E, znaš, imam ti priču koju ti jednostavno moram ispričat. Znaš da imam 75 godina, rođena sam i odrasla tu u okolici Varaždina, cijeli život brinem za one koje svi drugi zaborave ili odbace. Nisam nikad planirala biti neka spasiteljica, ali to ti jednostavno tako dođe prvo sam našla ozlijeđeno ptičje gnijezdo kod potoka, pa sam pomagala lutalicama, a kad mi je muž umro, nekako su mi psi došli u život. I to ne oni rasni koje svi žele, nego baš oni prestrašeni, slomljeni, napušteni.
Tako su mi došli Ružica i Dado. Mali su, ispod 9 kila, i oboje ne koriste stražnje noge. Ružicu je pogodio auto dok je još bila štene, a Dado je rođen s problemom. Iz udruge za zaštitu životinja su im nabavili mala invalidska kolica i s tim im se sve promijenilo. Ne hodaju, nego voze. Kotačići im tiho klikaju po pločniku, a kad krenu, kao da im cijelo tijelo pleše. Repovi im vijore od čiste sreće.
Šetnje su posebne ljudi se najčešće nasmiješe, djeca mašu i zapitkuju, odrasli znaju zastati, pogladiti kojeg od njih. Osjetiš, svi vide da su psi prešli puno toga, ali da još uvijek vjeruju ljudima i raduju se svemu.
Jedan dan, idemo mi kao i uvijek: Ružica zaviruje u svaku poštansku kutiju, Dado mi se mota oko gležnja. Kad ti iz kuće izlazi naša susjeda, Zdenka živi tri kuće niže, ima oko 55, uvijek sređena ko da ide na svadbu, a poznata je po tome da gleda sve kroz zastore. Pogleda ona Ružičina kolica ko da su ne znam kakva grozota. I izvali naglas: Ti su psi odvratni!
Ostala sam zatečena. Instinktivno sam jače primila uzice. Ružica digne glavu, naivno pogleda, Dado stane, pa vrti kotače. Zdenka još priđe bliže i ispali: Ovo nije azil za napuštene životinje! Nitko to ne želi gledat, makni ih! Na trenutak me ostavila bez riječi, ali sjetila sam se fraze moje bake: Neka te dragi Bog blagoslovi. Pa joj kažem mirno: Blagoslovio vas dragi Bog. Ovi psi su zapravo mene spasili, a ne ja njih.
Ona se namrgodila, zaprijetila: Ili ćeš ih se riješiti, ili ću ja naći načina da te natjeraju! i vrati se u kuću, tresne vratima. Bilo mi je teško, ali nisam htjela prazno raspravljat. Odabrala sam drugo: strpljivo pričekat.
Sljedećih dana promijenim vrijeme i rute šetnji. Nekad ranije, nekad kasnije, tako naletim na razne susjede pa ispitujem što oni misle o Zdenki. Ljudi su počeli pričat kako se uvijek na nešto žali jednom zbog lampica za Božić, drugi put zbog rampe za unuka. Ja sam samo slušala, nisam ni riječi loše rekla za nju samo su ljudi spontano dijelili svoje priče.
Nakon nekoliko dana Zdenka napravi novi potez: u susjedstvo stigne kombi od komunalnog redarstva. Mladi inspektor ljubazno kaže da su zaprimili prijavu o dobrobiti pasa i sigurnosti u kvartu. Pozovem par susjeda dok inspektor govori, ljudi izlaze van: gospođa Jagoda, još dvoje. I Zdenka se pojavi, nabacila lažni osmijeh, ali svjedočanstva susjeda bila su jasna. Ispričala sam kako mi ovi psi daju smisao da ustanem iz kreveta, kako je Ružica opet počela vjerovati ljudima, a Dado naučio biti sretan. Ružica se kotrljala do inspektorove cipele i zamahala repom i atmosfera se odmah promijenila.
Inspektor samo reče da nije pronašao baš nikakvo kršenje pravila, pa Zdenku lijepo upozori da bi bezrazložne prijave mogle biti shvaćene kao uznemiravanje. Zdenka se mrzovoljno povukla kući. Već sutradan u poštanskom sandučiću me dočeka poruka: Obožavamo vaše pse. Samo ih nastavite šetati. Iza toga su djeca počela dolazit, žele s nama u šetnju, susjedi su mahnuli s terasa, neki su čak uskladili svoju šetnju s našom.
Gospođa Jagoda onda predloži da napravimo nešto lijepo. Za koga? upitam. Za Ružicu i Dadu, veli ona. Tako je nastala naša mala kolica povorka u subotu su se skupili susjedi, jedni s psima, drugi s klincima, pa svi zajedno veselo prošetali kvartom. Neki zvonili zvončićima kad bi Ružica prošla. Zdenka je gledala iza zavjese, ali vidjela sam da se ljudi raduju. Na kraju rute, Jagoda mi se nasmiješi i kaže: Baš si prava fajterica, starice. Ja sam se nasmijala i rekla: Svi smo mi ovdje dobro ispali i ljudi i psi.
Kasnije, sjedim na verandi, Ružica mi kod nogu, Dado drijema pokraj. Cijela ulica zvuči nekako drugačije toplije. Razmišljam kako je lako bilo zatvoriti se u sebe od straha, a ja sam ipak odabrala boriti se za ono što volim. Ružica dignu glavu i zamahne repom. Dado tiho hrče. Prvi put nakon dugo, osjećam da je cijeli kvart moj dom, i da mi Zdenka više nikad neće pokvariti mir.
A ti, što bi ti napravio da si bio na mom mjestu? Baš me zanima, javi mi!
