Pričalo se da, ako odabereš kao muža izuzetno pametnog muškarca, nikad te neće prevariti, uvijek će biti vjeran, znat će što su ljubav i briga. Tako su mi govorile mama i baka, uvijek iznova. Zato sam, iako sam se udala kasnije nego što je uobičajeno, odmah odbacivala svaku pomisao na muškarca s nejasnim interesima čemu uopće gubiti vrijeme na tako nešto? Tako sam, na jedan posve nestvaran način, preko znanaca upoznala Filipa. Filip je završio tehnički fakultet, bio je mladić bistrog uma i s jasno postavljenim ciljevima.
I ja sam završila fakultet, ali kroatistiku. Uprkos razlikama, imali smo mnogo tema za razgovor. Prvo smo izmjenjivali poruke, zatim počeli šetati zagrebačkim ulicama. S vremenom sam osjećala izuzetnu sreću bila sam očarana tim čovjekom. Nakon godine dana, kad me zaprosio, rekla sam da. Uselili smo se u maleni stan šarmantne prvomajske zgrade, koji mi je ostavila moja baka Katarina. Dok smo bili samo nas dvoje, i taj skromni jednosoban stan na Trešnjevci bio nam je dovoljan. Ali ubrzo sam zatrudnjela, ubrzo smo dobili sina, pa godinu kasnije i kćer Janu.
S vremenom prostora je ponestalo, novaca još više. Filip je tada uplovio u poduzetničke vode. Ja nisam radila, bila sam posvećena djeci i uvijek mu bila podrška. Nerijetko smo došli do kraja, novčanici prazni kao dalmatinske crkvice izvan sezone. Ali nastavili smo pokušavati, vjerovaleći da će doći dan kad ćemo imati sve što trebamo. Godine trudova napokon su urodile plodom posao nam je krenuo. Počeli smo živjeti bolje. Djeca su išla u najbolje škole, kasnije i na fakultete. Mogla sam se posvetiti svemu što volim od izrade licitarskih srca do sviranja tamburice.
Filip je također imao svoje hobije često bi putovao s prijateljima na planinarenja po Velebitu ili ribolov na Jadran. Nisam imala ništa protiv. Bio je uistinu pouzdan otac i muž, zaslužio je svoj dio vremena. Naša veza bila je ispunjena poštovanjem i ljubavlju, oduvijek smo razgovarali otvoreno. Ukratko, činilo se da nam je život posložen kao stari dubrovački mozaik. Nisam si mogla ni zamisliti da bi se išta od toga moglo jednog dana raspasti.
Jednog vikenda, sve se prelomilo. Filip se iznenada razbolio. Hitna je dojurila, odvukla ga kroz maglu, a nekoliko sati kasnije nestao je. Kao da ga nikad nije ni bilo. Ne samo da smo ja i djeca ostali u dubokoj tuzi, već nas je ubrzo zatekla vijest o kojoj ni u najluđoj splitskoj noći nitko ne bi šaptao. Ispostavilo se da je Filip već pet godina imao vezu s djevojkom mlađom od svoje vlastite kćeri. S njom je putovao na odmore, njoj je ostavio sve tvrtku, kuću u Samoboru, vikendicu na Cresu, automobil, svaki euro. Mene i djecu ostavio je bez ičega, ni krov iznad glave, ni grumen zemlje. Moj šok bio je toliki da sam osjećala kako mi je stvarnost skliznula niz Savu, odnešena prema nekom drugom svijetu. Kako je mogao tako postupiti? Kako je mogao uopće hodati tim riječkim asfaltom znajući da nam priprema ovakav kraj? Ne znam gdje da pođem, niti kako da nastavim živjeti u ovom čudnovatom, snolikom Zagrebu bez njega i bez doma.
