– Baš ste vi zanimljiv gradić izabrali, – rekla je gospodina Valentina Tadić čim je zakoračila preko praga, pogledavši oko sebe tako kao da je zalutala u neku čudnu ulicu. – Vozač i ja smo pola sata tražili vašu ulicu. Navigacija je uopće ne poznaje. Možete misliti!
Nina Jurić je stajala na vratima svoje kuće, smješkala se onim blagim osmijehom kakav imaju ljudi koji su mnogo toga prošli i odavno su prestali išta što nije ljubaznost uzimati k srcu.
– A ipak ste našli, – odgovorila je mirno. – Uđite, Valentna Tadić. Sigurno ste umorni od puta.
– Ne umaram se ja u autu, – odbrusi gošća ipak ušla, visoka, pedesetak godina, uredno dotjerana gospođa s pažljivom frizurom boje kestenovog meda, zlatne naušnice i usne čvrsto stisnute u jednu liniju. Imala je onu crtu lica ljudi što znaju svoju cijenu, i to ne malu. Na sebi je nosila skupocjen kaput plavičasto-sive nijanse, s velikim gumbima. Cipele su joj ostale čiste iako je vani još mirisalo na kišu i blato. Umjela je hodati tako da ju blato jednostavno zaobiđe.
Za njom je ušao i njen sin Domagoj, viši i od majke, tamne kose i otvorenog lica, s pogledom čovjeka koji unaprijed zna da će mu majka reći ili učiniti nešto što baš nije potrebno.
– Mama, – tiho je rekao, – molim te.
– Što «molim te»? Samo kažem što jest. Navigacija ne zna ulicu. To je činjenica, nije kritika.
Iz kuhinje je izjurila Katarina, s licem rumenim, sitna i okruglog lica, s tamnim očima i pletenicom koja joj se spuštala niz potiljak. Djevojka od dvadeset i sedam, jednostavne, gotovo skrivene ljepote, koja postaje neupitna kad je jednom primijetiš.
– Dobar dan, gospođo Valentina, – veselo je rekla, pružajući ruke da joj uzme kaput.
Valentina joj je predala kaput, a ipak ga još malo zadržala, kao da nije sigurna da je ta vješalica dovoljno čvrsta.
– Zdravo, Katarina, dobro izgledaš. Pomalo seljački, ali dobro.
Katarina se nije dala zbuniti.
– Hvala, – još uvijek jednako pristojno, kao da drugu polovicu rečenice nije ni čula.
Nina Jurić je presrela pogled svoje kćeri. Taj je pogled bio tih, smiren, kao upozorenje: «Sve je u redu, mogu ja s ovime.» Katarina je lagano klimnula i vratila se u kuhinju. Domagoj je samo slegnuo ramenima dok je gledao majci u leđa.
Kuća Nine Jurić bila je mala, ali topla. Toplina joj je bila prva riječ kojom bi je netko opisao. Na prozorima su stajali lonci s geranijama i ljubičicama. Po podu u hodniku šaren, ručno tkani otirač. Iz kuhinje mirisalo je na pitu sa zeljem i nešto slatkasto, možda cimet. Zidovi u dnevnoj sobi obljepljeni diskretnim, prošaranim tapetama, pomalo izblijedjeli, ali uredni. Na polici nekoliko knjiga i nekoliko fotografija u okvirom.
Valentina je sjela kraj prozora, pogledom obilazila sobu: divan presvučen izblijedjelom tkaninom, polica puna knjiga, čiste bijele zavjese s ukrasnom čipkom.
– Već dugo niste obnavljali? – upitala je.
– Desetak godina, otprilike, – odgovorila je Nina. – Sjedajte, sad ćemo postaviti stol.
– Nisam gladna. Zaustavili smo se negdje na autoputu.
– Pa barem ćete čaj popiti. Čaj od puta uvijek prija.
Domagoj je sjeo kraj prozora i pogledao mamu. Valentina je zanemarila njegov pogled kao što tako često zanemaruje sve što joj ne odgovara i spustila se na kraj kauča, uspravljena poput vojnika.
***
Za dvadeset minuta stol je bio postavljen. Katarina i Nina donijele su iz kuhinje pite, jednu veliku, vruću, s kiselim zeljem i jajem, i male s jabukama. Na stolu su još bile turšija i ukiseljeni krastavci, kuhani krumpir s koprom, hladetina, rezana domaća kobasica. Sve to na bijelom stolnjaku, lijepo i jednostavno, ali s ljubavlju.
– Vidi ti, mama, i hladetinu si stigla, – šapnula je Katarina, začuđena.
– Od jučer, – odvratila je Nina.
Valentina je preletjela stol pogledom, promrmljala nešto nečujno. Domagoj se ukočio.
– Nešto ste rekli? – upitala je Nina.
– Kažem, raskošno vam je. – Glas joj je bio miran, ali “raskošno” nije značilo pohvalu.
– Po našem, seoski, – složila se Nina s osmijehom. – Uzmite pitu dok je vruća, poslije neće biti isto.
– Ja ne jedem tijesto, – rekla je Valentina. – Pazim na liniju.
– Hladetina možda? S finim hrenom.
– Ne jedem masno.
– Krastavac?
– Nadima me.
Katarina je u tišini gledala tanjur. Domagoj je odložio vilicu.
– Mama, – tiho je rekao, vrlo ozbiljno, – što ti je?
– Ništa, – odgovorila je Valentina, uzela šalicu čaja. – Jednostavno pazim na prehranu, imam na to pravo.
Nina Jurić ništa nije komentirala. Stavljala je sebi krumpir, rezala pitu i jela mirno, kao netko na koga tuđe mišljenje o ručku više ne ostavlja nikakav dojam.
Neko vrijeme za stolom vladala je tišina, čuo se samo kapanje vode iz slavine i jesenji vjetar kroz voćnjak.
– Katarina vam već dugo radi na tom vašem poduzeću? – upitala je Valentina, obraćajući se Nini tako kao da Katarina nije tu.
– U školi, – odgovorila je ona. – Četiri godine. Učiteljica je u osnovnoj školi.
– Učiteljica, – ponovila je gošća bez poruge ali ni bez poštovanja. Plaća učiteljice u provinciji
– Mama rekao je Domagoj.
– Što “mama”? Govorim o stvarnosti. Preselit ćete se u Zagreb poslije vjenčanja. Katarini će biti teško pronaći posao s ovakvom diplomom. Samo iskreno kažem.
Katarina je podigla pogled. U njega je bila mirna tuga, ali ne i suze.
– Snaći ću se, gospođo Valentina, – rekla je.
– Lako je reći, – odvratila je Valentina, otpila čaj.
Tu se dogodilo nešto nevidljivo, nešto što mijenja tok večeri.
Nina je položila vilicu, polako, bez ikakve naglosti, spustila je na rub tanjura i pogledala gošću. Pogled joj je bio sasvim drugačiji ne neprijateljski, ali vrlo budan, kao da se napokon odlučila.
– Gospođo Valentina, – upitala je, – jeste li vi davno otišli iz Kamenjaka?
Gošća je zastala.
– Molim?
– Kamenjak. Tako se zove selo u Lici. Tamo ste živjeli prije Zagreba, zar ne?
Za stolom je nastala potpuna, čak napeta tišina.
– Ja… – Valentina je spustila šalicu. – Kako vi
– Ja sam odatle, – rekla je Nina jednostavno. – Vi se mene vjerojatno ne sjećate. Imala sam tada osam godina. Ali moju majku sigurno pamtite. Zvala se Ljubica Zvonimir. Bila je blagajnik u zadružnom dućanu.
Valentina nije skrenula pogled, ali lice joj se promijenilo. Osjetila je kako kao da joj tlo nestaje pod nogama.
– Ne pamtim nikakvu Ljubicu, – rekla je.
– A ja pamtim sve, – odgovorila je Nina mirno.
***
Domagoj je promatrao majku. Katarina je gledala u ruke. Nina je govorila tiho, gotovo odsutno, kako to biva kad je tuga srasla s čovjekom.
– Mama je tamo radila dvadeset godina. Iskrena žena, do krajnje točnosti. Nije uzela ni lipe tuđe. Onda je one osamdeset i devete nestao novac iz blagajne. Velik iznos. Moja majka je tada bila odgovorna za novac. I na nju su svalili svu krivnju.
Nina je utihnula na tren.
– Istraga je bila brza. Takva su vremena bila sudovi površni, odvjetnika pravih nije ni bilo. Osudili su je. Dobila je tri godine. Bila je jača žena kad je ušla nego kad je izašla. Tamo se čovjek slomi. Preživjela je još četiri godine. Umrla od srca s pedeset i jednom. Mislim, umrla je od tuge. I od srama, od pečata koji joj nikad nisu skinuli. Za sve je zauvijek ostala ona koja je krala.
Za stolom je bilo užasno tiho, kao pred ljetnu oluju.
– Ali nije ona krala, – nastavila je Nina. – Druga žena je to učinila. Mlada, neudata, kojoj je trebalo pobjeći iz sela, početi iznova. Trebao joj je novac za novi početak. I uzela ga je. Da ju ne otkriju, svalila je sumnju na moju majku. Ako znaš kako, lako je bilo.
Valentina je sjedila uspravno, lice pobijelilo.
– Na što vi to aludirate? pitala je, drugačijim, gotovo uplašenim glasom.
– Ne aludiram, – rekla je Nina. – Govorim pravo u oči.
– Nemate dokaza.
– Imam, – izrekla je domaćica, ustala, otišla do susjedne sobe. Čulo se kopanje u ladici. Vratila se s požutjelom omotnicom. Položila ju je pred Valentinu.
– Ovo je napisala Mirjana Šarić. Radila je s vama i majkom. Prije tri godine umrla. Kćeri je pred kraj rekla da mi ovo preda. Sve je znala. Vidjela je kako ste to učinili. Šutjela trideset godina iz straha. Prije smrti nije željela to ponijeti.
Domagoj je tiho gledao majku. Katarina nije micala ni trepavicu.
– Mama, – šapnuo je.
Valentina nije odgovarala. Zurila je u omotnicu, ruke joj stegnute na koljenima, prsti su se otvarali i stezali.
– Uzmite, pročitajte, – rekla je Nina.
Gošća nije posegnula.
– Neću tuđa pisma čitati.
– Ovo nije tuđe. Ovo je vaše. I mamine.
Dugi muk. Onda je Valentina uzela kuvertu, držala je, nije otvarala.
– Namjerno ste čekali nas, – rekla je potiho. – Čekali ste da dođemo, pa onda
– Čekala sam trideset godina, – umorno je rekla Nina. – Nisam htjela. Mislila sam, mrtvima ne možeš pomoći. Samo grč raste. Ali kad ste stigli i prva stvar koju ste napravili je prigovoriti mojoj Katarini, pomislila sam da više ne smijem šutjeti. Jer i moja mama je bila “nedovoljno dobra”. Nedovoljno bogata, nedovoljno zaštićena.
Njen glas nije zadrhtao. Upravo zato je bilo strašnije.
***
Domagoj je ustao. Prošetao po sobi, stao kraj prozora, čelo pritisnuo o staklo. Vani su se jablanovi lišali, zadnji listovi padali na mokru travu.
– Mama, rekao je, ne okrećući se. – Reci mi da nije istina.
Tišina.
– Mama.
– Domagoj, ja
– Reci mi da nije istina – ponovio je, bez ljutnje, ali u glasu mu je bio vapaj.
Valentina je spustila glavu.
Katarina je tiho ustala i otišla u kuhinju. Nina Jurić je ostala na svom mjestu.
– Ne želim slomiti vašu obitelj, niti Katarininu i Domagojevu vezu, – rekla je tiše. Pričala sam samo da znate da barem jednom razmislite čega je cijena vaša sreća.
Valentina je polako otvorila kuvertu.
Pismo je bilo napisano rukom, na dva lista, drhtećim rukopisom već stare žene. Čitala je dugo. Onda opet. Onda spustila listove na stol i nijemo ih gledala.
– Mira, – tiho je izustila. – Mirjana ipak napisala
Nije to rekla nikome osim sebi. To je bilo nešto što je samo pobjeglo.
– Znači, znali ste da ona zna, – rekla je Nina.
Valentina nije odgovorila.
Izvana je naišao vjetar, zaljuljao ljubičice na prozoru. Osjetio se miris ohlađene pite i jeseni.
***
Iza toga, večer je bila duga.
Domagoj i Katarina su izašli, iako je bilo hladno i rominjala kiša. Trebali su biti sami, to su obje žene osjetile.
Nina je skupljala sa stola. Valentina je sjedila na istom mjestu. Nije ponudila pomoć, domaćica nije tražila.
– Imala sam dvadeset šest godina, – najednom je progovorila Valentina kad se Nina vratila iz kuhinje. Ne opravdavam se. Samo… Tad sam živjela u onom selu i znala sam: nije li sada, nikada nije. Znate? Kao jama prvo do koljena, pa do pasa, pa nestaneš. Gledala sam prijateljice, udavale se, rađale, brzo ostarjele. Nisam htjela to.
– Svi žele bolje, – Nina mirno. Takvi smo.
– Nisam planirala dogodilo se. Vidjela sam da je Ljubica ostavila ključ od blagajne, otišla na pola sata. Uzela sam. Shvatila, nađu li odmah otkrit će. Sakrila sam papire, prebacila manjak na nju. Mislila sam, doći će kontrola, zamutit će se sve Nisam očekivala zatvor.
– Ali ona je shvatila, kasnije.
– Kad sam čula da je uhapšena, već sam bila u Zagrebu. Uvjeravala sam se da nije dokazano, da će razjasniti. Uvjeravala sam se godinama.
Pauza.
– Dugo? upita Nina.
– Dugo, – prizna Valentina. – Prvu godinu najteže. Onda s vremenom život te odnese. Posao, stan, kasnije Domagoj. Nisam zaboravila, ali naučila sam ne misliti.
– I to je vještina, – Nina reče.
Bilo je u tome gorčine više nego u ljutnji. Valentina to osjeti.
– Mrzite me, – rekla je.
– Ne, – nakon kratke pauze odvrati Nina. – Mislila sam da ću mrziti kad sam saznala za pismo. Čekala vas, zamišljala kako ću vam sve reći, kako ćete pobijeljeti. Bila sam ljuta. Ali sad sad mi vas je žao, iskreno.
– Žao?
– Trideset godina s tim, ja ne znam kako je to. Ne bih željela ni znati.
Sa zida su otkucavali stari satovi. Zazvonilo je: sedam, osam, devet. Nina je natočila sebi čaj, opet sjela za stol, ne zato što je željela razgovarati, nego je to bilo pošteno.
– Mama je često spominjala vas, – odjednom tiho reče Nina. Kad se vratila. Rekla bi: “Valentina Tadić otišla, kažu da joj dobro ide u Zagrebu.” Bez ljutnje. Nije znala biti ljuta. To nije kritika, jednostavno – bila je takva.
Valentina je sklopila oči.
– Sjećam se kako se zvala Ljubica, – stane pa zastane. – Uvijek je nosila domaći pekmez od šljiva na posao.
– Da, – klimne Nina. – Imali smo šljivu u dvorištu, veliku. Skupa smo kuhale pekmez svaki kolovoz.
Nevino sjećanje na šljivu i pekmez prelomilo je nešto u Valentini. Nije zaplakala, nije od onih koji plaču. Ali lice joj se skupilo kao djetetu i brzo se okrenula prema prozoru.
Nina je to poštedjela, otišla u kuhinju, natočila čaj i stavila ga pred gošću, u tišini.
***
Domagoj i Katarina vratili su se kasno, mokri, crveni u obrazima od hladnoće. Ušli su tiho, u dnevnoj je sobi gorjela samo lampa. Majka je sjedila kraj prozora, Nina u fotelji nešto je štrikala.
– Živi ste? našalila se Katarina.
– Živi, – Nina se nasmijala.
Domagoj je sjeo kraj majke, primio joj ruku. Nije ju pomaknula.
– Ideš kući večeras? tiho je pitao.
– Ne, sutra, – Valentina je rekla.
– Dobro.
Katarina je donijela pladanj s pitama, već hladnim.
– Možda ipak probate? upita bez podsmijeha, ljudski.
Valentina je pogledala, uzela jednu, malu s jabukama. Grizla ju polako.
– Dobra ti je pita, – progovorila je tiho.
– Mama to peče, – rekla je Katarina. – Radila je u pekari dvadeset godina.
Nina je skromno slegnula ramenima:
– Navika, ruke same znaju.
Valentina je žvakala pitu i gledala kroz prozor u tamni vrt, kroz koji je vjetar nosio otpadle listove. Nitko tada nije pitao što misli, a nije ni trebalo.
***
Te je noći Valentina Tadić prespavala u maloj sobi na starom krevetu pokrivenom bijelim platnom s vezom. Na prozoru čista zavjesa. Mirisalo je po suhoj lavandi i drvetu.
Nije spavala, samo je ležala i gledala strop.
Mislila je o Ljubici. O šljivama. O ključu na stolu, o tome kamo je Ljubica otišla tih pola sata. Kome? Možda kolegici. Možda po vodu za čaj. Glupa sitnica, ali ne odlazi iz sjećanja.
Mislila je o stanu u Zagrebu, velikom, sa sobama, u dobrom kvartu, kupljenim na onaj prvi novac, što je s vremenom narastao, pomiješao se s poštenim. Ipak, nikad ne zaboraviš gdje je sve počelo.
Usnula je pred jutro. Snovala je ženu s kantama za vodu, na prašnjavoj seoskoj cesti, lice joj je bilo mirno i blago, kako imaju oni koji se više ničeg ne boje.
***
Za doručkom se slabo govorilo. Nina je pekla jaja s rajčicom, rezala kruh. Domagoj je pio kavu. Katarina je pokušavala održati razgovor o vremenu, o tome kako je kod susjede procvala kasna krizantema, u listopadu, zamisli čuda.
Valentina je pojela kajganu. Uzela još kruha.
– Nino Jurić, – izgovorila je.
Domaćica je podigla glavu.
– Imate li ovdje neku… udrugu, organizaciju, koja pomaže ljudima? Starima, bolesnima, djeci možda.
Nina je zastala.
– Imamo. Župni Caritas. Don Andrija vodi. Čovjek od povjerenja, sve je pošteno, znam.
– Dobro, – rekla je Valentina i nije ništa više rekla.
Domagoj ju je pogledao, zatim Ninu, pa opet majku. Ništa nije rekao.
***
Tri tjedna kasnije Valentina je nazvala Ninu. Večer, Nina je štrikala pokraj televizije.
– Ja sam, – rekla je Valentina. Iznenada drugačijim glasom.
– Čujem, – odgovorila je Nina.
– Uplatila sam donaciju za onaj Caritas. Don Andriji. Ne malu. Nije sve što mogu, ali početak je.
Nina je na trenutak šutjela.
– Dobro, – rekla je.
– Ne molim vas da mi oprostite. Znam da možda to ne ide. Samo sam htjela da znate.
– Znam.
– I još… – zastala je – Odlazim s posla. S direktorske pozicije. Sve je regularno, samo… umorna sam. Dogovorila sam oko pekare. Male privatne. Tamo ne pitaju za godine. Ja znam raditi
– Znam, – prekinula je Nina. – I meni ruke pamte. Dobro ste izabrali.
– Ne smijete mi se.
– Ne.
Tišina. Onda Valentina tihim glasom:
– Ne znam može li se išta ispraviti. Možda ne može. Ali ne mogu više dalje ovako, nešto se slomilo.
– Ili popravilo, – rekla je Nina.
– Možda, – pristala je Valentina.
***
Vjenčanje je bilo u prosincu. Katarina i Domagoj potpisali su tiho, u gradskom matičnom uredu, bez pompe. Kasnije su slavili u kući Nine Jurić, dvadesetak ljudi, sve bliski. Došle su Katarinine prijateljice, nekoliko Domagojevih iz Zagreba.
Valentina je stigla sama, vlakom, donijela veliki buket bijelih krizantema, kupljenih na kolodvoru.
Nina joj je otvorila vrata. Pogledale su se.
– Dobar vam dan.
– Dobar dan. Uđite.
U hodniku je opet mirisalo na pite, ovaj put s mesom i rižom i jajima. Geranija na prozoru procvala je ružičasta, raskošna.
Za stolom je Valentina sjedila pokraj Nine. Malo su razgovarale, ali nije bilo one gorčine. Domagoj je gledao majku nešto se u njoj promijenilo, postala je kao manja, u dobrom smislu, kao da više ne zauzima sav prostor.
Kad su mladenci zaplesali prvi ples, Nina i Valentina stajale su uz zid. Gledale su ih.
– Lijep su par, – rekla je Nina.
– Da, – potvrdila je Valentina, bez ijednog dodatka.
Katarina se vrtjela u Domagojevom naručju, smijala, kosa joj raspuštena, jednostavna krem haljina s čipkom na vratu. Lijepa, da.
– Nino, – reče Valentina, ne okrećući se, – stvarno nisam pomislila da će je zatvoriti. Samo želim da znate. Nije opravdanje, znam. Ali nisam znala.
– Znam da niste mislili ljudi rijetko misle kad se boje i kad jako žele.
– To ne mijenja stvar.
– Ne, ne mijenja.
– Vi ste uvijek iskreni.
– Nemam vremena za drugo, – Nina se blago nasmiješi.
– To je dobro. Ja sam uvijek lijepo pričala, a što je bilo iza, bolje ne gledati.
Kad je pjesma stala, netko je Ninu povukao na ples. Ona se nasmijala i otišla.
Valentina je ostala uz zid, promatrala goste, stolove, bjeli stolnjaci, pite, svijeće u običnim čašama. Lica prisutnih. Katarinu koja se smijala. Domagoja, koji je gledao ženu kao da je tek sad pronašao ono što je dugo tražio.
Nešto u njoj, što je godinama bilo stegnuto, popustilo je ne sasvim, ali dovoljno da može disati.
***
Večer je prošla, noć, gosti su otišli. Svi su zajedno spremali Katarina, Domagoj, Nina i Valentina, koja je bez riječi zgrabila krpu i počela brisati stol.
– Ne morate, – rekla je Katarina.
– Znam, – rekla je svekrva. Šuti, pusti me.
Katarina je pogledala Domagoja. On se samo nasmiješio.
Kasno navečer, kad je sve bilo gotovo, Nina je izašla na trijem. Prosinac je bio blag, bez snijega još, ali hladan i taman. Zvijezde su sjale.
Valentina je izašla za njom.
– Vlak vam kad ide? – upita Nina.
– U sedam.
– Ispratit ću vas.
– Ne treba.
– Hoću, – mirno će Nina.
Šutjele su. Iz vrta je nešto šušnulo, možda mačka, možda ptica.
– Kako ide u pekari? – upita Nina.
– Teško, – prizna Valentina. – Ustajem u četiri, ruke prve nisu slušale, sad je bolje. Kruha ispada.
– Kruh je dobar.
– Kruh je jednostavno brašno, voda, sol, toplina i vrijeme. Ili ispadne ili ne. Bez okolišanja.
– Živjeti jednostavno je puno teže, – reče Nina.
– Znam. Sad tek shvaćam.
Ponovno tišina. Tamni vrt. Zvjezdano nebo nad malim gradom kojeg ni navigacija ne zna.
– Nino, – upita Valentina, – smijem vas pitati hoćete li ikad Ne tražim sad. Samo možete li oprostiti.
Duga tišina. Nina je gledala u zvijezde.
– Ne znam, – napokon odgovori, iskreno. – Velika je to riječ. Ne želim je reći samo radi vas. To ne bi bilo pošteno prema mami.
– Razumijem.
– Ali, nešto ću vam drugo reći ne želim ovo nositi do kraja života. Ni tugu ni ljutnju. Mama je umrla mlada, a srce je srce. Ali s gorkinom i ljutnjom ne mogu živjeti. To iznutra izjeda. Vidjela sam ljude takve, ne želim takva biti.
– A što želite?
– Samo živjeti udala sam djecu, Domagoj je dobar čovjek, Katarina sretna. Mene to raduje. Nek’ bude još dobro.
– Bit će, – tiho će Valentina, ovaj put ne kao konstataciju moći, nego kao molitvu. Možda i obećanje.
Nina joj se okrene, pogleda je. Ovako, otvoreno, ljudski.
– Valjda hoće, – pristane blago.
Stajale su zajedno na trijemu male kuće, dvije žene s velikim teretom iza sebe, pod prosinačkim zvijezdama, u tišini u kojoj nije trebalo ništa više. Ni mir, ni oprost. Samo nešto živo i toplo, kao kruh iz peći. Kao pekmez od šljiva kojih više nema.
***
– Hoćete li opet doći? – upitala je Nina, na putu do kolodvora, kroz tmurne ulice po kojima je šuškalo lišće.
Valentina je razmislila.
– Ako pozovete.
– Pozvat ću.
Hodale su zajedno i mali se grad budio, polako kao i uvijek. Palila su se svjetla. Negdje je pas zalajao. Mirisom je dominirao dim iz peći.
Kolodvor je bio malen, dvije klupe, stari sat. Vlak je bio spreman.
– Onda, – rekla je Nina.
– Onda, – ponovila Valentina.
Nisu se zagrlile, samo su se pogledale. To je bilo dovoljno.
Vlak krenuo. Valentina je gledala kroz prozor kako mali peron nestaje, a crna silueta u kaputu ostaje sama na rubu.
Zatvorila je oči.
U četiri se treba ustati. Brašno, voda, sol, toplina. I vrijeme. Ili uspije ili ne uspije.
Vjerovala je da će uspjeti.
