Papire koje mi pokušavaš podmetnuti, već sam vidjela, Viktorija Zvonarek. Drugi put to neće proći.
Ni trepnula nije. Stajala je na vratima moje kuhinje, u svom bež kaputu sa bisernim gumbima, s torbicom na pregibu ruke, kao da je došla na neku svečanu večeru, a ne zato da zgazi i rastepe tuđi život. Mirisala je na skupi parfem. Onaj koji joj je Tomislav donio iz Zagreba za rođendan. Tad ga je izljubila, a onda komentirala da ima dobar ukus, za razliku od nekih.
Mirjana, krivo si sve shvatila rekla je tonom koji sam naučila čitati kao knjigu. Meko izvana, iznutra tvrdo kao kamen. Samo ti želim dobro. Ništa osim toga.
Ostavila sam šalicu na stol. Nisu mi drhtale ruke. To je bilo novo, jer još prošle godine od njezina pogleda prsti na nogama bi mi se stisnuli.
Toliko ste mi već dobra poželjeli, gospođo Viktorija, da se iz depresije nisam izvukla cijelu godinu. Dosta je više.
Pogledala me ispod oka. Taj pogled kod nje uvijek najavi nešto neugodno. Sedam godina poznanstva, naučila sam ga napamet.
Znam da si umorna. Svi ti pregledi, bolnice, doktori. Zato sam došla pomoći. Tu je samo mali zahtjev, trebala bih tvoj potpis
Za što?
Sitni papiri, ništa specijalno. Financijski detalji, da budeš zaštićena ako se nešto dogodi.
Gledala sam joj ruke pod tankim prstenjem. Na fasciklu koji je držala kao buket.
Dajte ovamo izgovorila sam.
Prvi put ikad, oklijevala je. Samo sekundu, ali to sam osjetila.
Ustvari, pružila mi je fascikl. Otvorila sam ga nasred kuhinje, ne sjedajući. Prvu stranicu. Drugu. Na trećoj sam zastala i čitala dvaput. Prvi put nisam vjerovala svojim očima.
Bio je to zahtjev za razvod. Lijepo isprintan, s mojim imenom i prezimenom. Nedostajao je samo moj potpis.
Tišina u stanu, čula sam auto izvan prozora i negdje daleko dijete koje viče.
Vi riječi mi nisu dolazile. Došli ste mi dati da potpišem razvod od vlastita muža? To je dobro?
Mirjana, ne shvaćaš. Tomislavu treba obitelj. Prava obitelj. Djeca. A ti mu ne možeš to dati. Koliko godina, koliko novaca, nada I ništa. I sebe mučiš i njega. Pusti ga. Neka to barem bude plemenito s tvoje strane.
Zatvorila sam fascikl i polako ga nježno vratila na stol. Iako mi je iznutra sve gorjelo.
Otiđite iz moje kuće rekla sam.
Mirjana
Otiđite. Molim vas.
Otišla je. Ostala sam sama s tim papirima, s mirisom njezinog parfema i s osjećajem da sam stajala na rubu ponora i uspjela se povući ali samo za jedan centimetar, u zadnjem trenutku.
Imala sam tada trideset godina. Tomislav trideset i dvije. U braku smo pet godina, a četiri pokušavamo dobiti dijete. Ljudima se čini ne ide im. Ne znaju što znači to ne ide. Mjesecima iščekivanje, pa pad. Analize, protokoli, injekcije svako jutro, a ne smiješ plakati jer stres škodi, ni ljutiti se, ni pokleknuti uvijek moraš biti pozitivna, misli na lijepo.
Trudila sam se misliti na lijepo. Za to vrijeme, Viktorija je okolo govorila kako snaha nije baš pri zdravoj pameti, zapustila se. Znala sam. Rekli su mi prijatelji, jer mali je naš grad, svaki trač dođe do tebe.
Tomislav je tada bio na terenu. Često je bio odsutan, posao ga je vodio na gradilišta po cijeloj županiji. Nikad nisam prigovarala. Zvao me svako večer, naš razgovor bio mu smiraj, u glasu mu sam osjetila umor, ali uvijek sam štedjela teške teme. Možda kako bih mene poštedila. Danas više ne znam.
Te večeri nakon što je Viktorija otišla, sjedila sam sama uz prozor. Jesen, studeni, ogoljela stabla, mokar asfalt. Ljudi s vrećicama iz trgovine, jedna žena vodi djevojčicu u crvenom kombinezonu, mala skače preko lokvi pa se smije, a žena je ne kori, samo je drži jače za ruku.
Gledala sam i razmišljala to ja želim. Ništa više. Dijete koje preskače lokve. Ruku u ruci.
Tomislavu tu večer nisam ništa rekla. Nije mi trebao još jedan teret na daljinu. Samo sam šapnula da nedostaje. Rekao je da uskoro dolazi kući, za tjedan, i dodao da me voli. Vjerovala sam mu. Uvijek sam mu vjerovala.
Tjedan koji je slijedio sve je preokrenuo.
Srijedom me nazvala Ana Prpić, školska prijateljica, tiho kao da nosi tešku vijest i boji se ispustiti:
Mira, jesi čula što pričaju?
Što?
O tebi. Po ambulanti, frizeraju na Kralja Tomislava Da imaš nekog drugog. Muškarca.
Tri sekunde sam šutjela. Toliko je trebalo da shvatim odakle je krenulo. Nije bilo teško pogoditi.
Otkud to, Ana?
Zastala je.
Govore da je Tomislavova mama povjerila Ružici s posla Mira, ne vjerujem ni riječ, samo da znaš što pričaju.
Hvala ti.
Nisam plakala. Sjela sam u tišini i nisam razumjela zašto? Nikad joj nisam prigovorila, raspravljala, poklanjala sam ono što je voljela pitavši Tomislava unaprijed. Poštovala sam je, puna imena i prezimena, i kad smo bile same, i u sebi.
Zašto me toliko mrzila? Zato što sam bila njegova žena? Što nisam mogla roditi? Jer sam obična? On, Tomislav, inženjer u perspektivi, ona ga gura u vrh. Ja, učiteljica razredne nastave u školi u Radićevoj. Možda je to.
Nisam tada znala odgovor. A ni kasnije zapravo.
U petak sam imala redoviti pregled u poliklinici Nada. Dr. Snježana istrošila je sa mnom sve što je mogla dobra žena, tiha, strpljiva. Svaku promašenu stimulaciju objašnjavala, provjeravala ponovo, tražila rješenje. Nisu nalazili razloga za oboje sve u redu. Neobjašnjiva neplodnost. Kad liječnici slegnu ramenima i kažu: nastavite pokušavati, medicina ne zna.
Sjela sam u hodniku i lista časopis kojeg nisam čitala. Kraj mene trudnica, sretna, blistava. Nisam joj zavidjela. Ne, to mi je bilo važno. Samo tiho željela isto.
U tom trenutku začula sam poznati glas.
Okrenula sam se. Nisam mogla vjerovati. Tomislav stoji na recepciji s torbom, u svom sivom prsluku što sam mu kupila prošle zime.
Tomo?
Pogledao me, zbunio se na sekundu, pa prišao, zagrlio. Osjetila sam na njemu miris puta, umora i topline doma.
Trebao si stići za tri dana šaptala sam.
Prije završio s radovima. Htio iznenaditi. Dođem doma, tebe nema. Zovem, ne javljaš se.
Mobitel mi u torbi.
Znao sam gdje ćeš biti.
Sjeli smo sa strane dok sam čekala red. Nisam izdržala. Ispričala mu sve: papire, tračeve, svoje umaranje od glume.
Poslušao je bez riječi. Promatrao me s one strane lica koju čitam kao upozorenje stegnuta vilica. To sam prepoznala nešto skuplja u sebi.
Zašto nisi odmah rekla? pitao je napokon.
Nisi trebao još to nositi.
Mira
Na terenu si, voziš, samo da te ne opterećujem.
Zastao je, ali nisam čula ljutnju, samo tugu.
Moj muž si ti šapnula sam.
Pozvojili su me u ordinaciju. Tomislav je išao sa mnom. Nije imao pojma što će se dogoditi.
Doktorica je bila napeta, gledala u ekran, u mene pa natrag. Prebirala je po fasciklu.
Moram vas nešto iskreno pitati. Između postupaka, jeste li uzimali kakve lijekove na svoju ruku? Bez mog znanja?
Nisam razumjela.
Nisam. Nikad. Samo po vašoj preporuci.
Kimnula je, sporo.
Imali smo ponudu za suradnju. Prije otprilike dvije godine. Da korigiramo vaše nalaze malo, ali u korist uz novčanu naknadu.
U ordinaciji tišina.
Ja sam odbila nastavi doktorica ali prva privatna ordinacija gdje ste pokušali tamo nisu odbili. Ne mogu to dokazati formalno. Ali kolegica koja je tada radila Svjedočila je. Savjest nije izdržala.
Tomislav je ustao.
Tko je to tražio?
Doktorica ga pogleda, pa mene, pa opet njega.
Broj nepoznat, ženski glas, sigurna u sebe, nije baš mlada.
Čula sam kako Tomislav polako izdiše pored mene. Nisam ga pogledala, gledala sam kroz prozor. Jesenske smreke, prazna klupa.
Možda sam luda, prolazilo mi je kroz glavu. Je li moguće Da majka? Netko tko te rađa, zove obitelj Ne može biti. Ali duboko iznutra već sam znala.
Moramo razgovarati Tomislav reče.
Izašli smo van. Sjeli u auto. Dugo je šutio gledajući kišu na cesti.
Tomo
Šuti, molim te. Samo minutu.
Prolazile su kapi.
Ona je rekao je napokon. Nije pitao. Znao je.
Nisam sigurna
Ja jesam. Prošle godine spominjala je poznanstva među doktorima, kako su zabrinuti radi nas Mislio sam želi biti korisna. Nisam pomišljao
Zastao je.
Bože, Mira. Četiri godine.
Nisam plakala. To sam već naučila: ne plakati kad najviše boli. Samo sam uzela njegovu ruku.
Što sad?
Okrenuo se.
Vjeruješ mi da nisam ništa znao?
Pogledala sam ga u oči umorne, crvene od putovanja, ali najbliže što postoji.
Vjerujem šapnula sam. I bila je istina.
Dugo smo planirali što ćemo, kome ići. Policiji? S čim? S pričom doktorice što ne može dokazivati, s nepotpisanim razvodnim zahtjevom? Riječi protiv riječi.
Trebali su nam dokazi.
Sjetila sam se Ane. Ima kuću u Žumberku, stari vikend, trideset kilometara izvan grada. Ključevi su mi ostali još od prošlog ljeta.
Moramo nestati na par dana. Da sve smislimo. Ako sad krenemo direktno na nju, izokrenut će sve. Znaš dobro.
Kimnuo je.
Za dvadeset minuta sam spremila torbu, Tomislav laptop i papire. Nikog nismo sreli. Možda i jesmo, ali nitko ne primijeti tko gdje vozi s koferima.
Nazvala sam Anu iz auta.
Ana, jel ključ još pase?
Je. Mira, jesi dobro?
Nisam. Ali pričat ću kad bude moga.
Dođite. Drva su u šupi, plin je priključen, deke su u ormaru. Samo pazi na miševe.
Hvala, draga.
Mira Samo oprezno
Nisam pitala na što misli. Razumjela sam.
Putovali smo po kiši, šutjeli. Bilo me strah ne mraka, ne odlaska nego kako čovjek to može drugom? Gledati kako nevjesta daje krv, nateže injekcije, plače, pa svejedno platiti da uzalud boluje.
Odnosi otrovni u obitelji. Nekoć pročitala u časopisu, činilo se da to pripada drugima, onima dalekima. Nije. Bilo je o meni.
Kuća hladna, ali cijela. Miriši na bor i vlagu. Tomislav loži peć, nalazim deke, debele, miris štale, ali tople. Kuhamo čaj, dugo razgovaramo, iskreno, prvi put nakon tko zna koliko.
Ispričaj mi sve, od početka zamolio je. Sve.
Ispričala sam o sitnim ubodima, telefonskim pozivima baš na dan embra transfera, o neurednosti u prvoj poliklinici, protokolima koji su slučajno propadali, o uvijek nečemu što krene krivo Mislila sam: slučajnost.
Govorila mi je da se ne paziš, jedeš što ti padne na pamet, da si nervozna bez veze Da kažu doktori da je tvoja greška.
Jesi li joj vjerovao?
Dugo je šutio.
Nisam. Ali ni nisam nevjerovao. Samo sam se nadao da će se sve samo od sebe riješiti. Kukavički.
Nisi kukavica, Tomo. Samo si je volio.
Pogledao me stislo me u prsima.
Sljedeće jutro pravimo plan. Jasno nam je ako joj odmah sve kažemo, preokrenut će. To radi majstorski, na kraju ispada tvoja greška. Treba nam priznanje. Živi glas.
Doći će ona Tomislav je siguran. Čim skuži da nas nema, kad vidi da sam se vratio. Naći će nas.
Kako znaš?
Jer sam njen sin. Znam je bolje nego ti misliš. Ne može pustiti kontrolu.
Spremili smo telefon na snimanje, isprobali nekoliko puta. Dogovor: ja ću pitati izravno, dati joj prostora da govori.
Čekamo tri dana. Kuća škripi, miriši na dim. Pričamo, kuhuckamo, šetamo večeri kroz šumu. Nešto se mijenja, nije loše, samo stvarnije, kao da su svi lažni osmijesi izgorjeli s drvom.
Jedno veče, Tomislav me na kuhinji zagrli.
Preselit ćemo se šapne. Nakon ovoga.
Ozbiljno?
Potpuno. Nude mi posao u Rijeci. Odbijao zbog mame. Sad mislim drukčije.
Šutim. Samo pokrijem njegove ruke svojima.
Ona dođe četvrti dan. Nedjelja, popodne. Čujemo auto, Tomislav uključi snimanje pa spremi mobitel u džep.
Jesi spremna? pita.
Jesam odgovorim. I stvarno sam bila.
Dolazi k nama, kao u svoju kuću.
Tomislav. Glas joj napet, ali miran. Umije glumiti. Nisam znala da si ti ovdje.
Naravno. Mislila si da sam na terenu.
Gleda me zaleđeno.
Mira, zašto si ga vukla ovamo? Što si mu ispričala?
Samo istinu, gospođo Viktorija.
Koju istinu? Ti si uvijek nešto umišljaš To ti je od živaca, doktori su rekli
Koji doktori? Koji su uzimali novce da moji protokoli ne uspijevaju?
Zastala je samo na sekundu. Ali primijetila sam.
Gluposti govoriš
Gluposti? U Prvoj privatnoj radila je doktorica Voronika. Prije dvije godine. Sjećate li se?
Šutnja.
Ispričala je doktorici Snježani što se dogodilo. Neću kružiti. Je li istina?
Poludjela si.
Mama rekao je Tomislav. Znaš da prepoznajem tvoje laži bolje od ikog. Odgovori Mirjani.
Nešto se u njoj slomilo. Vanjski izgled jednak, ali iznutra pogled se promijenio.
Radila sam to zbog tebe govori, ali obraća se Tomislavu. Ne razumiješ, ona nije prava žena za tebe. Obična učiteljica, nema veza, nema velike škole. Ti zaslužuješ bolje. Toliko sam se borila za tebe
Mama.
Htjela sam da to sam zaključiš. Da ne uspijeva, pa da sam shvatiš. Nikome ništa loše
Nikome ništa loše. Nisam prepoznala vlastiti glas. Četiri godine, svaki mjesec nada i pad. Injekcije u trbuh. Analize, mjerenje temperature, zabranjena kava, teška hrana, sve. Plačem u kupaonici jer mislim da sam ja kriva. Da sam nečiji promašaj. Nitko ne pati?
Gledala me. Prvi put sam u njenim očima vidjela nešto ljudsko. Ne suosjećanje. Ali nešto stvarno.
Ukrali ste mi četiri godine života. To zovete brigom za sina?
On je moj sin izustila je tiho.
A ja njegova žena.
Tomislav je prišao k meni, stao mi uz bok. Rame uz rame.
Snimili smo razgovor rekao je. Sve što sada tvrdite. To više nisu riječi protiv riječi.
Gledala ga je dugo. Kao da ga vidi prvi put.
Hoćete li to dati policiji?
Hoćemo.
Ja sam ti majka.
Znam.
Stajala je još malo, pa pošla na vrata.
Čekajte rekla sam joj u leđa. Ne znam zašto. Samo je izletjelo.
Nije se okrenula.
Jeste li ga ikad zaista voljeli? Ili ste ga samo željeli imati uza sebe?
Bezs odgvora. Išla je. Vrata su zalupila.
Tomislav je još gledao gdje je stajala, pa ugasio snimanje.
Zvat ću Gorana rekao je. Njegov prijatelj iz razreda, sada inspektor. Nek objasni što dalje.
U redu.
Izašla sam na ganjak. Hladnoća, miris jele i mokre kore. Viktorijin je auto već nestao. Na makadamu samo tragovi guma.
Disala sam.
Ostatak nije bio naš. Sustav je napravio sve snimka, svjedočenje dr. Snježane, priznanje Voronike, kojoj se vidjelo novce možeš uzeti, ali savjest ne prodaš.
Viktoriju su priveli za dva tjedna. U njezinoj kući. Javio je Goran. Tomislav je dugo sjedio s mobitelom u ruci, zureći u prazno.
Kako si? upitala sam.
Ne znam više.
To je u redu. Da ne znaš.
Moja majka, Mira.
Znam, Toma.
Skrenuo je pogled, prošetao po sobi. Pogledao neku Aninu knjigu, vratio ju natrag.
Znaš što je najgore? Da nisam šokiran. Dio mene je uvijek znao da je ona sposobna, ne baš ovo, ali nešto takvo. Ipak se pravio da ne vidi. Jer je mama.
Tako ti otrovni odnosi i rade rekla sam. Ne unište te odjednom. Malo po malo. Dođeš do toga da sumnjaš u vlastite osjećaje.
Gledao me.
Ti si sve znala?
Nisam. Samo sam bila preumorna da lažem sebi. Umor je ponekad kao pamet.
Iz Žumberka smo otišli nakon tri tjedna. Stan nismo vraćali nazad. Tomislav je pokupio stvari, ja kod Ane. Ključeve smo predali gazdi, pa otputovali u Rijeku.
Jesen tamo toplija, drugačija, sve vedrije. Unajmili smo stan mirnom dijelu grada. Tomislav je počeo na novom poslu. Ja neko vrijeme bez posla, privikavala sam se, šetala po placu, kuhala juhe, učila mjeru novog grada.
Dr. Snježana nas je preporučila kolegici dr. Ireni. Od prvog susreta dala mi je osjećaj: sve je moguće, ne predaj se.
Krenuli smo ispočetka. Bez tuđe sabotaže, bez plaćenih nalaza.
Protokol je uspio iz trećeg pokušaja.
Saznala sam u veljači. Tomislav je bio kući, ja u kupaonici, u ruci test. Izlazim. Sjedi na kauču.
Ništa ne govorim. Samo pružim test.
Gledao je dugo, pa podigao oči crvene.
Mira
Da.
Ustao je i zagrlio me tako da sam teško disala, ali nisam tražila da popusti.
Petra se rodila u listopadu. Tri i pol kile, pedeset i dva centimetra, tamna kosa, ozbiljan pogled, u rodilištu su se šalili: učiteljica rođena.
Plakala sam. Ne jer boli, iako boli, nego jer kad su je stavili na prsa i toplina mi prostrujila kroz tijelo, sve što sam nosila četiri godine postalo je malo lakše.
Nije nestalo. Takve stvari nikad ne nestaju. Samo više ne tlače najviše.
Tomislav je bio uz mene. Držao me za ruku. Još uvijek me drži za ruku. Kao onda, kraj poliklinike, u autu.
Petri su bila tri mjeseca kad smo si dozvolili prvu mirnu večer. Spavala je. Sjeli smo u kuhinji, pili čaj. Svijeća na prozoru, vani riječka kiša.
Toma, rekla sam.
Mmm.
Misliš li na nju?
Nismo pojašnjavali tko je ona. Oboma je bilo jasno.
Ponekad. Manje nego prije.
I ja. Nekad mislim: kako je to moguće. Onda pogledam nju pokazala sam prema sobi i zaključim: dobro. Živi smo.
Ljutis li se na mene? tiho upita. Kao netko tko dugo želi pitati ali se boji.
Zašto?
Jer nisam vidio. Ili nisam htio vidjeti. Tolike godine.
Razmišljam. Iskreno, ne zbog odgovora zbog sebe.
Ne, napokon kažem. Ne ljutim se. Ali ostala je mala stvar u meni, kao trn. Nije više rana, ne boli, ali osjećaš da je tu.
Kimnuo je. Nije se opravdavao, samo je prihvatio.
Pošteno rekao je.
I ja želim biti iskrena. Umorna sam od glume da je sve dobro kad nije.
Je li sad dobro?
Skoro sasvim. Ona je zdrava, ti si tu, imamo dom. Zagrijala sam ruke na šalici. Samo, mi nismo isti. Kao prije. Ne znam je li to loše. Možda samo jest.
Gledao je u svijeću. Plamen se zatresao.
Sjećaš se, u Žumberku, kad je otišla, a ti ostala na tremu?
Sjećam se.
Gledao sam te kroz prozor. Pitao se kako to nosiš. Toliko godina, a još stojiš. Nisi se slomila.
Slomila sam se. Samo ne pred tobom.
Znam. Oprosti.
Tomo. Poklopila sam mu ruku svojom. Mogli smo oboje drukčije. Dosta nam je sad birati tko je više kriv.
Iz sobe se začuo šum. Petra je nešto promrmljala u snu. Oboje smo se trgnuli, poslušali.
Tišina.
Spava kaže Tomislav.
Spava potvrdim.
Šutimo. Lijepa tišina, ona što postoji samo između najbližih, kad riječi nisu potrebne.
Jesi li sretna? iznenada šapne.
Razmislim. Ne zbog njega, nego zbog sebe.
Jesam kažem. Ali sad sreća ima drugi okus nego prije. Prije sam mislila da znači kad ništa ne boli. Sad je, kad je sve dobro, iako nešto ipak boli. Ali želiš da dan ne završi.
Nasmišio se, sporo, kao netko tko je zaboravio kako se to radi naglo.
Dobar okus kaže.
Bolji od svakog parfema. I sama sam se nasmiješila. Nešto gorko, ali naše.
