Mjesto u kuhinji
Marija, jesi li zaspala tamo? Gosti već sjede za stolom, da znaš!
Svekrvina rečenica presijekla kuhinjski zrak kao nož kroz svježu pitu od sira. Marija Roguljić samo je lagano slegnula ramenima. Navikla je već na taj glas. Taj ton. Taj da znaš.
Evo, gospođo Ivanka, još minutu.
Minutu? Prošlo je četrdeset!
Okrenula je mesne u tavi. Cvrčilo je, mirisalo je na prženi luk i češnjak. Poklopila je poklopcem, smanjila vatru i provjerila sat. Do posluživanja glavnog jela točno osam minuta. Sve joj je bilo pod kontrolom. Već godinama.
U dnevnoj sobi brujali su glasovi. Danas je bio veliki dan: 35. godišnjica braka Ivanke i Mate Roguljića. Došli njihova dva sina, nevjeste, četvero unuka, susjedi Ankica i Stipe. Marija je ustala u pet ujutro. Kuhala hladetinu. Onda francusku salatu, složenac, šunka i sir. Onda pite s krumpirom jer Mate ničeg drugog ne priznaje. Onda juhu, pa pečene pljeskavice, one prave, s lukom i starim kruhom namočenim u mlijeko. I tortu. Napravila ju je još sinoć, Napoleon, dvanaest kora, jer je Ivanki to bio jedini omiljeni kolač.
Skinula je pregaču, objesila na kukicu, popravila frizuru, uzela pladanj s pljeskavicama. Ušla u dnevni boravak.
Napokon! uzdahnula je Ivanka, ne gledajući u Mariju nego negdje prema vazama.
Gosti su uzvikivali komentare. Ankica je već posegnula za pljeskavicom.
Maro, a gdje ti je krumpir? pitao je muž, Ante, ne dižući pogled sa svog mobitela.
Donijet ću za sekundu.
Vratila se u kuhinju. U činiju natrpala krumpir, posula ga koprom, prelijala vrhnjem. Onako kako svi vole. Kako voli svekar. Kako voli Ante.
Kad je iznova ušla, već su se svi cerekali nekom vicu. Ne njezinom.
Mariji je bilo 52 godine. Dvadeset i sedam ih je provela s ovom familijom. Prvo u podstanarstvu s Antom, pa kad su dobili malog Marka, uletjeli su u veliku stančugu Roguljićevih u Radićevoj ulici. Rekli su: tako je praktično, roditelji će pomoći. Od pomoći ni traga. Svoje jesu nudili, naravno svaki dan. Svaku feštu. Svaku nedjelju.
Maro, donesi još kruha rekla je Ivanka.
Marija ga je donijela.
I nemoj zaboraviti senf!
Donijela je i senf.
Jela je stojeći, naslonjena na radnu plohu. Jer ionako, i kad sjedne, zapne joj mjesto na samom kutu, pa stalno skače. Lakše joj je ni ne sjećati se sjesti.
Onda je bio red na torti. Ivanka ju je sama rezala. Svečano, što kažeš, Mate joj je pridržavao ruku. Svi su fotografirali. Zasjajile su oči na broju kora.
Ovo je iz slastičarnice? pitala je Ankica.
Ma šta ti je, naša domaća, rekla je Ivanka.
Naša. Marija je otpila gutljaj čaja. Ništa nije prokomentirala.
Onda je Mate podigao čašicu i održao zdravicu. O obitelji, o vjernosti, o tome kako je bogatstvo uvijek u djeci. Proglasio Ivanku čuvaricom ognjišta. Ivanka je sramežljivo kimnula. Svi su pljeskali.
I Marija je pljeskala.
Onda je krenula prati posuđe. Spremala ostatke, brisala stol, čistila pećnicu, iznosila smeće. Uobičajen kraj uobičajenog slavlja.
Ante je došao u kuhinju oko jedanaest, kad su svi već otišli.
Je l sve ok?
Ok.
Umorna?
Malo.
Kimnuo je, točio si vode, nestao pred televizor.
Sasvim obična večer. Ništa se nije dogodilo. A opet, kao da se dogodilo nešto malo, neprimjetno. Kao pukotina na staklu ne vidiš je dok sve ne popuca.
Marija je ugasila svjetlo u kuhinji. Stajala u mraku. Miris pljeskavica još je lebdio, s lukom u tragovima. Miris njezinog dana.
Onda je legla.
Tri tjedna nakon toga prošla su kao i uvijek. Kuhala je doručak, ručak, večeru. Prala, peglala, išla na plac, osmislila meni za svaki tjedan. Jer Ante ne može očima vidjeti heljdu, svekar ribu smije samo petkom, svekrva na dijeti ali samo kad joj odgovara. Sve je ona to znala. Bez papirića.
Radila je kao knjigovotkinja u maloj firmi. Tri dana tjedno. Ostalo je za kuću.
Te famozne petke sve je krenulo sitno.
Za večeru je napravila piletinu u vrhnju. Stari recept, svi ga vole. Ali Ivanka je došla nepozvana, sa vrećicom jabuka iz Omiša.
A, piletina, zavirila je u lonac, opet vrhnje. Ma znaš li da Ante ima žgaravicu od vrhnja?
Znam, mirno je rekla Marija. Ovo je lagano vrhnje, petnaest posto. On baš to tražio.
Ma ne znam, ne znam. Ja bih radije samo dinstala.
Dobro, gospođo Ivanka.
Svekrva sjela za stol, izvadila mobitel.
Usput, kaže ona, ne dižući pogled, čula sam jučer Suzanu, susjedu iz Splita. Njena snaha radi u restoranu. Kaže, kod njih doma sve svježe, sve spremno iz restorana.
Marija je čekala kam će to odvesti.
Možda bi i ti mogla pronaći neku pravu gažu? Tri dana tjedno, šta ti je to? Da ti barem novaca ima.
Marija okrene pile u loncu. Pogleda u svekrvu.
Zaradim ja, gospođo Ivanka.
Samo kažem, slegne ramena.
Samo. Uvijek samo. Bez buke, bez galame, eto tako, usput.
Stavila je poklopac na lonac, smanjila vatru. I osjetila u trbuhu onaj grč. Nije prvi put. Ali sada je baš stisnulo.
Sutradan je nazvala prijateljicu, Nadu Komerički više od trideset godina zajedno, od škole. Nada živi na drugom kraju Zagreba, radi u knjižnici, već petnaest godina razvedena i kako tvrdi uživa solo.
Nado, kako si?
Dobro, a ti? Čujem po glasu, nešto ne štima.
Ma… sve u redu.
Maro!
Šutjela je.
Umorna sam, Nado. Samo umorna.
Nada nije držala prodike. Samo pitala:
Dolaziš?
Doći ću. Jednom.
Dođi čim prije. Čaja imamo. Priča imamo.
Marija se nasmijala. Prvi put nakon duže vremena.
Onda je došla ona večer.
Bilo je subota. Ante je pozvao brata Josipa i njegovu ženu Danijelu na večeru kako to on zna, ekspresno. U petak navečer:
Jel ti smeta da Josip i Dana dođu sutra?
Koliko sati?
Oko sedam.
Dobro.
Marija nije rekla ništa više. U subotu u osam na plac, kupila meso, zelenje, krumpir, balancane. Osmislila meni: pečeni but, grčka salata, juha od bundeve, palačinke s sirom za čaj. Sasvim obična subota.
Do podneva sve pod kontrolom. But se peče, juha šišti, tijesto za palačinke odmara u frižideru.
U tri opet Ivanka. Bez najave.
Oh, večeras je slavlje? A meni nitko nije javio.
Josip i Dana dolaze, kaže Ante.
Aha. Prošeta do pećnice, zaviri. Maro, stavila si začine?
Jesam.
Koje?
Ružmarin, timijan, češnjak.
Ma, znaš da Mate ne voli ružmarin?
Mate danas nije pozvan na večeru.
Mala tišina. Onda Ivanka polako:
Oprosti, što?
Marija se okrene od štednjaka. Pogleda je ravno.
Danas je večera za Josipa i Danu. Mate ne voli ružmarin, ali ga danas nema. Pa će but biti s ružmarinom. Tako je ukusnije.
Svekrva ju je gledala kao da je prvi put vidi. Stisnula usnice.
Jasno. I nestala u boravku.
Marija je čula kako šapće nešto Anti. On nešto odgovara. Onda dolazi do nje.
Maro, što ti bi?
Ništa. Kuham.
Pa zašto si joj tako rekla?
Ante, nisam ništa loše rekla.
Ma rastužila se.
Zašto?
Ništa nije odgovorio. Nije ni znao. Ali svejedno je stajao, gledao kao da je kriva. Netko mora biti kriv, najlakše je da to bude ona.
Josip i Dana došli su u sedam. Veseli, s vinom i bombonjerom iz trgovine Richelieu. Večera odlična. But sočan, s hrskavom koricom. Juha od bundeve, s vrhnjem i muškatnim oraščićem tražili repete.
Maro, ti fakat znaš spremat pohvali Danijela, zavaljena u stolicu.
Hvala.
Ozbiljno. Ja ovako ne znam. Zavist.
Naučićeš.
Ma daj, meni se neda. Danijela prasne u smijeh. Mi na dostavu živimo.
Super živimo, kaže Josip.
I vi super, kaže Danijela, pogledom obiđe stol. Pogledaj koliko se Maro trudi.
Trudi se. Marija pokupila tanjure. Donijela palačinke. Skuhala čaj.
Marija, sjedni više, dosta šetaš, kaže Danijela.
Marija sjedi. Uzme čaj. Jednu palačinku.
Josipe, jesi čuo da ste htjeli radit novu kuhinju? Maro, istina?
Razmišljali smo, oprezno Marija.
Mama rekla da ti hoćeš sve mijenjat, a ona ne.
Ivanka živi kod sebe, ja ovdje. Drugačije su kuhinje.
Logično, slegne Josip.
Ma nije baš, mrtvo hladno Ante. To je ipak njena kuća.
Marija podigne pogled.
Kome kuća, Ante?
Pa, roditeljska. Sve znaju gdje je što.
Dvadeset godina mi tu živimo.
Pa šta.
Tišina, stol je presjekla. Danijela gleda u šalicu, Josip poseže za palačinkom.
Izvrsne dobaci.
Na tu temu više nitko nije.
Te noći, Marija je ležala i gledala u strop. Ante spava, diše ravnomjerno. Ona sluša kako diše i razmišlja o večeri, o njegovoj rečenici. To je ipak njena kuća. Njena. Ne naša. Ne tvoja. Samo… tuđa.
Dvadeset godina. Dvadeset godina je kuhala, prala, pekla, brisala, glačala. Ova kuća miriše po njezinim rukama. Pa ipak nije njena.
Ujutro, standardno: kava, zobena kaša.
Sve isto još dva tjedna.
Onda dolazi onaj famozan ručak. Godišnjica braka, 35 godina.
Već dva dana ranije dogovara jelovnik s Ivankom. Svekrva bi sve: i hladetinu, i topli, i dvije salate, i obavezno pite jer to Mate voli, i tortu. Marija zapisuje, klima. Pita koliko ih dolazi. Ivanka: četrnaest, možda petnaest, još će javiti.
Javila u petak navečer: sedamnaest.
Marija broji namirnice. Ide na plac još jednom.
U subotu diže se u 4 ujutro.
Hladetinu je kuhala noć prije, stavljala van na balkon da se gela. Skida masnoću, proba. Super ispala, bistro, čvrsto.
Potom tijesto za pite. Obožava to tijesto: mekano, toplo, reagira na dlanove, miris kvasca što se širi. Sjeća se kako joj je mama govorila: Tijesto moraš osjetiti rukama. Samo ti kaže kad je gotovo.
Mama joj fali već osam godina.
Marija razvlači tijesto i misli na nju. Kako je i ona stajala u kuhinji u staroj kabanici, prašnjava po rukama, nešto pjevušila. Stare narodne, kojih se nitko više ne sjeća.
Do deset su pite gotove. U podne salate. U dva glavna jela u pećnici. Sve u minutu.
Gosti stižu u tri.
Marija dočekuje, uzima kapute, nudi piće, nosi predjela. I dalje provjerava glavno. Prati vodu za čaj. Odgovara gostima, a usput miješa umak.
Maro, mogu li pite na stol? pita sama sebe, jer više nema koga.
Nosila je pite. Oduševljenje.
Pite domaće! klikne jedna gošća, stara znanica Roguljićevih.
Da, Marija ih je radila, reče Josip.
Svaka čast, kaže gost, pa se okrene Ivanki: Gle, dobra ti je snaha, prava domaćica.
Ma, snađe se, odmahne Ivanka.
Marija odlazi u kuhinju.
U četiri nosi glavno veliko, teško, na dvoje ruku. Rameno probija vrata, ulazi u salon.
Napokon, mislila sam da si nas zaboravila! odjekne Ivanka, dovoljno glasno.
Nekolicina se nasmije, bonkastično.
Marija ostavi pladanj. Ispravi leđa.
Lijepo izgleda, primijeti Mate, stvarno super.
Maro, krumpir ide odvojeno ili zajedno? pita Ante.
Odvojeno, nosim.
Vraća se po krumpir.
Tad čuje.
Nina, gošća, nešto pita Ivanku. Tiho, ali svi su na pauzi, cuje se kristalno.
Čime se bavi vaša Marija?
Knjigovotkinja je, tri dana negdje. Inače, njezino pravo mjesto je kuhinja. Tamo joj je i put.
Mjesto joj je u kuhinji. Tamo joj je i put.
Marija zastane na vratima. Leđima prema salonu. Lice na štednjaku.
Nina se nasmije, onako na pola.
Neka, netko mora kuhati.
Naravno, složi se Ivanka.
Marija stoji još sekundu. Uzme krumpir. Vraća se. Stavlja ga na stol.
Hvala, Maro, kaže netko.
Nakloni se. Sjedne na svoj rub. Uzme za sebe vode. Ne vina. Vode.
Jede tiho. Odgovori kad je pitaju. Smješka se kad valja. Skuplja tanjure. Donosi novi slijed. Reže tortu.
Mjesto u kuhinji. Tamo joj je i put.
Te noći ne spava.
Mrmlja si te riječi. Ne iz bijesa, već ih okreće, premeće, promatra. Mjesto u kuhinji. Dvadeset i sedam godina kuhinje. Pet ujutro, četiri ujutro. Ruke u brašnu, tijestu, vreloj vodi. Ruke koje nose hranu za sedamnaest ljudi. Ruke koje nitko ne vidi. Samo rezultat.
Kamo put? Ondje gdje već je dvadeset sedam godina.
Ante spava. Gleda ga u tami. Lice poznato, dobro. Lice čovjeka kojeg poznaje bolje nego što on sam sebe zna. Da ne voli vrućinu. Da ga boli rame na promjenu vremena. Da mrzi heljdu, ali će je pojesti ako mora. Da je u duši dobar. Samo neprimjetan. Totalno neprimjetan.
Tiho ustane. Navuče kućni ogrtač. Ode u kuhinju.
Upali svjetlo. Skuha čaj.
Kuhinja savršeno čista. Sve namješteno na svoje mjesto. Njezinim rukama. Danas je isto.
Ulije si šalicu čaja. Uzme mobitel. Piše Nadi.
Nado, ne spavaš?
Za pet minuta: Ne. Čitam. Što je?
Marija gleda ekran. Onda piše: Ništa. Samo bih došla. Može sutra?
Nada odmah: Naravno da možeš. Čekam te.
Ujutro ustane, skuha kavu. Napravi doručak: jaje na oko, tost, rajčica. Sve lijepo na stol. Ante uđe, pospan.
Dobro jutro.
Dobro, kaže.
Sipa mu kavu, stavi uz tanjur. Gleda ga.
Ante, moram nešto reći.
Aha, uzima vilicu.
Ja bih otišla.
Kamo?
K Nadi. Par dana.
Podigne pogled.
Zašto?
Tako. Malo odmoriti.
Gleda je. Slegne ramenima.
Pa idi onda. A ja?
Pljeskavice su ti u frižideru. Juhu pojedite. U zamrzivaču su štrukli.
A kasnije?
Snaći ćeš se.
Otišla je u nedjelju, poslije ručka. Jedan mali kofer.
Nada ju je dočekala na vratima. Pogledala kofer, pa Mariju. Nije ništa pitala. Samo zagrlila.
Dođi na čaj rekla je.
Sjele su u njezinu malu zagrebačku kuhinju, s pelargonijom na prozoru i starim abažurom. Nada je skuhala čaj s matičnjakom, izvadila kekse. Razgovarale su. Marija se dugo oglašavala, ponekad stajala, ponekad brkala misli.
I znaš što na kraju reče zapravo nisam ljuta. Samo sam umorna od svega. Razumiješ? Ne od posla. Od toga da sam nevidljiva.
Razumijem, tiho Nada.
A što sad?
Ne žuri natrag.
Marija kimne. Grije ruke na šalici. Prava, stvarna toplina.
Za tri dana zove je Ante.
Maro, kada se vraćaš?
Ne znam još.
Kako ne znaš? Frižider prazno!
Odi u dućan.
Tišina.
Nisam ti kuhar.
Jaja znaš ispeći?
To da.
Eto, radi jaja.
Spusti slušalicu. Stane. Nasmije se. Prvi put u dugo.
Četvrti dan Nada kaže:
Znaš kaj, poznajem jednu iz kulinarske škole. Traže predavača, kolači i domaća jela. Na zamjenu, ali možda kasnije i stalno. Hoćeš da te upoznam?
Marija pogleda.
Nisam ja profesorica.
Znaš kuhati bolje od svake. Znam to dvadeset godina.
Treba sigurno nekakve diplome.
Prvo se javi. Odbijati možeš poslije.
Dva dana kasnije, Marija sjedi pred ravnateljicom kulinarske škole Abeceda okusa. Direktorica, Željka Perković, oko 45, brza, konkretna.
Nada kaže da znate kuhanje. Što možete?
Marija se zamisli.
Domaća spiza. Kolači, dizana i lisnata tijesta. Mesna jela. Povrće, slastice. Juhe, malo i europske.
Dizano tijesto sami?
Uvijek. Nikad ne kupujem gotovo.
Željka se blago nasmiješi.
Možete li probni sat? Ako se grupi sviđa, potpisujemo ugovor.
Probni sat bio je u petak. Tema: domaći kruh na kvascu.
Marija cijelu noć nije spavala. Gledala strop u Nadinom stanu. Mislila: što mi to treba? Nikad nisam ničemu učila. Što će reći Ante. Što će reći Ivanka.
Ali, pomisli, zašto me to briga?
U petak, u činilici, osam ljudi, većinom žene, raznih godina. Prvi interes. Marija ih pozdravi, uzme zdjelu, naspe brašno.
Krenut ćemo od početka, kaže. Dobri kruh kreće od osjećaja. Rukama treba osjetiti tijesto. Prstima pokaže. Kad se odvaja od stijenki, postaje glatko to je bitno. Nema tajmera koji će nadomjestiti vaše ruke.
Priča, mijesi, pokazuje kako savijati tijesto. Kako odrediti kad je gotovo, zašto je temperatura vode važna. Zašto ne ubrzavati fermentaciju.
Mlada djevojka pita:
A što ako ne uspije prvi put?
Uspjet će treći, mirno Marija. To nije problem. Tijesto se ne ljuti.
Razred se smije, iskreno.
Željka gleda s vrata.
Nakon sata, dođe do Marije.
Znaš objasniti.
Nisam mislila da to mogu.
Upravo zato možeš. Treba živosti. To vi imate. Da potpišemo?
Ugovor potpisala u ponedjeljak.
Tri sata tjedno. Po satu dosta kuna. Više nego na računovodstvu.
Zove posao, uzima slobodno.
Zove Antu.
Našla sam posao. Predajem na kulinarskoj.
Molim? Kakva škola? Kad dolaziš doma?
Još ne znam.
Maro, jesi ti ozbiljna?
Jesam.
Duga pauza.
Mama zvala. Kaže da si se uvrijedila.
Nisam. Samo sam umorna.
Od čega?
Šuti. Bira riječi. Najjednostavnije.
Od toga što me ne vidiš, Ante. Dvadeset sedam godina mene nema. Ima pljeskavica, čistih košulja, ima stol. Ali mene nema.
Tišina.
Maro…
Ne krivim te. Samo kažem.
Nije znao što bi rekao. Vidjela je to po njegovoj tišini.
Nazvat ću te, napokon je.
Dobro.
Prošlo još dva tjedna. Živjela je kod Nade. Pomagala oko kuće. Nadi nije tražila, Marija je sama treba jesti, pa zašto ne. Ali, ovo je drukčije. Kuhala je za prijateljicu, koja svaki put točno, iskreno zahvali.
Nada jednom reče:
Druga si žena.
Kako?
Ne znam. Mirnija si. Više ne skačeš.
Marija se zamisli.
Moguće.
Na kulinarskoj, čekaju je jedva. Grupe se brzo pune. Željka kaže, neki baš traže njezin sat nakon preporuke.
Imate ono nešto što je teško definirat, kaže. Ljudi osjete.
Marija daje sebe. U tome je dobra.
Sad su to primijetili.
Ante dolazi na kraju druge sedmice. Javi prije. Nada elegantno nestane u knjižnicu. Sjednu u toj maloj kuhinji s pelargonijom i abažurom.
Maro, vrati se kući.
Gleda ga. Smršavio je. Izgleda umorno.
Zašto?
Pa… dom, obitelj. Sam sam tamo.
Ante, ti si sam tri tjedna. Ja sam sama bila 27 godina.
Gleda stol.
Nisam shvaćao.
Znam.
I? Je li to kraj? Oprostit ćeš?
Ona uzdahne.
Nemam što opraštat. Nisam uvrijeđena. Promijenila sam se.
Kako to misliš?
Doslovno. Ne vraćam se na staro. Ne zato što sam ljuta. Ne mogu. Kao stara haljina ne pristaje.
Dugo šuti.
Šta onda? Razvod?
Ne znam. Možda ne. Ali drukčije. Radim sad. Pravo radim. Doma neću biti sluškinja. Ni tebi, ni tvojima.
Mama nije htjela zlo.
Slušaj me dobro. Ne radi se o uvredi. Nego što je rekla pred svima. Mjesto joj je u kuhinji, tamo joj je i put. Razumiješ li to?
Podigne pogled.
Čula si.
Čula. Dvadeset i sedam godina slušam.
Tišina.
Mama nije bila u redu tiho Ante. Znam. Nije trebalo.
Hvala.
I ja… nijesam ni ja. Nisam primijetio.
Da.
Gleda je. U tom trenu podsjeća na onog Antu kojeg je nekad obožavala. Pomalo izgubljenog, iskrenog.
Što da radim? pita.
Ne znam, kaže. Ako hoćeš nešto promijeniti, kreni malim koracima. Nauči skuha’ juhu.
Skoro se nasmiješio.
Ozbiljno?
Ozbiljno. Nije teško. Luk, mrkva, krumpir. Mogu objašnjavat. Sad predajem.
Dugo je šutio. Na kraju pita:
Hoćeš li se vratit?
Marija iskreno razmisli. O stanu u Radićevoj, o mirisu maslinovog ulja ujutro, o Anti, s kojim je provela više od pola života. O tome da život, makar nije bajka, potpuno izbrisati ne možeš.
O tome da ima 52. Ne osamnaest, ne devedeset.
Možda, reče. Ali ne sada. Sad mi još treba vremena.
Koliko?
Koliko bude trebalo.
Ode. Ona ostane uz prozor. Pelargonija cvjeta. Van je listopad. Lišće leti.
Otvori frižider. Izvuče brašno, maslac, jaja. Radi tijesto. Bez potrebe, samo za sebe.
Tijesto je toplo. Poslušno. Smiruje dlanove.
Nije razmišljala ni o čemu.
Za mjesec dana, Željka joj ponudi stalan posao.
Trebamo vas za stalno, kao pravu predavačicu. Tri modula tjedno, plus jedan masterclass mjesečno. Uvjeti su tu.
Marija pročita. Plaća normalna. Dovoljno za slobodu.
Prihvaćam.
Potpisala ugovor. Na stepenicama duboko udahnula zagrebački zrak.
Nazvala Nadu.
Sad sam stalno zaposlena.
Maro! Nada vrisne. Slavimo?
Slavimo. Ja ću nešto napravit.
Logično.
Nasmije se.
S Antom još nekoliko puta mirno pričala. Zvao je redovito, pričao što kuha. Počeo s jajima. Onda tražio recept za maneštru. Objašnjavala mu je. Zvao s pitanjima: koliko graha, kad soliti, zašto mu mrkva pliva.
Previše vode, Ante. Probaj manje.
Kako manje?
Koliko ti je lonac veliki?
Pauza.
Ima više veličina?
Nasmije se. I on.
Krajem listopada, Ante opet dođe. Donese cvijeće. Krizanteme. Ona ih voli, zna to. Prije nikad nije nosio, jer nije bilo potrebe ona ionako tu. Sad je donio.
Lijepe su, kaže.
Znao sam da će ti se svidjeti.
Popiju čaj. Razgovaraju dugo. O svemu i svačemu. O unuku i školi. O tome da se Josip i Danijela sele. O tome da je Mate pod prehladom, ali već dobro.
Onda Ante kaže:
Mama hoće pričati s tobom.
Marija šuti.
Ma stvarno. Ona promijenila se kad si otišla.
Kako to?
Prva put je sama kuhala. Pita radila. Nije baš uspjelo, ali sama napravila.
Gleda u šalicu.
Lijepo.
I rekla mi da nije smjela onako, pred gostima. Nije.
Dobro da je shvatila.
Pričat ćeš s njom?
Ja ću kad budem spremna. Ne danas.
Razumijem.
Nije ju požurivao. To je nešto novo. Prije uvijek žurba. Sad, možda, pomalo uči čekati.
Na izlazu stane u hodniku.
Maro.
Da?
Imala si pravo. Cijelo vrijeme. Nisam vidio. Nije bilo u redu.
Gleda ga.
Znam.
Žao mi je.
Kimne. Ne kaže sve je u redu. Nije. Ali nešto možda može biti u redu. Jednog dana.
Zovi sutra, kaže ona. Javi kakva je maneštra ispala.
Može.
Vrata se zatvore.
Marija stoji u hodniku. Onda u kuhinju. Stavi čaj kuhat. Pogleda kroz prozor na večernji grad. Već gore žute, tople bandere.
Razmišlja kako prekosutra ima sat. Nova tema: prhko tijesto. Mora hladnim rukama. Maslac ne smije otopiti. To je caka mnogi rade prebrzo, stisnu tijesto, pa izgubi mrvljivost i lakoću.
Objasnit će. Dobro joj to ide. I to je otkrila.
Kuhalo za vodu zacvrči. Skuha čaj. Sjedne uz prozor.
Negdje u gradu živi njezin život, stari i novi, isprepleteni. Ne zna gdje će završiti. Hoće li natrag u Radićevu. Ostat ovdje. Možda nešto treće. Ne zna.
Ali sad, ove večeri, pije čaj na Nadinom prozoru. Zaslužuje kunu po kunu. Uči ljude osjećaju tijesta.
To joj je zasad dovoljno.
Sutradan Ante zove u podne.
Maneštra, javlja se.
I?
Dobra je. Ima boju.
Znači, nisi raskuha povrće.
Nisam. Dodo sam ga na kraju, kako si rekla.
Super.
Pauza.
Maro, kako si ti?
Dobro, kaže. I stvarno je.
