Marina, trebam razgovarati s tobom. Sjedi.
Marina Viktorija Kovačević upravo je slagala porculanske šalice na stol, one posebne iz svadbenog servisa. Dvadeset godina stajale su za staklenim vratima kredenca, i danas ih je prvi put izvadila. Povod je bio poseban. Porculanski jubilej, dvadeset godina braka. Ispekla je čak i pitu od višanja, prekrila stol bijelim stolnjakom i u vazu stavila tri bijele ruže.
Samo da stavim vodu za čaj.
Molim te, sjedni.
Ton Božidara nije bio ljutit. Bio je ravan, poput svježe poravnatog asfalta. Marina se okrenula. Suprug je sjedio za stolom u sakou, iako je kod kuće uvijek bio u trenirci. Ruke su mu bile položene na stol, a pokraj njih fascikl s papirima.
Sjela je nasuprot njega. Bijele ruže stajale su između njih.
Imam novosti. Važne rekao je Božidar. Donio sam odluku da prepišem svu imovinu na Ivana.
Marini isprva nije bilo jasno. Razumjela je riječi, ali kao da je smisao prošao pokraj nje.
Kakvu imovinu?
Stan. Vikendicu. Garažu. Auto.
Pa to je naše…
Ne, Marina. Nije naše. Zaboravila si na ugovor?
Nije zaboravila. Samo nikad nije pomislila da će ga on stvarno izvući. Predbračni ugovor potpisali su 1998., kad su se vjenčali. Tada joj je Božidar objasnio da je to samo formalnost, papir radi njegovih roditelja. Marina je potpisala. Imala je trideset pet, bila zaljubljena, vjerovala mu. Ugovor je govorio da sve što se stekne za vrijeme braka pripada onome na čije je ime upisano. Sve je bilo upisano na Božidara.
Ne razumijem rekla je tiho. Zašto sad? Što se dogodilo?
Ništa se nije dogodilo. To je poslovna odluka. Želim urediti imovinu. Ivan je odrastao, on će upravljati.
Božidare… danas nam je dvadeset godina braka.
Znam.
Ispekla sam pitu. Izvadila sam ove šalice.
Pogledao je šalice, i nešto mu je zatreperilo na licu. Ili se njoj samo činilo.
Marina, nema to veze s nama. Samo je riječ o papirologiji.
Prepisuješ sve na sina, a to nema veze sa mnom?
Odluka je već donesena.
U tom trenutku otvorila su se vrata i ušao je Ivan. Imao je dvadeset osam godina, visok i po svemu na oca s istim ravnim izrazom lica. Pogledao je majku, pa oca, sjeo pokraj Božidara, kao da je već znao gdje mu je mjesto.
Mama, jel ti tata sve objasnio? upitao je.
Počeo je.
Nema tu ništa osobno. Samo je lakše. Tata je već u godinama…
Tvom ocu je pedeset osam rekla je Marina.
Mama, molim te… Tata samo želi da sve bude po zakonu, bez dodatnih komplikacija. Ti ostaješ tu, ništa se ne mijenja. Samo pravno, stan je na moje ime.
Marina je gledala sina, njegovo mirno lice, način na koji sjedi uz oca poput saveznika. Osjetila je nešto čudno. Ne bol. Više osjećaj da se tlo miče pod nogama. Sve je bilo na svom mjestu: pod, stol, bijele ruže. Ali nešto se ipak promijenilo.
Znači, već ste to dogovorili bez mene rekla je.
Mama…
Mimo mene.
Marina, nemoj dizati paniku reče Božidar.
Ne pravim scenu. Samo pokušavam shvatiti. Dvadeset godina uređujem ovaj stan, kuham, čistim, primam goste, brinem o vikendici, dok si ti bio na poslovnim putovanjima. I sad mi kažeš da pravno ništa od toga nije moje?
Tako je uvijek bilo. Znala si pravila.
Znala sam što si nazvao formalnošću.
Božidar otvori fascikl i stavi pred nju papire.
Evo, treba tvoj potpis na par mjesta. Samo pristanak na prijenos vlasništva.
Marina pogleda papire. Zatim polako ustane, kao da je odjednom postala teška. Ode do štednjaka, isključi lončić koji je već prokuhavao, vrati se i premjesti vazu s ružama na prozor. Uzela je jednu šalic, onu sa plavim obrubom, koju im je njegova majka poklonila za svadbu. Držala ju je u rukama, a onda vratila natrag.
Neću ništa potpisati rekla je.
Tišina je bila duga.
Marina… počne Božidar.
Neću.
Znaš da će nam to bez tvoje suglasnosti otežati, ali napravit ćemo to. Samo će duže trajati.
Neka traje.
Ivan ju je gledao s iznenađenjem. Ne ljutito kao da je napravila nešto neočekivano.
Mama, pa vidiš da je to najrazumnije za sve.
Za koga razumnije?
Nije odgovorio.
Marina je skupila šalice, jednu po jednu, pažljivo ih vratila u vitrinu. Poklopila pitu krpom, još toplo.
Idem. Trebam razmisliti rekla je.
Izašla je u hodnik, obula cipele, navukla kaput. Nitko nije izašao za njom. Zatvorila je vrata i izašla na stubište. Lift nije radio, išla je pješice. Stan im je bio na četvrtom katu. Brojala je stepenice osam u svakom dijelu, tri dijela do izlaza. Dvadeset četiri stepenice prema dolje.
Bio je rujan. Tiho, zlatno, mirisalo je na vlažno lišće i hladan asfalt. Prošla je uz kuću, onda kroz dvorište, pa izašla na aveniju. Hodala je, razmišljajući kako je zaboravila ključeve od auta. Onda zaključila da nije važno. Sjetila se ugovora koji je prije dvadeset godina potpisala i nikad više na njega nije pomislila.
Dugo je hodala. Završila na drugoj aveniji. Lišće na drveću već je poprimilo žutu i crvenu boju, ponegdje i zeleno. Klupice su bile vlažne od rose. Maknula se i sjela na jednu bez obzira na vlagu, izvadila mobitel.
U imeniku je pronašla broj koji nije zvala više od osam godina. Ljerka Vuković. Zajedno su studirale arhitekturu, kasnije radile u jednom uredu devedesetih, dok Marina nije ostala doma kad se rodio Ivan. Povremeno bi si čestitale praznike. Ljerka je nastavila karijeru, osnovala vlastiti ured i postala poznata arhitektica u gradu.
Marina je dugo gledala broj. Na koncu je spremila mobitel.
Vratila se kasno navečer. Božidar nije pitao gdje je bila. Fascikl s papirima bio je na istom mjestu. Kolač je bio spreman u hladnjaku.
Tri dana živjeli su zajedno, jedva progovarajući. Božidar je odlazio rano, vraćao se kasno. Ivan je došao jednom, donio nešto ocu i otišao, nije ništa rekao. Marina je kuhala, čistila, zalijevala cvijeće na prozoru, premetala stvari u ormaru. Ruke su joj radile uobičajene stvari, ali ona je bila kao negdje drugdje.
Četvrtog dana Božidar je sjeo nasuprot za doručkom.
Mara, možemo mirno razgovarati?
Smirena sam.
Znaš da nemaš pravni vlasnički udio? Ugovor vrijedi, potvrđen je kod javnog bilježnika.
Znam.
Zašto onda uporno odbijaš potpisati? Samo će ubrzati proces.
Neću staviti potpis. Ako želiš, idi sudskim putem.
Ozbiljna si?
Potpuno.
Božidar je gledao u nju i po prvi put u njegovim očima je bila sjena zabrinutosti.
Marinice, znaš da će sud ionako provesti ugovor.
Možda. Ali trajat će. Za to vrijeme smislit ću što dalje.
Ustala je, skupila suđe, otišla ga oprati. Božidar je još malo sjedio, pa otišao.
Taj dan je poslijepodne izvukla iz podruma stari kofer onaj s kojim je išla na stručnu praksu u Zagreb devedeset treće. Mirisao je po prašini i koži. Pažljivo je spakirala odjeću. Iz ladice je izvadila diplomu, staru indeksnu knjižicu, koju je godinama čuvala, i nekoliko mapa sa skicama. Sve dokumente stavila posebno.
Nazvala je Ljerku.
Telefon dugo nije zvonio. Baš kad je već htjela odustati, javio se glas.
Halo?
Ljerka? Tu je Marina. Marina Kovačević, s faksa.
Pauza.
Marina! Pa koliko godina… Kako si?
Iskreno, ne bajno. Ljerka, treba mi pomoć. Želim se vratiti u struku. Ispočetka, ako treba.
Tišina je trajala, a zatim je Ljerka rekla:
Dođi kod mene. Popričat ćemo.
Ljerkin ured bio je u staroj vili u centru, koju je ona sama obnovila prije desetak godina. Na pročelju je bila diskretna pločica. Unutra je mirisalo na kavu, papir i još nešto što je podsjećalo na studentske dane. Marina je to osjetila čim je otvorila vrata i u njoj se nešto pokrenulo. Bez sentimentalnosti, samo kao da se nešto probudilo.
Ljerka ju je dočekala u malenom uredu. Nije se puno promijenila kose kraće i prosijede, na njoj lanene hlače i džemper. Nema žurbe, nema suvišnih riječi.
Pričaj rekla je, stavljajući pred Marinu šalicu kave.
Marina joj je ispričala sve. O ugovoru, papirima, Božidaru, Ivanu, o fasciklu na stolu. Govorila je smireno, gotovo bez emocija, sama sebi čudeći se.
Kad je završila, Ljerka je šutjela neko vrijeme.
Koliko dugo ne radiš u struci? pitala je.
Dvadeset i dvije godine. Od devedeset četvrte.
Puno se promijenilo. Programi, propisi, tehnologije.
Znam.
Imam mjesto, ali počet ćeš kao asistentica. Ne arhitektica. Priprema dokumentacije, rad na projektima, izlazak na teren. Bit će ti teško, i fizički i psihički.
Navikla sam ja na teško.
Ljerka ju je gledala neko vrijeme.
Dobro napokon je rekla. Dođi u ponedjeljak.
Marina je došla kući, spremila kofer. Otišla je navečer, baš kad Božidar nije bio doma. Ne što se bojala razgovora, nego jer nije imala snage. Ostavila je poruku: Otišla sam. Neću potpisati. Potraži odvjetnika. Položila je pored fascikla. Uzimala je kofer i torbu s dokumentima i otišla.
Prva dva tjedna stanovala je kod Ljerke. Sama je ponudila: Imam jednu sobu dok ne nađeš nešto svoje. Soba mala, s jednim prozorom na dvorište. Na prozoru kaktus i snop arhitektonskih časopisa. Marina je spavala na uskom krevetu, noću slušala šum starog javora ispod prozora.
U ponedjeljak je krenula na posao.
Prvi projekt na koji su je poslali bio je stambeni blok na rubu grada. Veliko gradilište, više zgrada, sve je vrvjelo od ljudi. Marina je stigla u osam ujutro u svojim gradskim cipelama i za deset minuta cipele su joj bile pune blata.
Dočekao ju je nadzornik, Stjepan Vidović, šezdesetih godina, čvrst, crvena, ispucala lica. Gledao ju je s dozom nepovjerenja.
Vi ste od Vukovićke? pitao je.
Da.
Asistentica?
Da.
Dobro. Pruži joj kacigu. Nosite ovo.
Kaciga joj je bila prevelika i klizila niz nos. Stjepan je to primijetio i grunuo kroz nos, pa je netko donio manju.
Prvi dan uspoređivala je tehničku dokumentaciju s izvedenim radovima. Obilazila je gradilište s mapom, bilježila stanje. Noge su joj promočile odmah. Do podneva je bila izmorena kao nikada prije. Sjela je na hrpu dasaka, izvadila sendvič iz torbe i pojela ga gledajući u oblake iznad nedovršenih zidova.
Mladi radnik koji je prolazio zastao je.
Vi ste arhitektica? pitao je.
Asistentica odgovorila je Marina.
Aha, jasno rekao je i otišao.
Što je mislio pod tim, nije znala. Možda ništa. Ali zabolelo ju je.
Navečer, kad se vratila, izula se u hodniku. Cipele su joj bilo žao baciti. Bile su dobre, talijanske, Božidar ih je donio s puta. Ali sada su bile beznadežno uništene. Ljerka ih je pogledala, pa iz svoje sobe donijela radne čizme teške, s metalnom kapom.
Uzmi. Moj broj, odgovarat će ti?
Odgovarat će.
Na gradilištu nema štikli, Marina.
Znam sad.
Čizme su bile teške i nezgrapne, ali noge su imale suhe.
Prvi mjesec bio je težak. Ne samo fizički, iako i to, nego što je svaki dan bole noge i leđa, ruke su joj postale grube. Ali teže je bilo drugo. Prije dvadeset dvije godine izašla je iz profesije na vrhuncu, imala trideset tri, dobar CV. Sada joj je bilo pedeset pet, bila je početnica, nije znala nove programe, gubila se u pravilima, postavljala pitanja koja su mladima izgledala banalno.
Jednom joj je kolegica Ana, dvadesetsedmogodišnja inženjerka, nešto objašnjavala na računalu, strpljivo kao djetetu. Marina joj je zahvalila. Ana je otišla. Marina je ostala sjediti i osjetila snažan, neugodan sram.
Ali nije otišla. Otvorila je program i sama krenula proučavati.
Onda, otprilike tri tjedna kasnije, vidjela je grešku na nacrtu. Ne krupnu, ali onu koja bi kasnije mogla postati problem kod izgradnje stropa. Prišla je Ljerki, objasnila. Ljerka je dobro pogledala, zvala mladog arhitekta Dinu.
Dino, dođi vidi ovo.
Dino je gledao, malo porumenio.
Pravo ste rekli. Moram ispraviti.
Ljerka tada tiho kaže Marini:
Nisi izgubila instinkt. Ostalo ćeš sustići.
Rečeno bez puno riječi, ali Marina je to nosila cijeli dan.
S Božidarom nije razgovarala. Par puta ju je zvao, nije se javljala. Poslao je poruku: Marina, nađimo se, odvjetnik kaže da bez tvog potpisa traje predugo. Odgovorila mu je kratko: Zovi svog odvjetnika. Nije više pisao.
Ivan je nazvao sredinom listopada.
Mama, kako si?
Dobro.
Gdje živiš?
Kod prijateljice.
Mama, pa… znaš da nije normalno živjeti kod prijateljice u tvojim godinama.
U mojim godinama. Shvaćam.
Nisam tako mislio…
Kako si mislio?
Šutio je.
Tata kaže, ako potpišeš, sve će ostati po starom. Živjet ćeš doma i imat ćeš sve.
Marina je stajala pred gradilištem, mobitel u ruci, kaciga na dlanu. Asfalt je bio mokar, sivilo se od neba.
Ivane rekla je znaš što si mi upravo ponudio?
Što?
Da potpišem odricanje od svega što sam svojom rukom gradila dvadeset godina, za pravo da živim u vlastitom domu.
Duga tišina.
Tata kaže da je to samo formalnost.
Tvoj tata svašta zove formalnošću.
Mama…
Moram ići, Ivane. Posao.
Spremila je mobitel, stavila kacigu i vratila se na gradilište.
Posebno ju je pogodila riječ godine. Kao da je osuda. Kao da je u pedeset pet kasno za sve. O tome je razmišljala navečer dok je slagala papire. Shvatila je da je i sama nekada tako razmišljala da je ostanak doma ispravan, da godine ograničavaju, da je arhitektica za nju već odavno samo prošlost.
To joj je bilo najteže priznati.
Krajem studenoga je unajmila mali stan na drugom kraju grada, staru garsonijeru na petom katu. Nije bio skup, plaća još mala, pazila je na svaki euro. Stan je bio prazan, vlasnica je ostavila samo krevet, stol i dvije stolice. Kupila je topli pokrivač jer je bilo hladno i nekoliko teglica geranija na tržnici, jer je bez zelenila bilo pretužno.
Prvu večer sjedila je uz šalicu čaja i gledala geranije. Jedna tegla ofucana. Stol škripi. Vani je padao snijeg. Ali ovo je bilo njeno: stol, geranij, klimava stolica maleno, neugledno, ali njeno.
Uzela je telefon i nazvala odvjetnika kojeg joj je preporučila Ljerka. Marko Radić, specijalist za imovinske sporove, ozbiljan, šutljiv čovjek.
Dobar večer. Zovem radi podjele imovine i pobijanja predbračnog ugovora.
Slušam vas.
Ispričala mu je sve. Postavljao je precizna pitanja.
Ugovor je čvrst. Ali ima sitnih rupa. Ako ste sudjelovali u stvaranju imovine i kao arhitektica, savjetnica, i imate tragove toga moguće je pokušati.
Radila sam u obitelji dvadeset godina.
To ne ulazi u sudjelovanje, pravno gledano. Trebaju dokazi. Mailovi, računi, svjedoci…
Naći ću.
Javite se.
Kraj poziva. Vani snijeg i dalje pada. Marina otvori laptop koji je kupila prije odlaska iz kuće i počne pregledavati stare mailove.
Bilo ih je mnogo. Dvadeset godina pisama: izvođačima, dizajnerima, o vikendici, garaži, renovaciji stana. Ona je sve to vodila dok je Božidar bio na putovanjima. Spremila je fascikl Radiću.
Na poslu su se stvari počele mijenjati, polako, kao svjetlo pred sumrak. Najprije neprimjetno, onda sve jasnije. Stjepan, koji je isprva gledao s oprezom, jednom je sam došao s pitanjem oko nacrta. Odgovorila mu je, a nakon par dana opet je pitao. To je s vremenom postao običaj.
Dino, kojem je našla grešku, isprva je bio nelagodan, ali uskoro su počeli zajedno analizirati projekte. Bio je dobar, ali brz na crti, nije gledao detalje.
Dino rekla mu je dok su gledali pročelje vidiš li da su prozori na trećem katu malo pomaknuti od osi?
Gdje?
Tu. Pet centimetara. Na papiru se ne vidi odmah, ali na fasadi se ističe.
Gledao je dugo.
Ma da, u pravu ste.
Za dobar pogled treba vremena rekla je Marina. Naučiš gledati.
Pogledao ju je s novim zanimanjem.
Koliko ste dugo u struci?
S pauzom. Dugačkom.
Prije pauze?
Radila sam u Zagrebu. Onda doma.
Žalite?
Pomisli.
Što sam otišla, žalim. Što sam se vratila, ne.
U prosincu je nazvao Božidar. Prvi put se javila.
Marina.
Da.
Kako si?
Dobro, radim.
Čuo sam.
Pauza.
Marina, odvjetnik Radić me kontaktirao. Zbog ugovora.
Znam.
Znaš da će sve to trajati? Bit će teže nego što dobiješ.
Možda. Ali moj izbor.
Marina, nisam htio ovako.
Kako si htio?
Mislio sam da ćeš… da će sve biti mirno.
Da ću potpisati i šutjeti.
Nisam tako mislio.
Ali jesi.
Duga tišina. Kroz prozor se vidio snježni plavi sumrak.
Marina, još nešto… Trebao sam ti reći prije. Nije samo Ivan. Imam drugu osobu. Već dugo.
Marina je stajala uz prozor. Već je nešto naslućivala, ali nije znala. Zgodio bi mu pogled, način povratka s putovanja zadnjih nekoliko godina.
Dugo? upitala je.
Tri godine.
Zna i ona za Ivana i za ugovor?
Pauza.
Da.
Zatvorila je oči. I otvorila.
Hvala što si rekao. To je sve?
Marina…
Sve?
Da.
Onda doviđenja. Sve preko odvjetnika.
Spustila je slušalicu. Nije plakala. Ne što nije boljelo nego je bilo nešto snažnije od boli. Kao jasna prozirnost, kao kad nestane magle koju nisi ni vidio.
Ujutro se probudila u isto vrijeme, navukla čizme s metalnom kapicom, otišla na stanicu. Autobus kasnio 12 minuta. Na gradilištu od jutra zastoj, svi čekaju. Marina, ruke u džepovima, razmišljala je o tome kako želi osporiti stavku ugovora o vikendici, kako je sinoć Radić pisao.
U siječnju je Ljerka ponudila prelazak na arhitekticu. Ne višu, ne glavnu, nego običnu s boljom plaćom i većom odgovornošću.
Jesi spremna? pitala je Ljerka.
Nisam sasvim. Ali nikad neću biti, ako čekam.
Pravilan odgovor smiješak.
Sjedile su u istoj prostoriji, kao prvi put u rujnu. Isti miris, isti osjećaj, ali sad je sjedila uspravnije, sigurnije.
Ljerka, želim ti nešto reći. Bitno mi je. Uzela si me, a nisi znala koliko mogu. To mi je značilo.
Znala sam. Sjećam se tko si bila devedeset treće.
Sad sam drukčija.
Složenija si, to nije loše.
U veljači je sud zakazao raspravu. Radić joj je javio: Šanse su dobre, pogotovo za vikendicu i stan jer imate sve mailove i slike.
Marina je pomislila kako je dobro što nije bacila stara pisma. Nikad ih nije bacala, ni majka njezina.
Rasprava je bila u jednoj maloj sudnici općinskog suda. Božidar je sjedio preko puta s dva odvjetnika. Marina uz Radića. Nisu se pogledali.
Sudac je bila žena od oko četrdeset i pet, govorila suho, jasno. Poslušala obje strane pa zakazala sljedeće ročište za mjesec dana.
U hodniku su se našli na izlazu. Oborila je pogled.
Marina, možemo razgovarati? Bez odvjetnika…
Ne.
Zašto?
Jer smo već razgovarali između četiri zida. Znam kako to završava.
Ništa nije rekao. Marina navukla kaput i izišla van.
Veljača hladnoća, dah se vidi u zraku. Krenula prema stanici i u mislima radila izmjene nacrta za novi projekt koji je Ljerka dala njoj samostalno. Prvi nakon dvadeset dvije godine.
U ožujku drugo ročište. Sutkinja je priznala njezin rad i trud u održavanju imovine, nije ukinula ugovor, što i ne bi bilo realno, ali priznala joj je pravo na dio vrijednosti vikendice. Ne polovicu, ali značajan postotak.
Radić joj je nakon rasprave rekao:
To je dobar rezultat za ovakav ugovor. Moglo je lošije.
Znam. Hvala.
Božidar može na žalbu.
Neka.
Nisi razočarana?
Nisam. Očekivala sam gore.
Izlazeći sa suda, zastala je na vjetru. Dan je bio svjetan, martovski, kad snijeg još leži, ali zrak već miriši drugačije otvoreno, svježe i pomalo oštro.
Nazvala je Ljerku.
Ljerka, minutu imam. Odluka mi je povoljna, djelomično.
Dobro kratko je rekla Ljerka. Ideš danas na teren?
Idem. U tri.
Manjkavost na temelju. Pogledaj.
Pogledat ću.
Spremila je telefon, stajala sekundicu na suncu, pa krenula.
Teren je bio izvan grada, u malom naselju. Putovala je vlakom, onda pješice kroz snijeg. Stara kuća na brežuljku, pretvarala se u pansion, proširivala. Nešto nije štimalo s temeljima.
Stjepan ju je čekao.
Evo, tu pod zidom. Izvođač kaže da dovoljno produbiti temelj, ja velim da nije tlo je drugačije.
Marina je pogledala, izvadila vlastiti ispitivač tla, koji je kupila sebi u listopadu. Provjerila.
U pravu ste, ovdje je voda. Treba drugačije riješiti.
Upravo.
Pišem nalaz još danas.
Stjepan ju je pogledao s onim tihim poštovanjem koje se ne izgovara.
Dobro.
Obilazila je kuću, zapisivala. Martovski snijeg propadao pod čizmama, vjetar s polja bio je jak. Gledala je kako stari cigleni zid tone, kako temelj drži težinu desetljećima i shvatila da je i obitelj kao kuća. Ako je temelj na tuđoj zemlji, bez ravnopravnosti to ispliva, kad-tad. Tiho, poput razgovora za stolom uz ruže i papire.
Navečer je bila za stolom, pred laptopom i nacrtima. Lampa je gorjela. Geranij na prozoru se zelenio u šarenoj tegli, navikao na svoje novo mjesto. Marina je radila. Bio je mir.
Zazvonio je mobitel. Ivan.
Mama.
Da?
Kako si?
Dobro. Radim.
Tišina.
Mama, htio sam razgovarati. Ne o tati. Sam.
Slušam.
Mislio sam da ćeš se vratiti. Da ćeš biti kod Ljerke tjedan-dva i vratiti se. Tako sam mislio.
Sada vidiš da nije.
Da.
Tišina, ovaj put blaga.
Mama, jesi li ljuta na mene?
Marina je podigla pogled s nacrta, pogledala geranij.
Bila sam, iskreno. Onda sam prestala. Nisam imala vremena za to.
To je… dobro ili loše?
Samo tako.
Smijem li doći? Ne zbog tate ili suda, nego popiti čaj.
Može. Ali ne ovaj tjedan, predajem nalaz.
Sljedeći?
Sljedeći može.
Gotovo joj je bilo drago što je osjetila olakšanje u njegovu glasu.
Hvala ti, mama.
Samo unaprijed javi, imam samo dvije stolice.
Nasmijao se, tiho.
Hoću.
Laku noć, Ivane.
Laku noć.
Spustila je mobitel, vratila se crtanju. Lampa je gorjela, bio je mir. Liniju na papiru povukla je sigurnom rukom i pomislila da je prvi ugovor za ovaj projekt potpisan upravo na njezino ime. Marina Viktorija Kovačević. Ne više prezime od muža, nego ono s diplome, s indeksa koji je dvadeset dvije godine čuvala. Možda ne bez razloga.
Tri mjeseca su prošla. Imala je pedeset pet. Noge bi ponekad boljela od stajanja. Programi sve lakše, ali ne još sasvim prirodni. Sud je još trajao. Ugovor joj nije dao polovicu, ali dala joj je nešto važnije. Dala joj je snagu da može stajati i ne šutjeti.
Sljedeće subote došao je Ivan. Nazvao je ujutro, najavio se. Kupila je konačno kolače i skuhala čaj u starom čajniku s napuklim izljevom.
Ivan je ušao, razgledao oko sebe. Mala soba, klimavi stol, dvije stolice, geranij.
Lijepo ti je rekao je.
Pogledala ga je, tražeći neku ironiju. Nije je bilo.
Nisi na ovo navikao.
Nisam. Ali… ugodno je, mirno.
Sjedni.
Pili su čaj. Isprva nespretno, kao nakon duge šutnje. Onda je Ivan pitao za posao, ispričala mu je o gradilištu, temeljima, vodi u tlu. Slušao je jako pažljivo.
Znaš li uvijek tako točno? O temeljima i svemu?
Nekad sam znala. Poslije sam zaboravila. Sad se sjećam.
Zašto si otišla iz posla?
Kad si se ti rodio. Mislila sam da je to ispravno.
I sad?
Marina je držala šalicu. Nije bila porculan, obična, kupljena u dućanu ispod stana.
Danas mislim da je najbolje imati obitelj i svoje. Ali tad nisam imala snage drugačije.
Ivan je gledao u šalicu.
Mama, ja sam te povrijedio.
Jesi.
Pogledao ju je začuđeno, kao da je očekivao da će reći ma ne.
Znaš li u čemu?
Stao si uz oca. Nisi pitao mene. Bilo je lakše, valjda nisi vidio u meni osobu, samo mamu. Koja je tu i uvijek će biti.
Pa i ostala sam tu rekla je Marina. Samo na drugoj adresi.
Tišina.
Kako je tata?
Dobro. Zaposlen. Pauza. Ona ponekad dolazi.
Marina nije rekla ništa.
Ne govori puno o njoj. Ali vidio sam.
To je njegov život. Ne tražim od tebe da biraš.
Znam. Ipak je čudno…
To je normalno. Voliš nas oboje. Nije lako, ali je ljudski.
Klimnuo je, pogledao kroz prozor. Na prozoru pokraj geranija ležala je njezina bilježnica s crtežima. Pogledao ju je upitno.
Smijem?
Smiješ.
Listao je u tišini. Skice, mjere, linije koje su smisao samo njoj. Nije ništa znao o tome, ali gledao je pažljivo.
Lijepo crtaš rekao je.
To su radne skice, ne umjetnost.
Svejedno.
Zatvorio je bilježnicu, vratio na prozor. Ustao, obukao jaknu.
Moram ići.
Da.
Mama… smijem li ti se češće javiti?
Smiješ.
Krenuo je, kad je rekla:
Ivane?
Okrenuo se.
Kad budeš gradio svoj život, i s nekim drugim stvarao. Nemoj ponoviti… ni očevu grešku, ni moju.
Tvoju?
Razmislila je.
Ne polazi na temelj bez dogovora, bez ravnopravnosti. I kad je neugodno, odmah pričaj.
Gledao ju je kao da je prvi put vidi.
U redu, potrudit ću se.
Idi.
Vrata su se zatvorila. Marina je ostala malo u hodniku, pa se vratila za stol. Uzela olovku. Nacrt je čekao. Temelje je trebalo preračunati po novoj tehnici, a ponedjeljak je bio blizu.
Nagnula se nad papir i prionula poslu.
