– Tata, stigla sam doma! I jako sam gladna!
Jelena je bacila ruksak u kut, skinula tenisice i zapjevala: Hej! Ima li još koga ovdje osim mene?
Iz kuhinje se pojavio debeli, šareni mačak, mrko mašući repom.
– Fedor, bok! A gdje je tata? Jelena ga je podragala iza uha i krenula za njim prema tatinoj radnoj sobi.
No, njezinog oca, koji bi u ovo doba već sjedio zadubljen u svoje bilješke iz fizike, nije bilo.
– Fedor! Jesam li išta propustila? Di nam je naša zvijezda? Jelena zapiljila pogled u mačka, više prepadnuta nego ljuta.
Da joj je otac išao ikuda, bez sumnje bi joj javio. Imali su dogovor jedan uvijek mora znati gdje je drugi. U životu se nikad ne zna
Njezin otac, Andrija Petrović, bio je, unatoč svojim znanstvenim uspjesima, čovjek rastrošen, često je znao zaboraviti nešto bitno. No, ništa što je vezano za Jelenu, toga se uvijek držao!
Zaboravit na kojoj stanici treba sići ili zamijeniti autobus? Ništa novo! Zaboravit što ima u hladnjaku i kupiti još pola kile kobasica i to često! Fedoru apsolutno nije smetalo.
Školski raspored, brojevi Jeleninih prijateljica i razrednice Andrija je znao napamet, mogao ih je izrecitirati u svakom trenutku. Probudi ga usred noći, odmah bi nabrojio bez greške!
Jelena je znala da postoji samo dvoje stvari koje njezin otac voli ona sama i njegova fizika.
Isto je znala zašto je važnija od fizike. Jer kad se rodila, i njezina majka shvatila da nije za majčinstvo, tata je ostavio sve i posvetio joj svu pažnju.
Majku nije gotovo ni poznavala. Otišla je kad je Jelena imala jedva godinu dana. I dotad su je rijetko viđali. S tatom i bakom živjela je u centru Zagreba, a mama bi došla, poljubila je, donijela neku preskupu lutku, koju bi baka odmah sklonila da dijete ima igračke za svoju dob, i nestala na tko zna koliko mjeseci. Mama je bila pjevačica. Imala je glas, imala je ambicije, nije željela trošiti neprocjenjiv život na pelene i kašice.
Talent, naravno, nitko nije osporavao i ubrzo je dobila angažman u Splitu, preselila se, zaklinjući se svakome da je sve to za dobrobit djeteta.
Jelena je rasla sama. Imala ogrebotina, pjevala koncerte kad je dobila zub, učila hodati I stalno je tražila nekoga tko bi bio njezina mama. Baka je to sprječavala, otac nije žurio pronaći novu ženu, pa je Jelena odlučila svog tatu će zvati mata.
Nije joj bilo čudno, jer baš on je bio taj koji je svako jutro, dok se svi još nisu razbudili, bio uz njezin krevetić, tješio je i hranio barem jednom žlicom kaše, mamio je bananom i uspijevao ubaciti nešto hrane u usta vrišteće, uvjerene da će umrijeti od gladi, Jelene.
Kašu nije mogla smisliti! Ni jednu! U vrtiću, dok su ostali gurali žlicu jedan za drugim, Jelena je izmišljala nevjerojatna mjesta i načine kako se riješiti te grozne stvari. Tete su shvatile tko je gura po igračkama, bubnjevima i kockama, pa su porazgovarale s Andrijom. Od tada, Jelena je u vrtić dolazila sita; otac je svako jutro smišljao palačinke, čokoladne kolače ili fritule, samo da se ne muči do ručka. Tete su prigovarale, ali Andrija nije popuštao ako dijete ne voli kašu, ne mora je jesti, ima i druge hrane.
Ovakav odgoj Jelenom nije razmazio, naprotiv, voljela je svog tatu toliko, da mu se uvijek pokoravala bez riječi. Nije ju trebalo kažnjavati. Dovoljno bi bilo da Andrija nezadovoljno odmahne glavom i uzdahne.
– Eh, kćeri Zašto si to morala?
I njoj bi odmah bilo jasno što je god zgriješila, moglo je biti i gore. Ispričala bi se i obećala nikad više.
Dok je baka bila živa, nije baš odobravala tu metodu.
– Razmazit ćeš je, Andrija! Ne valja to.
– A što da radim, mama? Ni mene nisi tukla ni tjerala na grašak. Objasnila si mi.
– Ej, bilo je jedared da sam o tebi slomila metlu. I dobro sam napravila.
– Kad sam pobjegao s Pašom na Savu, a tebi ništa nisam rekao?
– Upravo to! Mislila sam umrijeti! A Paša se vrati sam. Pitam gdje si? Ne znam, kaže! Ili si potonuo ili još plivaš! Bezobrazluk.
– Eh, mama smijao bi se Andrija. Pašu si tada cijelu metlu slomila o leđa! Još pamti!
– Vidiš da je pamćenje dobro! Zato ti je sada kapetan! Al znaš, bolje da se niste posvađali Svašta bi bilo drugačije. Previše je Marinka uzimala na sebe. I posvađala vas, i dijete ostavila Nije to bilo ljudski!
– Znam, mama. Ali nećemo sad o tome, a? Da Jelena ne čuje
– Nek čuje!
– Ne! bio bi odlučan Andrija. O majci ni ružno, ni dobro. Samo istinu, ali bez poniženja. Pola je Jelene tu od nje hoćeš, nećeš
Baka nikad to do kraja nije priznala, ali nije više pričala. Kad bi krenule priče, Jelenu bi slala tati:
– Pitaj njega! On je bolje poznavao tvoju majku.
Baka je umrla kad je Jelena imala četiri godine. I od tada, živjeli su sami u velikom, starinskom stanu u centru Zagreba. Stan je Andrija naslijedio nakon očeve smrti, velikog industrijalca koji je zadnjeg dana života branio tvornicu uoči privatizacije. Pridonio je novom planu, i tvornica je preživjela. Ali Jelenin otac je ostao s majkom koja se nikad nije oporavila nakon smrti muža.
Njezina baka je brzo oboljela i otišla, žaleći za toplinom koju neće moći dati unuci.
S sedam je Jelena znala ribati pod i peći jaja. S osam je sama spremala doručak i za sebe i za tatu, a s deset je bila potpuno samostalna, sa satnicom i obvezama koje su dijelili pola-pola. Jelena je čistila dnevni boravak i spavaće sobe, kuhinja i kupaona bili su na tati. Kuhali su naizmjenično. Jedina stvar koju nije željela dijeliti bila je briga za Fedora. Kad je kao mače namirisala, gladno i prljavo, pa donijela doma, odlučila je sve što se tiče Fedora, njezina je dužnost. Andrija bi ga samo povremeno nagradio nečim što nije smjela, pa bi mu Jelena prigovarala što od njega radi deblju loptu.
Mačak je sada, promatrajući je svojim zelenim, molećivim očima, posegnuo šapom za njezinom nogom.
– Što je, Fedor? Gladna si? Hajde, idemo, valjda je tata otišao u dućan. Gdje bi bio usred bijela dana?
Odgovor je brzo došao. Na stolu je bila poruka:
Jelena, pozvali su me na fakultet. Bit ću kasno. Fedor je nahranjen. Ako bude tražio još, ne vjeruj mu! Tata.
Odahnula je. Ništa strašno. Trebala je ručati, napraviti zadaću i onda na plivanje.
Povukla je kostim za plivanje s užeta sa balkona, ubacila ga u sportsku torbu i pogledala na sat.
Stiže
Pismo je stiglo još sinoć, ali Jelena ga nije stigla pročitati. Upalila je komp, maknula Fedora s tastature, kliknula na e-mail, kad su pokucali na vrata.
Zvono nisu imali otkako je bila mala bojala se glasnog zvuka. Tata ga nikad više nije uključio, a umjesto zvona, čuvar kuće bio je Fedor čuo bi svaki zvuk.
Sad se ukočio, skočio sa stola i pojurio prema hodniku.
Na vratima je bila susjeda, teta Snježana. Jeleni kao druga mama i najbolja prijateljica, iako imale skoro trideset godina razlike.
– Bogić, Jelena! Tata je morao naglo otići. Dao mi je zadatak da te nahranim i izgrlim prije treninga.
– Kasnite, teta Snježana! Već sam jela! nasmijala se Jelena i zagrlila je.
Snježanu je poznavala cijeli život. Bila je uz Jelenu kad je baka bolovala, pokupila bi je iz vrtića, pričuvavala kad je tata išao na sastanke, plela joj pletenice jer to Andrija nikad nije uspio naučiti. Za sve djevojačke stvari, Jelena bi pitala Snježanu. Nikad nije lagala Jeleni, sve je otvoreno pričala.
– Ti si prava cura! poljubila ju je Snježana u kosu i pogledala odmah u oči. Kako si? Kako je Goran?
– Ma, pusti ga! odmahnula je rukom Jelena i stavila vodu za čaj.
Kad bi Snježana pitala za Gorana, značilo je da ima vremena popričati. Zadaća može pričekati.
Po navici je Snježana dignula poklopac s lonca s ostatkom juhe i zabrinuto pogledala.
– S čim ćeš tatu nahraniti?
– Iman štrukle smrznute.
– Okej. Dok mi pričaš o Goranu, ja ću pobrati krumpir za pećnicu. Štrukle su super, ali tata ipak voli krumpir. Hajde, razveselimo ga!
Jelena nije proturječila tata je bio slab na pečeni krumpir. Prelila je čaj i taman je htjela ispričati što se dogodilo s Goranom, prije nego je poludio i pokušao je poljubiti ispred škole, kad je netko silovito pokucao na vrata.
– Uh, tko je to sad? Snježana je obrisala ruke o pregaču i otišla otvoriti.
Žena, elegantno odjevena, prošla je kroz vrata, ostavila skupi kofer u kut i klekla pred Jelenu, ruku raširenih.
– Kćeri moja! To sam ja! Zar me ne prepoznaješ?
Sve skupa djelovalo je kao loša sapunica. Jelena je zbunjeno pogledala Snježanu i samo slegnula ramenima.
– Naravno da te prepoznajem. Digni se, pod je hladan i nije čist Nisam ga stigla oprati danas.
– Bože, pa ti pereš podove?! Marina se digla, pažljivo otrevši svijetli kaput, i frknula. Uvijek ste mogli imati pomoćnicu, ali uporno to ne koristite Tata je doma?
– Uskoro će doći.
– Dobro! Nisam ionako došla radi njega, nego radi tebe, sunce! Pa što stojimo, primila si moje pismo? Ma nije ni bitno! Dođi, zagrli me! Toliko sam ti darova donijela!
Snježana je ustupila mjesto razmahu uporne goste, koja ju nije ni pogledala.
Jelena je sve gledala sa strane. Vidjela je kako mama vješa kaput, popravlja frizuru, kako nogom gura Fedora da makne šape s njezinih hulahopki. Mačak je slutio da ova žena ne nosi ništa dobro i odmah je zarežao i primio je za nogu.
– Pusti me! otresla se Marina, ne obazirući se na kćer.
– Dođi, Fedor! Jelena je pokupila mačka, povukla se prema Snježani i stegla ga. Snježana je sve shvatila i zagrlila Jelenu oko ramena.
– Tiho Tu sam ja!
Marina je neprestano govorila, otvarala kofer, vadila razne šarene poklone iz skupih dućana.
– Nisam znala koju veličinu nosiš, Andrija mi ništa nije pričao, pa sam uzela što mi je lijepo, možemo zamijeniti kad dođeš kod mene u Split A gdje je baka? Nema je? Zar nije izašla po mene? Znam da me nije voljela i da je bila zločesta, ali zbog tebe, dušo, sve bih izdržala.
Jelena je otvrdnula od šoka. Fedor je tužno zacvilio kad ga je pritisnula. Snježana joj je izvadila mačka iz ruku i odvela ga u kuhinju te ponovno zagrlila Jelenu.
– Baka nije više s nama.
Glas joj je bio grub, bez života, ali Marina je nastavila pričati.
Tad je Jelena iz sve snage vrisnula, kao nikad prije:
– Baka je mrtva! Nema je godinama! Kao što ni tebe nije bilo! Što hoćeš sad?!
Marina se zagrcnula, nije očekivala tu eksploziju, ali brzo je vratila masku.
– Nedostajala si mi!
– Ma nemoj?! Godina nije prošla? Koliko sam imala kad si otišla?
– Dušo, nisam te ostavila! Samo… dogodi se u životu Morala sam iskoristiti priliku…
Marina je zastala, Jelena joj se nasmiješila ledeno i nastavila:
– Priliku? Da, mama? Jer zašto bi netko kao ja, neka mala koja ti je pokvarila sve planove, bio važan? Pa mogu živjeti s tatom i bakom! Oni će me podizati! Tako si razmišljala, jel da?
– Jelena, zašto toliko oštro… Ja sam došla…
– I? Jelena se još više privila uz Snježanu, crpila iz nje snagu za izdržati. Zašto sada?
Nogama su joj klecale, sve teže je stajala uspravno. Snježana ju je držala još jače.
– Htjela sam… Marina joj je prišla i pružila ruku, ali Jelena je naglo iskoračila, zamalo da ne sruši Snježanu.
– Ne diraj me! sad je Jelena govorila hladnije i mirnije nego ikad, pa se i Snježana prepala tog tona.
– Jelena, što ti je?
– U redu je, Snježana…
– Jelena, mila…
– Nemojte se miješati u naš razgovor! grubo ju je prekinula Marina. Tko ste vi uopće? Nova žena vašeg tate? Sramota! Idite čistite stan! Moja svekrva kakva god bila, imala je čisto!
Snježana je odmahnula rukom i nasmijala se, a Jelena joj uzvratila osmijeh.
– Eto vidiš! Već mi se smiješiš! razveselila se Marina, a Jelena je odmah opet postala ozbiljna.
– Ne tebi! odbrusila joj je u lice. Nasmijala sam se tvojoj bezobrazluku.
– Bezobra Odakle ti takav rječnik?
– Jer ne igram se više s glupim igračkama, mama. Učio me tata. Znam puno više nego misliš.
– Pa što znaš, reci? Marina je sklopila ruke i pozirala kao djevojčica iz reklame.
– Na primjer, znam da me ne možeš uzeti. Tata je sve riješio. Živim s njim, a tebe mogu viđati samo ako to želim.
– Ali željet ćeš, zar ne? Marinin pogled je lelujao, tražio podršku.
Nitko je nije podržavao. A Jelena je imala nekog pored sebe.
– Dosta je! Snježana je odlučno odgurnula Jelenu i potjerala je u kuhinju.
– Idi, Fedor je gladan. Idi brini o njemu. Mi ćemo dalje same.
Jelena joj je poslušala, bez riječi, unatoč Marininim prosvjedima.
Čim su ostale same, Snježana je postala prava lavica.
– Od sad ćeš sve razgovore o ovoj djevojci voditi SAMO pred Andrijom!
– Tko si ti uopće?! Marina nezgodno skoči u isti stav kao Snježana ruke u bok.
– Ja sam ti zamijenila, ko prava kukavica svih godina! Ja i Andrija smo je podigli. Misliš da ću te pustiti da njeno srce razbiješ radi svojih hira?! Što si došla? Povesti je u Split, u luksuz? Jesi pitala što Jelena želi?
– Zahvalit će mi jednog dana!
– Neće! Ništa ne znaš o njoj. Nestala si kad joj ni godine nije bilo. Sad dođeš, pa misliš da će za krpice prodati dušu? Jok! Van! Možeš čekati Andriju ispred zgrade. Ja idem brinuti o djetetu, jer majke joj nema. Tako je.
Snježana udahne, uhvati kvaku, kad začuje čudan zvuk. Okrene se i zastane.
Marina plače.
Ne damama, ne suzama iz filmova, nego pravim bolnim jecajima i šminka se topila niz lice.
– Što da radim? tiho kroz suze. Neće mi nikad oprostiti
Snježana je uzdahnula, posegnula za maramicom iz džepa pregače i gurnula je Marini:
– Obriši nos! Mislila si da ćeš ko na seriji, pojaviti se i zagrlit će te? Ona te ne zna! Strankinja si joj. Želiš biti mama? Bori se, ali znaj, pred tobom je put posut kamenjem. Ako naučiš ne misliti samo na sebe, možda bude nešto od toga. Idi, umij se i čekaj u sobi. S Andrejom riješi. Jeleni je previše šoka za jedan dan. I, čuj, zašto si došla?
Marina je htjela nešto odbrusiti, ali nije smjela pred tim pogledom:
– Udajem se. Moj budući muž je dobar, ali nema djecu. Zna za Jelenu, i želi se brinuti za nju. Ima novac i veze ona bi imala mogućnosti, najbolju školu, najbolji fakultet Samo želim da bude sretna.
– Ali ona je sretna! Snježana slegne ramenima. Ti to ni ne znaš. Nemaš pojma što tvoje dijete voli.
– Ne znam odgovori Marina i ode u kupaonicu.
Andrija je stigao sat kasnije. Našao je Marinu u Jeleninoj sobi, sjedila je na podu, držala staru zvečku koja je pripadala njegovu ocu. Jelena ju je uzela za sreću na sve natjecanja.
– Sve si sačuvala – rekla je Marina misleći na Jeleninu prošlost. Lijepa je
– Naravno, Marina. Što si trebala?
– Mislila sam jedno, ispostavilo se drugo Tko ti je ona tigrica što me izbacila?
– Prijateljica.
– Čija?
– Moja. Jelenina. Naša.
– Jeste vas dvoje par? Jelena je zove mama?
– Kakve su tebi to gluposti u glavi, Marina? Kako uvijek tako? Prvo djeluješ, pa misliš? Snježana je sretno udana, ima troje djece. Nama pomaže jer je dobra osoba.
– A ja sam loša
– To nisam rekao.
– Andrija, hoćeš li dopustiti da viđam Jelenu?
– Jesam li ti ikad branio? Ako želiš, dolazi. Ima mjesta dovoljno. Možda jednom poželi pričati s tobom.
– Nadam se – Marina ga pogleda, pruži zvečku. Moram ići
Nije se ovaj put ni pozdravila s Jelenom. I kada se vratila mjesec kasnije, Jelena nije željela razgovarati. Otišla je sa Snježanom u šumu, brati gljive, i kad je na čistini ugledala plavi cvjetić što ga je baka pokazala, upitala:
– Znaš li da se ovaj cvijetek zove kukavičine suzice?
– Znam, naravno. Zašto pitaš? Snježana zabrinuto pogleda Jelenu.
– Misliš li ti da ona stvarno želi da pričam s njom? pitala je, zavila prstiće oko tankog cvjetića.
– Mislim da da.
Jelena malo šuti, pa kaže:
– Probam? Ako ne bude išlo, imam tatu. I tebe. To znam.
– Znaš.
Oprezno je položila cvijet na travu, poslušala šum vjetra i razigrano raširila ruke:
– Kad treba, nigdje kukavice u cijeloj šumi! Teta Snježana, koliko ću živjeti?
– Dugo, dušo moja! smijet će se Snježana. Dugo i sretno! Tak, treba živjeti, a ne čekati pticu da ti kaže! Shvatila?
– Jesam, sve jasno!
S majkom će Jelena ipak popričati. Trebat će godine, ali na svom će vjenčanju prvi put zagrliti majku bez straha i iskreno gledati u njene oči.
– Budi sretna, kćeri!
– Hoću! kroz gužvu će potražiti očev i Snježanin pogled i klimnuti im, da znaju sve je u redu.
