Kad sam otvorila ormar u hotelskoj sobi, u Filipovom koferu naišla sam na haljinu koju nikad prije nisam vidjela. Bila je svilena, tamnoplava, pažljivo složena među njegovim košuljama. Pokraj nje nalazila se mala kartica iz butika.
Nisam neka istražiteljica po prirodi, ali ta haljina definitivno nije bila moja.
Hotel je bio pravi luksuz, onaj tip u kojem ti i tepisi šapuću skini cipele kad uđeš. Stigli smo zbog nekakvog poslovnog eventa iz njegove firme, godišnje gala večere. Hodnici su blještali od ogledala, tepisi su bili deblji od štrukli, a iz restorana je mirisao skupi rižoto i pjenušac.
Pogledala sam haljinu ponovno. Broj manji od mog.
U tom trenutku Filip ulazi u sobu.
Još se sređuješ? pita dok odmjerava kravatu u ogledalu.
Držala sam haljinu u rukama.
Zaledio se na mjestu.
Samo na sekundu, ali dovoljno dugo.
Čija je ovo haljina? upitam najmirnijim glasom.
Prilazi polako.
To nije ono što misliš.
Ta rečenica u pravilu znači upravo ono što misliš.
Kupio si haljinu nekoj kažem. Samo što ta neka nisam ja.
Filip je uzdahnuo.
Ma, Ana, ne pravimo sad dramu. Za par minuta moramo dolje.
Zanimljivo odvratim tiho. Znači, drama je problem, a ne haljina.
Bacio je pogled prema vratima kao da na hodniku ima skrivenu izlaznu strategiju.
To je poklon.
Kome?
Nije odmah odgovorio.
To je bio odgovor.
U sobi je postala tišina. Samo je klima uređaj šumio k’o Jadransko more u rujnu.
Koliko dugo? pitam.
Ana
Koliko dugo?
Nije važno.
Ponovno pogledam haljinu. Materijal hladan i gladak ko Dalmatinski kamen ljeti.
Znači, obući će je baš večeras?
Filip šuti.
Na istoj fešti na kojoj ja sjedim do tebe?
Stisne usne.
Nije trebalo ovako ispasti.
Ali je.
Vratim haljinu u kofer. Zatvorim patentni zatvarač s poštovanjem.
Tko je ona?
Kolegica.
Naravno.
Uzmem torbicu s kreveta i navučem cipele.
Gdje ideš? pita.
Na party.
Gleda me kao tele u šarena vrata.
Ozbiljno?
Naravno.
Otvorim vrata sobe.
Baš me zanima koja žena nosi ovu haljinu.
Deset minuta kasnije ušli smo u golemu hotelsku dvoranu. Kristalni lusteri, glazba, svi u odijelima i večernjim haljinama.
Za jednim stolom sjedi mlada žena s dugom plavom kosom.
Nosila je tamnoplavu haljinu.
Istu.
Pogledala nas je i blago se nasmiješila Filipu.
E tada je sve bilo jasno.
Nije to bila nikakva tajna ljubav svi su vjerojatno već znali.
Došla sam do njihova stola.
Žena je izgledala sigurno kao da je doma na vlastitom tulumu.
Bok rekla je.
Pogledala sam joj haljinu.
Super ti stoji.
Ona se nasmiješila još šire.
Hvala.
Filip je stajao do mene kao čovjek koji osjeća dolazak nevremena na Jadranu.
Skidam svoju burmu i stavljam je na stol pokraj njegove čaše.
Pokloni uvijek kažu istinu šapnem. Samo što ponekad završe kod krivog čovjeka.
Okrenem se i krenem prema izlazu iz dvorane.
Dok sam išla, čula sam iza sebe šaptanje, pomicanje stolica. Ali, čudno, po prvi put nakon dugo vremena nisam se osjećala poniženo.
Samo slobodno.
Budimo iskreni: je li bolnije otkriti prevaru potajno ili javno pred svima?
