Šefova tajna
Naš dragi šef sigurno ima nekoga, šapće tiho Dubravka svojoj kolegici. I posvađao se s tom nekim! Inače zašto bi stalno pucao po nama? Zadaje nam nemoguće zadatke…
Kolegicu to ne zanima pa samo zakoluta očima i demonstrativno se okreće. No Dubravka ne odustaje tako lako.
Ma stvarno! Zar tebe to ne zanima? ne prestaje, glas joj postaje malo glasniji. Možda zbog problema doma stalno viče po nama? Možda mu se nešto dogodilo, a mi pojma nemamo
Njeno šaptanje ipak nije prošlo neopaženo. Tomislav Jakšić, koji vodi sastanak, naglo prekida izlaganje i oštro pogleda Dubravku. Hladnim i odmjerenim tonom kaže:
Dubravka, je li vam dosadno? svaka riječ jasno odvojena. Ili mislite da ono što govorim nije dovoljno važno? Možda želite vi nastupiti pred svima nama?
Dubravku kao da je hladan tuš zalio; trepće zbunjeno, pokušava pronaći riječi. U glavi joj zuji: “Kako on uvijek sve primijeti?”
Oprostite, gospodine Jakšić, samo sam dijelila neke ideje, promuca, trudeći se zvučati sigurno. Nije ništa važno, čisto razmišljam naglas.
Šef malo podigne obrvu, podrugljivost mu se vidi u pogledu. Iako je bilo jasno da razgovor nema veze s poslom, odluči tu scenu privesti kraju.
Podijelite s nama, u čemu je problem? upita blago ironično. Svi čekamo.
Dubravki ledeno sklizne niz kralježnicu; nervozno se nasmiješi, pokušava smisliti kako izaći iz toga.
Pa, možda ipak ne bih… procijedi, pokušavajući zvučati sabrano. Te ideje još nisu dovoljno razvijene, bio bi gubitak vremena za sve.
Tomislav lagano razvlači smiješak:
Onda do kraja tjedna očekujem te vaše razrađene ideje, naglasi zadnju riječ. Nadam se da će koristiti našoj firmi. A sad nastavljamo.
Dubravka ne prozbori više ni riječ. Lice joj je od srama blago zažarilo, pogled je povremeno zalepršao prema šefu. U njoj vrije nezadovoljstvo neugodno joj je što je uhvaćena i još dobila dodatni zadatak.
Ana, koja sjedi blizu, teško skriva osmijeh. Zabavno joj je gledati cijelu scenu: uvrijeđeni Dubravkin pogled u smjeru šefa bio joj je gotovo komičan. Tiho uzdahne, vrati se bilješkama, ali s vremena na vrijeme opet pogleda Dubravku, mentalno se diveći njezinoj borbi da sačuva dostojanstvo nakon pogreške.
Kad je sastanak završio, Dubravka ustane čim je šef objavio kraj i gotovo izleti iz sale. Ana korača za njom, jedva suzdržavajući smijeh, ni ne skriva osmijeh dok gleda pomalo smetenu i ljutu prijateljicu.
Kad su došle do svog ureda, Dubravka ljutito sjedne, lupi poklopcem laptopa.
Umjesto da mi pomogneš gunđa ona, prekriži ruke. Šta se smiješ? Sad moram nešto izmišljati do kraja tjedna! A to je tri dana!
Sto puta sam ti rekla, ne odvlači pažnju na sastanku podbada ju Ana, dok ulijeva čaj u šalicu, zatim iz ladice vadi čokoladu i stavlja pored. Smiri se i uhvati se posla.
Dubravka pogleda čaj i čokoladu, lice joj malčice omekša, ali se brzo opet namršti.
Ma, posao će pričekati! odmahne rukom. Imamo bolju temu naš novi šef!
Ana samo odmahuje glavom, ne dižući pogled s ekrana. Navikla je već na Dubravkino ogovaranje šefova, pokušava ostati neutralna.
Dva mjeseca je tu, teško da je i dalje novi, primijeti mirno, nastavljajući tipkati.
Svejedno! ne popušta Dubravka. Došao, uveo gomilu pravila! Otpustio nekoliko ljudi…
Otpustio je one koji nisu radili, suzdržano odgovori Ana. Nama je, naprotiv, digao plaću.
Pogleda Dubravku i još doda:
Sastanci su sad kraći. Prije smo tu znali sjediti i dva sata, a sad konkretno, brzo.
Dubravka na trenutak zastane, ali odmah pronađe argument:
Da, ali sad svaki tjedan novi izvještaji i sve rokovi…
Ana se nasmije:
Ali zato posao ide brže. I rezultati su bolji. Vidjela si i sama, projekte završavamo prije roka.
Dubravka uzdahne, zgrabi čokoladu, odlomila komadić. Argumenti su djelomično djelovali, ali još ne želi u potpunosti priznati da šef nije loš.
Dobro, možda imaš pravo… promrmlja nevoljko. Znaš, uvijek sam mislila da on nije oženjen, ni djevojku nema… Sad sam uvjerena da ima nekoga! Možda da provirim u kadrovsku?
Ana s uzdahom odloži olovku. Dosta joj je beskrajnih špekulacija.
Pa zašto tebe to zanima? pita mirno. Kakve veze njegova privatnost ima s tvojim poslom?
No Dubravku to ne može zaustaviti. Već u glavi slaže rutu do kadrovske, zamišlja suptilna pitanja.
Nikad nije zadovoljan, uvijek kritizira, uporna je dalje. Možda ima bračnih problema pa se iskaljuje na nama? Voljela bih znati što je posrijedi…
Ana odmahne glavom. Misli da se ne bi trebali petljati u tuđe živote, no Dubravka to očito ne shvaća.
Dubravka, ajmo sad stvarno raditi kaže odlučno. Inače će te i tebe otpustiti zbog ljenosti.
Dubravka odmahne rukom. Sad je već opsjednuta otkrivanjem istine.
Ma, moram sve saznati! odluči. Pričat ću s curama, možda nešto doznaju.
Ana je skeptično pogleda. U očima joj piše čuđenje zašto gurati nos gdje ne treba? Zamislila je neugodne scenarije i šefu dođe do ušiju što Dubravka ispituje. No pokušati je zaustaviti bila je puka utopija Dubravka je već bila zaluđena idejom.
Dubravka sad provodi dane isterujući informacije. Prilazi kolegama s raznim izgovorima, nenametljivo ubacuje pitanja o šefu: je li ga tko gdje sreo nakon posla, zna li tko o njegovom privatnom životu. Obišla je cijeli ured. Većina kolega pravi se da ništa ne zna ili ne želi reći neki se šale, neki dave po poslu.
U kadrovskoj ju dočekuju hladno. Najprije je pristojno saslušaju, pa razmjene poglede, očito im nije jasno zašto zaposleni propituje privatni život šefova. Jedna službenica suho je dobaci:
Dubravka, bolje bi vam bilo da se koncentirate na svoje obaveze umjesto na tračeve.
Kad je pokušala dalje ispitivati, otvoreno su joj savjetovali da se vrati na posao i zaprijetili da će dojaviti šefu o njenim neprimjerenim pitanjima.
Vraća se u ured smetena. Sjedne, bulji u ekran, ali vidi se da je mislima daleko. Ana je tiho promatra, ne usudi se ni riječ reći. Nije joj drago zbog Dubravke, ali se nada da će ovaj poraz naučiti kolegicu da ne zabada nos u tuđe živote.
Ali Dubravka nikako ne može stati! Okolina ne shvaća potrebu, ali ona tvrdoglavo nastavlja pitati. Neki se samo nasmiju kad je vide, neki je otvoreno pitaju: “Šta ti to treba, jesi se zaljubila?”, ali ni Dubravka ne zna dati točan odgovor. U njoj je gorila iskra znatiželje.
Jednog dana uhvati Marinu iz računovodstva, ženu za koju se zna da zna sve o svima. Prilazi stolu, pokušava se praviti opuštenom.
Marina, ti si upućena u sve! krene sa smiješkom. Ima li Tomislav Jakšić koga? Suprugu, djevojku?
Marina digne pogled, osmjehne se suzdržano, ali u očima joj oprez.
Dubravka, ti znaš da ne volim ogovaranja, odgovori mirno. A i što te to briga?
Dubravka se nećka, smišlja izgovor. Svoju pravu znatiželju ne želi priznati.
Čisto me zanima! pokušava u šali. Zamisli da je slobodan… Takav muškarac…
Marina samo odmahuje glavom:
Pa i da je, nije ti to razlog da se petljaš u tuđi život, nježno kaže. Radi svoj posao, šef ti gori s rokovima.
Dani prolaze i Dubravka se sve više gubi u svojim razmišljanjima. Premotava svaki pogled, analizirala svaku rečenicu koju je čula. Napokon dolazi do određenih zaključaka koji je ushićuju, ali i bude nemir.
Jednog dana upada u ured, skoro skače od uzbuđenja.
Sviđa mi se! izvali na vratima, ni ne zatvori ih za sobom.
Ana umalo prolije kavu od iznenađenja, pogleda ju u šoku.
Tko? upita nakon kratkog kašljanja, pokušava zvučati ravnodušno.
Naš novi šef, zakoluta očima Dubravka, kao da je Ana trebala već znati. Zato me zanima njegova privatnost! Ako je slobodan, idem u akciju!
Ana nakratko utihne, probavlja informaciju. Zna ponesto više, no pazi da se ne oda.
A ako je oženjen? pita oprezno.
Pa pokušat ću ga ‘oteti’, slegne ramenima, potpuno nesvjesna posljedica. Ionako nije sretan s njom. A ti mi moraš pomoći!
Oteti? Ana požali što je odlučila nastaviti piti kavu. Dubravkine riječi šokirale su je, no brzo se pribrala znala je da Dubravka ne odustaje.
Ma samo informacija, brzo ispravi Dubravka, vidjevši Aninu zbunjenost. Petak je domjenak, pristupi mu pa usput pitaj zašto nije doveo pratnju
A što ako dođe s nekim? pokuša Ana.
Ti si riđokosa, a on takve ne voli, odmahne rukom Dubravka, kao da je to opće poznata činjenica. To sam jedino sigurno saznala. Može?
Ana šuti. U glavi joj se vrti nekoliko scenarija. S jedne strane, mogla bi Dubravki reći istinu da Tomislav nije samo “novi šef”, nego njezin suprug. No, odlučila je s njim sve držati u tajnosti radi poslovnog mira.
Tako prođe cijeli tjedan: Dubravka hoda sa sjajem u očima, nešto zapisuje u bilježnicu, šapće si pod nos rečenice koje bi mogla reći Tomislavu. Zastajkuje u hodniku, vježba dijaloge pred ogledalom: sad ozbiljna radi posla, sad zagonetno i prijateljski nasmiješena. Sanja kako je šef primijeti, cijeni njezinu ljepotu, trud, pamet… U mašti joj šef ostavlja suprugu (za koju možda i ne zna postoji li), zaprosi ju, vode tvrtku skupa, žive u vili na Tuškancu i svake večeri planiraju budućnost uz svijeće.
Ana sve to promatra sa suzdržanom tugom. Gleda kako prijateljica sanjari o idealiziranom liku, ne o stvarnom čovjeku s manama. Tomislav joj je sasvim drugi tip: iscrpljen nakon sastanaka, pažljiv u svakodnevici, predan detaljima… Ali Dubravka ga vidi kao neosvojivi trofej.
U četvrtak Dubravka dolazi na posao s velikom torbom koju gurne pod stol. Za pauze vadi novu haljinu stroga, ali malo izazovna: jednostavnog kroja, s otkrivenim ramenima i tankim pojasom. Odlazi u toalet presvući se, dugo se vrti pred ogledalom, popravlja sve na sebi, procjenjuje osvjetljenje, zategnutost kroja, usklađenost boja. Napokon, zadovoljno kimne i vraća se pokazati ‘outfit’ Ani.
Što kažeš? pita, okrećući se oko sebe. Očekuje kompliment.
Ana podigne pogled.
Lijepa je, prizna suzdržano. Ali jesi sigurna da je primjereno za domjenak?
Naravno! oduševljeno će Dubravka. Moram izgledati odlično. Dosta je skrivenosti, sad će pasti!
Opet se divi sama sebi u ogledalu. Izgleda iskreno sretno; već zamišlja ispunjenje svojih snova. Ana osjeti nelagodu, ali zna da sve što sad kaže neće proći Dubravka je u zanosu svojih maštarija.
Napokon stiže petak. Ured je ukrašen lampicama, balonima, na stolu voće, grickalice i sok. U zraku je blago uzbuđenje domjenak može početi.
Dubravka stiže među prvima. U novoj haljini, uz savršenu frizuru i šminku, nervozno popravlja rub i češlja kosu, iščekuje šefa. Pogled joj stalno leti prema vratima kao lovac u džungli.
Ana dolazi kasnije, odjevena jednostavno, u staru crnu haljinu u kojoj uvijek djeluje sabrano. Nije planirala privlačiti pažnju, bilo joj je dovoljno biti neprimjetna, popričati s ljudima, kušati nešto iz bogate trpeze i možda zaplesati.
Tomislav Jakšić dolazi pred početak službenog djela: u tamnom odijelu, sa smirenim osmijehom, rukuje se s kolegama, zahvalio angažmanu svih odjela, najavio nove projekte. Kratko, s toplinom.
Dubravka ga ne ispušta iz vida. Hvata svaku njegovu riječ, svaki osmijeh, misli da joj posvećuje poseban pogled. Popravlja kosu, ravna pojas, u sebi ponavlja replike.
Nakon svečanog djela svi se razilaze: neki idu do stola s hranom, drugi plešu ili razgovaraju u grupicama.
Dubravka odlučno priđe Ani, koja uz prozor drži čašu soka.
Vrijeme je! šapne Hajde, pitaj ga usput zašto je sam. Ti to najbolje znaš.
Ana se oklijeva, osjeća knedlu u grlu. Ne želi ovo izvesti, no Dubravka je gleda prepunih očekivanja.
Dubravka, ne mogu, sažima se Ana.
Zašto ne? Pomogni prijateljici, običan je to razgovor!
Ana duboko udahne. Zna da je kraj igre s tajnama: sad je trenutak za istinu.
Ne mogu zato što… Tomislav je moj muž.
Dubravka se ukoči. Lice joj najprije poblijedi, potom zadrhti; zapanjena, ne može vjerovati.
Što? Vi…? Koliko dugo…?
Ana nervozno popravlja kosu, izbjegava pogled.
Pola godine, tiho prizna. Svjesno smo to skrivali da ne bi ispali povlašteni ili izazivali tračeve
Dubravka se povlači, lice joj je puno nevjerice, tuge, razočaranja svijet joj se ruši, svi snovi nestaju.
I meni nisi rekla… zaključi tužno. Sve ti kažem… a ti meni ništa…
Nisam mogla… nije bila samo moja odluka. Htjeli smo odvojiti privatno od firme. Sorry.
Dubravka šuti, prevrće u glavi svaki zajednički trenutak; sad sve ima novo značenje. Sjeti se šefova pogleda prema Ani, nježnog tona, slučajnih dodira sada sve sjeda na svoje mjesto.
Kako je počelo? pita napokon, nastoji sakriti drhtanje.
Jednostavno, osmjehne se Ana. Upoznali smo se, kliknuli sve prirodno.
Dubravka nervozno pređe rukom po haljini; teško joj prihvatiti istinu koja ruši njezine iluzije.
A na sastancima? Kad sam te pitala ti si već tada znala, a šutjela!
Znala sam. Ali obećali smo si na poslu samo posao. Nikakva povlastica, nikakvih natuknica.
U taj čas prilazi Tomislav, prepozna napetost u zraku.
Je li sve u redu? upita nježno.
Ana klimne, ali Dubravka plane.
Nije! Vi ste sve vrijeme skrivali!
Tomislav se nasmije. Umjesto izgovora, odluči jednom zauvijek prelomiti stvari.
Vrijeme je da sve pojasnimo, obrati se glasnije. Drage kolegice i kolege! digne ruku, pridobiva pozornost.
Svi ušute; neki s čašama u rukama, neki ukočeni od iznenađenja.
Znam da vas zanima moj privatni status. Namjerno nismo govorili htjeli smo da posao bude posao, da se nitko ne osjeća zakinuto ili povlašteno. Ali ako je to toliko važno Uhvati Anu za ruku. Ovo je moja supruga. Vjenčali smo se prije pola godine.
Kroz dvoranu prođe žamor, kolegice iz računovodstva prve plješću, programeri pošapću Ovo nismo očekivali, netko vikne: “Čestitamo!”
Tomislav pusti da se gužva smiri.
Nadam se da to ništa neće promijeniti u radu profesionalnost ostaje na prvom mjestu. Za nas dvoje, na poslu je i dalje samo posao. Sad nastavite slaviti!
Glazba kreće, ljudi se vraćaju zabavi, no pogledi se još zadržavaju na njima.
Eto ti na, uzdahne Dubravka, smijući se kroz suze. Sad moram tražiti novi posao.
Ma daj, zašto bi? iskreno se začudi Ana.
Pa, sve sam iskopavala o vama, svima davila… sram me.
Ne pretjeruj, nježno je tješi Ana. On ne zamjera. Nitko ne zamjera. Samo… nezgodno je. Ali brzo će se zaboraviti.
Nezgodno, kimne Dubravka, gledajući Tomislava dok se smije kolegama. Sad je jasno zašto si ga stalno branila.
Pogleda Anu, pa oboje prasnu u smijeh.
A ja sam te smatrala njegovom obožavateljicom… kroz smijeh.
Ja sam samo znala pravu istinu, smije se Ana.
Za čas dvije kolegice stoje pored glazbe, koje netko već raspušta. U zraku je pjesma i smijeh.
Slušaj, spusti glas Dubravka Je li on s tobom stvarno sretan?
Ana na trenutak razmisli, pa čvrsto kimne:
Stvarno jest. Znam to. I osjećam.
Onda dobro, olakšano odahne Dubravka, pruža ruku. Mir?
Mir, uzvrati Ana, stisne joj ruku.
Glazba svira, ljudi se smiju, a dvije prijateljice, nakon nimalo ugodne situacije, napokon pronalaze spokoj. Pred njima duga večer a možda i novi početak, bez tajni i prešućivanjaDubravka još kratko miruje, a tada uz smijeh doda:
Zamisli, cijeli tjedan sanjam najdivlju romansu, a na kraju sam glavna tračerica tvrtke!
Ana ju primi pod ruku, stisne nježno.
Možda je vrijeme da sanjaš nešto svoje Bez šefova, bez tajni.
Dubravka zakoluta očima, ali osmijeh joj je topao. Gledaju ljudi oko sebe, dok se sve grupe polako stapaju u jedan žamor, glazba brži ritam diže, konfeti se zabrljaju po podu.
Znaš što, kaže Dubravka, idući tjedan dođi nakon posla kod mene na kavu. Samo ti i ja. Bez ogovaranja, bez istraga. Možda napišem knjigu “Kako ne osvojiti šefa”!
Ana se glasno nasmije. Osjeća olakšanje; sve te tajne, oprezi i napetosti padaju dalje u prošlost. Prvi put nakon dugo vremena, dvije prijateljice smiju se iskreno, bez sjena.
U tom trenu, Tomislav iz daljine pogleda prema Ani i nakratko joj namigne znak nježne suučesnosti, ne iz pozicije moći nego partnerstva.
A Dubravka, koja je nekoć sve promatrala kao veliku enigmu, samo slegne ramenima, otpije gutljaj soka i uskoči među kolege koji kreću plesati. Ana joj se pridruži, ponosno, kao žena koja više nema razloga skrivati tko je i što voli.
Domjenak se pretvara u pravo slavlje ne samo uspješne godine, nego i iskrenosti, prijateljstva i novih početaka.
S one strane prozora, svjetla grada mrmore da život ionako uvijek piše neočekivane scenarije. A najljepši su oni kad, nakon puno nagađanja i snova, istina konačno oslobodi i ostavi nas jačima, bližima i veselijima nego prije.
