Odgođena život
Mama, mogu li uzeti bombon iz kutije? Samo jedan! Molim te! Maja se motala oko ormarića gdje je Ivana sakrila sa tolikim trudom nabavljene slatkiše.
Ne! To je za stol. Sad ćeš sve pojesti, za Božić neće ništa ostati.
Maja se nadurila. Kakva sad razlika kad pojede bombon? Ne traži ona sve, samo jedan! Zašto mama uvijek tako? Ako je nešto fino, mora čekati, ako je nešto lijepo, to je za posebne prilike. A Maja bi tako rado uzela bombon, obukla novu haljinu koju je tata donio iz službenog puta u Zagreb i otišla kod Martine. Njoj mama ne brani nositi nove stvari u vrtić. Istina, Maja je nekad čula kad je netko govorio da joj mama sama šije većinu odjeće. I što onda? Martina je uvijek najljepša u grupi. A Maja uvijek nosi svoju staru haljinicu na točkice koja joj je već dosadila.
U to vrijeme Maja još nije shvaćala koliko su slatkiši i nova odjeća njenim roditeljima teško dolazili. Majka je radila u knjižnici, a otac je bio inženjer. Otkako zna za sebe, Maja je slušala riječ nabaviti. To je značilo da će jednog dana dobiti nešto novo, što se ne može kupiti u trgovini. Tako je dobila lijepe cipelice, a mama nove čizme. Istina, nakon toga su skoro mjesec dana jeli samo tjesteninu i krumpir, ali mama je bila toliko sretna da ih prvih dana nije htjela ni nositi, samo je gledala u njih. Iz nekog razloga, Maja je te čizme zapamtila do najsitnijeg detalja i kao odrasla uvijek bi se sjećala svake ogrebotine, svake oštećene potpetice.
Vremena su se promijenila i uskoro je u dućanima bilo svega, dječje odjeće, slatkiša, nije više bio problem razveseliti dijete nečim posebnim. Problem su postale kune. Maja je bila u osmom razredu kad je tata jedan dan došao iz smjene i rekao sav sretan:
Primljen sam!
Maja tada još nije znala što to znači, ali osmijeh roditelja najavio je dobro. Zaista, zajednička firma gdje je sada radio bavila se elektronikom i tatina stručnost našla je pravo mjesto. Maja je primijetila promjenu kod uvijek zamišljenog, često zabrinutog oca. Napokon je našao svrhu, otkrio novu snagu. Pokazalo se da je sjajan organizator i karijera mu je krenula uzlazno.
Život je postao lakši. Mama više nije sjedila navečer s bilježnicom tražeći kako da izvuče kunu za Majinu novu majicu. Pojavile su se prve traperice, tenisice i ostalo. Maja je odustala od želje da upiše obrt i odmah počne raditi, odlučila je ići na fakultet. Roditelji su je podržali. Dvije je godine provela u knjigama, zaboravljajući izlaske i prijateljice, izvrsno položila prijemni i postala studentica. Sad bi mogla predahnuti, ali Maja nije tako mislila. Prvo diploma, posao, pa onda sve ostalo. I to joj je uspjelo. Crvena diploma, dobro radno mjesto gdje ju je otac preporučio zahvaljujući novim poznanstvima. I sve je izgledalo kao ostvarenje sna! Sad može misliti na sebe, možda na obitelj. Ali Maja je i tu odlučila drugačije. Karijera! Da više nikad ne brine što će odjenuti, gdje će stanovati I to je uspjela. Roditelji su bili presretni. Pametna, uspješna, sama si je kupila stan i auto. Putuje po Europi na godišnji. Ali sama.
Njoj to nije toliko smetalo. Nikad nije bila prevelika dobrica, imala je udvarače, ali nikako ozbiljno nešto. Zašto? Mlada je, još puno toga treba stići. Djeca će doći tada će biti kasno za sve drugo.
Prvi ozbiljni odnos Maja je imala tek s trideset i pet. S Markom je bila kolegica, godinama su dijelili iste uredske hodnike, ali bez puno razmjene. Nije joj padalo na pamet da se njemu sviđa. On je bio zgodan, pametan, šarmantan sve što je ona cijenila kod muškarca. Marko nije dugo okolišao kad je na jednom druženju, dok su plesali i Maja mu je umorna naslonila glavu na rame, jednostavno rekao:
Udaš se za mene? Oboje uspješni, nije nam trideseta u džepu, vrijeme je za obitelj. Sviđaš mi se već dugo. Zapravo, više od toga. Majo, volim te!
Maja se tada tiho nasmijala:
Marko, kakve bedastoće! Imamo vremena!
Ali ujutro, kad se probudila, pogledala mu je u oči i, ni sama ne znajući zašto, rekla:
Pristajem.
Bila je to svadba za pamćenje, presretna mama Ivana kojoj je već nestala nada za unuke, i tri godine poslije, u kojima je Maja shvatila da su svi njeni uspjesi ništavni u odnosu na ono što je dobila čekajući toliko dugo ono što se pokazalo najvažnijim.
Nema ga Više nemam budućnosti, mama Maja nije mogla ni plakati, držeći u rukama nalaze. Zašto sam bila tako luda?
Srce moje, ne sudi odmah. To je samo jedna klinika. Medicina svaki dan napreduje. Sve se može promijeniti.
Kada? Maja je bacila papire na pod, raspali su se po dnevnom boravku.
Tamo je sve ostalo skoro kao nekad. Roditelji su se čvrsto držali da ne uzmu ni lipu Majinih kuna za popravak ili namještaj, iako otac nije više radio i bio je teško bolestan, a majka je ostajala doma, bojeći se ostaviti ga samog. Maja je ipak nešto radila, iako ih nikad nije slušala, ali sve se uglavnom svodilo na to da se njihova smočnica i hladnjak redovito pune istim stvarima kao kod Maje, a stari namještaj je dobio novu patinu kroz restauraciju. Vintage pa što. Stan su obnovili prije deset godina i sad, gledajući u jednu točku na zidu, Maja pomisli da bi već trebalo obnoviti tapete, izbrusiti parket. Čudno je koje gluposti upadnu u misli kad propada nešto što si tako teško gradila
Mama, zar ne razumiješ? Vrijeme je baš ono što nemam
Ostale su dugo sjediti u dnevnoj, upijajući sumrak, ignorirajući zvonjavu telefona. Maja je čas plakala, čas se smirivala, ali šutjela je, nije željela raspravljati o stvarima koje ne traže rasprave. Konačno, podigla je glavu, jedva raspoznajući lice majke u polumraku i tiho rekla:
Hvala, mama…
Zašto, Majo?
Što si me saslušala. Više nemam kome drugo reći. Niti više nekome trebam.
Kako možeš tako govoriti?! Ivana joj je pokrila usta dlanom. Potrebna si meni! Tati! Marku!
Marku više ne.
Zašto, Maja?
Jer je to moj problem, ne njegov. I njemu vrijeme curi. Možda će još imati djecu.
Maja je ustala, kratko zagrlila mamu i, ne slušajući dalje njezine riječi, krenula kući.
Ne brini, neću se izgubiti. mahne mama, pošalje poljubac i zatvori vrata za sobom, a Ivana klone na stolicu u hodniku. Zašto, Bože moj? Zašto baš njena kći?
Nije joj se žurilo kući pa je skrenula na riječku šetnicu. U ovo doba godine nije baš ugodno, ljudi gotovo i nema. Samo kojeg vlasnika psa ili stariji par koji, uvijeni u kapute, žure, ponekad si dobace riječ-dvije.
Maja ih otpusti pogledom i iznenadno ponovno brizne u plač. Nekad je i ona sanjala da će do starosti biti zajedno, razumjeti se na mig, da će imati svoje i zajedničko A sada toga više nema Odjednom je shvatila da je zapravo cijelo vrijeme voljela Marka. Bojala se to sebi priznati, odgađala očigledno kao i sve drugo I sad to više ništa ne znači. Jer kad voliš, moraš misliti na drugoga, ne na sebe
Gledajući u hladnu, sada tako stranu rijeku, sjeti se kako je ovdje šetala s roditeljima. Kako je odgađala tren kad si je mogla priuštiti jedini slatkiš za taj izlet. Sladoled se ponekad kupovao, bez obzira na vrijeme. I, čudo, nikad nije grlo zaboljelo, čak ni zimi Sa svojom djecom neće tako šetati
Podigne glavu s tamne površine uz rub vode i zatrese kosom. Dosta! Samosažaljenje ništa ne mijenja! Treba ići dalje Pronaći nešto što će joj dati snage da živi. Nekako sada svi njezini uspjesi gube vrijednost, jasno vidi da ni karijera ni bilo što drugo ne može zamijeniti gubitak koji je osjetila. Treba tražiti novo. Samo što? Na to za sada nema odgovor. Ali ima jednu hitnu stvar za riješiti. Jer, njezino vrijeme još je njeno, Markovo već ne.
Pođe prema autu i zastane. Oko auta se motaju neki dečki, petnaest-šesnaest godina. Osjeti neku hladnu ravnodušnost pa što, dogodilo se ili ne, kakve veze sad ima?
Gurne ruke dublje u džepove i priđe im.
Dečki, što se zbiva ovdje?
Okrenu se prema njoj.
Vaš je ovo auto?
Moj.
Tamo ispod haube! Treba otvoriti… Izvući! počeli su svi odjednom, i Maja je shvatila da joj nisu prijetnja.
Jedan samo recite, ne razumijem vas.
Najniži iziđe naprijed. Glavni, pomisli Maja.
Unutra je mače. Vidjeli smo kako se zavuklo pod auto, možda je još u kotaču ili se uvuklo dalje. Treba ga izvući, ozlijedit će se.
Stvarno?
Stvarno. Sad je hladno, životinje se zavlače u aute.
Otvori auto, digne haubu.
Majko moja! pobjegne joj kad dečki izvade crno mače koje se grčevito otima.
Grize ko vrag! nasmije se glavni dečko i pruži Maji mačića. Evo, držite!
Meni? u čudu prihvati mačića. Što ću s njim? Nikad nisam imala mačku.
Snaći ćete se! Samo ga nahranite dobro.
Dečki se nasmiju, krenu dalje, ali Maja ih pozove:
Čekajte! pretraži džep i izvuče novčanicu. Životinji treba ostaviti miraz, tako moja mama kaže.
Dečki zahvale, mahnu joj i odu.
Maja sjedne u auto i zagleda se u mače.
I što ću sad s tobom?
Mačić se udobno smjesti na njenim koljenima i počne preljubazno prediti.
Shvatila sam Evo, ostala sam sama, sa mačkom Baš kako treba Maja upali auto i zakopča se. Idemo kući!
Odgodi razgovor s Markom za jutro, ostatak večeri protrlja s mačićem.
Odakle ti toliko buha, bože dragi! Katastrofa! Na što sam ja pristala Maja ga kupa u kupaonici, Marko drži ručnik.
Čudno.
Što čudno?
Mačke inače mrze vodu, ovaj ne protestira, samo prednje šape.
Još prede! Imaš li motora pod rukom?
Izvadi mokrog mačića iz lavaboa, zamota u ručnik.
Dosta! Idemo jesti!
Kad se mačić najede i sklupča do Maje na kauču, Marko ipak pita:
Majo, što ima novo?
Duboko udahne. Možda je bolje ujutro, ali što odgađati.
Razvodimo se, Marko.
Molim?! Zašto?
Djecu ne mogu imati. Samo moja krivnja. Ali ti još stigneš naći nekoga i postati tata.
Marko pogleda ženu kao da je prvi put vidi.
Al’ ti misliš da sam robot? Ako želim jednu super, ako ne, drugu. Nije mi najvažnije u braku imati djecu. Želim tebe ne neku bolju opciju. Ali ti si to sama odlučila.
Marko ustane, uzme usnulog mačića i kaže:
Spavam večeras u radnoj. Laku noć.
Maja kimne i kad izađe, tiho zajeca. Tako je uvijek, ali crv sumnje je gricka. Sad tako govori, a nakon nekoliko godina?
Prebire po mislima cijelu noć. Analizira svoj i Markov život. Računica uvijek pokazuje da je njena odluka jedina ispravna. Trenutačno plemenitost zna biti dugoročna žalost. A Marko joj nikad neće reći, jer je dobar čovjek.
Zaspe pred jutro, zgrčena pod dekom, glavu na naslonu. Ne čuje Marka kako se sprema, mačića hrani, izlazi. Probudila se u podne, pokrivena dekicom. Na stoliću je poruka: Vraćam se navečer razgovarat ćemo. Ne nadaj se da odeš od mene. Ne dam te! Volim te.
Mačić sjedi do njenih nogu, gleda je zelenim očima.
Što? ustane, svaka kost boli. Kavu bih.
Prvi put se zadnjih dana osmjehne, gledajući kako mačka juri u kuhinju.
Brzo si se domaćio
Kuhajući kavu, shvati da joj je danas lakše nego jučer. Je li Markova poruka ili vrijeme liječi dušu, ne zna. Ali jednostavno, lakše je. Još nema oblik te misli, ali nešto neopipljivo lebdi u zraku. Treba nastaviti dalje
Nazvala je posao, ispričala se zdravljem i uzela slobodan dan. Ispunila termin za frizuru i manikuru, obukla se i izašla.
Grad je bio sav u kiši. Automobili plutaju cestama, kiša nemilosrdno pada. Do auta je skroz pokisla jer je zaboravila kišobran. Sjedne za volan, odagna misao da se vrati. Treba nešto poduzeti, ne pustiti opet suzama i mislima besciljno da je muče.
U salonu čeka dulje zbog gužve. Sjedi, lista prvi časopis pod rukom. Reklame, članci o majčinstvu Pogleda naslovnicu i gorko se nasmiješi iz svih sjajnih gluposti izvuče baš takav časopis Kak’ je tu dospio? Lista po stranici, zastane. S njega gledaju velike zelene oči dječaka. Na trenutak joj se učini da ga poznaje. Ima u tom licu nešto poznato. Razmišlja, ne da joj mira. Spusti pogled na sliku dječaka od tri-četiri godine i pročita natpis ispod.
Frizerka pogleda po dvorani, Majina stolica prazna. Nema ju, a časopis je nestao, ali nitko to nije ni primijetio.
Marko se iznenadi kad Maja upadne u ured, ništa ne kaže, ali nikad nije vidio takvu njezinu uzbuđenost.
Vidi! spusti mu časopis pod nos.
Tko je ovo?
Ne znam, Marko. Samo piše ime i godine. Ali pogledaj dobro!
Povuče ga do ogledala. Prisloni mu sliku do lica.
Nikog ne podsjeća?
Marko zagleda dječaka, pogleda su sebe u odrazu pa stane. Isti lik, samo trideset godina stariji.
Nevjerojatno, ha? Maja drhti čekajući odgovor. Ima osjećaj da o ovome ovisi cijeli život.
Nije riječ Marko pročita potpis i još se više začudi. Jesi li sigurna?
Nisam. Ništa ne znam. Možda ima roditelje, možda ne. Ali ja više ništa ne želim odgađati!
Stipu su uzeli iz doma za djecu nakon pola godine. Dvije godine kasnije, u istom časopisu Maja pronađe sliku djevojčice koja je ubrzo postala njihova Mara. Mala je imala godinu i pol, druge mame nije ni znala. Maja joj je bila sve. Pet godina kasnije Maja, uvjerena da su promjene u tijelu predmenopauza, ostane u šoku na pregledu:
Doktore, šalite se, to nije moguće!
Lana se rodila na vrijeme i iznenadila sve u, sada velikoj, obitelji.
Ivana je još stigla dočekati unuku. Otišla je godinu dana poslije Laninog rođenja. Teška bolest je uzimala snagu, ali Ivana se nije predavala, sve je vrijeme bila s unucima.
Vi ste moja radost U vama je moj život
Nakon majčine smrti, Maja je čistila stan roditelja i spremala oca za preseljenje k sebi. U kutu ormara pronašla je kutiju. Otvorila je, pa zajecala toliko glasno da su se djeca preplašila.
Mama! Što je bilo? Stipe je pojurio do nje.
A Maja je izvadila iz kutije stare čizme i, privijajući ih, plakala. Držala se kroz sve teško, ali sad se raspala.
Mama, što plačeš? Mara joj priđe, pokuša pogledati u oči, nije mogla pa je samo zagrli i i sama zaplače.
Lana krene za njima, a Marko i Stipe, dignuvši ruke, zaustave histeriju.
Ajde, mir. Majo, što je bilo?
Djevojčice utihnu i gledaju oca. Sada se može biti siguran, mama više neće plakati.
Oh, Marko to su njezine Cijelo vrijeme je čuvala
Maja odloži čizme i ponovno pogleda u ormar. Tamo, na policama, složena dotica, sve što nije uzela kad se udala pravdajući se novim uređenjem koje nije moglo podnijeti stare stvari. Sad, vadeći ih, shvaća da ih je mama pažljivo čuvala. Mali platneni vrećice s lavandom, još uvijek nose slab miris. Tu su i davno kupljene plahte, čipka je požutjela, vezeni motivi izblijedili
Marko kako to, a? Čovjeka više nema, a stvari su ostale Zašto? Zašto uvijek sve odgađamo? Ne uzimamo više od života sada, nego odgađamo za neko jednom koje možda nikada ne dođe To nije pošteno
Marko zagrli suprugu. Što reći? Maja je u pravu.
Lana se zavrti oko mame, primi je za nogu, digne zelene oči kao tata i brat.
Mama!
Maja se ukoči, ne vjeruje što čuje, Marko kimne, ona klekne:
Ponovi!
Mama! Lana joj skoči u zagrljaj. Mama
Stipe i Mara zaplješću.
Napokon je rekla mama! Stipe namigne ocu. Sad moraš u zoološki.
A kada? Mara skače od uzbuđenja. Za vikend?
Zašto čekati vikend? Maja poljubi malenu i nasloni nos o njezin. Ne treba odgađati ono što možemo raditi odmah. Idemo sad!
Pogleda razbacane stvari po podu. E to se može ostaviti za kasnije. To sad zna.
Vozila je, slušala kako se dječak i djevojčice smiju straga i razmišljala kako još ne zna kako učiniti djecu posve sretnom. Možda to nitko ne zna. Ali će ih barem pokušati naučiti onoj jednoj jednostavnoj stvari. Da ne treba odgađati život. Jer to kasnije je štogod, samo ne pouzdano. Kad pomisliš da je trenutak blizu, sve se promijeni i možda ne dođe nikad.
A sladoled?
Sad? Stipe se začudio. Mama, nismo još ručali!
Stignemo. Što kažete?
Da! svi zapljeskaju, a Marko se nasmije.
Ma, ti ih stvarno maziš.
Kako drukčije, tata! Kad ako ne sad?
