa sjedi preko puta, podiže kukmicu, širi krila i sluša. Moj glas bistriji je nego ikad dok prelazim kroz refren pjesme. Kapa je ushićena.
Sviđa ti se, ptičice?
Vrag! zameškolji se, zaboravi sve nema što reći.
Znaš što? To je to.
Sve je ispalo kako treba. Ivan me gledao na večeri na faksu, dok sam primala komplimente što tako lijepo pjevam.
Kako te medicina odnijela s takvim talentom?
Krišom sam držala palčeve, smiješila se Ivanu, predmetu svojih snova.
Godina dana trajali su naši izlasci, a bilo je teško. Ivan je ambiciozan, ima velike planove, ali ni ja od svojih ne odustajem.
Ili obitelj ili karijera… Kapa, ti mi reci, zašto žena uvijek mora popustiti?
Treba zimnicu raditi! Zima dolazi! I pekmez! Maline kupiti! Premalo soli!
I ti si isti! mrzovoljno sam je odgurnula.
Žene! Kapa bi se nadula i prigovarala. Voljeti, voljeti treba pticu!
Kakva ljubav je to u kojoj su važni samo tuđi interesi? I ja želim raditi, operirati, a ne kuhati cijeli dan!
Mama je tiho zatvarala vrata kad bih se svađala s Ivanom. Nikad se nije miješala. Čekala bi da joj se povjerim.
Mama?
Stajala je leđima okrenuta prema meni, stezala usne da ne otkrije osmijeh.
Reci, dijete.
Moramo razgovarati.
Skuhala je tursku kavu, izrezala rahatlokum, kako volim. Gledala me pažljivo i tiho čekala.
Što?
Ivan mi je zaprosio, mama.
To je dobro, zar ne? oprezno pita, jer primjećuje da sam zamišljena.
Valjda.
Što nije u redu?
Sve. Volim ga, ali bih morala odustati od svega što sam godinama gradila.
Zašto?
Ivan želi da se preselimo u Zagreb. Ondje ga čeka posao u klinici. Znaš, baš je dobar. Možda i genij.
I što te muči?
Ne želi da ja radim. Da budem doma, brinem o djeci, dok on bude kirurg, a ja supruga i majka.
A što ti želiš? mama pazi da glas ne zadrhti.
Ne znam! Nisam spremna odbaciti cijeli svoj život, ali ne mogu ga ni pustiti…
Mama se okrenula prozoru. Bože, može li biti drugačije nego kod nje? Sjetila se svog razgovora s bakom na istoj ovoj kuhinji isto pitanje, ista neizvjesnost. Koliko je puta požalila što je sve podredila ljubavi, a ostala sama dok je moj tata plovio po svijetu…
Voliš li ga?
Da.
Što je ljubav po tvom mišljenju?
Okrenula sam se prema satu, čula sam Kapu kako se igra kuglicom s zvoncem. Soba je bila puna tišine.
Ne znam, mama. Mislila sam da je ljubav kad misliš na drugo, više nego na sebe. Sad vidim da je to jednosmjerna ulica. Ako ću samo na njega misliti, zaboravit ću sebe. Ako se on odrekne svog sna, neće biti sretan…
Može li se sve spojiti?
Ne znam. Tebi nije uspjelo. Možda meni hoće?
Pričale smo još dugo i ništa nismo riješile. Kraj tjedna je bio blizu, upoznavanje s Ivanovim roditeljima samo što nije počelo. Kad je mama otpratila goste, samo sam joj rekla:
Treba mi pauza, mama. Bila si u pravu!
Što si smislila?
Ne znam. Idem spavati.
Kapa me dočekala tiho, ušuškala sam je i pokrila rupčićem.
Nedjelja je prošla u žurbi tržnica, trgovina, kuhanje. U kuhinji sam letjela, pokušavala stići sve za goste. Mama me gledala i tiho gulila krumpire.
Imaš divnu kćer, Tatjana! I pametna, i draga. Ivan je znao izabrati! Ivanova mama, Suzana, gledala me kritički, ali nisam se obazirala.
Primijetila sam kako promatra sobu, uspravno, odrješito. Kad presele u Zagreb, pomoći ćemo. Jer Ivan je naš jedini sin. Zajedno će biti lakše otplaćivati kredit…
Nema potrebe za kreditom, imaju Stan u Zagrebu, rekla je mama.
Otkud joj? Suzana meznulo upita.
Nasljedstvo od oca.
Mislila sam da ste samohrana majka. stisnula je usne, ali se brzo nasmiješila. Katica, pokaži mi svoju sobu.
Ivanova mama kao da je njuškala. Pogledala je u kavez s crtežom koji je napravila mama.
Zanimljivo.
Mama ga je crtala.
Kapa je zavrištala kad je Suzana dirnula kavez.
Što je to?
Kapa. Moja papiga.
Maknula sam krpu, a Kapa je uperila pogled, podigla kukmicu i viknula:
Suzana, vrag! Donesi čašu!
Suzana je uzmaknula. Smijala sam se. Suzana je otišla iz sobe uz psovku koja je zapanjila čak i mene.
Nakon njihove posjete, osjećala sam olakšanje.
Ivan i ja smo prekinuli nekoliko dana kasnije. Ponuda za posao iz ustanove iz snova bila je kap koja je prelila čašu. Ivan se naljutio.
Godinama ćeš biti na čekanju! Zar je to bolje nego biti moja supruga i majka naših djece?
Možda jest, Ivane. Važno mi je što biram, i to je moja odluka.
Onda nisi nikada ni voljela!
Gledala sam ga kako odlazi. Da barem znam što je to stvarna ljubav…
Shvatila sam to tek kasnije. Upoznala sam Filipa, budućeg muža, baš zahvaljujući rukama koje su ga jednom spasile iz operacijske dvorane. Filip je hodao na štakama, Kapa ga je gledala i mudro komentirala:
Cijenjena ptica! Voljeti, voljeti treba!
Smijala sam se s mamom, i kad me upitala godinama kasnije:
Voliš li ga?
Da, mama. Sada znam.
Kavez s Kapom sada stoji u dječjoj sobi. Moji blizanci nisu nikad zaspali bez Kapinog mekog brbljanja. Prijatelji često pitaju:
Zar vas nikad ne probudi?
Niti jednom! Prije bi djeca nju pokvarila. Kapa je stvarno najpametnija ptica na svijetu.
