Kćeri, kako si? Kako je sin? Jesi li već smislila ime za njega? Nema on imena. Neka ga novi roditelji nazovu kako žele. Ostavit ću ga, mama… Ostavit ću… Nikome nismo potrebni, sami smo na ovom svijetu.
Zorice, treba li vam dovesti dijete na dojenje?
Ne, rekla sam već. Pisat ću odricanje.
Medicinska sestra je krivo procijedila, pa izašla. Zorica je okrenula lice zidu i rasplakala se. Majke u sobi su se pogledale i nastavile hraniti svoje bebe.
Zorica je stigla tijekom noći, sve je prošlo brzo. Dječak, tri kilograma i petsto grama, zdrav i lijep. Pogledala ga je i zaplakala, nije to bilo od sreće.
Ma sve je u redu, zašto plačeš? Lijep i čvrst dečko ti je. Htjela si možda curicu? Ništa zato, doći ćeš drugi put po curicu.
Ostavit ću ga… Neću ga voditi sa sobom.
Ajde, smiri se. Koji je razlog? Razmisli, to ti je dijete, zar ti nije žao?
Darija, Zoričina cimerica iz sobe, sjedila je s mužem na klupi u hodniku za posjete. Pričala je kako njihova djevojčica smiješno mrda nosićem, smijali su se oboje glasno. Ušla je žena s vrećicom i zamolila Dariju da pozove Zoricu.
Darija je otišla po Zoricu i dovela ju.
Kćeri, kako si? Kako je sin? Jesi li već izabrala ime?
Nema on imena. Neka ga novi roditelji zovu kako žele. Ostavit ću ga, mama… Nikome nismo potrebni, sami smo na svijetu.
Zorica je sakrila lice u ruke i počela plakati. Dariji je bilo neugodno, brzo se oprostila i otišla.
Nisi sama, kćeri, imaš mene. A Dario je sebičan, što da ti kažem. Ta njegova ljubavnica mu je napunila glavu, rekla da dijete nije njegovo, da si ga prevarila, pa se razljutio. Shvatit će kad-tad, vratit će se. Evo ti nešto za pojesti, donijela sam ti mlijeko, da budeš sita. I zovi sina Ivan.
Zorica se vratila u sobu i spremila vrećicu u ormarić. Hodnicima su odjekivali dječji glasovi. Izašla je van.
To nije moje dijete?
Je, tvoje…
Dajte, dat ću mu jesti.
Medicinska sestra je ustala i donijela bebu. Plakao je, lice mu bilo crveno od plača.
Evo, ne plači… Sad će tebe mama nahraniti.
Zorica je nespretno pokušala smjestiti dijete. Darija joj je pomogla. Mali je utihnuo, upio se u majku. Lice Zorice razvuklo se u osmijeh kako je smiješan taj mališan, puše i trudi se.
Od tada su Ivana za svako hranjenje donosili mami. Zorici je bilo lijepo promatrati njegove smeđe oči i uzdignute obrve.
Zorice, to ti je mama bila? Djeluje jako ugodno.
Ma nije, to je svekrva. Mama mi je umrla kad sam bila mala, otac je stalno švrljao, odgojila me teta. Kasnije sam se udala i preselila mužu. Bilo nam je lijepo dok nije našao ljubavnicu.
Otišao je k njoj, mene napustio. Bila sam izgubljena, baš tad su počeli trudovi.
Što ćeš sad s djetetom?
Svekrva predlaže da živim s njom. Sama je, bez muža, sin joj otišao, više se ne javlja. Dobra je i uvijek me prihvatila kao svoju.
Pa otiđi k njoj, rado će čuvati unuka, pomoći ti. A muž će se kad-tad dozvati pameti.
Tako je i bilo. Ana Petrović pomagala je u svemu, obožavala je unuka.
Kad je Ivanu bio mjesec dana, pojavio se otac. Zorice nije bilo, otišla je do trgovine.
Mama, odlazim s Katicom na sezonu, posao smo dobili. Došao sam ti reći zbogom. I…trebao bih nešto kuna, koliko možeš.
Žao mi je… Ženu si napustio trudnu, jedva nije ostavila dijete u rodilištu… Eh, da je tvoj otac živ, učio bi te pameti… Novca ti ne dam, imam unuka, on mi je važniji sada. Ti zaradi sam.
Ivan je zaplakao, Ana Petrović je otrčala do krevetića.
Nećeš ni pogledati sina? Kopija si.
Ma kakav sin, Zorica ga je napravila s nekim drugim.
Glup si, Dario. Idi, živi dalje kako znaš.
Ana Petrović otišla je u mirovinu, a na njeno mjesto primili su Zoricu na posao. Ivan je krenuo u vrtić, a troje su živjeli skladno i veselo.
Ana, neće li ti snaha planirati odlazak? Ne viđa se često da svekrva živi sa snahom, a sina izbaci.
Zorica mi je dragocjenija od sina, a unuk mi je najdraži. Za njih živim, Vero. A ti, pazi što pričaš.
Susjeda Vera je odmahnula i otišla. Nikako nije mogla shvatiti Anino ponašanje. Njezin bi sin uvijek bio na prvom mjestu. Ali sudbina je, očito, drugačije htjela.
Ana je primijetila da se Zorica uljepšava i navečer odlazi negdje.
Zorice, kako mu je ime?
Kome, mama?
Onom kod kojeg ideš… Reci, kćeri, zanima me.
Ma, tek smo prijatelji. Došao je kod rodbine na more, slučajno smo se upoznali.
Zna li on za Ivana?
Naravno, sve zna.
Hajde, dovedi ga, nema razloga da ga kriješ od mene. Ako je dobar čovjek, to je najvažnije.
Marko tako mu je bilo ime donio je košaru jagoda i pitu koju je napravila njegova teta. Ivanu je poklonio igračku automobil i nogometnu loptu.
Večer je prošla veselo, Marko je pričao smiješne dogodovštine, Zorica je sretno smijala, Ana Petrović također, do suza. Kad su ispratili gosta, Zorica je upitala:
Pa, sviđa vam se? Dobar je čovjek, zar ne?
Dobar je, kćeri… Pošten, zanimljiv i odgojen. Najvažnije, voli te. Ne propusti svoju sreću!
Mjesec dana kasnije, Marko je došao zaprositi Zoricu pred Anom.
Sad možete biti mirni. Selimo u Zagreb, tamo imam veliku kuću. Volimo se, a i Ivana volim kao vlastitog sina. Poželite nam sreću!
Ana Petrović je ispratila Zoricu, Marka i Ivana. Otišli su u grad, obećali pisati i dolaziti u posjet… Ostala je sama, srce joj se stegnulo.
Godinu nakon toga, rodio se sin Dariju. Neispavan, neuhranjen.
Bože, na koga li sličiš, Dario. Zar ti žena ne pere robu?
Ma nema više Katicu… Otišla je za drugim, s novcem… Naše smo potrošili, nemam ništa… Sjetio sam se da imam majku i dom.
Sjetio si se baš na vrijeme, godinama nisi pitao ni jesam li živa.
I za sina je priznala da je lagala, da bi me odvojila od obitelji, a ja joj povjerovao. Sad idem upoznati sina… Gdje je on?
Propustio si svoje. Zorica se udala za dobrog čovjeka i sretna je. Ivana je Marko priznao kao svog, nije to više tvoj sin. Ja pak idem k njima. Zorica je rodila djevojčicu, želim pomoći i vidjeti unučicu. A ti čuvaj kuću, jasno?
Ana Petrović putuje vlakom i razmišlja kako život sve nekako posloži. Koliko znači kad si nekome potreban, kad imaš kome pomoći i pružiti podršku, kao što je ona jednom pružila Zorici. Da nije pomogla tada, tko zna kako bi svima bio život…
