Don i Biserka
Don, Doniću, pojedi bar malo! Voda ti je ostala… Ništa nisi pio? Što ću sad s tobom, srce drago?
Marina je sjela na stepenicu pokraj psa. Veliki njemački ovčar podignuo je glavu, ali ju odmah opet spuštao na šape.
Znam da ti nedostaje… I meni isto! Da samo znaš kako mi nedostaje šapnula sam sebi pod nos. Osjetila sam kako mi suze naviru, ali sam ih progutala.
Don je oduvijek osjećao moju tugu. Otkako je prije sedam godina došao u našu kuću, postao je moj najbolji prijatelj za sve tuge. Nije me nikad zapitkivao, samo bi sjedio uz mene, lizao mi suze i kada bih se smirila, donosio bi mi omiljenu igračku i povodac. Onda bismo otišli u dugu šetnju, provjetriti glavu, kako je tata znao reći.
Baš je tata donio u svoje vrijeme kući neodoljivo smiješnog, štrkljavog šteneta.
Sad ga morate voljeti! Ovo je Don. U papirima piše drugačije ime, ali dok ga izgovoriš, jezik polomiš.
Mama je tada samo uzdahnula i uhvatila se za glavu, dok sam se ja smijala gledajući kako Don sjedi usred hodnika, vrti glavom i gleda kud je dospio.
Evo nam veselja u kući… mama je uzdahnula i otišla po krpu, a tata se smijao i namignuo mi.
Što kažeš, dobar je?
Bolji ne može, tata. Ali zašto pas?
Doktor mi je preporučio rekao je ozbiljno. Trebam duge šetnje i pozitivne emocije, a pas ti daje oboje. Znaš i sama da sam uvijek htio psa.
Znam, tata.
Snovi su da ih jednom ostvarimo, kćeri moja. Vrijeme je.
Sada, bez ikakve sumnje, znam da je baš Don produžio tatin život. Liječnici mu nisu ni godinu dali. Čitav život sportaš, a onda srce… Sjećam se tatinog lica kad mu je kardiolog samo tiho rekao:
Nažalost, nemam lijepih vijesti…
Tata nikad nije puno slušao o tome “koliko mu je ostalo”. Napustio je cigarete i saune, ali je nastavio živjeti punim plućima. Radio je u vrtu, pazio svoje ruže i voćke najviše je volio jabuke, kao i duge šetnje uz dresuru Dona.
Pas ne smije biti razmažen, treba biti pametan i poslušan.
Sad kad je tata otišao, Don mi se činio mnogo stariji. Te noći kad je tata preminuo, probudio me strašan, bolan zvuk. Nisam odmah shvatila da zavija Don. Nikad prije, ni poslije, nisam čula nešto slično. Začudila sam se kako toliko boli može stati u zvuk jednog psa. Odmah mi je bilo jasno što se dogodilo. Stigla sam u roditeljsku sobu, a majka je samo promrsila:
Marunice, izvedi psa…
Don je nakon toga ležao uz očev krevet, ukočeno gledao mamu.
Neće on otići, mama. Ne tjeraj ga, i on je volio tatu…
Sljedeći su se dani pretvorili u maglu. Vrijeme se vuklo ili jurilo, nisam mogla shvatiti ništa jasno, samo bih poželjela da sve to završi.
Nismo preselile u stan, ostale smo u tatinoj kući na selu.
Ne mogu još, Marino. Ovdje mi je bliže… kao da je još s nama.
Mama! Zagrlila sam mamu, iskreno se bojeći za nju. Migrene su joj se vratile, danima je ležala u sobi s upaljenim roletama, grizla usne od boli, da me ne prestraši. Kad je tata bio bolestan, nije sebi dopuštala bolesti, ali sada ju je sva bol sustigla odjednom.
Nisam znala kako pomoći.
Proći će, dijete. Samo izdrži.
Kad, pitaš se, ali šutiš, jer znaš da joj je i ovako dosta.
Don je tada dane provodio na verandi, rijetko je silazio u vrt. Onda se jedne noći vratio i legao uz maminu postelju. Nisam ga uspjela nagovoriti da izađe. Četiri je dana bio tu, odbijao je hranu, samo je vodu povremeno pio iz zdjelice koju je tata davno kupio. Petog jutra, mama je otvorila oči bez glavobolje a cijelu noć je spavala! Kad je nogom dotaknula nešto toplo i šareno, prepala se.
Don! Prepao si me! Što tu radiš?
Pas ju je pogledao oči u oči. Položila mu je ruku na glavu i šapnula:
Hvala.
Mama je stigla do kuhinje, a ja sam ju zatekla na stepenicama kako žvače stari sendvič. U hladnjaku smo našle samo senf i suhi kruh, ali mami je bio najukusniji na svijetu.
Marino… ništa nema u kući! Što ste jele? A Don? Njega si gladnog ostavila!
Neće ni on ništa jesti, mama. Šta god da pokušam, ništa.
Don, koji je ležao uz mamu, promrmljao je nezadovoljno.
Tako stalno.
Da vidi tata… Stavi mu vode i pogledaj ima li još mesa, skuhaj mu juhicu.
Ali, nije pomagalo. Dvije gazdarice nisu bile ništa uspješnije od jedne. Don je otišao u vrt izmoren.
Moramo veterinaru. Izgubit ćemo psa ispalila je mama odlučno. Upali auto, ja ću brzo natrag.
Dok sam otvarala kapiju, mama je provjeravala svaki kutak dvorišta.
Don! Doniću, dođi!
Tišina. Spustila se u vrt. Tatine voljene jabuke, grane im pod težinom plodova. Bilo je tako plodanih ove godine! Mama se stresla, tjerajući misli o prošlosti. Iz malinjaka se začulo šuštanje. Don je stajao pred niskom ogradicom i nešto nezadovoljno gunđao.
Što je, Don? Miš? Jež?
Pas je zalajao, mama se sagnula kroz žbunje… i izvukla maleno, slabo, još slijepo mače.
Pogledaj ti to! Ovoga nam još fali… Slijepo je, jadno.
Don ga je znatiželjno ponjušio. Mače se naslonilo na njegov njušku, tražeći toplinu. Don se ukočio, a onda ga je polizao nekoliko puta.
Vidi ti njega! Dobro, hajdemo mi gore!
Ja sam ih dočekala ispred kuće.
Mama, gdje si? Što je to?
Don nam našao problem stavila je mače na stepenicu, a Don se sklupčao pokraj njega i počeo ga grijati.
I što ćemo sad?
Ne znam… ali imamo mu dadilju.
Mačić je postao spas za sve. Don se oraspoložio i počeo jesti, na moje oštro inzistiranje.
Ako namjeravaš biti tata, jedi! Kako ćeš odgajati dijete ako padaš s nogu?
Don je nespretno stao, bacio pogled na mače koje se pokušavalo popeti do zdjelice, pa ga otjerao tihim režanjem.
Evo ga, počelo odgajanje! laknulo mi je gledajući kako Don jede. Nisam željela priznati samoj sebi da bi bez tog malog bića i Don mogao otići. Svi smo mi tvrdoglavi u kući. Ni pas nije drugačiji.
Mama je preuzela noćna hranjenja.
Ti uči za ispite, ja ću s bebom uvjeravala me.
Mačić je brzo rastao. Pokazalo se da je ženka.
Kako ćemo je zvati? pita mama držeći je na krilu, dok je Don pokušava oteti.
Ne znam Vrtila sam prstima tirkiznu narukvicu tatin poklon. Niz sitnih perlica. Iznenada je pukla… Suzdržala sam suze i počela skupljati perle s poda.
Ne brini, našit ću ti novu narukvicu. Zvat ćemo je Biserka! Što kažeš?
Don je shvatio da je hranjenje gotovo, zgrabio svoju kćerku i odvukao je do ležaja. Počeo je čistiti njezinu sivu dlaku.
Nikad ne bih rekla da će Don imati očinske instinkte.
Ni ja… pokupila sam posljednju bisernu perlu. Mama, nađi mi dobar konac…
Nisam uspjela završiti rečenicu, Don je iznenada poletio u dvorište.
Marino, ne idi sama! mama je požurila za mnom.
Donov lajav nas doveo je do stare jabuke. Na granama su sjedila tri dječaka, podvijenih nogu, a Don je skakao ispod pokušavajući ih dobiti.
Don! Sjedi!
Dječaci su zapanjeno gledali kako pas poslušno sjeda pokraj mene.
Pametan je
Da čujem, što radite ovdje?
Dječaci su šutjeli. Najhrabriji napokon promrmlja:
Imate dobre jabuke!
Zelene su vam još!
Ali su fine, pogotovo sa soli…
Nasmiješila sam se i uhvatila Dóna za ogrlicu.
Znali ste za psa?
Da, ali pas nije lajao, uvijek je ležao…
Pratili ste nas?
Samo psa, ne vas. Kako se zove?
Zove se Don. Hoćete sići?
Klimnuli su glavama. Mama je stigla.
Još su zelene. Dođite kasnije, pustit ću vas da berete kad sazru. Sad imam fine buhtle i domaći pekmez, hoćete?
Dječaci su sišli s drveta. Don ih je sneno promatrao, ali kad su ga pogladili, omekšao je.
Mogu ga pomaziti?
Sad se ne bojiš? Možeš.
Nestalo je sveg malinovog pekmeza, i onih par buhtli što je mama spekla tog jutra. Ali njen osmijeh nije silazio s lica dok je gledala dječake.
Nauživajte se!
Što vam je ovo? pitao je Mate, najzabavniji od svih, pokazujući na Biserku koja je mazno ležala uz Dona.
Don je dobio kćer smije se mama.
Lijepa. Baš liči na Macu od tete Ane.
Vjerojatno od nje, teta Ana je susjeda. Ali više je neće natrag, sad miriše po psu.
I Don joj je tata zaključuje Mate i klima važno.
Na jelo dosta?
Hvala, teta Olja! Smijemo opet doći?
Naravno, ako nećeš prevrnuti pekmez, dođi!
Dođi na buhtle! Mate još jednom pogladi Dona. Idemo na kupanje!
Hladno vam nije?
Nama nikad! izvikuju i nestaju prema potoku.
Od tog su dana bili stalni gosti. Počela je škola, ja sam češće boravila u stanu u Zagrebu zbog faksa, pa je mama spremala buhtle i čekala Matea s društvom koji su joj pomagali u vrtu, a onda jeli na veliko.
Kad je doznala da Mate ima problema u školi, mama je predložila njegovoj mami:
Toliko godina sam radila kao učiteljica, hajde, dat ću Mateku poduke.
Nemam ti ja za tebe eura, Olja…
Jesam li spomenula novce? Šalješ mi ga barem zbog buhtli.
Mate nije odmah bio oduševljen, ali kad je dobio svoju prvu peticu, zavolio je učenje.
Biserka je narasla i postala prekrasna, brza mačka. Don nije više mogao pratiti njezine ludorije, ali ju je obožavao i pustio bi je i do svoje zdjelice.
Kao da nam je poslana u pravom trenutku, mama… Jedan mačji anđeo za sve nas.
Jesen je sasvim preuzela kormilo, počela sam mami sugerirati povratak u grad.
Ali tada sam, pognute glave, priznala mami da mi je Davor, moja stara simpatija iz škole, konačno predložio brak.
Dobro je, Marino, što je tata završio kuću kako treba. Vi preuzmite stan, ja ću ostati ovdje s Donom. Bit će nam svima lijepo!
A sama, mama?
Djevojko, nismo mi sred ničega znaš i sama koliko ljudi tu stalno živi. A Zagreb je deset minuta vožnje. Telefone imate, pustite vi mene!
Tiho smo se vjenčali krajem studenog, a do Nove godine mama je doznala radosnu vijest da će postati baka. Spremajući stol i čekajući mene i Davora, pjevušila je.
Don, vodi Bisu u šetnju prije nego je nagazim! A i vi van! Uz uzdah je otvorila vrata. Vani je pao prvi snijeg i cijeli vrt je blistao kao božićna razglednica.
Gledala je Biserku kako skakuće po snijegu i nasmijala se:
Don, pazi na nju, izgubit će nam se!
Zatvorila je vrata i požurila u kuhinju. Stavljala je pečenu patku i oblikovala male pogačice Davor ih je obožavao.
Mamu su svi voljeli. Davoru je postala kao druga mama, jer je od malih nogu ostao bez roditelja, pa ga je baka čuvala do smrti. Vještim okom vidjela je u njemu ono što voli marljivost, dobrotu, mirnoću. Kad sam u petom razredu odlučila sjediti s njim, mama je bila sretna. Nikad nije mogla ni pomisliti da će mu biti punica. Kad je baka otišla, još se više vezao uz mamu.
Gledajući malog Mateka, nalazila je sličnosti s Davorom.
Bit ćeš ti pravi čovjek, Matek, samo nastavi ovako.
Stvarno mislite? Mate sramežljivo gricka usnu, navika iz djetinjstva.
Ma znam, srce! Daj da pogledam što si napisao.
Njegove sastave uvijek je čitala s užitkom. Bio je bistar, samo su mu misli prebrzo trčale za ruku, ali voljela ga je podučavati.
Ovo ti je odlično. Genijalno, Matek!
Kad je ubacivala pogačice u pećnicu, začula je Donov laj. Neobično, bio je to onaj opasan, kojim tjera nepoznate. Pogledala je kroz prozor i vidjela kako Don skače na kapiju.
Don! Prekini odmah! Što je? Obula je brzo gumene čizme i ogrnula vunu.
Don je bio sam, Biserke nigdje. Otvorila je kapiju i sledila se. Jesenas su Davor i Mate ojačali dno ograde da Biserka ne pobjegne, ali ona je vješto izišla preko stare jabuke. Van je istrčala baš kad se s grane sručio snijeg i srušio je na cestu uz ogradu, gdje su lutali psi.
Don je jurnuo za njom, mama ga je jedva uspjela zadržati.
Ne možeš protiv čopora, Don, ubili bi te!
Taman kad je stala razmišljati što učiniti, s druge strane ograde sletio je snježni grudva ravno najratobornijem psu u njušku, a onda još jedan i još jedan… Čitava lavina snježaka. Psi su zbunjeno uzmaknuli, a Don skočio do Biserke da ju zaštiti. Mate se pojavio na ogradi, budući da je cijela njegova ekipa slavila Novu godinu puštajući petarde.
Naša Biserka je pod zaštitom! viče Mate.
O, Matek, hvala ti! mama je umalo sjela nasred prilaza od olakšanja.
Novi je, teta Olja. Samo nemoj reći mami za petarde, molim!
Vidjela je moj auto na kraju ulice, a Matek je već skakao s ograde:
A buhtle sutra opet?
Bit će i torta Napoleon! Samo dođi. I, Matek…
Što je?
Hvala ti, zlatko!
Mate je nestao, a Don je odvukao Biserku nazad u dvorište.
Povodac ću ti staviti, tatice! Ne ide ti odgoj, Don!
Cijelu je noć Biserka preskakala uz Dona, nije se odvajala od njega ni kad sam došla doma. Tek pred zoru došla mi je u krevet, sklupčala se kraj trbuha. Zagrlila sam Davora i mačku, a Don je ušuljao tiho uz krevet.
Dvije godine kasnije, mama je stavljala šerpu s džemom na štednjak, a ja sam s Matekom brala jabuke.
Još spava? pita mama.
Spava.
Da pogledam?
Neka, mama. Obje dadilje su na dužnosti.
Mama je provirila na verandu. Unučica je spavala raširenih ručica. Biserka je prela sklupčana u kolicima, Don je ležao uz njih.
Dobro je. Neka spava.
Pomilovala je oba ljubimca i namjestila dekicu unučici. Srce joj je bilo puno, a osmijeh nije silazio s lica.
