Ajoj, moram ti ispričati što se zadnje dogodilo kod obitelji Pavletić, vjeruj mi, cijelo susjedstvo još prepričava!
Ovo je kraj! uzdahnula je Ljerka Pavletić, brišući kutove očiju snježno bijelim rupčićem, tako tužno da je njezin muž Ivo odmah postao zabrinut.
Ljerkice, što se događa? Opet kapi za srce?
Ma ostavi ti svoje kapi, Ivek! Zar ne vidiš sramotu? Kakva sramota na našu obitelj! Pogledaj ju, nije da bi pokazala trun kajanja!
Njihova jedina nasljednica, Anamarija Pavletić, stvarno nije izgledala kao pokajnički anđeo. Nije se ni najmanje trudila prikazati slomljenost, nema ni suza, ni dramatičnog nerviranja; a ne, ona je bezbrižno jela višnje na verandi.
Prebacila je nevjerojatno duge noge preko drvenih ograda za koje joj je mama uvijek govorila da ih je naslijedila od bake, balerine iz splitskog HNK. Brala bi višnje s velikog, šarenog tanjura, stavila bobicu u usta pa onda, ciljajući, bacila košticu ravno u živicu. Svaki put bi mamu natjerala na novi izljev očaja.
Anamarija! Prekini odmah! Što si to umišljaš? Imamo ozbiljan razgovor, a ti Ti
Ljerka se do kraja uzrujala, izmahala rukama i povukla se unutra vrijeme je bilo za njezine kapi.
Ana, mala, jel ovo neka šala? Ivo je pogledao kćer s nekom nadom, prije nego što je za ženom nestao u kući.
Nije, tata, nije šala! I, molim te, prenesi mami da su svi njezini planovi oko svadbe propali još prije nego što su počeli. Za Dominika se neću udati, pa da sto puta sanjarila o tome. Nek ni ne sanja više.
Slomit ćeš joj srce!
Ma ne dramati, tata!
Možda se ipak predomisliš?
Ne. Danas smo Dominik i ja sve razjasnili. Nema svadbe, tata, koliko god ponavljao.
Iz dnevnog boravka začuli su se očajni vapaji, pa je Ivo odmah požurio k Ljerki. Ana je samo uzdahnula i dohvatila još jednu višnju.
O Bože, što ću reći svima?! Katastrofa! Već sam platila restoran, pozivnice poslala!
Mama, ja tebe nisam molila da šalješ pozivnice! mirno je Ana doviknula. Sama si to odlučila, sama i rješavaj!
Ali ja sam htjela najbolje!
I opet ispadne po starom, a? malo se Ana nasmiješila i ispružila leđa. Zamisli, imam svoje planove za život! Baš peh, ha?
Anamarija! Ljerkin glas ponovno prepukne, pa opet nestane u suzama.
Za sada ništa posebno! Ana pokupi netaknute šalice hladnog čaja, jedva odmahujući mami. Znam već sve tvoje argumente napamet. Mogu ja oprati tri šalice, ne brini, ništa neće biti razbijeno.
Ana šmugne u kuhinju, a Ljerka odloži rupčić pa kroz suze procijedi:
Ista je tvoja mati! Ista intonacija! Bože dragi, čime sam ja ovo zaslužila?!
Za svoju legendarnu svekrvu, Rozaliju Pavletić, Ljerka je mislila da će s godinama steći poštovanje, kad već nije u mladima. A Rozalija, bivša šefica baleta splitskog kazališta, uopće nije shvaćala da bi trebala mijenjati ponašanje zbog nove snahe. Čak su joj parfemi smetali.
Ljerka, ljubavi, što ti je to tako “mirisno”? promrmljala bi joj na uho, pritom suptilno stežući nos kad bi Ljerka ušla u sobu.
Novi parfem. Ne sviđa vam se?
Možda i nije loš, ali što se cijela polijevaš njime? Dosta je kap na zapešće.
Ljerka, poznata po tome da voli pretjerati s parfemima, uvrijeđeno bi stisnula usne.
Čime sam joj stala na žulj? jadala se mužu. Zašto je stalno takva?
Ma to ti je stil moje mame, ona sa svima isto tješio bi Ivo.
Nek promijeni stil jer joj ne jamčim za svoje reakcije! I ne zovi me ljubavi kad sam nervozna! dosipala bi Ljerka.
Ništa Rozalija nije mijenjala, a njezina britkost redovito je znala Ljerku dovesti do ludila. Sve dok Ljerku jednom u kazalištu nisu pohvalili: Ljerka, prava ste dama! To je od Rozalije, vidim vas kao njezinu kopiju, koja klasa!”
Nije se Ljerki svidjelo to uspoređivanje, no kompliment joj je bio važan, jer Rozalija je doista bila modna ikona i elita. Od tada je Ljerka bila uljudna, držala distancu, ali više nije imala zamjerki. Kad je Ana došla na svijet, svi su stari problemi nestali Rozalija je malu obožavala i uživala s njom kad god je mogla.
Svi u obitelji, osim Ljerke koja je bila zubarica, imali su umjetničku crtu. Ana je odrasla razmažena s tatom i bakom, a mama stroga, ali dobronamjerna željela je kćeri što bolji život.
Svoja prošlost Ljerka nikad nije dijelila. Ivo je znao okvirno, ali nije pitao detalje. Bilo joj je dovoljno što na lančiću stalno nosi mali medaljon s fotografijom kovrčavog dječačića. Njeno je srce zauvijek ostalo prazno nakon što je maleni Ivančić poginuo dok je baka, kojoj ga je ostavila, otišla do trgovine po mlijeko. Otvoreni prozori, ljeta i kolijevka sve ju je proganjalo godinama…
Nakon gubitka sina, Ljerka se slomila. Nije mogla jesti, ni spavati, prezirala samu sebe što nije uzela pauzu na faksu… Tadašnja joj ekspedicijska supruga nije ni stigla na sprovod. Ubrzo su se rastali. Spakirala je jedan kofer, oprostila se sa Splitom i okrenula novu stranicu.
Godinama nakon, upoznala je Ivu došao je s natečenim obrazom.
Od kad vas boli?
Tjedan dana.
Joj, pa jeste odrasli ili ne? Ljerka ga je grdo pogledala, ali kad joj se kroz bol nasmiješio, prva puta od smrti sina osjetila je, onako iskreno, da joj postaje lakše.
Ivo bi je čekao poslije posla, šetali bi, razgovarali malo, ali se razumjeli bez riječi. Kad ju je zaprosio, ona je rekla:
Jako mi je lijepo s tobom Ali ne znam mogu li ti biti sretna žena.
Zašto?
Ne želim više imati djece.
Zašto?
Ispričat ću ti, ali ne ulazim u detalje. Kad poslušaš moju priču, promisli sam. Ako me sutra ne potražiš, shvatit ću I pitaj mamu za mišljenje, znam da ju voliš zatraži savjet.
Naravno da nije pitao. Rozalija se nije u to uplitala, osim kad je kasnije s Ljerkom postala stvarna prijateljica iz baletnih garderoba. Cijeli Split zna Rozaliju znalo se da s baleta u penziju ideš rano, a ona je uspjela i još dva braka nakratko imati.
Ivo joj povjeri sve, Rozalija popuši cigaretu, otpuhne i, tek kad ispriča sve do kraja, kaže:
Voliš ju?
Volim.
E, pa što onda mućkaš? Prava ljubav je blago rijetko. Koliku god cijenu za to platio, uvijek je premalo. I teško je nositi to blago ali snage ćeš imati, kad shvatiš što si dobio.
Nakon toga, Ivo je Ljerku predstavio majci, a Rozalija ju je odvukla kod svoje krojačice. Iz starog ladica izvadila je obiteljske dragocjenosti.
Ovo nosi sad si Pavletićka. Ali znaj, nisu to igračke. Briljanti su za posebne prilike! Na tržnicu smiješ s njima jedino ako si u Rijeci, možda u Splitu tad te svi prodavači popuste, neće propustiti takvu damu.
Ljerka se, iznenađujuće, opet naučila smijati.
Nakon što je doznala da je trudna, prva kojoj se povjerila bila je Rozalija.
Stara si mi nekako zelenkasta, što se događa? Rozalija, koja je nahrupila s putovanja s novim dečkom, odmah je nanjušila promjenu.
Nije trebalo puno, Ljerka se raznježila i pobjegla u kupaonicu. Rozalija shvati odmah i preuzme stvar:
Rađat ćeš kod doktorice Margarete! Najbolja je. Zašto si u strahu?
Ne znam mogu li to opet izdržati
Ljerka, jednom ću ovo reći: Prestani biti bedasta! Zahvali Bogu: još možeš imati dijete i idemo dalje. Ne boj se, ja sam tu! Ništa se neće dogoditi dok ja dišem, čuješ?
Hvala ti, Roze Hvala najviše.
Bit će i vremena kad ćeš mi to zahvaljivati kad postanem ona živčana baba kojoj sve smeta, sjeti se hvala i izdrži.
Tako je malena Anamarija došla na svijet zdrava, glasna kao prava Dalmatinka! Rozalija je od radosti urlikala na vratima rodilišta.
Prava kiparica, Ljerka! Svaka čast!
I s tim obećanjem Rozalija je bila najbolja pomoćnica. Lijepa bundu baci sa sebe, zasuče rukave, uzme lavor, zapjeni domaći sapun iz Imotskog i pere pelene. Ana je dobila sve od bake što se dalo dobiti.
Svađa je nestalo, mir je zavladao u kući.
I dalje Ljerka nije preboljela starog sina, ali Ivo bi je svake godine vodio u Slavoniju na groblje, ali nikad nisu navraćali kod njezine mame. No, kad je Ana navršila deset, stiže pismo.
Samo Rozaliji je pokazala što piše.
Idi. Zaboravit nećeš, ni oprostiti možda. Ali to ti je majka. Sjeti se da je nekad bilo lijepo. Svi griješimo, i ti i ja. Ako je ne oprostiš, oproštenje je najmanje što duguješ sebi. Djeci je najbolje kad si ti mirna s vlastitim srcem. Ja sam uz tebe, što god odlučila.
Idućeg dana, Ljerka pospremi Anu Rozaliji i ode. Razgovor s majkom je bio kratak grljenje drhtećom rukom i oprosti”.
Vrati se nakon nekoliko dana, Rozalija joj preda dijete i mirno klimne.
Kapa dolje. Junački si to izgurala.
Sve bi to bilo idilično, ali Ljerka i nakon toga nije pronašla mir. Strah iracionalan, ali strašan nije jenjavao. Toliko da se i Ivo zabrinuo.
Ljerkice, previše kontroliraš Anu. Dosta je odrasla, treba vlastito društvo, hobije, malo slobode. Nije djevojčica više.
Što hoćeš od mene?
Prestani nadgledati svaki njezin korak. Daj joj malo zraka.
Ah, lako je tebi govoriti, kao da te nije briga za nju!
Naravno da mi je stalo, ali ovo već nije normalno!
A što ako joj se nešto dogodi? Ne bih to preživjela još jednom!
Zašto bi se moralo nešto dogoditi? Ivo bi djelovao već umorno.
Može se! U svakom trenu. I što onda gristi se iznutra godinama? Kome to pomaže?
Tu bi Ivo odustao. Znao je da više ni savjeti, ni liječnici, ni molbe ne pomažu.
Opet Rozalija spasi stvar.
Dajte Anu na ples!
Ma joj, mama! I ovako je zatrpana tečajevima i instrukcijama
Ma šipak, ništa od toga. Parni ples to joj treba!
To je toliko važno?
Da.
Dobro, dogovorit ću.
Tako se Ana upisala u plesnu školu, i tamo upoznala Dominika.
Bio je malo smotan, buco kojeg je baka odvukla na plesnjak, pa ih je trener spojio u par.
Ma oni su oba dva nedorasla, neće od njih biti ništa govorili su treneri, ne znajući s kakvom upornošću Ana zna zablistati kad poželi.
Nakon tri godine osvojili su prvi pehar, a kroz koju godinu nastupi po cijeloj Hrvatskoj su im bili rutina. Dominik je izrastao, zgodan i stasit dečko, a svi bi im prorekli vezu. Ana se mudro smješkala, sve u pola šale.
Nije ni slutila da Ljerka već godinama zamišlja kako je ona udana za Dominika.
Poslije mature majka joj napokon priopći:
Dugo sam razmišljala Upisat ću medicinu.
Ana, uvijek odlična, odlučivala se zadnja, da bude sigurna što želi. Ljerka joj uz lažni osmijeh šapne:
Dušo, ali mi smo mislili da ti imaš druge planove.
Koje planove? Jesam li što rekla?
Nisam baš iz tebe izvukla ništa. Ali pričala sam s Dominikom i njegovima.
I…?
Imamo tri mjeseca da sve pripremimo. Jesen je savršena za svadbu! Razgovarat ću s bakom da sredi dvoranu, ona ima veze
Svadba? A tko se ženi, Dominik?
Ludo dijete! Pa vi! Par na plesnom podiju, par i u životu, što može biti ljepše?
A mene, dakako, nisi imala potrebu pitati? Ana prevrne očima.
Mislila sam da smo to već riješili, mala.
Ne zovi me mala! grubo će Ana.
Pokupila je torbu i izletjela iz kuće, kod bake Rozalije.
Što si očekivala? Rozalija je bila kratka. Ana nije tvoja lutka. Ti joj obučeš bijelu haljinu i udaj je kako svekrve žele?! Ti si pametna žena, Ljerka, ne prepoznajem te!
Moj je to život! Samo želim da je sretna! Dominik ju voli!
A voli li ona njega? Ili je tvoje mišljenje važnije? Rozalija podigne obrvu. Ana želi biti kirurg, časna stvar! Što te u tome smeta?
Sve! Ako baš mora učiti, neka uči Ali prva udaja, onda sve ostalo, to je red
I što ti točno dobivaš time?
Sigurnost! Bit će joj muž zaštitnik, oslonac! Još od kad su par, mirne sam glave jer znam da će ju Dominik čuvati.
Razumijem brigu. Ne razumijem želju da je zatvoriš u kavez. Zlatni kavez, ali ipak tvoj, ne njezin.
Ne odustajem. Svadba će biti!
Vidi ti nju! Nisi ti upoznala svoju kćer
I Ana je pokazala pravu žustrinu. Odselila se baki, Ljerka bi noću plakala, nije odgovarala na pozive, a da je Ana upisala fakultet, sazna od Ive.
Ljerkice, nije ti vrijeme da pređeš preko svega? Zar nije bolje grliti živo dijete nego ljutiti se i patiti? Ana te čeka, pita za tebe!
Sigurna sam da joj nije stalo
Ivo se, prvi put u životu, izdere:
Tvoje dijete je nastavak tebe, toliko si ju željela, toliko čekala! Što se promijenilo?! Odgurnula si ju zašto? Pa ne možeš ovako!
Ne znam, Ivek, ne znam više ni sama Ti si u pravu. Bez nje ne mogu ni disati. Ponekad je opet kao kad je Ivančić nestao, nema svjetla
Dosta više! Ivo je stisne za ramena. Ana je živa! Daj joj živjeti! Ne drži je pod staklenim zvonom
Možda zbog njegove ljutnje, ali Ljerka ipak posluša.
Pomirenje je bilo emotivno, zaključale su se u bakin sobi, izljubile i izplakale, Ivo je znao po crvenim nosovima da su napokon našle mir.
Ali sudbini je to bilo dosadno. Kad je Ana već bila mlada doktorica, dogodi se jedna scena u KBC-u Split:
Anamarija Pavletić, hitan apendicitis u prijemu!
Dolazim! Uf, nema ništa dobro u tome, ali idem.
Ana popije zadnji gutljaj kave, protegne se i ode do operacijske. Dežurstvo pri kraju, ali svaka operacija je iskustvo više!
Ti?!
Ja Dominik se smješka, ali izvija od bolova.
Jasno! Povjerit ćeš mi se?
Tebi? Naravno!
Bez drame, suza i oporuka?
Ana, ti si stvarno luckasta!
I te kako
Tri godine kasnije Ana lagano otvori dvorišnu kapiju obiteljske kuće i pusti pred kućni prag sinčića.
Hajde, pokaži baki kako znaš brže trčati! Mama, pazi ga!
Mali Ivančić potrči iz sveg glasa, a Rozalija ga dočeka raširenih ruku.
Moje zlato! Kako sam te čekala!
Mama, bok! A baka kod kuće?
Ma gdje bi bila! nasmije se Ljerka. Otišla u Dubrovnik! Novi frajer, umjetnik il kipar, tko će više znat!
E, ta naša baka! Jedva čekam pa da mi ispriča. A gdje je Dominik?
Parkira auto.
Ma super! Meso skoro gotovo, tata vadi pitu iz pećnice. Ruke oprati, pa za stol! Ja ću dok uspavam Ivančića, pa ću doći.
Ma da… Sigurno ćeš mu pjevati dok ne zaspi!
Pa zar je to loše? Ljerka se nasmije i poljubi unuka.
Ma to je najbolje na svijetu, mama!
