Maćeha
Ne razumijem je više! Ima što jesti, oblači se lijepo, sve ima! Pa zašto se onda tako ponaša? Zašto takav odnos? Sanja je bacila napola ispeglanu košulju na kauč, sjela do muža i primila ga za ruku. Zorane, nešto moramo poduzeti. Ne mogu se razdijeliti na dvoje. Imam i Lovru. I svo to vrijeme koje potrošim na Anine ispade, mogla bih biti s njime! Pomozi mi, molim te!
Kako? Kako da ti pomognem? Djecu jedva i vidim. A promijeniti smjenu, znaš i sama, ne mogu. Moram dati otkaz da bih mogao više biti kod kuće, ali onda dok ne nađem drugi posao, nećemo moći dati Lovri što mu treba.
Ne! To nije rješenje! Znaš sam, da sad stanemo, sve propada. I čemu onda sve ove tri godine koliko smo uložili? Ostalo je još malo, i bit će gotovo kao drugi.
On je već normalan! Zoran odmakne Sanjinu ruku i ustane. I ne želim više čuti da to govoriš!
Dobro, oprosti! Nisam to htjela reći… Sanja zabije lice u njegovu košulju i rasplače se.
Hajde, ne plači Zoran diže ženu na noge i zagrli je. Ja ću porazgovarati s Anom. Ali obećaj mi nešto.
Što?
Nemoj je baš za svaku sitnicu prozivati. Znam da ti nije rođena, ali ti si je odgajala sve ove godine. Zar ti nije ništa značila? Puno si napravila. Grijeh bi bio žaliti se. Ana je dobro dijete, pristojna cura. Možda je samo faza? Kažu za pubertet da su svi tad malo uvrnuti. Možda joj samo treba pustiti vremena?
Onda ću ja skrenuti! Zorane, trudim se, ali stvarno više nemam snage.
Znam…
Ana je čula roditelje kako pričaju u dnevnom boravku, ali nije razaznala riječi. Samo je slagala dijelove Lega ispred brata i razmišljala kako će Sanja opet nešto prijaviti tati. To znači, mjesto da popričaju kao ljudi nakon tjedan dana što se nije vidjelo, opet slijedi pouka o ponašanju i odgovornosti. Otac će biti razočaran, pa opet otići na put. I tako joj opet neće uspjeti ispričati o Matiji. Kako ju je otpratio kući i kako su je cure zafrkavale zbog toga. Ana uzdahne. Tata bi sigurno dao neki pametan savjet. On ju je uvijek razumio. Otkad je otišla Nevena, samo s njim može pričati otvoreno. Osim Nevene nije ni imala blisku prijateljicu. Nasmijala se prisjećajući se kako su se upoznale.
Misliš da si tu glavna faca?
A naravno!
Onda si zaboravila i pusti mjesto.
Hoćeš da ti skinem šlape?
Cijeli razred gledao ih je tada; Ana tek kasnije shvati što je Nevena zapravo pokušala. Poslije joj je objasnila da dvije lijepe djevojke teško mogu skupa ili će biti rivalstvo, ili prijateljstvo. One su izabrale ovo drugo.
Ana je stvarno bila prekrasna cura. Lice je naslijedila od majke. Gledajući stare slike, zamišljala bi kako bi obje sada izgledale, poput sestara vjerojatno. I to bi bilo predivno… Ali majke nije bilo otkako je Ani bilo tri godine. Prekratko, premalo majke uz nju… To ju je izjedalo. Nije je ni upamtila kako treba. Kad bi se trudila sjetiti majke, svaki put bi joj u um došao samo Sanjin glas, njezina intonacija i navike. Od prave majke ništa.
Sanja je, na neki način, odgajala Anu od četvrte godine. Otac je, pola godine nakon što je ostao sam, slučajno upoznao mladu medicinsku sestru iz dječje ambulante. Ana ih je spojila više slučajno, a Sanja je u početku dolazila kod male Anice na preporuku liječnice.
Čovjek sam sam s djetetom, nema nikog da mu pomogne. Propisala sam injekcije, pazite da ne završi s upalom.
Sanja je došla. Prvo tu noć ostala uz Anu, jer visoka temperatura nije padala, a onda je jednostavno ostala zauvijek.
Ana je približila kutiju s uputama i dodala Lovri, koji je dijelove skrivao iza knjige.
Evo ti!
Lovro podigne tamnosmeđe oči, baš kao očeve, i upita:
Zašto si tako tužna?
Ma ništa. Loše volje.
A što da napravim da budeš dobre volje? Hoćeš da ti pjevam?
Nemoj! nehotice se nasmije.
Lovro je bio užasan pjevač, to su i ptice znale! Koncerti koje je davao kad je bio manji bili bi prava patnja za uši, ali voli pjevati, više od svega. Na Aninu sreću, Lovro je brzo shvatio da njegova “glazbena karijera” nije posebno popularna kod sestre. Koncerti su prestali, a samo je ponekad, kad vidi da Ana nije dobro, pitao želi li pjesmu.
Fali ti Nevena?
Da, i ne samo ona.
Mama te opet grdi?
Lovro!
Šta? Pa čuo sam.
Što nisi spavao?
Već sam bio budan. A i malo ste vikali. Što ste se opet posvađale?
Ma ništa.
Ana se okrenula da Lovro ne vidi suze koje su joj navrle. Pa zašto ovo? Nije ništa loše napravila samo je rekla Sanji da sutra ima važan ispit iz fizike i da mora učiti, da će posuđe pričekati. Glupost! Umjesto takve buke oko banalnosti! Možda je odbrusila Sanji gore nego što treba, ali i ona je kriva! Lovro joj je sin, a Ana… Ana stisne usne. Zašto je sama? Zašto je mama otišla? Da je Lovro bio mamino dijete, ona nikad ne bi pravila razliku među njima. Kako netko može djecu dijeliti na “svoje” i “tudje”? Pa to joj je Nevena jednom objasnila.
Ma pusti! I s biološkim roditeljima se to događa. Evo, moja mama mlađu sestru obožava, a ja… k’o da me nema. Pa što? Da plačem sad? Da sam na tvojem mjestu, Ančice, uopće se ne bi opterećivala. Kod vas je bar sve jasno. Ti zdrava, brat bolestan. Njemu pažnja, tebi odgovornost.
A meni pažnja ne treba? Ana se namrštila. Mislila je da će njezina najbolja prijateljica baš nju razumjeti, ali i ona je samo dijelila životne lekcije.
Treba, ali gledaj, Sanja tvoja nije od čelika. S njom jedva izlazi na kraj oko Lovre. Hoćeš još da se oko tebe vrti? I da budem iskrena ti si joj draga, ali ona nije zla maćeha iz bajke, ne tjera te brati visibabe po snijegu svaki dan.
Nije…
Onda nemoj s time! Problemi s kućanskim poslovima ili kupnjom kruha? Nemaš većih briga.
Ništa ne razumiješ! Ana se naljutila.
Sve ja kužim. Treba ti netko tko će te žaliti? Imaš mene. Sanja… Gle, Sanja ni ne mora tebe voljeti. Kužiš? Nije svatko sposoban prihvatiti tuđe dijete kao svoje. Pogotovo kad ima bolesno dijete.
Kako misliš, ljuti li se ona što sam zdrava? Ana iskreno prvi put izgovori misao koju je držala duboko u sebi.
Možda i da. Možda ne. Tko će znati? Nije to za nagađati. Ali jedno ti kažem mogla si i gore proći.
Zašto tako misliš?
Pa pogledaj! Nevena takne Anine zlatne naušnice.
Naušnice su bile poklon oca i Sanje za rođendan. Ana ih je žarko željela, ali nije ni sanjala da ih može dobiti, znajući njihovu cijenu. Jednom prolazeći pored nakita u trgovačkom centru zastane nekoliko sekundi, gledajući izlog.
Sviđaju ti se? upita Sanja, dok je gurala kolica s Lovrom.
Ma nije važno! okrene se Ana od izloga, krenuvši dalje, a Sanja je nesvjesno gledala za njom.
Crvenu kutijicu u obliku srca Ana pronađe na jastuku to jutro rođendana. Sjedila je dugo, držala je u rukama, ne usudivši se otvoriti. Svi su još spavali, samo se Lovro mučio u snu, valjda je ratovao s nekim. Onda se nemirno okrenuo, otvorio oči i odmah pitao:
Jesi već pogledala? strogo.
Nisam još.
Pa otvori! I ja sam već budan.
Ana se nasmije, otvori kutijicu i ostane bez daha. Bile su to one iste naušnice s izloga.
Plesači… Zaboravio sam kako se zoveju. Ovi kamenčići.
Dijamanti.
Da! Jesu ti lijepe? Lovro se našao sjediti kraj nje.
Jako… Ana je osjetila knedlu u grlu.
Ej! A neš ti sad plakati? Ne smiješ! Rođendan ti je! Lovro je krenuo da je zagrli, ali se prevalio na jastuk. A mi smo se s mamom baš potrudili…
Ma daj! Ana stisne kutijicu i skoči iz kreveta. Ne plačem! Ni na kraj pameti! Idem ih staviti, pa reci jel mi stoji dobro.
Ana nikad nije saznala odakle su otac i Sanja pronašli novac za tako skupi poklon. No jedno je bilo sigurno mali plesni kamenčići sad su njezini. Nevena je bila u pravu.
Ana se trzne kad otac otvori vrata sobe.
Ančice, možeš na trenutak?
Lovro pogleda oca i odmah primi Anu za ruku.
Nećeš plakat?
Ana odmahne glavom i izađe za ocem iz sobe.
Sjeli su u kuhinji, šuteći, gledali kako se zrak lagano diže iz šalica čaja. Ali Ana se nije osjećala ugodno. Samo je htjela pobjeći da ne sjedi tu, bez prave volje ni riječi, s jedinim koji bi mogao shvatiti što joj je.
Ana… Zoran podigne pogled pa zastane. U tom trenu mu se učini da ne gleda svoju kćer, nego njezinu majku, Marinu, kako sjedi nasuprot njega u tišini. Kad je to dijete tako naraslo? Kad je zadnji put primijetio koliko liči Marini…
Njihova je priča bila kratka, i ta krhka ljubav trajala je premalo. Tanjušna djevojka što je na skliskoj rivi pala, a Zoran ju nosio preko cijelog plaže do Hitne, tada mu je pomutila razum.
Vidi se jaka si ti! Hvala! nasmijala se Marina, a Zoran nije znao di je ni tko.
Nije uzeo kontakte, a već je za pola sata trčao po bolničkim hodnicima tražeći neznanku.
Ej, dugo ti je to! poviče ona, a on stane pred ženu s nogom u bijelom gipsu i zajapuri se kao da je prvi put vidio žensko.
Za pola godine su se vjenčali. Marina se preselila kod njega, ostavivši u rodnom Zadru majku i baku.
Odsad si ti moja obitelj.
Kratka zajednica, rođenje kćeri i njezin prerani odlazak sve ga je to slomilo. Još pamti kako ga je na cesti pretekao poznati kamiondžija.
Što nije u redu s tobom na staniciji?
Tko ga zna, ne radi kako treba.
Vraćaj se. Donio sam ti zamjenu. Idi doma. Na vrijeme si…
Zoran je sjedio ispred ulaza, držeći Anu koju mu je susjeda predala, i stalno ponavljao:
Nikad nije rekla da je srce boli…
Ana je žmirila sneno, ne znajući da joj se život dijeli na prije i poslije.
Ana… Zoran ispruži ruku i uhvati joj dlanove.
Što je, tata? Hoćeš me grditi?
Ne. Zoran shvati da ne može raspravljati. Samo pitam…
Što? Ana se zategne.
Kako si, ono, u školi i to…
Gledajući kako mu odrasla kći plače, Zoran ima osjećaj da bi mogao i sam. Ne zna kako s Anom, ni što joj reći ni kako pomoći. Osjeća samo jedno ne može birati između žene i kćeri, mora nekako izgraditi most između njih, ako uopće još može.
Tata… Ana obriše suze i pogleda ga. Oprosti mi. Trudit ću se, stvarno!
Dobro… Hajde, pričaj mi radije kako je u školi? I kako je Nevena? Piše ti? Što je s bakom tamo? Bolje joj je? Kad tvoja prijateljica dolazi?
Skoro sigurno ne tako skoro. Tamo je sve užas. Nevena je zapela, kod njezine bake je križ. Odrasla je uz nju i sad mora brinuti o njoj.
I što ona kaže?
Ma ništa. Drži se ko lavica, uči, pomaže starici. Frca malo po navici, no dobro je. Skupa joj je.
A tebi?
I meni je… Tata, zašto? Zašto se meni svi koje volim udalje?
Zoran stisne šalice.
Ana! Nije to tako!
Kako nije? Mama, Nevena… Tko je sljedeći?
Nitko, svi ćemo biti uz tebe! pogleda je ozbiljno. I ne smiješ ni pomisliti drugačije, shvaćaš?
Ana kimne, ali Zoran vidi da je i dalje sve ti misli gone. Ne znajući kako rastjerati tamnu maglu koja je preplavila zrak, nagnu se i šaptom upita:
A što ti je s tim… Matijom?
Gledajući kako Ana pocrveni, Zoran se lagano osmjehne. Napokon je našao temu. Kada ga odbije klasičnim Aninim pokretom, on se opusti i nasloni natrag:
Ajde, ispričaj!
Pričali su dugo te večeri. Sanja je u međuvremenu popeglala sve rublje, spremila Lovru i legla, znajući da ovaj razgovor ne smije prekinuti. Ležala je u mraku, slušala poluglasno žuborenje iz kuhinje i povremeni smijeh. Sanji san nikako nije dolazio. U glavi joj je prolazilo sve što se zadnjih dana dogodilo i kako ju je Ana danas uvrijedila, i poziv iz škole, o kojem nije rekla Zoranu. Odlučila je ne reći ništa, sigurna da će Zoran sam s Anom riješiti pitanje izostanaka. Ako ne… Sanja uzdahne i pogleda mrak. Ako ne, morat će smisliti nešto strože. A kako? Kad bi bila njezino dijete, znala bi što treba. Ali Ana nije njezina. I to ju je uvijek kočilo. Nije ju žalila, kao što ljudi obično misle, “jadna sirotica, zapala ti je zla maćeha…” Sanja se tužno nasmije. Nije ju žalila, ne zato što ne suosjeća s djetetom koje je izgubilo majku. Ne, s tim nema veze. Smatrala je da je pogrešno stalno žaliti dijete koje ima zdravlje i život pred sobom, koje mora živjeti svoje, a ne vječno vući za sobom etiketu “siročeta”. Tko zna bolje od Sanje? Odrasla bez roditelja, prošla dvije udomiteljske obitelji dok nije našla onu u kojoj je konačno dobila pravu majku.
Majka ju je rodila u zatvoru. Glupa pijana svađa uništila je život mladoj ženi, koja je maglovito pamtila što se dogodilo te novogodišnje noći. Malu Sanju su prvo odveli u dom, pa u udomiteljstvo. Majku više nikad nije vidjela.
Jednu ju je udomiteljica vratila čim je rodila blizance, pod izlikom da ne može još jedno dijete. Sanjica nije razumjela zašto su joj uzeli omiljenu lutku i vratili je među masu nepoznate djece.
Kasnije je došla u drugu obitelj. Tu je ostala duže. Imala je deset kad se udomiteljica razboljela, rastala i potpisala odricanje. Nakon te obitelji, Sanja je odlučila nikome ne vjerovati. Kad se udomiteljica pokušala oprostiti, samo je hladno okrenula glavu i čula:
Oprosti, djevojčice, odsad si sama…
To si je Sanja zapamtila zauvijek. To joj je postala životna deviza. Znala je, nitko je neće braniti, pa se tukla u domu dok je nisu svi ostavili na miru, zalijepivši joj etiketu “opasne”.
I kad je Nadica došla po nju, Sanja nije htjela ni pričati.
Onda ću ja, a ti slušaj.
Nadica je pričala o kući na selu, o ljudima, o budućoj braći i sestrama.
Sve to nema smisla! Kao i svi, vratit ćete me!
I ako i vratimo… vidi barem kako nam je. Zar to nije bolje nego tu biti?
Nije!
Nagovarale su se mjesecima. Tek poslije godine Sanja se odvažila reći Nadici “mama”. Kad se svega danas sjeti, obuzme je isti onaj strah da će je vratiti ili da će izgubiti ženu koja je za nju bila sve. Sjeti se kako je na tavanu velike kuće pronašla malu ikonu, skrivala je u štaglju i išla tamo kad bi mogla. Nije znala moliti, nije znala što s ikonom. Samo ju je stavljala ispred sebe i šaptala: “Spasi je i čuvaj! Molim te!”
Nije znala čuje li ju itko, ali jako je željela vjerovati. Nadica je umrla kad je Lovri bilo dvije. Sanja kojoj je nebo pripremilo još ispitivanja, ispratila je svoju najdražu mamu, brinula o njoj do kraja.
Ne plači, dijete. Svi ćemo mi tamo. A meni će biti lakše…
Mama, zašto baš ti? Zašto tebi takva sudbina?
Ne pitaj “zašto”, nego “zbog čega”. Shvaćaš? Nikad ne pitaj zašto te je snašlo, nego čemu te to vodi!
Sanja je često sebi ponavljala to pitanje. Čemu joj je sve to trebalo? Zašto joj je dodijeljeno tuđe dijete, još i ogromna odgovornost uz Lovru? Nije li već dovoljno pati što zna da njezin sin nikad neće hodati… Sanja zatvori oči, tjerajući crne misli. Da je bar bilo nade… Da je…
Ustane tiho i ode u sobu. Lovro je spavao, rasprostro se kao i uvijek, pokrio se jedva malo. Sanja ga pokrije, sjede na pod do kreveta… Probudi ju Anin dodir.
Sanja, hajde u krevet. Kasno je.
Sanja se trgne, pogleda oko sebe.
Zaspala sam? Koliko je sati?
Skoro tri. Ana sjela na krevet, svjetlo lampe bacalo joj je igru sjena po licu. Mogu nešto pitati?
Sanja, namještajući pokrivač Lovri, zastane, duboko udahne i okrene se Ani.
Naravno.
Ne voliš me, je li?
Sanja stisne rub posteljine i iskreno, bez uljepšavanja, odmahne glavom:
Ne znam. Ne, neću lagati, sada si dovoljno odrasla da shvatiš. Ne volim te isto kao Lovru. To bi bila laž. Ali nisi mi strana, Ana. Brinem za tebe, bojim se za tebe koliko i za njega. Kimne prema uspavanom dječaku. To ti je valjda neki poseban mehanizam, što se u majkama uključi kad im dođe dijete. Da se boje, čuvaju, da opet brinu… I ne možeš to isključiti. Postoji samo tipka koja ga uključuje. Je li to ljubav, ne znam… Zbog toga ti govorim istinu.
Ana ju je slušala mirno, sklupčana, gotovo da nije ni trepnula.
Da me pitaš, osjećam li leptiriće kad mislim na tebe ne, ne osjećam. I sumnjam da ikad hoću. Ni ne znam što će dalje biti. Sad nam je teško, svima. Nije stvar u suđu, znaš i sama. No, važno mi je što će biti s tobom. Želim da odrasteš i nađeš svoju sreću. A sve što bude trebalo za to, pokušat ću napraviti. Samo ne traži da budem ti vila s čarobnim štapićem. Nisam Nadica… Ona je znala. Ja ne znam.
Baka Nadica je rekla da djecu ne treba razmaziti. Treba ih voljeti dovoljno da ne postanu ružni od te ljubavi.
Što? Sanja je začuđeno pogleda. Kad ti je tako rekla?
Kad smo joj bili kod nje. Tada mi je rekla da si dobra, ali hladna, kao Snježna kraljica. I da to nije zbog tebe… Nisam baš shvatila.
A ja jesam… A ovo o ljubavi, odakle joj to?
To je bilo kad je susjedov Marko utopio mačiće. A njegova mu mater nije ništa rekla, još ga pohvalila, a nama se ljutila što ga ne pustimo na ljuljačku. Tada mi je baka Nadica rekla da postoji slijepa ljubav, a to je najgore.
Kužim… Ana…
Znam. Nemoj ništa više. Oprosti ti meni. Neću ni obećavati išta, jer ne znam hoću li izdržati. Ali probat ću, drugačije…
Onda… ajmo pokušat.
Sanja pođe prema izlazu, ali se vrati, neočekivano sebe ulovi kako uzima Anu za lice i tiho izgovara:
Pokušat ćemo!
Ana će kasnije, prisjećajući se tih dana, reći da nije bilo jednostavno. I nije dobila krila, ni tad ni kasnije. Imala je brata kojeg je voljela i dano obećanje koje treba držati.
A godinama kasnije, trudna sa svojim prvim djetetom, Ana će doći kući posjetiti roditelje i brata, zagrlit će Sanju koja će se srdačno smijati gledajući kako Lovro pjeva, krivo i sretan skakuće oko novog laptopa od Aninog poklona. I šapnut će joj tiho da je nitko drugi ne čuje.
Hvala ti!
Za što? začuđeno će je pogledati Sanja.
Za to što si mi uvijek govorila istinu. I… mama, ona tvoja funkcija uključi se kad dobiješ dijete? Jer, meni, izgleda, ne radi tipka.
Kad si pitala, već si pokrenula odbrojavanje! nasmije se Sanja i pravi se da ne vidi kako je Ana po prvi put nazvala mamom.
