Bez krivnje kriva
Uzimaj svoju kćer i odlazite. Nas dvoje više nemamo ništa zajedničko!
Ali, Saša
Sve sam rekao! I ne želim te više vidjeti!
Vrata su zalupila, a Jelena se zaljuljala. Soba je zadrhtala pred očima, u ušima joj je zazvonilo, a negdje iz daljine, kao da je čula majčin glas: “Ne smiješ!”
To ju je trgnulo. Oprezno je napravila korak, pa još jedan, i sjedila na stolac, zgrčivši prste u dlanove dok joj nije zabolelo. Bol ju je povukla natrag u sadašnjost, rastjerala je maglu koja se spremala progutati joj dušu.
Ne smije se prepustiti. Ne smije propasti u očaj! Iako, koliko bi sada htjela samo nestati
Ne smiješ! Imaš Karlu! I Ne, o tome sada ne treba razmišljati. Sad moraš skupiti komadiće sebe i shvatiti što se zapravo dogodilo.
Što je to moglo tako naglo okrenuti Sašu protiv nje? Zašto ju tjera? Samo jučer bilo je sve, navodno, u redu
Ili nije bilo?
Glava joj je napokon proradila, Jelena je rukama obuhvatila stol.
Tako! Kako je ono mama uvijek govorila? Kad ne znaš što da radiš analiziraj! Podijeli po stavkama, prste broji. Još bolje, uzmi olovku, zapiši!
Ali olovke su bile u drugoj sobi. Tamo gdje spava Karla
Kći joj je uvijek imala lak san, nije ju sada htjela buditi. Karla bi se rasplakala, zaokupila majčinu pažnju, i opet ne bi stigla u miru misliti o svemu što je pošlo po zlu.
Mora se snaći s onim što ima.
Spustila je pogled na svoje ruke, stisnula šake. Nokti odavno neuredni, jer tko bi te sitnice stigao, kad posla ima preko glave. Koža gruba, pjege od sunca, što bi uvijek izbijale kad bi Jelena dugo kopala u vrtu. A tko bi ikad rekao da će baš nju toliko ispunjavati domaćinstvo, da skoro zaboravi sve što ju je majka učila.
Jelenice, ti si žena!
Nisam! Ja sam djevojčica!
Nije važno! Sada jesi, ali brzo ćeš biti odrasla. Prvo djevojka, pa žena. Kao ja. Žena ne smije biti zapuštena! Nikad! Nokti, frizura, ruke njegovane! To o tebi govori više od svake skupe haljine. Ne možeš staviti dragulje ako ti vrat nije opran, shvaćaš?
Da, mama! osmijeh joj je krasio lice pred ogledalom, mažući usne maminim ružem.
To ti je ipak za kasnije! mama joj je blago oduzimala ruž, smijući se. I prerano ti je za šminku, još si mala. Bit će vremena. Odrasti pa ćemo zajedno birati tvoju prvu šminku.
Ali, mama
Dosta!
To “dosta” nije često dolazilo od majke, ali kad bi ga rekla, znala je da rasprava nema smisla. Mama je uvijek bila dosljedna.
U svemu
Jelo, selim privremeno kod bake. Tako treba.
Mama, koliko dugo? desetogodišnja Jelena motala je kraj haljine kroz prste, prezala od suza.
Pola godine. Završila sam posao u Rijeci, nude mi odličan posao na sjeveru. Ali ne mogu te povesti. Ondje nije za djecu. S bakom ćeš biti dobro. A ja ću zvati i pisati.
Ne idi, mama
Jelena je briznula u plač, a majka umorna, nemoćna, ljutila se na situaciju.
Dosta, prestani! Drugog izlaza nemam! Ako ne prihvatim posao, ne selimo iz bakine garsonijere. Želim da imaš svoju sobu, da možeš ići na more! Da je tata živ, ne bih razmišljala ovako. Ali sada, sve sam ti što imaš. I baki trebam!
Tu je i teta Tanja! Jelena je vrtjela glavom, ne želeći slušati objašnjenja.
Tanja ima svojih problema. I njoj se mora pomoći.
Onda pomozi meni! Ostani! viknula je Jelena, prvi put vidjevši majčine oči hladne kao led.
Jelena! majčin glas bio je tako strog da se djevojčica stresla. Ne možeš misliti samo na sebe! U životu, kad ne misliš na druge, ni tebe nitko neće imati na umu kad zatreba. Ja sad mislim prvo na tebe! Želim ti osigurati više. Obećavam, ovo je prvi i posljednji put. Strpi se, Jelenice. Tako mora!
Nije imala izbora. Klimnula je i pristala, iako joj je duša bila iščupana.
Jelena je mami pisala pisma, vikendima uzimala telefon, gubila dah u jecajima, čekajući njezin povratak. Čak je i sladoled odbijala od tuge. Vrijeme je bolno sporo prolazilo. Kad je baka najavila da idu na aerodrom po mamu, Jelena je plakala od sreće pa su morali zvati taksi, nije je uspjela smiriti.
Majka je održala riječ. Više nikad nije otišla na tako dugo. Bilo je putovanja, ali nikad razdvojenosti. Jednog dana preselile su iz male tatine stančića u veći stan. Jelena je napokon dobila svoju sobu, ali nije u njoj provodila puno vremena. Čekala je mamu s posla i uživale su zajedno u tihim večerima uz svjetlo kuhinje, ponekad svaka uronjena u svoj posao.
Bile su sretne.
Pubertetske trzavice ih skoro nisu ni dotakle. Majka joj je uvijek imala nevjerojatno strpljenje i takta. Jelena je tek kasnije shvatila koliko ljubavi stanuje u toj krhkoj ženi bez igdje ikoga svoga. Baka je već bila preminula. Ostale su potpuno same.
Majka više nije razgovarala sa sestrom.
Jelena nije često pitala zašto. Tek jednom, i tada je dobila izravan odgovor.
Sve se može oprostiti. Osim izdaje.
Koga je teta Tanja izdala?
Našu mamu. Tvoju baku. Zvala ju je prije smrti, željela oproštaj. Tanja nije došla
Zašto?
Bojala se da ću je moliti da ostane i da zajedno brinemo o mami. Bila je to i njena dužnost. Nije mogla gledati mamu kako propada, kako izgubljena traži naše oči Nisam ni ja mogla, ali nisam imala izbora! Jedina sam joj preostala!
A zato si me puštala k baki tek na kratko?
Da. Nisam htjela da ti ostane u sjećanju takva slika.
Ali ja ni ne pamtim Sjećam se da me učila praviti pekmez i skidati pjenu. Trebalo je uzeti tanjurić, staviti onu ružičastu pjenu i jesti najmanjom žličicom. Tako je bolje
I ja i Tanja smo to radile kao djeca
Ne shvaćam! Mama vas je voljela isto, pazila vas Kako ste tako različite?
Dogodi se to, Jelenice. Mama je Tanjom brinula cijelo djetinjstvo, ona je stalno bila bolesna. Možda ju je previše štitila? Ne znam
Je li pomoglo?
Što?
Da je zaštiti?
Nije. Znaš ti sama kakav je Tanjin život. Dva braka, troje djece, sve s nekakvom gorčinom i napola srca Ne znam je li mama bila u pravu. Ali znam nešto ja sam naučila kako drugačije biti majka svojoj kćeri.
Znači, ne treba štititi dijete od svega?
Ne baš. Treba, ali pametno! Koja si ti majka ako ne pomažeš djetetu? To i treba. Ali nema koristi da živiš život umjesto njega! Padovi i uzleti, modrice i iskustva to je bogatstvo. Malo tko uči iz tuđih grešaka. Najviše učimo iz svojih. Tko zna, da nije mama uvijek mekšala Tanjin pad, možda bi joj život krenuo boljim putem Samo jedno želim da znaš uvijek ću ti pomoći ako zatreba. Ali nemoj od mene tražiti da rješavam tvoje probleme. Kad zapneš, sjedni i promisli. Ako ne ide, ja sam tu. Uvijek.
Da, mama
I sada je Jelena sjedila, brojala prste, pokušavala otkriti kad je sve krenulo po zlu.
Sinoć su slavili Sašin rođendan. Nije bila okrugla brojka, pa su odlučili skromno, obiteljski, baš kako treba ljeti u kući koju su tek prošle godine u potpunosti uredili.
Došle su Jelenina mama, svekrva, i Sašina sestra s mužem i djecom.
Karla, sretna što ima društvo, letjela je dvorištem, postavljajući bezbroj pitanja:
Kad dolaze? Hoćemo se kupati u bazenu? Hoću li moći ostati budna dugo?
Bilo ih je toliko da je Jelena u nekom trenu prestala odgovarati. Karla je ionako sama davala odgovore, spremala sobu za goste. Domaćica prava.
Saša je otišao na tržnicu, kuhinja je zamirisala. Mama je pomagala i ispitivala Jelenu o svemu.
Zašto si zabrinuta, Jelo? Jesi li dobro?
Što je, mama? Jelena je konačno izgubila strpljenje.
Ma, sve je sjajno, dijete! majka joj se osmjehnula. Koliko si trudna?
Tajna koju nije priznala ni sebi, sad je više nije bila tajna. Najednom joj je laknulo i nasmiješila se, zagrlila mamu.
Tek tri tjedna Nisam još ni Saši rekla. Kako si znala?
Sijaš Kao krijesnica. Tako si i s Karlom.
Mama, bojim se
Čega, ludice? Sve vam je dobro!
Ne znam Nekako mi je teško Saša je čudan, ne mogu ga prepoznati.
Jesi ga pitala zašto?
Ne govori!
Onda ga nisi dobro pitala!
Mama!
Što?! Nisi smjela pustiti da se udalji! Ne smiješ ni pola koraka! Pustiš ti njega, pa će ti netko drugi pričati i tko zna što će iz toga ispasti…
Jelena je podvukla još jedan prst. Shvatila je. Tu je počelo! Posumnjala je, ali nije obratila pažnju dok joj mama nije savjetovala razgovaraj s mužem.
Nije stigla Prvo slavlje, pa čišćenje, nije našla minutu uhvatiti Sašu za ruku i pitati, izravno.
A onda je on izgovorio ono što nije mogla razumjeti.
“Uzmi svoju kćer!”
Što to znači?
Jelena je stisnula šake. Dosta! Sad će postupiti kako ju je majka učila. Prvo, razgovor s mužem, dovoljno zagonetki!
Saša je izvezao auto iz garaže, spreman otići, kad je Jelena istrčala pred kuću, viknuvši tako da su i vrapci poletjeli s drveta.
Stani!
Preskočila je stepenicu, stala pred auto, ruke na haubu.
Makni se tiho je rekao, ali Jelena je čula ono što je željela čuti.
Nije Saša uistinu htio otići. Ni obitelj ostaviti. Nije pogriješila.
Izađi! Pričaj mi, dok Karla ne ustane! Što si umislio?! Kamo ideš?! Ja sam ti žena ili prolaznica?!
Jelenin glas prerastao je u prijekor, a Saša je osjetio kako mu se sve steže u grudima.
Pa ne bi Jelena tako vikala da joj je do njega stalo, pomislio je. Nije, kako mu je sestra sugerirala, ona tek čekala njegovu slobodu Zar bi htjela da Karla ne živi s ocem?
Izašao je iz auta i mrzovoljno promrmljao:
Kao da sama ne znaš zašto ovako postupam!
Da znam, ne bih te pitala! Saša, što ti je? Već tjednima si nervozan! Danas si preko svake mjere! Što si to govorio?! Zašto si Karlu nazvao mojom kćeri?! A tebi je što?!
Ma, ne znam više! izletjelo mu je i prvi put ju je pogledao. Ti mi reci! Od koga je ta mala? Zašto se njen tata viđa s njom krišom?!
Kakva glupost? Jelena je širom otvorila oči. Jesi li sasvim poludio?
S kim se viđaš u gradu dok vodiš Karlu na aktivnosti?
Jelena je na trenutak ostala bez daha, ali sabrala se.
Eto što je! Tko ti je otvorio oči? Mama? Ili sestra?
Mama nije!
Jasno mi je! Anica ti je to servirala!
Pa što ako je?! Zar nije sestrinska dužnost reći, kad nešto vidi? Ja sam joj brat!
A ja sam ti žena! Jelena je osjetila kako joj bijes raste valom. Vjeruješ svakome, osim meni! Tako?
Lagala si mi!
Ja?! Saša, čuješ li sebe? Kada sam te, molim te, lagala?
Tko je muškarac s kojim šetaš dva puta tjedno s Karlom? Tko je on?!
Jelena je zadrhtala, a onda umorno odmahnula glavom:
Pričala sam ti, Saša! Ti mene nisi slušao
Kada i što si pričala?
Spremao si gledati Dinamo u Ligi. Vratili smo se iz grada, rekla sam ti da sam srela starog prijatelja iz razreda, Marka. Godinama nije bio u Zagrebu, sad se vratio radi bolesne majke. Čuo je da je moja baka imala iste probleme, tražio me brojeve liječnica i medicinske sestre. Vidjeli smo se još par puta. Tvoja sestra bi shvatila da s nama uvijek ide i moja mama! Misliš da bih imala ljubavnika ispred vlastite majke? Nikad mi to ne bi oprostila! Posebno, mama tebe jako voli i cijeni, oduvijek! A ti…
Jelena odmahuje rukom, briše suzu:
Nećeš plakati! Dosta!
Čekaj! Znači, nemaš?
Sve sam ti rekla! Jelena ga je presjekla pogledom da je Saša zastao. Povjerovao si tuđem glasu umjesto meni. Zaboravio sve što nas veže. Uvrijedio i mene i svoje dijete! Želiš test očinstva? Nema problema! Da ti više nikad ne padne na pamet sumnjati da ti Karla, sa svojim očima, nije dijete!
Jelena je oslušnula tišinu, uzdahnula.
Probudila se.
Okrenula se bez riječi, ušla u kuću, ostavivši smetenog muža na dvorištu.
Za minutu čula je kako se auto ipak udaljio.
Karla je nešto brbljala, grlila Jelenu, a njoj je bilo tako loše da je jedva zadržala suze.
Zašto se ovo dogodilo? Gdje je ponovno pogriješila? Što sada? Da zove majku? Ili da pričeka? Mora li odmah razjasniti ili si dati vremena za hladnu glavu?
Nemoj mi pričati o vašoj svađi, Jelo! Osim ako je stvarno kraj! Ako tada nazoveš, doći ću odmah. Do tad, šuti. Pomirit ćete se, a ja mu ne bih zaboravila što je učinio mojoj kćeri.
Jelena je premještala mobitel u rukama, odložila ga. Prerano je Saša mora znati postat će opet otac. Sve ostalo, odlučit će kasnije.
Smirila se kako-tako. Kad je auto naglo zakočio pred vratima, već se sabrala.
Na kuhinji je hranila kćer kad je Saša, privukavši Anicu, uletio u kuću.
Ajde, idemo! Jelo, gdje si?
Tu sam smirila je glas.
Ne smije Karla vidjeti svađu.
Dušo, gotova si? Idi u moju sobu, upali crtiće! Možeš sama?
Mogu! Karla je, presretna zbog crtića, odjurila, došapnuvši usput: Bok, teta Anice!
Dječji smijeh privukao je sve odrasle natrag u tok razgovora. Saša pušta sestru, a Jelena koristi trenutak, zaustavlja ga prije nego sve krene po zlu.
Idi, Karla! Ja dolazim brzo.
Neka, mama. Karla se nasmiješi, veselo skakuće uza stepenice.
Razgovor je bio bolan. Anica je plakala, Saša se ljutio, Jelena više nije znala što da osjeća.
Mislila sam da lažeš Sašu. Toliko sam čula o ženskim prevarama, više nikome ne vjerujem
Znači, mene si s njima stavila u isti koš? Reci, varaš li ti svog muža? A djeca? Čija su?
Anica se sledila, suze presušile.
Što to govoriš?!
A ti? Kako ti je palo na pamet srušiti moj brak, Anice? Sašini postupci su dovoljni, ali ti si iskoristila povjerenje. Zašto?
Ne znam Nisam mislila Stvarno sam htjela zaštititi brata
Od mene?! I, jesi li uspjela?
Jelena podiže ramena, pogleda muža.
Imate još pitanja? Ili je jasno?
Jelo
Ne, Saša! Sad sam ja povrijeđena. Treba mi vremena da odlučim što ću. Anice, tebe zasad ne želim u svom domu. Mislim da je sve jasno, zašto.
Jelo, oprosti
Razmislit ću. Sad, vi ste gotovi ovdje. Jelena je otvorila vrata, kimnula mužu. Išli ste, shvatili, sad idite
S mužem će Jelena ponovno naći mir. Ne odmah, nego po svojim pravilima. Nitko osim Anice neće doznati što se dogodilo. Jer ponekad, ne treba prati prljavo rublje pred drugima. To su joj mama i život najbolje pokazale.
A kad mama primi u naručje novorođenog unuka, uz pohvale o sličnosti na oca, samo će poljubiti Jelenu u obraz.
Mudra si žena postala, Jelo. Dobra supruga i majka.
Stvarno?
Jesam li ti ikad lagala?
Mama, što znači biti mudra? Nazvala si me tako, a ja se ne osjećam tako
Mudrost je, dijete, znati sačuvati ono što nam život daje. Djecu, obitelj, dom, prijatelje Sačuvati, povezati i učiniti toplim. To je teško! Moraš znati što je vrijedno, a što je bolje odbaciti, da ne pokvariš ono što imaš. Ti si to naučila.
Da?
Sigurna sam! I, usput, Marko je zvao. Ženi se. Pozvao je i vas. Rekao je, prenesi Jeleni i Saši pozdrav i pozivnicu.
Mama
Ne protestiraj! Ja ću čuvati djecu. Ali, molim te, napravi nešto za mene?
Što, mamice?
Uredi si ruke napokon!
Dobro!
Jelena će zagrliti mamu, namignuti mužu i Anici koja će stajati po strani, pa šapnuti Karli:
Hajde, pomozi mi uspavati tvog bracu.
Stvarno mogu? Karla će zabljesnuti osmijehom i oprezno dotaknuti šaku brata.
Moraš, dušo! Moraš…
