Mi iz šume
Mirjana se probudila veoma rano, prije nego što je sunce provirilo iza Sljemena. Tiho je pogledala po sobi. Majka je spavala duboko u svom krevetu, a baka, starica Rozalija, ležala je iznenađujuće mirno, ne hrčući i češkajući stopalo. Kao da je budna, iako je bilo rani jutarnji sat.
Mirjana je zadržala dah i oprezno se ispružila na prstima kako bi joj vidjela lice.
Baka je osjetila pokrete unuke, prestala češkati nogu, okrenula se na bok prema zidu i izdahnula staračkim uzdahom.
Mirjana se obradovala: spava! Tiho je krenula prema kuhinji, navlačeći na sebe svoj tanak pamučni ogrtač.
U kuhinji je Mirjana uzela gutljaj mlijeka iz staklene boce, pronašla još komad kruha i komadić slanine. Sad ima svoj ručak.
Nakon toga je, bosih nogu na hladnom drvenom podu, tiho otvorila ulazna vrata i izletjela na prag.
Pred njom se otvorio prizor nezemaljske ljepote: trava i krošnje preplavile su njezin pogled zelenilom, jutarnje sunce obasjava cijelu tu raskoš rosom i zlatnim zrakama.
Mirjana se nagla unatrag, protegnula i duboko udisala svježi zrak.
Kroz staru, istrošenu odjeću probijao se obris njezina ženskog tijela. Siva vunena košulja s dugim rukavima, preko koje je navika bacala stari prsluk obrubljen kuninim krznom. Debele hlače iz grubog sukna, neugodne i zagušljive, ali štite od svih mogućih napasnika.
Sve je to naslijedila od bake Rozalije. Ta je odjeća bila nosiva još dok je baka bila djevojka…
Mirjana veselo mahne na svoga psa Bara, koji je lajao kod kapije. Uzela je platnenu torbu s hranom, vodom, šibicama i dva pocinčana kanta, pa je krenula u šumu.
Šuma joj je bila itekako poznata.
Mirjana se u njoj kretala kao po vlastitoj kući, bez straha od komaraca koji su je ubrzo prekrili, ni od vukova, ni većih životinja…
Tu je odrasla i znala je svaki putelj.
Živjeli su ona, majka Jasna i baka Rozalija daleko od sela, praktički u srcu šume.
***
Nekada davno, sada već pokojni djed Milan, sagradio je kuću kraj šume, tik uz selo, Varaždin Breg. Bio je poznati lovac, pa je želio živjeti što bliže šumi. Pričalo se da je prvo iskopao zemunicu i godinama ju uređivao za stanovanje. Kad bi se posvađao s bakom Rozalijom, povukao bi se u tu svoju rupu i znao ondje ostati danima, pitajući se treba li dati rastavu ili još trpjeti, radi kćeri.
Baka Rozalija žena teške naravi, pravi zmaj. S njome je teško živjeti.
Jedino što je djeda Milana zadržavalo u obitelji bila je baš ta zemunica. Tamo bi preživljavao obiteljske oluje.
Rozalija nije mogla dugo sama. Došla bi do njegove zemunice, dozivala ga, a kad je on ignorirao, zavukla bi se na njegovu klupicu i tvrdoglavo ležala dok ne popusti.
U te trenutke radila se pokorna, pristajala na sve, uzdisala, podsjećala ga da kući čeka njihova mala kćer, a igrala je na njegovu bolnu točku.
Rozalija je bila pravi manipulatorMilan bi svaki put popustio i vratio se.
Sve dok ga Rozalija ne bi opet izbacila iz kuće.
Tako bi oni iznova počeli svađu zbog sitnica, ni zbog čega, ali u zemunici bi odmah zavladao mir.
No, kad je jednog dana nakon velike svađe Rozalija opet izbacila Milana, odnio je vezicu stvari i otišao duboko u šumutamo je počeo graditi kuću, pravu drvenu, veću od prošle.
Godinama je gradio, ne mareći za Rozalijino urlanje pod prozorom i povike po šumi. Gradnja ga je održavala na životu. A kad je kuću napokon dovršio, već je bio starac.
Namještaj je isto sam izrađivao, od šumskog drva. Prva nije puštao Rozaliju unutra, ali baka je dočekala pravi momenat: kad je Milan dograđivao šupu i kopaonicu, Rozalija se ušuljala, sa svim loncima, jastucima i dušekom. Dok se Milan vratio, u kući ga je dočekala žena na svom jastuku sa smiješkom.
Što si ti tu? Zvao sam te? ljutio se Milan. Ti mene izbaciš, pa dođeš?
Gdje ću ja? žalosno će Rozalija. Naša Marija se udala, pa mladi sada žive u našoj staroj kući. Nisam im htjela smetati, pa sam tebi došla. Nećeš valjda rodbinu izbaciti?
Milan je zanijemio. Dok je on gradio kuću u šumi, prošla su mu mladost i godine! Nije ni primijetio kad je ostarjeo.
Gledajući u truli komadić ogledala što ga je Rozalija donijela, prepoznao je stare bore i obješene obraze.
Ne samo da je on ostario, stara je i Rozalija umrla u njemu svaki osjećaj. Ni ne sjeća se kada su zadnji puta živjeli sretno.
Nakon toga poživio je još dvije godine, a onda je, shrvan bolešću, preminuo.
Rozalija nije dugo žalovala.
Zaposlila se oko nove kuće, okružila kokošima, kozama, brinula o dvorištu.
Deset godina kasnije, njoj su se doselile kći Jasna i unuka Mirjana Jer Jasni, nakon rastave od muža, nije išlo u životu.
***
Mirjana je izrasla u snažnu i žilavu djevojku.
Majka i baka su joj sve branile.
Nisu joj dopuštale ići u selo do kojeg je bilo jedva pola sata hoda.
Nisu joj dopuštale družiti se s seoskom djecom.
Tek s trideset godina Mirjana je shvatila zašto: te su žene posve podivljale od šumskog života, ljubomorno su je držale što dalje od svijeta, želeći ju samo za sebe.
U kućanstvu Mirjana je bila hraniteljica. Naučila je pecati u šumskom jezeru, nositi vodu, zimi probijati rupu u ledu, rušiti drveće i cijepati drva, skupljati ljetnu sušicu.
Naučila je i loviti zečeve i prepelice, a pas Bar joj je u tome pomagao.
Ljeti bi pazila na vrt što su ga baka i majka uredile kod kuće.
Drugog života Mirjana nije poznavala. Pojma nije imala da se može živjeti s električnim svjetlom, raditi za plaću i kupovati hranu u trgovini umjesto lutanja šumom u potrazi za obrokom.
Mirjana je bila neobična žena.
Niti jednom u životu nije vidjela muškarca.
Zato se i začudila kad njezinu tišinu i mir naruši jedan…
***
Sjedila je na šumskoj čistini, uživala u mirisu mahovine, borovnica i borovih iglica.
Dan sunčan, ali guste krošnje skrivale su ju od prevrelog sunca.
Šuma je bila tiha, tek su komarci zujali, a negdje daleko čule su se ptice.
Mirjana je sjela na mahovinu i počela puniti kantu borovnicama.
Ovdje je, daleko od bake i majke, nalazila mir.
Nije ni slutila da će u taj mir upasti on muškarac krupnih plavih očiju, preplanula lica, u potamnjeloj košulji.
Trčao je kroz šumu kao da bježi od nečega. Kad je ugledao Mirjanu, stresao se, uhvatio za stablo i zadihano šapnuo:
Imate li vode, molim vas?
Mirjana je sjedila kao preplašena mačka i zabrinuto ga promatrala.
Pogledao je njezinu torbu s hranom koju je objesila na granu i, ne mareći previše, posegnuo za bocom vode, skupa s kruhom i slaninom. Sjedeći na mahovini, halapljivo je pio i jeo.
Hvala vam, gospođice. Možete li mi reći kako doći do najbližeg naselja?
Ne znam, uvrijeđeno je odvratila Mirjana.
Ne bojte se mene, molio je muškarac. Neću vam ništa. Samo želim kući. Bio sam na svadbi, dogodila mi se nezgoda Ma što vam objašnjavam, pomozite samo, molim vas.
Odjednom mu je suza skliznula niz lice. Okrenuo se i sakrio iza drveta. Mirjana ga je zamišljeno gledala.
Nemam ni novčanik, ni dokumente, ni mobitel. Ništa! Dva dana već lutam šumom, nisam ni jeo, ni pio Komarci su me izgrizli, prestravljen sam! Pomozite mi, hoćete li da kleknem pred vama?..
Pomoći ću ti, nespretno je pristala. Ali prvo moram skupiti borovnice.
Muškarac je prestao plakati i virio iza drveta:
Borovnice?! Ozbiljno? Ja dva dana lutam, mrtav sam umoran, a ti skupljaš borovnice!
Mirjana je šutjela, vrijedno brajući.
Ako hoćeš, pomoći ću, da bude brže.
I primio se skupljanja, gledajući kako Mirjanine vješte ruke neumoljivo pune kantu, dok su njegove spore i nespretne.
Kako se zoveš? iznenada je upitao.
Mirjana se trgnula i otvoreno odgovorila:
Mirjana.
Lijepo ime. A ja sam Nikola. Zašto skupljaš toliko borovnica? Prodaješ ih?
Mirjana je nelagodno slegla ramenima, ali je, protivno svakom refleksu, odgovarala na brojna pitanja, čak je osjetila i određenu radoznalost prema tom neznancu.
Pri povratku iz šume, razgovor im je tekao lako. Nikola je bio učtiv, prikupljao podatke diskretno; shvatio je da Mirjana živi s majkom i bakom i nikada nije imala muškarca u kući, što ga je potajno razveselilo. Selo nije daleko, i to mu je bilo drago. Ipak, osjećao je da još ne smije provocirati pažnju.
***
Baka Rozalija sjedi na trijemu, grije kosti pod suncem.
Kad je Mirjana iz šume došla s muškarcem, baka je zanijemila.
Jasna! uspaničeno je povikala, pa se i Jasna, preneražena, uspravila na sred dvorišta.
Jasna, pomozi mi ustati. Noge mi izdale! zacviljela je starica.
Jasna se trgnula iz transa, dotrčala i poduprla bakin uspon.
Jasna, što je ovo? prošaptala je Rozalija. Je li to tvoja kćer dovela zločinca u kuću? O, dragi Isuse…
Obje su nevoljko pogledale prema Nikoli u tamnoj robi.
Mirjana je unutra odložila kanistre, pa rekla:
Idem se presvući, odmah ću. Ovo je Nikola, izgubio se u šumi, treba mu pomoći, nahraniti ga i odvesti do sela.
Žene su se između sebe pogledale.
Savršeno objašnjenje! Očigledno, nešto nisu dobro napravile u odgoju kad je Mirjana dovela neznanca.
No, nisu nimalo zaprijetile kad je Nikola ušao u kuću.
Samo je Jasna rekla, s zabrinutim tonom:
Prvo se operite. Presvucite tu odjeću, ne zna se kakav krpelj ili što već nosite.
Nikola je zastao na pragu, osmjehnuo se:
U pravu ste. Nemam ništa drugo. Izgubio sam se. Ako imate što staro od muške odjeće, bio bih zahvalan.
Nemamo ništa! odbrusila je Rozalija.
Pa imamo na tavanu staru djedovu robu, ja ću pronaći, vi idite do kupatila, glasno reče Mirjana.
Nikola kratko zahvalno klimnu. Nije mu se dalo više ništa osim jesti i pasti negdje od umora…
No skupio je snagu, otišao do kupatila, skinuo sve sa sebe stara odjeća mu je ionako već postala ogavna i spalio je u peći. Nitko ga više neće gledati s prezirom ili strahom.
Za sebe je odlučio čini što moraš i brzo idi dalje. Poješće nešto, pa nek ga netko izvede do sela. Nema vremena za objašnjavanja ili čudne poglede.
Toplom vodom iz lavorčića umivao je lice i ruke, ni ne sluteći da ga Mirjana promatra kroz otvorena vrata, crveneći se na svaki njegov pokret.
***
Mirjana je stajala pred vratima kupatila.
Što to radi?! Gleda muškarca! Spustila je djedovu odjeću na klupu i pobjegla brže nego što može izreći ime.
Srce joj je od straha i uzbuđenja tuklo kao ludo.
Mirjana! viknula je baka s vrata. Jesi li ti normalna, koga si dovela u kuću?!
Koga sam dovela? zbunjeno je pitala Mirjana.
Izvikale su joj sve, otvarajući joj oči dok je Mirjana samo šutjela šokirana. Zastrašeno je gledala Nikolu, koji je izašao, sjeo za stol i mirno počeo jesti.
Hvala vam, rekao je nakon što se najeo. Sad vas molim, odvedite me do sela.
Žene su ga pokušale nejasno uputiti, ali ništa nije razumio. Samo je umorno molio:
Odvedite me, ne snalazim se, potpuno sam izgubljen…
Jasna je hrabro istupila:
Ja ću vas povesti.
Jesi li normalna, Jasna! šapnula je baka. A da te, ne daj Bože?! Neka ga vodi ona tvoja, kad ga je dovela!
***
Mirjana ga je vodila kroz šumu do rubnih drveća.
Čudno, cijelim putem pričali su o svemu i ni slutili nisu kako je brzo prošao put.
Nikola se okrenuo prema Mirjani, gledao njezino tamno lice obrubljeno zelenilom lišća.
U njezinim se očima ukazivala iskra nije bila lijepa, ali ovdje, sada, postala mu je neobično draga.
Nikola si je mislio kad bi je obukao u lijepu haljinu i pustio joj kosu, bila bi prekrasna.
Dirnula ga je njezina naivnost. Nikad nije govorio sa seljačkom djevojkom, ova mu je bila posebna, otvorena i iskrena.
Hvala vam, draga djevojko, spasili ste me, izrekao je s oduševljenjem. Da vas nema, i dalje bih lutao šumom.
Mirjana ga je gledala mirno, pa slegnula čelo:
Bili ste u onoj robi, znači li to da bježite od zakona?
Nikako! uvrijeđeno se nasmijao Nikola. Mada, razumijem zašto mislite tako.
Bio sam na svadbi kod prijatelja, osjećao se loše, privukao auto u šumu i stao na kratko. I tada me napao neki čovjek u robi, probudio sam se u žbunju, bez odjeće. On se presvukao u moju odjeću, odvezao se s mojim autom. Što mi je preostalo? Komarci su me izgrizli, obukao sam njegovu odjeću i cijele dvije noći tumarao šumom
Mirjana mu je suosjećajno rekla:
Vidjela sam modricu na glavi. Boli li?
Do vjenčanja će proći, nasmijao se muškarac. Sad mi preostaje samo prijaviti se policiji.
Čuvajte se, blago se nasmijala Mirjana.
***
Djevojka se vratila kući gdje su je čekale majka i baka. Rozalija je skočila s optužbom:
Uništit ćeš nas sve! Dovela si rikavog zatvorenika!
Ma ne, bako, običan čovjek u nevolji, nikakav on nije zločinac.
Vjeruj ti više, napričaju svašta, a ti slušaš! Kako da s tobom živimo? A on će te navući Prokleta naivčina!
Baka je gunđala i siktala toliko da je Mirjana, ne mogavši izdržati, pobjegla iz kuće prema jezeru.
Večer se spuštala.
Sjela je uz jezero i gledala u vodu. Bio je to dan prepun otkrića.
Od Nikole je saznala mnogo novog.
Život u šumi to je staromodno drugi odavno žive u stanovima s rasvjetom, rade, kupuju hranu, nose lijepu odjeću, žive sretno.
To je potajno i sumnjala.
Jednom je u staroj bakinoj škrinji pronašla album sa slikama šarenim, veselim. Majka i baka joj nešto taje, nikad joj ne daju ići do sela da ne vidi kako žive ljudi.
Tako je Mirjana sjedila tužna, dok netko nije tiho došao do jezera. Mirjana se prignula iza grmlja.
Nepoznat starac zahvatio je vodu kantom i polako nestao u šumi. Po načinu hoda zaključila je da je vrlo star.
Mirjana ga je odlučila pratiti, pa je tiho kao srnjak išla za njim.
Starac je otvorio vrata skrivena pod brdom, ušao unutra i zatvorio za sobom. Mirjana nije nikada prije zamijetila nikakva vrata tu.
Znači, samo par kilometara od kuće, netko živi u zemunici.
***
Sutradan je Mirjana pronašla onaj “humak”, kleknula do vrata, istražila ih skrivena mahovinom, jedva vidljiva.
Sjele je nedaleko i skupljala borovnice, pazeći na skrivene ulaze.
Predvečer, stara vrata su se otvorila. Izašao je vrlo star i pokunjen starac.
Hodao je s debelim štapom i kantom, prema jezeru, drhtav i pogrbljen.
Mirjana je krenula za njim, osjetila je iznenadnu potrebu za razgovorom.
Doma samo kritike i prigovori, ni trunku topline. Nije voljela ni majku ni baku odnosile su se prema njoj kao prema sluškinji.
Rađenjem, ribom, drvima, poslom, samoća joj je bila spas.
Pokušala je ne uplašiti starca.
Dobar dan, pozdravila je tihim glasom.
Starac se prestravio, kantica mu je ispala.
Kada je vidio mladu ženu, opustio se.
Mirjana mu pruži kantu:
Mogu li ja pomoći? Živite li tu? Mi smo par kilometara dalje. Nikad vas nismo sreli. Jeste li… u zemunici?
Starac se nagnjevio na radoznalost, otišao brzo.
Doma uz večeru, Mirjana spomenu majci starca.
Jasna nije obraćala pažnju, no Rozalija se trgnula:
Kakav starac? Kakav je? upitala je.
Poznaješ ga?
Tvoj djed. I skriva se od mene, promrmljala je Rozalija.
Mirjana i Jasna su se zgledale.
Rekla si da je umro.
Glumio je bolest, pravio se da umire pa otišao u šumu umrijeti, kao životinja. Očito iskopao novu zemunicu. Obmanuo me, a ja mu povjerovala!
Mirjana otvorenih usta:
To je naš djed, koji je sagradio kuću? Bako, ti si rekla… O, Bože, prevarila si me!
Suze su joj potekle:
Nije ti žao, to je naš djed!
***
Briznula je u plač i otrčala do onog brda, pronašla vrata i potegnula zaključana, ali kada je povukla svom snagom, vrata su otpala.
Djed je ležao osamljen na dasci, kost i koža.
Mirjana je razgledala prostor: bijeda, limenke po stolu, šupalj krov.
Što hoćeš ti? usklikne starac.
Djede, zašto nisi rekao da si moj djed? drhtali su joj glas i ruke.
Starac sjedne, pogleda je bijesno:
Ostavite me svi! Babi napiši da joj ništa više ne dugujem. Kuću sam joj ostavio!
Gurne Mirjanu van i zalupi vratima.
Ona trgne vrata, ona otpadnu potpuno. Starac izađe ljut:
Što radiš, glupa djevojko? Što hoćeš od mene?!
Ti si mi djed vikne Mirjana. Samo želim biti uz tebe!
Nisam ti ja djed, šupljoglavo! promrmlja starac. Vrata si mi polomila sav sam život ostavio na gradnji kuće Ti nisi ni Jasnina kći, ona nije mogla imati djece! Ti si tuđa.
Što?!
Mirjana skoro uzvrisnu od šoka.
Istina. Jasna se udala za udovca s djetetom. Prilikom rastave uzela si ti s njim, pa te odgajala. Vrati mi vrata, kažem.
Djed ju je pogledao zajedljivo.
…Mirjana je jurnula kroz šumu, bjesomučna od boli, danima je lutala, dok nije pala na mahovinu, slomljena.
***
Kaže, živjela je u šumi. To je nevjerojatno! vikala je gospođa Tamara Perković, krhka žena u uredskom kostimu. Hodala je uredom, gestikulirala:
Djevojka od trideset godina, ni školu nije završila, ni dokumente nema! Kao neka šumska djevojčica! Što ćemo s njom? Sjedi u hodniku i plače!
Općinski načelnik, gospodin Slobodan, pogleda u Tamari:
Kako nije išla u školu? To je nevjerojatno! Izbit će skandal! Godinama radim tu, nisam znao tko su te žene u šumi. Sad će mene pitati!
Naravno da će pitati, kimne Tamara. I mi ćemo najgore proći!
Načelnik uzdahnu:
Dovedi mi tu djevojku, da vidim što želi, kako je ovdje završila, da joj možda mogu pomoći.
U ured uđe uplakana Mirjana, sjede.
Prevarile su me. Majka i baka mi nisu rod, odrasla sam u šumi, radila sve za njih, a one otpustile me sad kao da nikad nisam ni bila njihova. Muka me guši, ne želim se vratiti.
Načelnik pogleda Tamaru:
Tamara, donesi joj čaj i nešto slatko. A ti, ženo, smiri se i reci sve od početka
***
Teško je bilo Mirjani na početku. Navikavala se na život u zajednici, često je poželjela od svega pobjeći natrag u šumu među borovnice, ribu i sjekiru.
Ali društvo je ipak bilo lakše.
Čudila se kako je lako prati podove u trgovini pipa, kanta, krpa, gotovo.
Bez muka, drva, leda, muka.
Sve jednostavno, pa još ti i plate. Od tih kuna može kupiti hranu i haljinu.
Ne mora više juriti po šumi za hranom.
A majka i baka joj uskratile to zadovoljstvo, natjerale je na robovlasništvo. Jedini joj je djed bio u pravu, Mirjana je bila naivna.
A kako dalje kad te godinama iskorištavaju?
Majka i baka lako su je odbacile kad je pokušala pronaći svoje mjesto. Samo su rekle: nije ti ovdje mjesto, nisi naša, idi svojim putem. Dokumenti? Nemamo nikakve papire, idi.
To joj je bilo dovoljno da shvati sve.
Mirjana! To si ti? začula je poznat glas dok je bacala smeće.
Mirjana se naglo okrenula, srce stalo pa poletjelo.
Nikola.
Stoji u šeširu i kaputu, s fasciklom u ruci.
Moja spasiteljica.
Mirjana je zbunjeno prišla:
Nisam mislila da ćete doći.
Što, tvoja baka mi je rekla da te više nema, da si nestala u šumi. Mislio sam da nije pri zdravoj pameti. A ti evo gdje si, tako mi je drago!
Mirjana se iznenadno osmjehnula, smijala se dugo.
I Nikola se nasmijao, pa predložio:
Moram sad obaviti nešto, ali vraćam se. Gdje te mogu naći?
Radim ovdje, perem podove u trgovini, priznala je Mirjana.
Nikolu je očarala njezina iskrenost.
Doći ću za sat vremena, kada završavaš s poslom?
Za sat sam slobodna.
Savršeno! Nemoj otići bez mene, dolazim.
Mirjana se zamišljena vratila u dućan.
Prodavačica Ankica je dojurila:
O čemu si pričala sa Nikolom? Znate se vi, Mirjana? E pa ti si me iznenadila…
“Ništa ti ja neću reći,” osmjehnula se Mirjana.
Imam još posla za završiti, odmahnula je Ankici.
Ah, kako je nekako bilo lakše na duši nakon tog susreta.
Sad zna nije on nikakav bjegunac, nego običan čovjek, govorio je istinu…
A pomoć će joj trebati. I zamolit će ga da uzme starca iz šumske zemunice.
Sad kad ima svoju sobu u domu u središtu grada, lakše će ga uzeti.
Nije više u selu, niti u šumi, sada ima nov život, dokumente, krov nad glavom, posao.
Mirjana neće zaboraviti djeda u hladnoj zemunici, pa makar i nije rodbina. Nitko kao ona ne zna kako je zima i samoća u šumi.
U domu je sve toplo, iz radijatora struji toplina, ima vode…
A Nikola je vozio i smijao se kao dijete.
Pronašao je svoju šumsku djevojku, onu koja mu je ostala u glavi i srcu.
Jedna susretanja nije mu dovoljna zna da mu je više stalo nego što je mislio.
Jedino ga mučilo boji li se opet otići.
Ali sada zna, ona je ovdje, radi u trgovini. Kako je nije primijetio dok je tražio radnicu za čišćenje kod Ankice?
A, bio je zaposlen, rekao Ankici da pomogne izići u susret…
***
Ankica je bila potištena.
Šef Nikola ju je danas zamolio da sama opere pod.
Odvezao je Mirjanu svojoj “spasiteljici” i sav sretan otišao.
Ankica uzdahnu.
Zašto ta nepravda?
Već tri godine Nikolu njenka pogledom, a on niti da pogleda! Sad je, eto, Mirjanu vidio pa poludio za njom.
“Pravi papučar,” promrmljala je Ankica.
Kad bi znala u čemu je stvar, ali Mirjana ništa ne priča, a čini se da će i do oltara. Nikola joj je se sav rastapa od veselja.
Baš neugodno!
