Anđeo koji ima sto kilograma i miriše na jeftinu kavu
U igraonici na dječjem onkološkom odjelu vlada tišina koju povremeno prekida šuškanje papira i cviljenje flomastera. To je posebna tišina, krhka poput stakla. U njoj je previše odrasle ozbiljnosti, neprimjerene za djecu mlađu od deset godina. Zadatak je jednostavan: nacrtati Anđela Čuvara. Djeca se trude iz petnih žila.
Za Ivu, mladu volonterku, današnji dan je pravi test. Navikla je na “ispravno” lijepo na estetiku crkvenih freski, gdje su anđeli vitki i nježni, sa zlatnim uvojcima i očima boje Jadrana. Hodala je od stola do stola, oduševljena: kod Dinka anđeo drži golemi mač, kod Ivane ima krila meka poput ovčje vune. Sve je bilo dirljivo, prelijepo i nekako slično jedno drugome.
Onda je zastala kod djevojčice Ljiljane.
Ljiljana ima sedam godina. Glava joj je nakon kemoterapije glatka kao kugla za biljar, a koža joj je prozirna poput starog papira. Crta pažljivo, s isplaženim jezikom.
Iva joj proviruje preko ramena i jedva suzdržava iznenađeni uzdah.
Na papiru, umjesto božanskog čuvara, nešto sasvim drugo. Debeljuškast čovjek zauzima gotovo cijeli list. Nema krila. Umjesto toga ima velik trbuh u bijeloj kuti, ćelavu glavu poput krumpira i krupne, nespretne naočale koje mu sjede na nosu kao dugme.
Ljiljana nježno pita Iva, kleknuvši pored. Tko je to? Pa crtamo anđela.
Pa to JE anđeo tiho, ali uvjereno odgovara djevojčica, ne odvajajući pogled od trbuha kojeg boji bijelom bojicom.
Ali… malo je neobičan oprezno bira riječi Iva. Zašto nema krila? I… zašto je tako velik?
Ima on krila reče Ljiljana. Samo ih skriva pod kutom da se ne uprljaju. Tu zna biti prljavo.
Iva se nasmiješila blagim osmijehom. Maštovitost djece je neiscrpna.
Na hodniku se često čuje težak, hropćući dah. Dolazi iz smjera hodnika, poput zvuka vlaka koji prilazi. Vuče, vuče. Teški koraci čini se da pod njima podrhtava linoleum.
Vrata igraonice snažno se otvaraju, na pragu stoji on.
Dr. Domagoj Radić, voditelj reanimacije. Ima stas golemog čovjeka. Predebeo, s trostrukom bradom, u neprekidno napola zakopčanoj bijeloj kuti koja puca po šavovima. Lice mu sjaji od znoja, boje je pepeljaste, a naočale sa debelim okvirima stalno mu klize sa nosa, pa ih vraća natrag debelim prstom. Miriše na duhan, znoj i snažnu, jeftinu tursku kavu. Treći dan ne ide kući, spava na izlizanoj sofi u dežurani.
Iva u njemu vidi samo umornog, zapuštenog čovjeka koji bi već trebao biti u mirovini, ili barem pod tušem.
E, umjetnici! zagrmi njegov bas, kao da riječi dolaze iz središta njegova trbuha. Jel’ živimo?
Živimo, doktore! odgovori šarolik zbor glasova.
Prolazi između redova, oslanjajući se rukama o naslone stolica.
Zaustavlja se kod dječaka s infuzijom, blijedog i utučenog. Položi svoju ogromnu, tešku ruku na njegovo čelo.
Iziđi, junaku šapne mu. Stigli su nalazi. Izdržat ćemo.
Zatim stane uz Ljiljanu. Iva vidi kako djetetove oči zasjaje poput svjetionika. Pruži ruke prema velikom, na duhan i kavu namirisanom čovjeku.
Crtaš nešto? upita. Iva iza debelih naočala prvi put primijeti da nisu to više samo iscrpljene oči starca, već neizmjerna, neprospavana plava dubina.
Tebe prošapće Ljiljana.
Domagoj se kratko nasmije i podigne naočale.
Meni netreba slika. Papir bi puknuo.
U tom trenu zazvoni alarm aparata na hodniku. Oštar, prodoran zvuk.
Dr. Radić se odjednom mijenja. Zadihanost nestaje, usporenost i tromost iščezavaju. Okrene se iznenađujuće okretno za svoju masu i nestane prema vratima.
Krećete nikamo! zagrmi s hodnika. Martina, reanimacijski set, brzo!
Iva ostaje, stišćući ruke uz prsa. S druge strane zida buka, kratke naredbe, zveket metala, i njegov prepoznatljivi bas sada hladan, odlučan kao čelik.
Diši! Hajde! Ostanite s nama! Dišite!
U njegovom poviku ima i molbe i zapovijedi. Iva zatvara oči i drhti od straha.
Prođe četrdeset minuta. Beskrajno dugačkih, kao da se vuku zauvijek. U igraonici je mrtva tišina. Djeca ne crtaju, samo promatraju vrata.
Vrata se otvorila. Dr. Radić ulazi. Drži se za dovratak, mokar je znoj natopio kutu, rukav ima mrlju od krvi. Skida naočale, brisne dlanom lice, umor mu je razmazan po čelima. Teškom mukom sjeda na najmanju dječju stolicu, koja tužno zacvili pod njegovom težinom.
Uspjelo je izusti u tišinu. Spava.
Iva gleda u njega. I odjednom, kao da joj je netko skinuo zastore s očiju, vidi.
Gleda crtež Ljiljane. Debeljuškasti, nespretni čovječuljak. Pogleda prema pravom Domagoju Radiću.
Ne vidi više salo ni znoj. Vidi masu. Ogromnu, snažnu masu ljubavi, kakva je potrebna da kao sidro zadrži krhke, lakoparive dječje duše ovdje na zemlji, kad požele odlutati. Zlatnokrilati anđeo tu bi bio beskoristan prelagan, odletio bi za njima.
Potreban je ovakav težak, masivan, miriše na zemlju i kavu, s ogromnim rukama koje hvataju izmičući život i grubo šapnu: “Ne dam te.”
Njegova glava ćelava, pod lampom sjaji se kao aureola. Ne zlatna radna, orošena trudom.
Ljiljana ustaje sa stolca. Prilazi liječniku koji sjedi pognute glave, i obgrli ga oko debele noge više ne može dosegnuti.
Rekla sam ti mirno kaže, gledajući Ivu odraslim očima. On skriva krila. Da nam ne puše.
Domagoj spusti svoju veliku, drhtavu ruku na njezinu ćelavu glavicu.
Izdržite, djeco prošapće. Još malo.
Iva gleda prema prozoru, jer više ne može gledati prizor pred sobom.
Plače od srama što nije prije vidjela. Tražila je ljepotu u sjaju i savršenstvu, a pravo je Sjajilo sjedilo pred njom na klimavoj stolici, brisalo znoj rukavom teško, neugledno i najsvetije na svijetu.
