Za vas ovdje mjesta nema, rekla je svekrva kad sam s djecom stigao na Novu godinu u svoju kuću.
Stajao sam na pragu vlastite kuće, s dvije torbe u rukama. Vrata je otvorila Milka Jurković u ružičastom frotirskom ogrtaču onom istom koji sam joj kupio prošlog proljeća. Pogledom me procijenila kao da sam došao tražiti milostinju.
Izvinite, što ste rekli? pitao sam zbunjeno.
Kazala sam za vas ovdje nema mjesta, ponovila je Milka. Mi smo već sve organizirali, zvali goste. Krešo je dozvolio. Idite kod svoje majke.
Iza nje čuo se smijeh, zvon čaša. Iz dnevne sobe virnula je Nikolina, Krešina sestra, s čašom pjenušca u ruci. Na njoj je bilo bež haljina, ona moja.
Ajde Milka, nemoj sad razgovarati s njim, dobacila je Nikolina. Neka ide. Mi smo ovdje svatko svoj.
Lea, moja osmogodišnja kći, povukla me za rukav:
Tata, zašto nas baka ne pušta unutra?
Petar, petogodišnji sin, samo je šutio i držao se uz moju nogu.
Spustio sam torbe. U meni se uzburkala vruća ljutnja. Mogao sam povikati, ali pogledao sam djecu i duboko udahnuo.
Pričekajte u autu. Sad ću ja.
Milka je dobacila:
Tako i treba! Odlazite!
Posjeo sam djecu na stražnje sjedalo, uključio im crtani, zaključao vrata auta. Lea je gledala kroz staklo u čuđenju, pokazao sam rukom sve je u redu.
Zatim sam izvadio mobitel i nazvao Marka, šefa osiguranja naselja.
Marko, dobar večer. U mojoj kući su nepozvani ljudi. Razvalili su bravu i ilegalno ušli unutra. Ponašaju se agresivno, ne dozvoljavaju mi ulazak. Djeca su uplašena. Trebam pomoć.
Gospodine Horvat, jeste sigurni da je ilegalno?
Vlasnik kuće sam ja. Nikome nisam dao pravo ulaza. Molim vas da zabilježite prekršaj.
Razumijem. Dolazimo.
Spustio sam mobitel. Pogledao sam kuću dvoetažnu s velikim prozorima. Sam sam birao pločice, tapete, lustere. Krešo je uvijek imao druge stvari, radi kako hoćeš govorio je, nemam vremena. Rijetko je boravio tu. Došao bi par puta preko ljeta, ubrzo otišao u Zagreb.
A ja sam svake subote uređivao ovu kuću. To je bio moj dom. Jedino mjesto gdje nisam morao slušati kakav sam nepravi.
Prije tri mjeseca slučajno sam vidio Krešovu poruku Milki: Mama, opet me zamara s granicama. Dosta mi je njenih zahtjeva. Dobro što je kuća na njega, inače bih davno otišao.
Tada sam shvatio. Nije mi trebala svađa. Samo sam morao otići ispravno.
Terensko vozilo stiglo je bez sirene. Prvi sam krenuo prema kući, za mnom Marko i još jedan zaštitar.
Milka je sjedila za stolom u dnevnom boravku. Pored nje Nikolina i troje gostiju sa čašama. Na stolu pečena patka, salate, naresci. Milka se okrenula i ukočila, kad je iza mene ugledala dvojicu u uniformama.
Što je ovo? S osiguranjem si došao?
Sve je dozvolio moj sin! Krešo ti je dao šifru od ulaza! Milka je skočila, stolac je glasno zaškripio.
Stao sam bliže. Govorio sam polako, jasno:
Krešo nije vlasnik. Nije ovdje prijavljen. Nema pravo raspolagati tuđom imovinom. Kuću sam kupio svojom kunom, upisana je na mene. Ogrtač na vama je moj, Nikolina nosi moju haljinu. Sve ste uzeli bez pitanja. Imate pet minuta da odete. Inače podnosim prijavu za neovlašteni ulazak.
Nikolina je povikala:
Pa tko si ti uopće?
Krenula je prema meni, podigla ruku, ali Marko ju je zaustavio za zapešće.
Pusti me!
Napad na vlasnika je kazneno djelo, Marko je mirno odgovorio. Smirite se.
Gosti su uzimali jakne. Nitko se nije htio svađati sa zaštitarima. Milka je zajecala:
Zmija! Prihvatila sam te kao sina! A ti nas tjeraš po zimi, pred praznike! Bez srca si!
Posudu s ruskom salatom ste donijeli. Patku ste ponijeli. Uzmite, ostalo ostavite.
Idi k vragu! Nikolina je skinula haljinu, bacila je na pod, navukla svoju jaknu. Milka je bacila ogrtač kraj mojih nogu.
Izlazili su šutke. Nikolina je vukla zdjelu, Milka patku. Gosti su nestali.
Otpratio sam ih do ulaza. Gledao sam kako tovare sve u stari Opel. Nikolina je nešto vikala, ali nisam čuo riječi. Milka je sakrila lice rukama.
Zatvorio sam portu. Marko je tiho kazao:
Ako nešto bude zovite. Ove više ne puštamo.
Hvala.
Zaštitari su otišli. Stajao sam na ulazu. Sve je u meni podrhtavalo, ali osjećao sam olakšanje. Kao da sam godinama nosio nešto teško ispruženih ruku i napokon spustio.
Djeca su bila u autu. Lea me vidjela:
Možemo unutra?
Da.
Petar je jurnuo prema kući. Lea me uzela za ruku:
Hoće li baka opet doći?
Ne.
Lea je kimnula. Pametna djevojčica. Stvar shvaća bolje nego govori.
U kući sam počeo čistiti stol. Lea je pomagala, Petar je nosio suđe.
Kad je stol bio čist, izvadio sam mobitel. Pozvao Krešu. Nije odgovorio odmah. U pozadini glazba, razgovori.
Halo, što zoveš? Na firmi sam.
Tvoja majka i sestra sjede na rubu naselja. Odvedi ih. Ključeve od zagrebačkog stana ostavi na komodi. Devetog podnosim zahtjev za razvod.
Pauza. Glazba je utihnula izašao je van.
Što? Kakav razvod?
Običan. Kuća je moja, auto je moj. Nemamo što dijeliti.
Jesi ti normalan? Moja mama je došla kod tebe slaviti, a ti ih izbacio po hladnoći?!
Tvoja meni rekla: Za vas ovdje mjesta nema. Pred djecom. Na pragu mog doma, kuće koju sam kupio za svoje kune. Navukla moj ogrtač, Nikolina moju haljinu. Postavili stol, pozvali goste i odlučili da nemam pravo ući.
Ma mama nije razmišljala! Trebao si objasniti, ne raditi cirkus s osiguranjem!
Deset godina sam objašnjavao, Krešo. Objašnjavao sam da mi smeta kad me uči živjeti. Kad djeci govori da sam loš roditelj. Ti si uvijek govorio: izdrži.
Pa to je moja mama! Starija žena!
Ima pedeset osam. Može si iznajmiti stan i živjeti sama, kao ja. zastao sam. Prije tri mjeseca si napisao da si umoran od mene. Da je dobro što je kuća na mene, jer bi otišao.
Tišina. Duga.
To je bilo u afektu
Nije važno. Umoran sam, Krešo. Umoran od dokazivanja da imam pravo na život. Uzmi mamu, idi gdje želiš. Ja više ne igram tu igru.
Ne možeš tako
Mogu. Doviđenja.
Prekinuo sam. Ruke više nisu drhtale. U meni je bila praznina ne zbog gubitka, već jer sam pustio ono što odavno nije moje.
Lea je sjedila na kauču i gledala me. Petar se igrao autićima, ali motrio nas.
Tata, hoće li tata više živjeti s nama?
Sjeo sam kraj nje:
Vjerojatno ne.
Hoće nas viđati?
Naravno. Njegova ste djeca.
Lea je šutjela. Onda tiho:
Ne volim kad baka dolazi. Govori mi da krivo radim zadaće. Kaže da sam debela.
Stegao sam šaku. Nisam znao.
Zašto nisi rekla?
Ti si ionako bio tužan. Nisam htjela još više.
Zagrlio sam kćer. Jako.
Oprosti što te nisam ranije zaštitio.
Zaštitio si sad, Lea mi je stavila glavu na rame. Vidjela sam.
Petar se privukao, popeo mi se u krilo:
Tata, ćemo upaliti lampice na boru?
Nasmijao sam se:
Hoćemo.
Upalio sam lampice. Izvadio sam štrukle, stavio lonac na štednjak. Lea rezala krastavac, Petar slagao tanjure, ispružio jezik od napora.
Oko ponoći smo izašli na terasu. Nebo crno, zvijezde jarke. Negdje daleko praskali su vatrometi. Ovdje tišina. Samo nas troje.
Sretna Nova godina, tata, rekla je Lea.
Sretna Nova godina, djeco.
Petar je zijevnuo:
Tata, smijem zaspati na kauču?
Smiješ.
Vratii smo se. Petar je legao, pokrio sam ga dekicom. Lea je sjela pokraj knjige, nije čitala.
Tata, sad će nam biti dobro?
Sjeo sam na rub kauča:
Ne znam kakvi će biti dani. Ali sada nam nitko neće reći da smo višak. Da moramo otići. Ovo je naš dom. Mi ovdje zapovijedamo.
Lea se nasmiješila:
Onda će biti dobro.
Pomilovao sam je po kosi. Petar je već spavao. Lea je zatvorila oči.
Mobitel je zadrhtao. Poruka od Kreše: Mama plače. Kaže da ju srce boli. Znaš što si napravio? Nikolina tvrdi da si ih ponizio pred svima. Kako si mogao?
Pogledao sam ekran. Prije bih se prepao. Počeo se ispričavati, tražiti opravdanja. Ne bih spavao cijelu noć.
Sad sam samo blokirao broj. Nema više poruka. Nema krivnje zbog toga što si zaštitio sebe.
Pisao sam odvjetnici: Marina, sretna Nova godina. Devetog se vidimo. Pripremite razvodnu dokumentaciju.
Odgovor: Sve će biti dobro, gospodine. Odmorite.
Prišao sam prozoru. Snijeg je padao bijeli, čist. Prekrivao tlo ravnom slojem.
Sutra ću nazvati posao. Onda odvjetniku. Podnijeti zahtjev za razvod. Početi život gdje ne moram opravdavati vlastito postojanje.
Nisam znao kako će biti. Hoće li biti teško. Ali jedno sam znao nitko mi više neće reći da ovdje nema mjesta za mene.
Jer mjesto je postojalo. Moje. Izboreno.
I nikome ga više neću prepustiti.
