Novogodišnji susret u Zagrebu bio je poput neobičnog sna, u kojem su se osjećaji miješali s predmetima, a stvarnost povremeno isklizavala kroz prste, pretvarajući se u nešto nalik na zimu u staklenoj kugli.
Mama će doći za sve blagdane, već sam joj kupila kartu čuo se glas Mirjane iz telefona. Mekano, ravnodušno, kao da javlja isporuku nove lampe, a ne dolazak najbliže osobe na svijetu.
Jesi li ti normalna…? izletjelo je Davoru, i prije nego je stigao navući masku racionalnog supruga. Gdje ću je tu smjestiti? Imamo planirani party s kolegama, cijela poslovna elita Zagreba je pozvana…
Davore, to je moja mama. Njoj će biti samotno. Samo deset dana.
Deset dana. U njegovu ispoliranom, skoro laboratorijski čistom stanu u novom neboderu na Sigečici, gdje ni prašina nije imala pristojnosti sletjeti na krivi kut, trebao se pojaviti živi komadić nekog drugog svijeta. Svemira izvan dizajnerskih stolica, gdje ljudi kuhaju svoje stvari, a u kutu ostaje miris domaće juhe.
Pogledao je još jednom u Mirjaninu sliku iz Rovinja, s osmijehom ispod šešira, kao da shvaća sve što radi, ili možda ne shvaća uopće.
Mirjana, slušaj… pokušao je povratiti mir. Nije problem što dolazi tvoja mama. Ali, tajming je loš. Može li ipak doći kasnije? U veljači? Na proljeće?
Davor, njoj je šezdeset osam. Proljeće možda ne dočeka, tko zna.
Udahnuo je duboko. Kata Delić još je jesenas okopavala vrt u Okučanima i stavljala kisele gljive, od kojih bi miris zaludio svakog Zagorca. Mirjana je pritisnula baš tamo gdje boli, i Davor je osjetio kako u njemu nešto popušta.
Dobro… izdahnuo je. Dogovorit ćemo pravila. Ne mogu otkazati party. Znaš.
Dogovoreno Mirjana se lako složila i odmah prebacila temu na neki ronilački tečaj iz Paga.
Telefon je ostao pod prstima na radnoj plohi od stakla, dok je stan okolo disao sterilnom tišinom. Sto dvadeset kvadrata u novogradnji, povrh Sigečice, u panorami koja noću upija svjetla Zagreba u rezbarenom identitetu grada. Zidovi sive boje, isprekidani cijevima pod stropom, trosjed kupljen u Trstu. Svaka stvar košta više nego što je Kata godišnje zaradila kao penzionirana medicinska sestra.
A u taj gigantski sat savršenstva trebala je ući ona pravom snagom, zvukom, mirisom svega onoga što nije spadalo u njegov život.
Davor je natočio sebi kavu iz aparata marke Aurora zadnji model, trideset osam funkcija, blješti kao minijaturna raketa i sjeo kraj prozora. Kava savršena: ni prehladna ni prevruća, s notom nugata, tvrde pjene i prividom da može trajati vječno.
Prisjetio se ulaska u stan, prije pet godina. Tada su tapete bile prazne, a katama je Kata pravično s krpom i spužvom urlala na radnike zbog prašine. U jedinoj čitavoj rajngli kuhala je nešto, i jeli su troje, sjedeći na prozorskoj daski.
Lijep je ovo stan rekla je tada Kata. Djeci će tu biti dobro.
Davor nije komentirao. Djeca još nisu bila na planu. Samo karijera, auto, avionske karte u džepovima. Sve što išta vrijedi trebalo je biti uređeno, posloženo, pod kontrolom.
A djeca? Za kasnije.
Godine su prošle, djece nije bilo. Samo je stan postajao sve zamrznutiji i skuplji, u kontrastu s mirisom majčine kuhinje i smijehom iz prošlosti.
***
Stigla je 29. prosinca, dok je vani snijeg kovitlao kao magla iz neke stare zagrebačke bajke. Po televiziji su se već vijorili programi s čajankama, a Davor je, stojeći pokraj svog srebrnog SUV-a Dubrava, gledao u izlijevajuću masu ljudi na Glavnom kolodvoru. Tražio je figuru u crvenom, iznošenom pernatu, koja je vukla malu, izlizanu putnu torbu i nosila plastičnu vrećicu iz Spara.
U tren oka pojavila se Kata, lice blago naborano i iscrpljeno, ali oči žive nasmiješila se kad ga je vidjela.
Bok, Davore.
Dobar dan, Kata. Dajte da uzmem vašu torbu.
Preuzimajući torbu iznenađujuće težine, Davor je znao unutra je sigurno zimnica: kisele paprike, gljive, domaća mast i možda malo oraha za iznenadne deserte. Nije znao gdje će s time između bocu vina iz Graševine, salata iz supermarketa i uštogljenih pašteta.
U autu su vozili u tišini. Davor je upalio jazz sa svog Spotifyja, onaj playlist za vožnje od ureda do doma. Kata je gledala kroz prozor, u snijeg na Ilici, u svjetleće prozore, u ljude s poklonima zamotanim u čudne papire.
Kako je bilo putovati? pitao je, makar samo da se nešto kaže.
Dobro. Fina mi žena bila u kupeu, cijeli put mi pričala o unucima.
Super.
A ti, puno radiš?
Uh, kraj godine, gužva, zatvaramo projekte.
Zatočeni u razmaku, Davor je pomislio na stare dane u Okučanima, kad je tek upoznao Mirjanu, kad su Katu dočekivali u malom stanu na rubu grada. Tada je bila umorna, ali je uvijek spremala stol, čaj iz potrgane džezve, šuteći i gledajući Davorove prpošne snove. Tada je osjećao da u njemu vidi nešto posebno, kao da je baštinio neku davnu snagu.
Sad ga je gledala iz retrovizora, i on je osjećao čudan stid.
***
Stan ih je dočekao tih, distanciran i gotovo neprijateljski. Paleći svjetlo, Davor je zapazio kontrast starog crvenog kaputa pored uredno poslaganih sakoa i haljina. Kata je vješala svoj kaput tako nježno, kao da ga se srami.
Tu ćete spavati pokazao je sobu koju je zvao radnom. Dvosjed, polica, neotvorene knjige. Čisto rublje, ručnici u ormaru.
Hvala ti, Davore. Lijepo je tu.
Trebate možda nešto pojesti? Ili popiti?
Ne trebam, hvala. Samo se preobući i oprati ruke.
Ostavio ju je samu i izvadio iz frižidera vodu. Popio je naiskap, pokušavajući upiti hladnoću u sebe. Deset dana. Kako progurati? I što s novogodišnjom večeri?
Treba doći do dogovora.
31. navečer trebalo je doći osam, možda deset ljudi. Kolege, vlasnici agencija, IT dečki s Klare, arhitektice s Trešnjevke, partneri iz brokerskih firmi. Uvijek je, naravno, sve išlo po planu: mjehurići iz Iloka, čajna kobasica, šunkić s Dalmacije, atmosphere discipline i sreće.
A sad još i tazbina, u kućnom ogrtaču, s pitanjima o cičoj zimi. Pogled koji je uvijek znao previše.
Davor je, tražeći predah, porukom javio Mirjani: “Mama stigla. Sve u redu”. Odgovor srce i emoji. Negdje pod palmama, uz bokale vina na Jadranu, žena mu je bila stotinama kilometara daleko, ne shvaćajući kakvu je zagonetku stavila pred njega.
Kata je uskoro došla na kuhinju, jednostavna u tamnoj vesti i sivim hlačama, uredno začepljene sjede kose. Izgledala je dostojanstveno, ali suprotno cijelom uređenju.
Davore, smijem malo obrisati prašinu po kuhinji? Navikla sam pred Novu godinu sve očistiti.
Dolazi čistačica dvaput tjedno, sve je uredno.
Ma ništa… samo malo, rukama je lakše. Mogu ti pomoći oko pripreme za večeru? Mirjana mi je rekla da će biti zabava.
Neizbježan moment.
Bit će gosti, da. Ali više kao poslovna stvar. Samo kolege i partneri. Razgovori, planovi…
Kata je gledala s tišinom, ne osuđujući, nego shvaćajući što je bilo još teže.
Ne brini, neću uopće smetati. Povučem se s knjigom, ni ne znaš da sam tu.
Samo nemojte se mučiti, odmorite.
Ma… dobro. Kako ti kažeš.
Izvadila je iz plastične vrećice tegle: krastavci, kiseli paradajz, bukovače. Svaku teglicu nežno je poređala, kao dragocjenost.
Ovo sam za tebe i Mirjanu. Krastavci su ove godine baš prhki, gljive se tope s mladim krumpirom…
Gledajući tegle, Davor je osjetio ono neugodno stezanje u prsima sram, bijes, pa opet sram… što ga iritira ono što bi trebalo biti znak pažnje.
Hvala… To je stvarno… lijepo.
Ma ništa. Za svoje uvijek.
Pogledao je te ruke, ispucale, debele, lice iscrtano borama. Znajući cijelu povijest te snage, ostalog još samo kod starijih žena slavonskih sela. Sama je odgojila kćer, ostala bez muža, škrtarila gdje je mogla.
Sad je nježna, a ipak izvan mjesta.
Samo je gužva, pa radim puno… zastao je, ni sam ne shvaćajući čemu to govori.
Aha. Ništa ne brini. Ja ću biti tiha kao miš.
I zaista, sljedećih dana, Kata je ustajala prije njega, tiho kuhala, ribala šalice, povlačila se u sobu. Ponekad bi prošla kroz kuhinju, tiho pitala treba li što: “Možda da nešto skuham?”
Ne, jedem vani, hvala.
Trudio se biti što više izvan kuće. U uredu, na kavi, produživao radni dan koliko god je mogao. Kasno uvečer, kada bi se konačno vratio kući, u stanu bi svijetlio samo mali noćni lampion.
Ali čak i tako osjećao je njezinu prisutnost: vruća šalica, suptilan miris domaće pite, pažljivo sklopljen pokrivač. Sitnice koje nigdje više nije mogao izbjeći.
30. prosinca skupio je hrabrost.
Kata, glede sutrašnje večeri… Razmišljao sam… Možda možete reći gostima da… kao… pomažete u kući?
Podigla je pogled s knjige. Iz očiju joj je nestao zadnji žar.
Kao pomoćnica, želiš reći?
Da, da. Znaš kako je… Ovi su ljudi vrlo… posebni. Ne bi razumjeli…
Što ne bi razumjeli, Davore?
Ušutio je, ni sam ne znajući pravog odgovora.
Navikli su na određenu razinu…
Čuješ li sebe? Kata se kiselo nasmiješila. Brineš se za mene?
Da.
Dobro. Bit ću pomoćnica.
Pognula je pogled. Nije više okretala stranice, gledala je kroz papir, usne tvrdo stisnute. Davor je shvatio da ju je povrijedio.
Kata…
Hajde, idi. Imaš puno posla. Ja sam dobro.
Izašao je i stajao naslonjen na hodniku, gutajući knedlu.
***
Na Staru godinu, ujutro, Ivo je prvi nazvao.
Davor, jesi spreman? Dolazimo u osam?
Sve pod kontrolom. Piće u frižideru, hors doeuvre stiže.
Jel možemo mi malo ranije? Žena hoće vidjet stan.
Bolje kasnije, još nešto moram odraditi.
Ma kriješ iznenađenje… Vidjet ćeš ti! Ivo se smijao.
Pola deset. Stan praznjikav kao more. Davor je došao u kuhinju, Kata je zapisivala nešto u bilježnicu.
Radite popis?
Gledam što imate, da ne propadne išta. Mogu napraviti nešto za večeras, ako hoćeš.
Htjeo je odbiti, ali setio se da će dostava doći tek predvečer, a gosti znaju ogladnjeti.
Nešto jednostavno? Predjela?
Naravno. Sve znam.
Gledao je ruke koje vješto režu, mijese tijesto, miješaju punjenje. Radila je koncentrirano, i on nije mogao ne zapaziti živost u njoj.
Trebate pomoć?
Ništa, ti radi svoje.
Sjeo je s kavom. Vani je padao snijeg, i Zagreb je podsjećao na razglednicu, samo hladniji.
Sjećaš li se prvog našeg Nove godine kod nas? Još nisi bio muž moje Mirjane… Došao si, nismo ništa imali, ali čistio si krumpir satima…
Davor je klimnuo. Bilo je to devet godina prije. Davao je sve iz sebe, a imao malo.
Pečeni patak, domaći kruh… pričali smo do jutra. Ti si sanjao glasno, divio si se svemu. Bio si iskren.
Tišina je sjedila među njima.
Vremena su se promijenila.
Je, jesu… smiješno, mirno izgovori Kata. Daleko si dogurao. Ponosna sam na tebe, znaš. Ali jedno samo ne kužim zašto se sramiš mene?
Tiho, bez prijezira. Samo radoznalost.
Ne sramim se…
Davore, ja imam godine, prošla sam svašta. Ti se sramiš. Shvaćam i zašto. Ja sam iz drugog svijeta, gdje ljudi rade za malo, nose stare kapute, sole papriku za zimu.
Kata…
Ne ljutim se. Tužno mi je. Jer nekad ti je moj svijet bio blizak. Zaboravio si.
Pogledao je kroz prozor. Djetinjstvo u Novom Zagrebu, otac na tramvaju, majka kuha, sve mirisi kruha i rukom rađeni kolači, tu su sve vrijednosti stajale.
Samo želim više.
Nije to greh. Greh je zabit odakle si ponikao i tko te držao za ruku.
Oprala je ruke. Razmisli, sinko. Dok nije kasno.
***
Predvečerje stan blista. Kata je napravila elegantna predjela, sve poput cateringa u finim posudicama. Dostava je stigla taman, piće na ledu, svjetla prigušena, novi glazbeni album u pozadini.
Kata je iz sobice izišla u jednostavnom plavom odijelu, stroge frizure.
Spremna sam izgovorila je mirno.
Možda ipak ne treba… Davor je osjetio žaljenje.
Sve je u redu. Bit ću sjenka, nema veze.
Zazvonilo je zvono.
Prvi dolaze Ivo i žena mu Martina. Martina oduševljeno trči razgledavati novi dizajn, sve joj sjaji pod noktima.
Davor, ovo je nestvarno! Ova lampa je nova?
Da, Talijani.
Zar nije super, Ivo, a ne naše lampe iz Lučkog…
Ivo se smije, tapša Davora: Uvijek si znao pogoditi!
Kata ulazi s pladnjem šampanjca.
Izvolite, dobrodošli.
Martina skoro ne registrira njezino lice, Ivo mudro klima glavom.
Ovo je Kata…, pomaže nam večeras.
Top, Davor! I mi trebamo jednu takvu, ha-ha!
Ostali gosti dolaze: arhitektice, PR-ovci, svi šik, u parfemima, s planovima za vikende na Pagu, skijanja u Austriji, već zamišljajući iduću sezonu.
Pričaju o Malti zimi, vilama na Braču, o dizajnerskom namještaju, autima…
Kata tiho nosi hranu, vraća čaše; ne postoji za njih. Samo je zrak, ruka, servis, funkcija.
Ovo je fantastično, Davor! Martina gricka rolat. Gdje si naručio?
Naručio… mucnuo je.
Dom, domaće umiješa se Ivo. Ova žena je radila?
Da…
Zlato! Kata, vi morate kod nas kuhati. Iskreno.
Hvala… blago, bez radosti ili tuge.
Radite li usput? upita netko drugi.
Zauzeta je Davor pretače vino.
Katina ozbiljna tuga je odsutna, razumije. Nema krivnje ni bijesa.
***
Kad otkucava ponoć, Zagreb puca vatrometom, a u stanu je buka. Davor kao da visi na žici, osmijeh smrznut, ruka u čaši, oči gube fokus.
Kata, daleko od svega, skuplja čaše, pere, briše. Nije popila, nije sjela, nije nasmijala se.
Pred zoru gosti odlaze. Martina Davor, ovo je najbolje dosad, svaka čast tebi i tvojoj pomoćnici!- i nestaje u snježnu noć.
Ivo, zadnji, zadržan u hodniku, neobičan:
Gledao sam cijelu večer tvoju pomoćnicu. Podsjeća me na moju baku. Radila je sve, šutjela, nikad se nije požalila. Umrla je sama, a ja nisam stigao ni reći zbogom. Budi bolji od mene. Sretna Nova godina.
I nestane kroz vrata.
Davor ostaje kraj vrata, nepomičan, slušajući kapanje vode.
Eno je Katu u kuhinji, ruke joj drhte dok briše zadnju čašu.
Kata… Dosta je, idite spavati.
Još malo, pa gotovo.
Molim vas…
Okreće se. Nema ni ljutnje ni tuge, samo težinu.
Razmišljala sam, Davor. Nekad si bio samo… ti. Sad si njih. Prazni su iznutra, boje se siromaštva, vole samo ime, ne ljude.
To nije…
Je. Vidim kako žudiš biti kao oni… A nemaš što poželjeti osim praznine.
Pogledali su se. Što ja imam, Kata? Osim stana, kartice, auta, žena me ostavila na toplim otocima, prijatelji su samo etikete… Što mi ostaje?
Imao si priliku biti čovjek. Izabrao si biti frajer.
Krenula u sobu.
Odlazim ujutro. Nemoj govoriti ništa. Ja sam višak. Ovdje nema mjesta za takve kao ja, koji te pamte i vole bez ičega.
Kata, molim…
Laku noć, Davore. I sretna Nova godina.
Ode. Davor ostaje na pločicama, pogrbljen, lice u rukama.
***
Nije spavao. Negdje oko sedam sati, vrata škripnu. Kata izlazi već obučena, s torbom.
Zvala sam si taxi. Idem.
Nemojte. Oprostite.
Ne možeš ispravit razbijeno. Najgore je što se bojiš svojih korijena. Bez toga ne znaš što znači sreća. Novac, stan, ništa ti ne znači.
Želim biti sretan.
To nije isto što i biti uspješan. Dobar čovjek ne može biti oboje ako zaboravi osmijeh, Davore.
Zagrli ga brzo, jako, po-materinski. Davor se prisjeti kad ju je prvi put zagrlio, kad je njegova majka umrla i plakao joj na ramenu.
Sad ništa ne govori, samo ga pusti, uzme stvari.
Reci Mirjani da je volim.
Kata…
Zbogom, Davore.
Vrata se tiho zatvore. Davor sjedi, hladnoća ga steže.
Telefon. Mirjana. Njegov glas tanak.
Sretna Nova! Kako je bilo sinoć? Sve super?
Je, je…
Mama? Sve u redu?
Otišla je jutros.
Kako…?
Tako.
Tišina.
Što si napravio?
Što je napravio? Uspio je, ali je izgubio sve.
Davore, jesi tu? Javi se!
Gleda van. Snijeg je prestao. Nebo bistro.
Tu sam… Samo nisam siguran što reći.
Nazovi mamu. Oprosti joj.
Hoću.
Spušta mobitel. Stan je tih. Samo sat kucka, hladnjak bruji, odnekud iz susjednog stana čuje smijeh s TV-a.
Davor ustaje, pogleda u ogledalo. Lice iscrpljeno, u očima ništa od djetinje vatre.
Uzima mobitel, bira broj.
Kata, prostite… glas drhtav.
Tišina, pa s druge strane, mirno:
Oprostila sam, Davore. Trebaš još sebi oprostiti.
Kako?
Polako. Sjeti se tko si bio. Izaberi što ćeš biti. To nitko ne može umjesto tebe.
Veza se prekine. Davor ostane stajati. Grad diše. A na stolu mala staklenka kiselih krastavaca, Katina, s limenom kapicom.
Otvara je, zagrize. Hrustanje, okus doma. Djetinjstvo. Sreća koja se ne kupuje kunama ni eurima.
Osjeti da plače. Tiho, predugo.
Započinje nova godina.
Možda nije znao kakva. Ali osjetio je prvi put ne želi više biti sjena. Ma koliko bila uspješna.
