Marijana odlazi roditeljima za Novu godinu, a muževa obitelj bjesni kad doznaju da će sami morati pripremiti slavlje
Misliš da ne primjećujem?
Marijana to izgovara navečer dok vadi namirnice iz vrećica kupljenih u Kauflandu na stol. Viktor sjedi na kauču s mobitelom i ne diže ni pogled.
O čemu pričaš?
O tome da već sedam godina svaku Novu godinu stojim za štednjakom dok tvoja mama i Ljiljana sjede za stolom i komentiraju kako sam ostarjela. Više to neću raditi.
Viktor se trgne, odvraća pogled od ekrana, okreće se prema njoj.
Što ti je sad? To nam je tradicija. Dolazi mama, Ljiljana s obitelji, djeca. To je obitelj.
Ne, to je tvoja obitelj. Ja sam kod vas kao kuharica. Ove godine, ja i Kosta idemo kod mojih. Tata je napravio klizalište, sin o tome sanja već mjesecima. Možeš s nama, a možeš i ostati doma. Kako želiš.
Viktor ustaje, lice mu postaje ozbiljno.
Ozbiljno misliš? Marijana, nije to izvedivo. Svi računaju na nas. Mama je već sve kupila, Ljiljana nosi poklone. Ti ćeš svima pokvariti praznik!
Marijana se naglo okreće.
U ruci joj je mreža s lukom, baca ju na stol.
Svima? Viktore, baš me briga za sve te svima. Imam trideset osam godina i dosta mi je života koji je prikladan svima osim meni.
To ti je dužnost kao ženi! Tko će kuhati?
Nemam pojma. Možda tvoja mama? Možda Ljiljana? Možda ti, kad već sve znaš najbolje.
Viktor prekriži ruke, podrugljivo se nasmije.
Ma daj, ne ideš ti nikamo. Malo ćeš se ohladiti pa ti sve proći.
Marijana ga ignorira, okreće mu leđa. Viktor ostaje još malo u hodniku, pa slegne ramenima i vraća se na kauč. Siguran je da će ju proći za dva dana.
Ali, nije ju prošlo.
Jutro 30. prosinca. Marijana budi Kostu rano.
Spremaj se, idemo kod djeda.
Dječak skače iz kreveta.
Ozbiljno? Kod djeda s klizalištem? Mama, ide li tata?
Ne, tata ostaje doma.
Kosta se namršti, ali mu osmijeh brzo ponovno zasja.
Mogu li zvati Jakova iz razreda?
Naravno.
Viktor izlazi iz spavaće sobe dok Marijana zakopčava kofer.
Što ti to radiš?
Upravo ono što sam rekla. Idemo.
Marijana, ovo je suludo! Dođi sebi!
Gleda ga mirno, hladno.
Upravo mi se vratio razum. Prije sedam godina sam ga izgubila.
Uzima torbu, zove Kostu. Viktor stoji u hodniku i ne vjeruje da se ovo zaista događa. Vrata se zatvaraju. Ostaje sam.
Navečer 31. prosinca, oko pet, Viktor paničari po kuhinji s kokoši u ruci. Ne zna odakle početi. Hladnjak gotovo prazan. Marijana mu, naravno, nije kupila ništa unaprijed. Zove mamu.
Mama, dođi čim prije, treba mi pomoć. Marijana je otišla svojim, ja sam sam.
Tišina, a onda ledeni glas.
Kako to otišla?! Joj, Viktore, jesil’ ti normalan? Ja neću kuhati na praznik! To je zadaća snaje. Nek’ se odmah vrati.
Ali mama, ne znam ja…
Nije to moj problem. Dolazim u osam kao i dogovoreno. I neka bude stol pun.
Spušta mu slušalicu. Viktor ostaje zatečen. Nakon desetak minuta zove Ljiljana. Glas joj puca od ljutnje.
Što, ti se šališ?! Mama mi je sve javila! Marijana otišla, a mi da sjedimo kod tebe gladne? Ili da ja budem kuharica u tuđoj kući, jel’? Ti nisi normalan! Mi s djecom idemo kod mame. I nju vodimo sa sobom. Slavit ćemo kako treba, a ti se misli sam sa svojom pametnom.
Dolazi tišina. Viktor sjeda za stol. Kokoš odmrznuta, povrće neoprao. Sat pokazuje pola šest. Shvaća: ostao je skroz sam.
U osam navečer Viktor sjedi u autu pred kućom Marijaninog oca. Ruke na volanu, na sjedalu vrećica sa šampanjcem i kutijom Bajadera. Nema pojma hoće li ga primiti. U dvorištu lampice svijetle, po klizalištu jure dječaci. I Kosta među njima sretan, crvenih obraza.
Izlazi, penje se do ulaza. Vrata otvara tast, gospodin Antun.
Aha, stigao si. Hajde, ulazi, ne stoji na zimama.
Unutra miriši pečenka i borovina. U kuhinji, Marijana s majkom rade salatu, kraj njih su još dva muškarca Josip, muž njezine mlađe sestre i susjed. Smiju se, pijuckaju kuhano vino. Marijana podiže pogled prema Viktoru ravnodušno, bez ljutnje, ali i bez veselja.
Sjedni.
Viktor sjeda. Tast se sjeda pored, pruža šalicu.
Hoćeš pomoći ili ćeš samo gledati?
Ne znam ništa kuhati.
Tast se nasmije.
A znao sam ja kad sam bio mlad?! Ajde, oguli krumpir.
Viktor prilazi sudoperu, Marijana mu bez riječi pruža nož. Počinje guliti nespretno, sporo. Josip mu prijateljski tapše rame.
Ma naučit ćeš. Prvi put sam u 35 godina gulio krumpir. Sad mi žena uživa, ja kuham.
Viktor pogleda Marijanu. Ona mu ostaje okrenuta leđima, ali ramena su joj uspravna. Nisu spuštena, ni tužno pogurena slobodna. Tek tada shvati da ju godinama nije takvu vidio.
Praznik prolazi glasno, opušteno. Kosta ne ispušta djeda, stalno ga vuče na led. Marijana sjedi u crvenoj haljini, koju Viktor prvi put vidi. Pije šampanjac, smije se, priča sestri viceve. Nitko ju ne traži da skače i donosi nešto.
Viktor večer provede u tišini. Gleda ženu i shvaća da je ovdje drugačija. Nije konj za njegovu mamu i Ljiljanu. Živa je, uživa u svojoj obitelji.
Na povratku 9. siječnja, Viktor prvi progovara.
Oprosti.
Marijana okreće glavu prema njemu. Izvan prozora prolaze snježna polja.
Zašto?
Što nisam vidio koliko ti je teško. Što sam dopuštao mami i Ljiljani da te gnjave. Što sam mislio da je to normalno.
Marijana šuti.
Jesi li to zaista shvatio, ili samo pričaš da se vratim nazad?
Viktor snažnije steže volan.
Shvatio sam. Vidio sam kako kod tvojih svi pomažu. Kako Josip pere suđe i šali se. Kako si ti ondje jednostavno kćer, a ne domaćica. Postalo mi je žao.
Marijana klimne. Ne odgovara, ali se ne okreće od njega. Dovoljno.
Prošla je godina. 30. prosinca, navečer, zvoni telefon. Viktor se javlja majka.
Viktore, sutra dolazimo k vama. U osam navečer, kao uvijek. Reci Marijani neka više pripremi, budemo gladni, ja i Ljiljana.
Viktor pogleda ženu. Marijana kod prozora, slaže stvari u kofer. Kosta spava, ruksak uz vrata.
Mama, mi odlazimo.
Kamo odlazite? Sutra je praznik!
Imamo novu tradiciju. Slavimo Novu godinu onako kako želimo. Ove godine idemo s Petrovima na odmor u Ledenu bajku. Ako hoćeš, možeš nam se pridružiti.
Tišina, onda glasan uzdignut glas, uvrijeđen:
Jesi ti poludio? Što to znači da sami slavite? A ja? A Ljiljana? Mi smo vam sad tuđi?
Niste tuđi. Ali više nećemo živjeti po tvojim pravilima. Mama, volim te, ali umorio sam se praviti se kao da je sve u redu dok moja žena robuje vašem slavlju.
Sve je to ona tvoja Marijana! Okrenula te protiv mene! Nikad nisi bio takav!
Nekad sam bio slijep.
Viktor poklapa. Marijana se okreće, na usnama joj osmijeh.
Ozbiljno misliš?
Ozbiljno.
Telefon opet zvoni najprije mama, onda Ljiljana, pa opet mama. Viktor isključuje zvuk i stavlja mobitel u džep. Odlaze nakon sat vremena, dok vani pada snijeg. Kosta spava otraga, Marijana gleda kroz prozor. Viktor vozi i prvi put u godinama ne osjeća grižnju savjesti.
Na odmorištu ih dočekuju Petrovi s osmijehom, zagrljajima, šalama. U kućici miriši bor, hrana je jednostavna što su svi zajedno pripremili. Petrovi odvode Kostu na sanjkanje. Marijana se presvlači, ulijeva si šampanjac, sjeda uz kamin. Viktor joj se pridružuje.
Misliš li da će ti majka oprostiti?
Marijana slegne ramenima.
Tko zna. Nije to više tvoj problem. Odabrao si.
Viktor kima glavom. Osjeća grižnju savjesti, ali još više olakšanje. Prvi put ne duguje ništa nikome.
Ujutro zove Ljiljana. Ne Viktora Marijanu.
Ti si uništila našu obitelj. Mama dva dana plače. Djeca pitaju zašto nismo išli kod strica Viktora. Nadam se da si sad sretna, sebična ženo.
Marijana pročita poruku i pokaže je suprugu. Viktor se namršti.
Ne odgovaraj.
Ali, Marijana joj kratko odgovori:
Ljiljana, sedam godina sam spremala za vas. Nikad nisi htjela pomoći. Sad te smeta što sam prestala? Razmisli tko je tu sebičan.
Ljiljana ne odgovara.
U ožujku su svi kod njih Kosti je rođendan. Viktor zove majku i Ljiljanu, poziva ih. Dolaze obje, s kiselim izrazima. Kad je vrijeme za stol, Marijana izlazi iz kuhinje.
Tko želi pomoći s pripremom salate, sve je na stolu. Treba samo narezati povrće.
Ljiljana prekriži ruke.
Ja sam gost. Neću kuhati.
Marijana slegne ramenima.
Onda će biti kasnije gotova. Sama ću, ne žurim.
Viktor ustane i ode u kuhinju. Za njim i Kosta. Svetica nemirno gužva salvetu. Ljiljana tipka po mobitelu. Prođe deset minuta. Petnaest.
Iz kuhinje dopiru smijeh i razgovor. Svetica ne izdrži, pridruži se. Ljiljana još malo sjedi, ali ubrzo ulazi.
Marijana joj, ne gledajući, dodaje nož.
Reži krastavce. Tanke šnite.
Ljiljana uzima nož bez riječi. Svetica pere posuđe. Viktor peče meso. Kosta stavlja tanjure. Prvi put u godinama svi rade zajedno bez napetosti, bez očekivanja.
Za stol sjedaju za pola sata. Hrana je jednostavna, ali fina. Ljiljana šuti cijelu večer, ali svekrva se smekšala, par puta se nasmijala na Kostičine priče iz škole.
Na odlasku, svekrva se zastaje na vratima. Pogleda Marijanu.
Promijenila si se.
Nisam. Samo više ne šutim.
Svekrva kimne, navlači kaput i odlazi. Ljiljana odlazi bez pozdrava. No Marijana zna nešto se pokrenulo. Ne mogu se više ponašati kao prije. Zato što se Viktor promijenio. Kad se promijeni jedan, sve se promijeni.
Kasnije, dok Kosta spava, Marijana i Viktor sjede u kuhinji. Nalije joj čaj, sjedne nasuprot.
Misliš li da je shvatila?
Tvoja mama? Ne znam. Nije važno. Važno je da si ti shvatio.
Viktor joj primi ruku.
Shvatio sam. I neću se vratiti na staro.
Marijana se osmjehne. Prvi put nakon dugo vremena ne osjeća težinu. Ne duguje nikome ništa. Samo živi kako ona želi.
Snijeg pada kroz prozor. Negdje s druge strane grada, svekrva sjedi u kuhinji i pita se zašto joj se sin promijenio. Ljiljana prigovara mužu da je Marijana postala drska. Ali ni jedna ne shvaća najvažnije: Marijana se nije promijenila. Samo je prestala biti udobna. I to je njezino pravo pravo koje je izborila ne svađama, ne dramama, već jednom jasnom odlukom. Rekla je samo ne. I svijet se nije srušio. Postao je iskreniji.
Viktor gleda ženu i shvaća da nije spasila samo sebe. Spasila je njih dvoje. Jer život po tuđim očekivanjima nije život. To je sporo umiranje. A oni su izabrali živjeti.
