Odraz snage

Odraz snage

Dario, jesi ti normalan? čula je vlastiti glas, nekako izvana, previsok, drhtav.

On se na to uopće nije okrenuo, barem ne odmah. Stajao je za šankom, ruku položenu na struk one žene. Visoke, kratko ošišane, u kožnoj jakni. Nešto mu je šaptala na uho i smijao se. Onako, kako se već dugo nije smijao Ani.

Dario! ponovila je glasnije.

Onda se okrenuo. Prvo iznenađen, pa ljut. Kao da ga je prekinula u nečemu važnom.

Ana, otkud ti?

Kako otkud? Sam si rekao, dođi u pola devet, pokupila sam tvoj sako iz kemijske, mislila sam da se vidimo…

Žena pored njega odmaknula se, ali ne u strahu, već s interesom. Pogledala ju je od glave do pete. Dug pogled, kao da procjenjuje. Ana je odjednom osjetila svoju staru jaknu, izlizanu torbu, izrast korijena sijede kose, koju je stalno odgađala obojati.

Klara, ovo je moja… supruga, Dario je posljednju riječ izgovorio kao neku ispriku. Ana, možemo ne sad, molim te?

Ne sad? nije prepoznala vlastiti glas. Pa kad onda? Doma dolaziš oko dva ujutro, ujutro bježiš bez riječi, telefon ne dižeš…

Klara se lagano nasmiješila. Ne zločesto, više razumijevajuće. Zapravo, još gore nego da ju je prezirala.

Dario, možda ipak trebate porazgovarati? rekla je mirno. Ja ću pričekati.

Ne, ostani, Dario je uhvatio njezinu ruku. Pred Anom, bez srama. Ana, mislio sam da ti je sve jasno. Rekao sam ti prošli četvrtak. Klara i ja…

Bio si pijan! Mislila sam, lupetaš gluposti…

Bio sam trijezan. I rekao sam kako jest.

Ana se sjetila tog večera. Došao je kasno, ona je podgrijavala večeru. On je promrmljao nešto da je umoran, da ga život melje, da želi nešto… Nije ga ni slušala kako treba. Mislila, muška kriza, to prođe. Samo treba izdržat.

Dvadeset i osam godina, Dario. Dvadeset i osam.

Upravo zato, uzdahnuo je. Upravo zato bih ostatak života želio drukčije.

Klara mu je stavila ruku na rame. Sigurno, s vlasničkom notom. Ana je gledala tu ruku u tankoj kožnoj narukvici, kratkih noktiju bez laka, i nešto joj se presložilo unutra.

Idi doma, Ana, Dario je rekao iscrpljeno. Doći ću sutra, pričat ćemo normalno.

Ne.

Iznenadila je samu sebe. Iznenadila i kad je napravila korak naprijed. Kad je gurnula Klaru u rame. Nespretno, babski.

Tko si ti uopće? Kurvo!

Sve se odvilo jako brzo. Klara ju je uhvatila za ruku, okrenula, pritisnula uz šank. Ne bolno, ali snažno. Jako snažno. Ana se pokušala iščupati, ali tijelo ju nije slušalo. Ruka joj je utrnula, u ramenu je zaboljelo.

Pusti ju, rekao je Dario tiho.

Klara je pustila. Ana se brzo odmaknula, trljajući zapešće. Svi u baru su gledali. Konobar, dvojica muškaraca za stolom, konobarica s tacnom. Gledali su nju. Bijednu ženu u staroj jakni, koja nije mogla ni udariti suparnicu.

Oprosti, izgovorila je Klara ravnim glasom. Refleks. Nisam htjela.

Ana se okrenula i izjurila prema izlazu. Brzo, posrćući. Suze su je gušile, ali nije plakala. Ne pred njima. Tek vani, na hladnom prosinačkom zraku, kad su se vrata bara zalupila za njom, naslonila se na zid i pustila suzama da teku.

Snijeg je padao u krupnim pahuljama. U izlogu bara reflektirala se božićna svjetla. Ljudi su prolazili, omotani u šalove. Nitko nije gledao uplakanu ženu. U Zagrebu se na to ne gleda.

Doma je došla dugim putem. Tramvaj, pa autobus, pa pješice kroz poznate dvorišta na Trešnjevci. U stanu je bilo mračno. Nije palila svjetlo. Skinula se u hodniku, jaknu bacila na pod. Legla na krevet u odjeći.

Dario nije došao ni sutra, ni prekosutra. Nazvao je nakon tri dana, suho, kratko. Rekao je da će stvari doći pokupiti za vikend, da stan ostaje njoj, da će svaki mjesec uplatiti novce. Kao da dogovaraju osiguranje.

Ana je slušala i samo kimala, iako on to nije mogao vidjeti. Onda je spustila slušalicu i opet legla. Tako je prošao tjedan, pa još jedan.

Prijateljica Ivana je zvala svaki dan.

Ana, ajd, dosta više. Izlazi, prošetajmo.

Ne mogu.

Jesi nešto pojela bar?

Jesam.

Laž. Skoro ništa nije jela. Pila je čaj i kekse, katkad ugrijala juhu iz vrećice. Samo pomisao na hranu stezala joj je želudac.

Puno je visila po Facebooku. Našla je Klarin profil. Slike: teretana, planinarenje, motor. Opisi kratki, sigurni. “Trening”, “Vikend”, “Novi izazov”. Na jednoj fotki Klara na ringu s rukavicama. Komentari puni divljenja.

Ana je sve čitala, skrolala do samog početka. Tražila neku manu, slabost, nešto što bi je umirilo. Nije našla ništa.

Jednu večer, dok je vani već bio mrkli mrak, naišla je na post o poslu. Ispostavilo se da Klara radi kao trenerica samoobrane, vodi ženske grupe. Na jednoj slici stoji pokraj plakata: “Centar borilačkih vještina Ipon. Ženska grupa. Početni stupanj”.

Ana je dugo gledala tu sliku. Onda ispustila mobitel i zagledala se u ogledalo preko puta kreveta.

Umorno lice, beživotna kosa, podočnjaci. Pedeset osam godina. Tijelo koje već dugo nije bilo važno. Samo je postojalo nosilo vrećice, pralo suđe, peglalo Darijeve košulje.

Kad je zadnji put razmišljala o svom tijelu? Ne, boli li je leđa, žuljaju li je cipele, treba li doktoru. Nego baš o svom tijelu što osjeća, kako se kreće, diše.

Ne sjeća se.

Klara nije pobijedila jer je mlađa ili ljepša. Pobijedila je jer je bila jača. Fizički jača. Zaustavila je tuđu ruku kao da maše muhu.

“Refleks”, rekla je tad.

Refleks tijela koje zna se braniti. Koje trenira. Koje se ne boji.

Ana je ustala, prišla prozoru. Van u dvorištu gorjela su svjetla. Dječak se vozio romobilom, mama ga dozivala s ulaza.

Običan život se nastavljao.

A njen je stao. Te večeri u baru sve je završilo. Ona Ana koja je čekala muža s večerom, sanjala zajedničku starost, unuke, putovanja u mirovini… sve to nestalo je u trenu.

Što sad?

Nije znala. Samo da više ne može samo ležati.

Ujutro je prvi put nakon tri tjedna ustala rano. Skuhala jaja, popila kavu. Sjela za kompjuter.

“Sportske sekcije za početnike Zagreb”.

Popis ogroman. Joga, pilates, aqua aerobic, ples. Sve previše nježno. Htjela je nešto drugo. Nešto što će ju naučiti biti ne-victim.

Ukucala: “Samoobrana za žene Zagreb”.

Za sat vremena je imala popis pet dvorana u kvartu. Jedna joj je bila dvadeset minuta hoda. Zvala se jednostavno: “Energija”.

U opisu: “Fitness, boks, funkcionalni trening. Grupe za početnike. Dobna granica nema.”

Bez dobne granice. Dobro.

Ana je uzela telefon. Dugo je gledala broj. Onda okrenula.

Sportski klub Energija, izvolite? javila se žena.

Dobar dan, zanima me početnička grupa. Nisam nikad vježbala.

Naravno. Što bi vas zanimalo? Fitness, boks, istezanja?

Boks, iznenadila je sama sebe.

Super! Imamo žensku grupu utorkom i četvrtkom u sedam navečer. Trenerica je Irena. Prvo probno besplatno.

A ima li… starijih ljudi?

S druge strane kratka pauza.

Ima. Kod Irenine grupe su i žene u četrdesetima i pedesetima. Ne brinite. Irena zna kako je to.

Super. Dolazim u četvrtak.

Ana je spustila slušalicu. Sjela na kauč. Ruke su joj drhtale. Od straha ili uzbuđenja, nije znala.

Dario je pokupio stvari u subotu. Došao sam, šutke spremao odijela, knjige, papire. Ana je gledala kroz prozor u dvorište. Ni jednom se nije okrenula.

Prenosit ću ti kune svaki mjesec, rekao je zatvarajući kutiju. Ako šta zatreba, javi.

Ne treba ništa.

Ana…

Samo idi.

Tiho je zatvorio vrata bez trzaja. Ana je ostala stajati. Prošetala stanom. Odjednom je bio veći. Prostraniji. Prazniji.

Je li to dobro ili loše, nije znala.

U četvrtak navečer obukla je stare trenirke našla ih na dnu ormara, majicu, jaknu. U torbu stavila bocu vode. Izašla iz zgrade dvadeset minuta ranije, da ne zakasni.

Sala je bila u polupodrumskoj prostoriji. Natpis običan, nikakav logo. Unutra miris znoja i gume. Na ulazu žena oko trideset sa tabletom.

Dobro večer. Na boks ste?

Da, prijavila sam se, Ana.

Izvolite, svlačionica je tamo desno. Irena je tu za par minuta.

U svlačionici tri žene. Dvije mlade, jedna stara. Sve šute, oblače se.

Prvi put ste? upita starija žena dok veže tenisice.

Jesam.

Ne bojte se. Irena je okej, ne dere se. Postupno sve kreće.

Ana je kimnula.

U dvorani ih je bilo desetak. Žene svih godina kod vreća, netko se isteže, netko zagrijava.

Trenerica je došla za par minuta. Mala, čvrsta, kratka kosa, ožiljak iznad obrve. Oko pedesete.

Bok, ima novih?

Ana je dignula ruku.

Kako se zoveš?

Ana.

Irena. Sjedi malo sa strane, pogledaj, pa se uključi. Krećemo, cure, zagrijavanje!

Prvih pola sata je bio pakao. Tijelo se nije slušalo. Ruke teške, noge zapetljane. Kad je pokazivala pravilno udarati u vreću, Ana je tri puta fulala. Postidila se do crvenila.

Ok je, Irena je prišla. Prvi put je uvijek tako. Probaj još.

Ana je još jednom zamahnula. Ovoga puta je pogodila.

Tako, i opet.

Pokušavala je još i još. Prvo sporo, pa brže. Vreća se zaljuljala. Znoj joj je tekao niz leđa. Disala je ubrzano.

Dosta, predahni.

Ana se spustila na klupu. Srce bubnja u ušima. Cijelo tijelo drhti. Ali iznutra nešto novo. Bijes? Inat? Život.

Kući je jedva došla. Mišići su pekli. Pod tušem je gledala ruke crvene zglobove, modricu još od one večeri. Gotovo zaliječena.

Dolaziš opet? pitala je Irena u svlačionici.

Dolazim.

I došla je. U utorak, pa četvrtak. Onda svaki utorak i četvrtak dva mjeseca.

Tijelo se sporo mijenjalo. Prvo su prestale jutarnje boli. Zatim laganost u pokretima. Onda shvati da bez daha stigne do petog kata. Pogleda u ogledalo, trbuh čvršći, ruke snažnije.

Ali najviše iznutra.

Prestala je misliti na Darija. Točnije, više nije bilo sažaljenja, ni bijesa. Mirno, kao na nekoga tko je bio tu, ali je otišao. Kao zima, kao zadnja scena filma.

Ivana je primijetila razliku.

Smršavila si smijala se kad su pile kavu i izgledaš… drukčije.

Treniram.

Ti? Ozbiljno?

Ja.

Ivana se nasmijala, pa se uozbiljila.

Čuj, zvao te Dario?

Nije.

Čujem da sad živi s onom Klarom.

Znam.

I baš ti je svejedno?

Ana promisli. Je li? Nije. Još uvijek boli. Noći su najteže, probudi se, ruka joj prazna. Ali ta bol je sad drugačija. Polako prolazi, kao stara masnica.

Nije mi svejedno, ali mogu živjeti.

Proljeće je stiglo iznenada. Izašla je pješke do dvorane četrdeset minuta. Irena je bila zadovoljna.

Na jednom treningu u ožujku trenerica ju je pozvala.

Ana, dobro napreduješ. Hoćeš sparing pokušat?

Sparing?

Lagan. U kacigama, s zaštitom. Čisto reakcija na pravog čovjeka, ne vreću.

Ana se prepala, ali klimnula.

Prvi sparing s Mirom, ženom u ranim pedesetima, koja trenira već dvije godine. Mira pogađa mirno, točno, bez pretjerivanja.

Ana primi par udaraca u tijelo, jedan u rame. Loše se branila, ukočena od straha. Onda nešto klikne. Vidi Mirinu ruku, uspije dići blok. Potom uzvrati. Pogodi.

Mira se nasmijala.

Svaka čast!

Nakon toga Ana je sjedila na klupi, skidala kacigu. Drhtale su joj ruke ali ne od straha, već od uzbuđenja. Uspjela je. Tijelo je naučilo.

Jako dobro, Irena joj je sjela pokraj. Za prvi put odlično.

Bojala sam se.

Svi se boje. Bitno je ne stati.

Ana je gledala trenericu.

Irena, što tebe goni da treniraš? Boks, samoodbranu…

Čuj, duga priča. Ukratko muž me godinama tukao. Dok nisam naučila vratit. Skužila sam da neću više čekati ko druge.

Ana je šutjela.

I ti imaš priču, a? rekla je Irena.

Da. Moj muž nije tukao, samo je otišao.

I to boli.

Da Ana kimne. Ali prolazi.

Irena ju tapne po ramenu.

Prolazi, ne brzo, ali prođe.

U travnju Ana po prvi put nakon pola godine ode na šišanje. Oboja kosu. Kupi novu jaknu, traperice, tenisice. Ne skupe, ali svoje.

Dario uplati kune početkom mjeseca, kao što je obećao. Ne troši ih. Štedjela je. Ne zna ni sama zašto.

Jedne večeri, vraćajući se s treninga, uđe u mali trgovački centar kod kuće, samo da kupi vodu. Na katu, ispred izloga sportskog dućana, ugleda ju.

Klara stoji sama, gleda jakne. Isto izgleda kao one večeri sigurna, mirna, svoja.

Ana zastane. Srce joj sjedne u pete. Stari strah, stara bol. Poželi okrenuti se i pobjeći.

Ali ne bježi.

Napravila je korak naprijed. I još jedan.

Klara pogleda, prepozna je. Lice oprezno, ali ne grubo.

Ana?

Bok.

Stoje tako, jedna nasuprot druge. Klara prva skrene pogled.

Kako si? tiho upita.

Dobro.

Promijenila si se. Smršavila.

Treniram.

Klara klimne.

Super.

Pauza. Ana gleda ženu koja joj je prije pola godine bila živi pakao. Neprijatelj. Razarač svega. Sad vidi samo osobu. Pomalo umornu, s podočnjacima, s novom borom kraj usana.

Kako je Dario? odjednom pita.

Klara se tužno nasmiješi.

Razdvojili smo se prije dva tjedna.

Što?

Nije išlo. Tražio je da budem nešto što nisam… Nevažno. Nije nam išlo.

Ana šuti. Iznutra ništa. Niti pakost, ni olakšanje. Samo praznina.

Oprosti, odjednom kaže Klara. Za onaj događaj. Za sve.

Nema potrebe.

Ima. Nisam mislila… nije mi bila namjera povrijediti te. Samo bila sam zaljubljena. A kasnije shvatiš da ni to nije baš istina.

Ana pogleda Klaru pažljivo.

Ti si trenerica borilačkih vještina, je l da?

Klara podigne obrve, iznenađeno.

Jesam. Otkud znaš?

Gledala sam po internetu. Nakon svega.

Zašto?

Htjela sam shvatiti tko si. I shvatila nije stvar u tebi. Problem je bio u meni. Izgubila sam samu sebe, ne muža.

Klara se zamisli, potom nasmiješi.

Mudra si. Mudrija od mene.

Samo starija.

Obje se nasmiju. Neudobno, ali od srca.

Ja idem, Klara pogleda na sat. Sretno ti, Ana.

I tebi.

Klara se okrene i odšeta prema eskalatoru. Ana stoji par sekundi, pa ode u suprotnu smjeru.

Van je toplo. Maj mjesec. Drveće je zeleno, u dvorištima galama djece. Ana hoda polako, ne žureći. Gleda oko sebe.

Vibrira joj mobitel. Poruka od Ivane.

“Kako si? Nismo se dugo vidjele. Možda sutra kavica?”

Ana odgovori:

“Danas ne mogu, imam trening. Sutra?”

“Dogovoreno!”

Spremi mobitel, skrene u svoje dvorište. Pogleda prema prozorima na petom katu. Svjetlo gori. Zaboravila je ugasiti prije izlaska.

Prije bi se Dario živcirao. “Ana, koliko puta moraš ostaviti svjetlo upaljeno!” Sad joj je svejedno. Nek gori. Njezin stan, njezina struja, njezin život.

Ispred ulaza sjedi susjed, deda Mirko, i baca kruh golubovima.

Dobra večer, Ana.

Dobra večer, gospodine Mirko.

Kasno stižeš.

S treninga.

Svaka čast. Ja u tvojim godinama samo na kauču ležim. Ti si prava.

Ana se nasmije.

Trudim se.

Popne se na peti kat. Ne zadihava se. Uđe u stan, skine se, uđe pod tuš. Dugo stoji, pušta vodu preko ramena.

Poslije sjedi u kuhinji s čajem. Gleda kroz prozor na dvorište, na blokove, treperava svjetla.

Nekoć je mislila da će život stati ako Dario ode. Da neće preživjeti, da će krepati od samoće.

Nije umrla.

Preživjela je.

Život je išao dalje. Drugačiji. Težak. Usamljenički. Ali njezin.

Mobitel opet zvoni. Nepoznat broj. Ana se namršti, javi se.

Halo?

Gospođo Ana, ovdje Irena iz Energije.

Dobar dan, Irena.

Imam ponudicu za vas. Treba mi asistent na jutarnjim ženskim grupama. Ništa ozbiljno, pomažete početnicama, pogledate tehniku, savjet. Neplaćeno zasad, ali iskustvo je. Jel bi probali?

Ana šuti. Sumnje se roje ona, pomoć drugima? Još je niškorisna po pitanju boksa.

Ne znam, hoću li moći…

Moći ćete, Irena samouvjereno. Baš zbog toga što ste same prošle od nule. To tražim. Netko tko razumije strahove, početničke greške. Niste superprofesionalac, ali znate što znači krenut.

Moram razmisliti.

Razmislite, ali ne predugo. Grupa kreće za dva tjedna.

Irena se oprosti. Ana spusti mobitel. Pogleda ruke. Snažnije su nego ikada. Krupnije, čvrste, s tvrdim žuljevima na zglobovima.

Te ruke sad znaju kako se brani.

Možda mogu pomoći i drugima?

Sljedeći trening, nakon dvorane, Ana prilazi trenerici.

Pristajem. Mogu probat.

Irena se nasmije.

Odlično. U ponedjeljak dođi, pokazat ću ti sve.

Prva jutarnja grupa u subotu. Pet žena. Dvije mlade, jedna srednjih godina, dvije starije. Jedna, Marija, izgleda pogubljeno, u kutu, u zgužvajanoj trenirci.

Ana joj prilazi dok Irena objašnjava pravila.

Dobar dan, ja sam Ana, pomažem trenerici.

Marija, tiho. Ne gleda u oči.

Prvi put?

Je. Kći me nagovorila. Kaže, moram se pokrenut, propast ću doma.

Znam. I meni je bilo teško doć prvi put.

Bojim se da ću ispasti smiješna. Da će se svi smijati.

Ana u Mariji vidi sebe, od prije pola godine. Uplašenu, slomljenu.

Nitko se ne smije. Sve mi smo počele tako. I proživjele to. Uspjet ćete i vi.

Marija digne pogled. Nada zatreperi.

Stvarno?

Stvarno.

Poslije treninga Marija joj prilazi.

Hvala. Na podršci.

Nema na čemu.

Djelujete jako mirno. Sigurno cijeli život trenirate?

Ana se nasmije.

Ne. Počela sam prije šest mjeseci. Baš kao vi danas. Prestrašena, nesigurna.

Marija zine.

Ma daj?

Da. Znaš zašto? Izgubila sam samu sebe. I odlučila se potražit.

Jesi je našla?

Ana pogledava van, na sunčanu ulicu, na ljude.

Tražim je i dalje. Korak po korak.

Marija klimne.

I ja bih voljela naći sebe.

Hoćeš. Samo nemoj odustati.

Večer Ana doma lista stare slike. Nađe svadbeni album. Mlada, bijela haljina, Dario s osmijehom. Ona ga gleda zaljubljeno.

Dvadeset osam godina.

Gleda te slike. Bez tuge, bez srdžbe. Više kao na tuđi život. One Ane više nema. Tog Darija nema.

Samo ona. Sadašnja. Pedeset osam. Sama. Umorna. Snažna.

Mobitel zvoni. Dario.

Ana se iznenadi. Nije zvao već mjesecima. Samo šalje kune.

Halo?

Ej, Ana. Kako si?

Dobro. Nešto treba?

Ne, samo… Htio sam popričati. Dugo sam razmišljao… Možda da se nađemo? Pričamo?

O čemu?

O svemu. O nama. Možda smo požurili s rastavom…

Ana ga sluša, osjeća se kao da sluša staru pjesmu jednom voljenu, sad joj siva.

Dario, ne bih se nalazila.

Zašto? Ana, pogriješio sam. Klara i ja nismo uspjeli. Razmišljao sam o tebi. Možda možemo opet…

Prije bi plakala. Ili se nadala. Ili vikala. Sad ništa. Samo umor.

Ne, Dario. Ne možemo.

Zašto?

Promijenila sam se. Ne želim se vraćati na staro.

Na što? Pa bili smo sretni!

Možda ti jesi. Ja ne znam ni jesam li bila. Samo sam bila. Živjela tvoj život.

Nije fer…

Možda nije. Ali meni je to istina.

Tišina. Tiho pita:

Mrziš me?

Ne. Samo više ne volim. Sjetim se bio si dio mog života. Dio koji je završio.

Onda je gotovo?

Je, Dario. Gotovo.

Spusti slušalicu. Sjedne na kauč. Svadbeni album spremi na policu, visoko.

Neka bude sjećanje, ali ne sidro.

U lipnju je prvi put otišla sama na vikendicu. Dario joj je ostavio malu kućicu na Kupi, iz nasljeđa. Dvije godine nije bila tamo. Bojala se uspomena.

Sad je otišla.

Vikendica ju dočeka zarasla. Trava do pasa, dvorište neuredno, u kući zagušljivo. Otvori prozore, počisti, popravi ogradu.

Radila je dva dana bez stajanja. Boljeli su mišići, ruke pune žuljeva. Ali to je bila dobra bol.

Uvečer, sjedi na stepenicama, pije čaj. Sunce zalazi. Tišina, ptičice.

Vidi ti nje! zagrmi glas.

Okrene se i vidi starog susjeda, Milana. On živi tu cijelu godinu.

Bok, susjede.

Dugo te nije bilo. Sama tu?

Sama.

Gdje ti je Dario?

Razveli smo se.

Milan odmahne rukom.

Eh, današnja mladost. Dvadeset i osam godina, pa ćao. U moje vrijeme…

Tako je ispalo.

Bude, klimne. Drži se, zlato. Život je težak, ali ide. Ja sam sam već petnaest godina. Navikneš se.

Navikneš?

Ma više se prilagodiš. Nađeš nove stvari. Slobodu, recimo. Nitko te ne gnjavi.

Ana promisli.

Možda.

Ne možda, nego sigurno. Ako što treba, vikni.

Hvala.

On ode. Ana popije čaj, legne. Spava mirno, bez snova.

Ujutro rano, pjesma ptica. Umije se hladnom vodom, rasteže na travi. Jede na stepenicama.

Dan je sunčan. Ode u šumu. Ruksak, voda, mobitel.

Šuma svježa, mir. Bere jagode. Hoda i misli.

Dugi je to bio put u šest mjeseci. Od tuge do prihvaćanja. Od slabosti do snage. Od ovisnosti do slobode.

Nije postala druga osoba. Samo se sjetila tko je nekad bila. Prije braka. Prije nego što je nestala u tuđem životu.

Mlada Ana bila je hrabra, znatiželjna. Željela je učiti, putovati, raditi. Upoznala je Darija, zaljubila se, udala. Da su došla djeca živjela bi možda drukčije. Ovako je stalno sve svodila na jedno biti dobra supruga.

I bila je. Ali samu sebe je izgubila.

Što sad? tiho pita sama sebe na šumskoj čistini.

Nema odgovora. Samo vjetar u lišću.

Sjedne na deblo, pogleda u mobitel. Otkuca staru poruku Ivani, otprije godinu dana:

“Danas mislim da mi je život prošao kraj mene. Nisam ništa napravila važnoga.”

Tad joj je Ivana napisala:

“Ne pričaj gluposti. Ti si divna žena, supruga. I to je važno.”

To ju je tad utješilo. Sad shvaća nije dovoljno. Treba biti dobra i sebi.

Mobitel zabrunda. Poruka od Irena:

“Ana, kako je na vikendici? Marija te pita. Nedostaješ joj. Kad se vraćaš?”

Ana se nasmiješi. “Super je, ali vraćam se prekrasutra. Nedostaje mi dvorana.”

Digne se i krene natrag.

Dva tjedna nakon povratka opet naleti na Klaru, ovaj put u trgovini. Stoji ona na blagajni. Okrene se, prepozna Anu.

I opet mi se putevi spoje.

Izgleda tako.

Izađu iz dućana skupa. Stanu ispred.

Kako si? pita Klara.

Dobro. Ti?

Dobro. Radim, treniram. Ide. Mrzim stajanje.

Ana kimne.

Dario me nazvao pred mjesec. Htio se vratiti.

Klara zatvori oči.

Ozbiljno? I?

Odbila sam.

Bravo. On je dobar, ali… slab. Uvijek treba nekoga da se oslanja. Prvo ti, onda ja. Sad traži treću.

Nije više moj problem.

Tako je.

Stanu, šute, i Klara pogleda na sat.

Moram bježati. Imam grupu kroz pola sata.

Sretno.

Napravi korak pa zastane.

Ana, znaš… Svaka ti čast. Izdržala si. Neke žene to ne bi mogle.

Hvala.

Stvarno. U onoj večeri u baru bila si skršena. A sad si drugačija. Snažna.

Ana pogleda Klaru.

Tada sam te mrzila.

Znam.

Sad… ne. Čak, dapače, zahvalna sam.

Klara zatrepće.

Zašto?

Zato što si srušila moju iluziju. Da sam sretna. Da je sve super. Da nije bilo tebe, još bih bila zaspala do smrti.

Klara šuti. Onda kratko, ali iskreno, nasmiješi se.

Onda… nema na čemu. Mislim, nisam to htjela.

Znam. Samo si živjela svoje. Sad i ja učim živjeti svoje.

Pozdrave se. Ana je pogleda. Bez zamjerke, bez tuge. Samo pogleda.

Okrene se i ode kući. Ljetnom ulicom, pokraj igrališta, kafića, glazbe.

Život teče. Njezin život.

Jesen je došla tiho. Lišće požutjelo, dani kraći. Ana dalje trenira, pomaže Ireni u grupama. Marija ostala, smršavila, ojačala. Svaki put joj zahvaljuje.

Spasili ste me, kaže.

Ne. Spasili ste se sami. Ja sam samo bila uz vas.

U listopadu Irena predloži da upiše trenerski tečaj.

Ti imaš to, ljudi te slušaju. Zašto ne bi bila trenerica?

Ana se boji. Tečaj nije jeftin, zahtjeva vrijeme. Onda pristane.

Uči tri mjeseca. Teorija, praksa, ispiti. I položi.

U siječnju, točno godinu dana od one večeri u baru, Ana dobije diplomu trenerice za fitness i osnove borilačkih vještina.

Irena ju zagrli.

Ponosa sam na tebe.

Hvala. Za sve.

Nema na čemu. Sve si radila sama.

Večer provede doma s diplomom. Gleda svoje ime, uredno otisnuto.

Ana Perković. Trenerica.

Prošle godine, bila je nitko. Ostavljena žena. Izgubljena, slomljena.

Sad je trenerica. Pomaže drugim ženama pronaći sebe. Kao što je pronašla sebe.

Mobitel zvoni. Ivana.

Ana, doma si?

Jesam.

Dolazim! Treba proslaviti!

Što to?

Teh diplomu! Irena mi je rekla. Ponosna sam.

Ivana dolazi s kolačem i pjenušcem. Sjede u kuhinji, piju, smiju se.

Znaš, kad te gledam, kao da si druga osoba, kaže Ivana. Prava, svoja. Kao da si nešto otkrila.

Jesam.

Što?

Sebe.

Ivana klimne.

A Darija si zaboravila?

Nisam, ali pustila sam ga. Nije isto.

Nedostaje ti?

Ana promisli. Nedostaje li? Ponekad, noću, sjeti se glasa, mirisa, navika. Ali to je blaga tuga, ne bol.

Ponekad. Možda mi više fali što je bilo, mladost. Ali ne bih natrag.

I ne treba, Ivana digne čašu. Za tebe. Za novi život.

Za novi život.

Ana gleda kroz prozor. Zimski Zagreb, pahulje, žuta svjetla.

Negdje tamo je Dario, u svom svijetu. Negdje Klara, u svojoj brizi.

Ovdje je ona. Ana. Pedeset devet godina. Sama. Slobodna. Snažna.

I to je dovoljno.

Tjedan dana poslije, nakon treninga, sjedi na klupi u parku kraj dvorane. Pije kavu iz termosice. Gleda ljude netko trči, šeta psa, deca na sanjkama.

Pored sjedne starija gospođa. Sedamdeset, palica, duga bunda.

Mogu li sjesti?

Naravno.

Šute. Onda gospođa uzdahne.

Umorilo me. Daleko mi je do doma.

Odmorite.

Odmaram, pogleda Anu. Vi ste odavde?

Jesam.

Ja sam došla k kćeri čuvati unuku. Ona radi, ja s malom. Teško u mojim godinama, ali što ću. Kći mi je sama, muž ju je ostavio nedavno.

Ana klimne.

Znam kako joj je.

I vas je muž ostavio?

Prije godinu dana.

Gospođa odmahuje glavom.

Eh, muškarci… svi isti. Moja kći misli, gotovo je život, samo plače. Ja joj kažem, živi dušo, imaš pravo. Život nije gotov, samo je drugačiji. Ali ne vjeruje.

Ana šuti. Onda pita:

Kako ste vi preživjeli kad vas je muž ostavio?

Moj nije ostavio umro je. Ima trideset godina. Mislila sam sve je gotovo. Ali nije. Odrasla djeca, posao, sad unuke. Život ide. Sve dok smo živi, ide.

Istina.

Samo ne smiješ odustati. Nemoj leći i umrijeti prije vremena. Mi žene često to radimo. Legnemo na kauč i zaboravimo da smo žive.

Ana se nasmije.

Mudre riječi.

Nisu mudre, nego iz života, nasloni se i ustane. Idem kući. Unuka me čeka. Sretno vam, gospođo.

I vama.

Žena ode. Ana još sjedi. Popije kavu. Ustane.

Polako kroz park kući. Prolazi pokraj igrališta, spomenika, dućana.

Mobitel zvoni. Irena.

Ana, di si?

Putem doma.

Super. Čuj, imam ženu koja želi krenut na treninge. Jako se boji. Pedeset i pet joj je. Rekla sam da ćeš ti porazgovarati s njom. Možeš?

Ana stane. Gleda nebo. Vedro, zimsko.

Naravno. Daj mi broj.

Hvala ti. Najbolja si.

Ma, samo razumijem.

Irena pošalje broj. Ana spremi i okrene.

Halo? neodlučan glas žene.

Dobar dan. Ja sam Ana, iz Energije. Zvali ste za treninge?

Jesam… ali ne znam, mislim da sam prekasno. Nikad nisam trenirala, a i godine…

Koliko imate?

Pedeset pet.

Meni su pedeset devet. Počela sam prošle godine. Bez dana sporta.

Tišina.

Stvarno?

Stvarno. I znate što? Nema boljeg što sam mogla napraviti. Ne zato što sam smršavila ili ojačala. Nego zato što sam pronašla samu sebe.

Sebe?

Da. Onu koju sam izgubila prije mnogo godina. Dođite. Pokušajte. Najgore što može nije za vas. Ali dajte šansu.

Bojim se.

Svi se bojimo. I ja sam se bojala. Ali nisam požalila.

Doći ću. Može u četvrtak?

Može. Ja vas čekam.

Hvala.

Nema na čemu. Vidimo se.

Ana spusti slušalicu. Nasmiješi se. Ode dalje.

Doma skuha ručak. Jede. Sjedne kraj prozora s knjigom. Počinje čitati i vrijeme prolazi.

Ustane, pogleda se u hodničko ogledalo. Lice još umorno. Bore ne nestaju. Sijeda kosa. Ali oči žive, bistre.

To je ona. Prava.

Prije godinu dana mislila je gotovo je. Da ne vrijedi više. Da je ostalo samo preživljavanje.

Ali život nije završio. Samo je postao drukčiji. Težak. Osamljen. Ali njezin.

I to nije bio kraj.

To je bio početak.

Ana, šapne svom odrazu. Bravo ti. Preživjela si.

Odraz joj se nasmiješi natrag.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

20 + 7 =

Odraz snage
— Pleacă de aici!!! Ți-am spus – pleacă! Ce tot te învârți pe-aici?! — Claudia Matveievna a trântit cu zgomot pe masă, sub mărul cel bătrân, un platou mare plin cu pârjoale fierbinți și l-a împins pe băiatul vecinei. — Hai, dispari! Când o să te urmărească maică-ta? Puturosule! Slăbănog, ca un pai, Săndel, pe care nimeni nu-l striga pe nume, toți obișnuiți deja cu porecla lui – Lăcusta, aruncă o privire spre vecina aspră și se târî spre scara lui. Casa cea mare, împărțită în câteva apartamente, era locuită doar pe jumătate. De fapt, aici trăiau două familii și jumătate: ai lui Pocotilă, ai lui Simion și Karpenii – Cătălina cu Săndel. Ei din urmă erau „jumătatea”, pe care lumea prefera s-o ignore, atâta timp cât nu apărea vreo problemă urgentă. Cătălina nu era considerată o persoană importantă, așa că nu merita, chipurile, timpul nimănui. Cătălina nu avea pe nimeni altcineva decât fiul ei. Nici soț, nici părinți. Se descurca singură, după cum putea. Vecinii se uitau chiorâș la ea, dar nu o deranjau prea tare, doar din când în când dădeau cu piciorul în Săndel, poreclit Lăcusta pentru mâinile și picioarele lui slăbănoage și capul disproporționat, ținut parcă de-un fir de pai. Lăcusta nu era frumos, îi era teamă de tot, dar avea o inimă mare. Nu putea trece pe lângă un copil care plângea fără să-l mângâie, ceea ce îi aducea adesea dojene de la mămicile care nu suportau să-l vadă pe „Strâmbul” lângă copiii lor. Cine era Strâmbul, Săndel avea să afle mai târziu, când mama i-a făcut cadou cartea cu fetița Elly și abia atunci a înțeles porecla. Dar el niciodată nu s-a supărat. Chiar era convins că aceia care îi spun așa au citit cartea, deci știu că Strâmbul era bun, deștept, îi ajuta pe toți și, până la urmă, a ajuns conducătorul unui oraș minunat. Mama sa, Cătălina, nici nu s-a obosit să-l contrazică – l-a lăsat să creadă ce vrea. Știa că viața îi va oferi destule motive să nu vadă lumea roz, dar măcar copilăria să-i fie senină. Își iubea fiul fără margini. După ce l-a iertat pe tatăl băiatului pentru delăsare și trădare, și-a luat soarta în brațe încă de la maternitate, răspunzând tăios asistentei care șoptea despre „copilul ieșit altfel”. — Spune și mai multe! Al meu e cel mai frumos copil din lume! — Cine te contrazice? Dar deștept nu va fi… — Asta rămâne de văzut! – Cătălina îi mângâia chipul fragil și plângea. Primii doi ani l-a purtat pe Săndel pe la doctori, de s-a dat peste cap, chiar dacă asta însemna să stea cu el strâns la piept în autobuzul cel hodorogit, până la oraș. Privirile pline de milă ale celorlalți n-o atingeau, iar dacă cineva încerca s-o liniștească sau s-o sfătuiască, devenea o adevărată lupoaică: — Pe al tău dă-l la casa de copii! Nu? Atunci n-am nevoie de sfatul tău! Știu eu ce fac! Până la doi ani, Săndel s-a pus pe picioare, a ajuns aproape de ceilalți copii în dezvoltare, dar frumos n-a fost niciodată. Capul mare, puțin turtit, mâinile și picioarele firave și slăbănoge, la care Cătălina s-a luptat cu toate mijloacele pe care le avea. Își lua de la gură pentru a-i oferi al lui tot ce era mai bun, și asta i-a prins bine sănătății. Chiar dacă nu era un Adonis, Săndel a început să stea liniștit cu doctorii, iar aceștia doar scuturau din cap văzând cum mama lui, firavă ca un spiriduș, își alintă Lăcusta. — Așa mame găsești pe degete! Era să ajungă copilul cu handicap, iar acum ia uite-l, un erou! — Da, băiatul meu așa e! — Dar noi nu de el zicem, Cătălina dragă, ci de tine! Tu ești o eroină! Cătălina ridica din umeri, neînțelegând de ce o laudă. Oare nu trebuie orice mamă să-și iubească pruncul și să aibă grijă de el? Care-i meritul aici? Totul e așa cum trebuie să fie! Până să meargă Săndel la școală, citea deja de zor, știa să scrie și să socotească, dar avea un defect de vorbire care-i știrbea adesea din talente. — Destul, Săndel, mulțumim! – îl oprea învățătoarea, dând altui copil să citească. Apoi se plângea colegelor din cancelarie că băiatul ar fi tare bun, dar nu se poate asculta nimeni de cititul sau răspunsul lui la tablă. Noroc că nu a stat decât doi ani acea învățătoare, a plecat în concediu de maternitate, iar clasa lui Săndel a ajuns la altă dascălă. Maria Ilinci a fost de modă veche, dar nu și-a pierdut dragostea pentru copii. A înțeles repede ce-i cu Lăcusta. I-a spus Cătălinei să-l ducă la un logoped bun și i-a cerut lui Săndel să rezolve temele în scris. — Scrii atât de frumos! Îmi face mare plăcere să citesc! Săndel înflorea la astfel de laude, iar doamna Maria citea cu glas tare răspunsurile lui, lăudând talentul său. Cătălina plângea de recunoștință, dar Maria i-a tăiat-o scurt: — Doamnă, sunteți serioasă? E meseria mea! Băiețelul dumneavoastră e minunat! Și o să-i fie bine! Spre școală, Săndel țopăia vesel, stârnind chicote vecinilor: — Iar a sărit Lăcusta! Gata, intrăm și noi în schimb! Doamne, așa să pedepsească natura un copil! De ce l-o fi lăsat? Cătălina știa ce gândesc vecinii, dar nu se certa cu ei. Credea că dacă omului nu i-a dat Dumnezeu inimă, degeaba încerci să-l faci „uman”. Mai bine îți pierzi timpul cu ceva util, cum ar fi să mai sădești un trandafir sau să-ți gospodărești casa. Terenul mare, cu straturi de flori sub fiecare fereastră și mică livadă în spate, nu era despărțit, fiecare familie având implicit “peticul” de la scara proprie. Peticul Cătălinei era cel mai frumos. Trandafiri, un liliac mare, iar treptele le-a pavat cu bucăți de gresie pe care le-a cerșit de la directorul casei de cultură, fermecată de cioburile strălucitoare ca niște comori. — Dați-mi-le mie! – a năvălit în birou directorului. — Ce vrei să-ți dau? – directorul, uimit. — Gresia! Dați-mi cioburile! Directorul a râs, dar a fost de acord. Și Cătălina, rugând vecinii pentru o roabă, a scormonitor până seara printre bucățile sparte, alegând pietrele potrivite. Apoi a traversat satul împingând roaba, iar în ea trona mândru Lăcusta. Vecinele s-au mirat: „La ce-i trebuie atâta mârlanie?” Dar peste câteva săptămâni au rămas mască: din frânturile acelui gunoi, Cătălina a făcut o adevărată operă de artă cu care venea să se pozeze tot satul. — Ei, dar e chiar o minunăție… Cătălina nu asculta mirații celorlalți; ce-i păsa cum comentează lumea? Cea mai mare bucurie a primit-o de la fiul ei: — Mami, ce frumos e… Stând pe treaptă, Săndel mângâia cu degetul bucățile de gresie și se topea de fericire. Iar Cătălina iarăși plângea. Doar atunci fiul ei era cu adevărat fericit… Iar motive de fericire nu-s multe în viața lui: o laudă la școală, o prăjitură de la mama și cuvinte de alint că e deștept și cuminte – iată tot ce primea. Lăcusta nu prea avea prieteni: nu putea ține pasul cu băieții, iar fetele nici nu se apropiau de el. Mai ales vecina – Claudia, cu trei nepoate de cinci, șapte și doisprezece ani. — Să nu te apropii nici măcar o dată de ele! – încrunta pumnul Claudia. — Nu-s pentru tine fetele astea! Ce-i trecea prin minte Claudiei după ultimele bucle de la coafor rămânea un mister, dar Cătălina i-a spus lui Săndel să stea departe de Claudia și nepoatele ei. — Nu are rost s-o superi! Poate se îmbolnăvește… Lăcusta a fost mereu de acord și nu s-a dus la Claudia nici când aceasta pregătea o sărbătoare; doar trecea pe lângă, nu voia să se amestece între ceilalți copii. — Of, grele mai sunt păcatele mele! – ofta Claudia, acoperind cu un ștergar plinul de pârjoale. – O să zică lumea că-s lacomă! Stai așa! A ales două pârjoale, a alergat după băiat. — Ia! Și să nu te vezi prin curte! La noi e sărbătoare! Să nu te aud până vine mama ta de la muncă, ai înțeles? Săndel a dat din cap, mulțumind, dar Claudia deja avea altă treabă – o așteptau musafirii, rudele și venirea nepoților. Urma sărbătoarea de ziua de naștere a celei mai mici și iubite nepoate, Svetlana, pe care Claudia ținea s-o petreacă în mare stil. Iar băiatul vecinei, firav, cu cap mare, poreclit Lăcusta, nu era deloc dorit! Să nu sperie copiii cu bulbucații lui! N-or să mai poată dormi! Claudia și-a amintit cum încerca să o convingă pe Cătălina să scape de copil. — Ce-ți trebuie, Cătălino, atâta pacoste?! N-o să-i poți da niciun drum bun. O să ajungă bețiv sub gard! — M-ați văzut vreodată cu paharul-n mână? – riposta Cătălina. — Asta nu înseamnă nimic! Din sărăcie ca a ta doar spre rău! Nici părinții tăi nu ți-au dat nimic, nici copilului tău nu i se luminează viitorul! Nu ai habar ce-i să fii mamă! Mai bine scapi de el până ai timp! — Pe bune? Cum vă e rușine?! Și dvs. tot mamă sunteți! — Nu trebuie să-ți fie rușine de mine! Eu am crescut copii. Tu ce-i poți da? Nimic! Gândește-te la asta! Cătălina n-a mai salutat-o pe Claudia. Mergea mândră cu burta mare, neregulată, și nu se uita spre vecina ei. — Ce te superi pe mine, proasto? Eu îți vreau binele! – oftează Claudia. — Binele dvs. miroase urât! Eu am grețuri, mulțumesc! – se răstea Cătălina, mângâindu-și burtica. – Nu-ți fă griji, puiule! Nimeni n-o să te rănească! Ce și cine a îndrăznit să-l rănească pe Lăcusta în nici opt ani cât are, mama niciodată n-a aflat. El o proteja… Dacă era lovit tare, plângea singur într-un colț, dar tăcea. Știa că pe mama ar durea-o mult mai tare. O supărare trecea de pe el ca apa de pe gâscă. Lacrimile curate ale copilăriei o spălau și în jumătate de oră deja nu-și mai amintea cine și ce i-a zis, ci doar îi părea rău de ciudații de adulți care nu înțelegeau ceva simplu. Fără supărare și răutate viața e mult mai ușoară… De la Claudia, Săndel nu se mai temea, dar n-o plăcea. De câte ori îi arunca vorbe ascuțite sau amenința cu degetul, Lăcusta fugea departe să nu-i audă ochii răi sau vorbele tăioase. Iar dacă ar fi întrebat-o cineva ce crede, ar fi rămas uimită: Săndel o compătimea, din inimă, cum numai el putea. Îi părea rău de femeia care-și consuma viața pe supărări. Săndel prețuia minutele, mai mult decât orice pe lume. Știa că totul poate fi recuperat, dar timpul – niciodată. — Tic-tac! – zicea ceasul. Și atât… A trecut minutul! Prinde-l dacă poți! A dispărut… Nu-l aduci înapoi, nu-l cumperi cu bani, nici cu cel mai frumos ambalaj de bomboane. Dar adulții, de ce oare, nu pricepeau asta… Urcat pe pervaz în camera lui, Săndel mânca pârjoala și privea cum alergau nepoatele Claudiei și alți copii la petrecerea Svetlanei. Sărbătorita, o aripă de fluture în rochiță roz, dansa în soare, iar Săndel o urmărea fermecat ca pe o zână sau o prințesă. Adulții petreceau la masa de la scara Claudiei, iar copiii, jucându-se puțin, au fugit apoi cu mingea lângă vechiul puț din spatele casei, unde era o poiană mare. Săndel, văzând copiii fugind, a ghicit pe loc unde se duc și a dat fuga în dormitorul mamei. De la geamul acelei camere vedeai poiana ca-n palmă și a stat mult uitându-se la joc, bătând din palme, până s-a înserat. Unul dintre copii a obosit, a plecat la părinți, altul a început alt joc. Doar fetița în rochiță roz se învârtea pe lângă puț și asta i-a atras atenția lui Lăcusta. Despre pericolul puțului știa – Cătălina îl avertizase mereu. — Zidul e putred, de mult nu se mai folosește, dar apă are încă. Dacă cazi, nu te salvează nimeni! Ai priceput? Nu te duce acolo! — Nu mă duc! Momentul în care Svetlana a lunecat și a dispărut după ghizdul puțului, Săndel l-a ratat. Era atent la ceilalți băieți, strânși într-un cerc, discutând ceva. Când a căutat din ochi pata roz și n-a văzut-o, a încremenit. Svetlana nu mai era pe poiană… A zbughit pe scara lui, un pas și a înțeles — nici la masă nu era… Nu a știut niciodată de ce nu s-a gândit să strige după ajutor. S-a prăvălit pe trepte și a fugit la spatele casei, fără să audă țipătul Claudiei: — Nu ți-am zis să stai în casă?! Pe copiii de pe poiană nu-i interesa Svetlana; nici n-au observat lipsa ei sau că Lăcusta, ajuns la marginea puțului și zărind ceva alb, a strigat: — Ține-te lipită de perete! Temându-se să n-o atingă, s-a așezat pe marginea puțului, și-a lăsat picioarele în jos, și s-a strecurat încet printre bârnele putrede, afundându-se în întuneric. În puț Săndel a sărit știind că pentru Svetlana secundele însemnau viață. Ea nu știa să înoate… Așa știa el, căci nu o dată s-au zbătut împreună la mal, sub privirea Cludiei care bombănea și încerca să-și învețe nepoata să înoate. Nepoata n-a învățat, dar de Săndel se temea, după cum îi băgase Claudia în cap. Dar acum, înghițind apă de puț cu miros de mucegai, s-a agățat cu disperare de umerii slăbănogi ai Lăcustei. — Gata! Nu te teme! Sunt cu tine! – a prins-o după gât, cum învățase de la mama. – Ține-te bine! Eu țip după ajutor! Mâinile lui lunecau pe bârnele umede, Svetlana îl trăgea la fund, dar Săndel a reușit să ia o gură de aer și să strige cât l-au ținut plămânii: — Ajutoooor! Nu știa – copiii fugiseră din poiană imediat ce apa l-a înghițit. Nu știa dacă va avea putere să reziste până vor sosi adulții. Nu știa dacă-l va auzi cineva… Dar știa un lucru – fetița în rochiță roz trebuie să trăiască! Căci în lume frumusețea, ca și clipele, sunt rare. Țipătul i-a fost auzit târziu. Claudia, punând pe masă friptura, a căutat din ochi nepoata și a împietrit: — Unde e Svetlana?! Oaspeții, veseli, n-au priceput adineauri ce vrea stăpâna casei, care s-a prăbușit pe prag și a strigat atât de tare, încât s-a speriat tot satul. Lăcusta a mai apucat să chiuiască de două ori, din ce în ce mai slab, acel cuvânt pe care îl spun toți copiii: — Mama… Și Cătălina, grăbindu-se de la muncă, a simțit deodată că trebuie să se grăbească, să nu se oprească la pâine, să treacă pe lângă vecinele care bârfeau la poartă, și să alerge spre casă cât o țin picioarele… A intrat în curte în clipa când Claudia s-a prăbușit cu inima strânsă pe scările Cătălinei. Fără să priceapă ce s-a întâmplat, Cătălina a zbughit spre spatele casei, unde-și știa de obicei copilul, și a apucat să audă vocea lui: — Sunt aici, mami! N-a stat să ghicească de unde vine vocea. Puțul acela îi dădea fiori de mult și degeaba bătuse la primărie să îl astupe sau măcar să-l acopere cu ceva mai serios decât bârne putrede. Numai ei îi păsa… Nu era timp de gândit. Cătălina a dat fugă în casă, a luat funia cu care întindea rufele și a strigat: — Țineți-mă! Dați o mână! Din noroc, unu din ginerii Claudiei era destul de treaz să priceapă ce vrea de la el. În două clipe a legat noduri, a înfășurat-o pe Cătălina și i-a spus: — Hai, țin eu! Svetlana a găsit-o pe dată. S-a agățat de gâtul ei, s-a lipit, a cuprins-o cu picioarele și cu mâinile. Cătălina tremura de groază. Pe Săndel nu-l găsea cu mâna, oricât încerca… Și atunci s-a rugat, cum o făcuse altădată la maternitate, când țipa de frica nașterii: — Doamne! Nu mi-l lua! Fără suflu, scotocea cu mâna prin apa rece. Secundele o loveau cu groază, dar nu se oprea. — Te rog… Ceva lunecos i-a alunecat în palmă. L-a apucat, l-a smuls și și-a tras copilul la piept, fără să știe dacă Săndel mai trăiește. A urlat cât a putut: — Trageți! Și când ieșea la lumină, a auzit ușurat: — Mamă… După aproape două săptămâni de spital, Săndel s-a întors erou. Svetlana s-a externat un pic mai repede. Scăpase doar cu sperietură, două julituri și rochița ruptă. Săndel a avut de tras: o mână ruptă, greu cu respirația, dar mama era lângă el, iar teama pentru Svetlana (care venea cu părinții în vizită) dispăruse. Era fericit că se va întoarce curând acasă, la cărțile lui și la pisică. — Băiete drag! Doamne, dacă n-ai fi fost tu… – plângea Claudia, cuprinzându-l pe Săndel. – Ție-ți dau orice vrei! — Dar de ce? – Săndel a dat din umeri. – Am făcut ce trebuia. Nu sunt eu bărbat? Claudia, nimerită fără răspuns, l-a cuprins și mai tare, fără să știe încă că acest băiat slăbănog și neîndemânatic, ce va rămâne mereu Lăcusta, își va salva peste câțiva ani camarazii de sub foc, conducând un blindat plin cu răniți. Și că, întrebat de ce tot face atâta bine, deși cu el s-a purtat lumea nedrept, va răspunde simplu: — Sunt medic. Așa trebuie. Trebuie să trăim. E corect așa! *** Stimați cititori! Iată, dragostea unei mame chiar nu are margini. Chiar dacă lumea și greutățile vieții au încercat s-o doboare, Cătălina și-a iubit fiul fără limite. Credința și devotamentul ei l-au ajutat să devină un om bun și deștept. Povestea lui Săndel arată că adevărata frumusețe e în suflet: cel pe care toți îl desconsiderau s-a dovedit a fi un adevărat erou – și pentru asta, nu chipul, ci inima contează. Să fim mai buni, să nu judecăm după aparențe, să nu ținem ranchiună, să facem ce e drept, chiar dacă lumea nu ne răsplătește pe moment, căci bunătatea schimbă totul. Voi credeți că bunătatea schimbă lumea? Ați întâlnit oameni a căror adevărată bogăție era sufletul, nu înfățișarea?