Lucija je odrasla bez roditelja, cijelo djetinjstvo provela je u domu za nezbrinutu djecu u Zagrebu. Udala se već sa osamnaest godina, ne znajući mnogo o obiteljskom životu. Nije imala ni bliske prijateljice koje su već bile udane. Prvi put kad je stigla u stan svog muža, željno je upijala sve savjete o tome kakva bi supruga trebala biti. Najviše je učila od njegove majke.
Dobro je znala da se često priča o »zlim svekrvama«, ali nadala se da će u njoj naći pravu majku, nekoga tko će joj biti podrška i željeti joj dobro. Ustvari, svekrva joj nikada nije željela ništa loše, ali iako su namjere bile dobre, stvari su krenule drukčije Svekrva je bila oduševljena time što Lucija nema iskustva pa je počela dijeliti svoja pravila o braku. Među ostalim, rekla je: »Ako muž vara, kriva je žena.«
Zašto? Lucija je odmalena vjerovala da je odgovornost na onome tko je odlučio prevariti. Ali svekrva je imala drugačiji pogled smatrala je da je žena kriva za muževu nevjeru jer se vjerojatno zapustila i više nije privlačna svom mužu. Savjetovala joj je da i u starosti treba ostati vitka, pa je Lucija zapisala u svoju bilježnicu »Nemoj se udebljati« te se odmah učlanila u teretanu.
Lucija je već bila mršava i skladno građena, ali iz straha da ne postane debela, počela je pretjerano smršavljivati. Kad je pokazala svekrvi kako napreduje, dobila je novu mudrost: »U normalnoj obitelji, oba supružnika rade.«
To ju je veselo prihvatila, jer je i sama željela biti zaposlena i raditi bilo što. Pitala je svekrvu kako se ponašati kada dođe porodiljni dopust, na što joj je svekrva rekla: »Porodiljni je tvoja briga. Sama moraš odlučiti kako ćeš to riješiti.«
To nije zapisala, ali kad je, nekoliko godina kasnije, došla na porodiljni, radila je pola radnog vremena i povremeno čuvala djecu drugih ljudi. Bila je zadovoljna, ali svekrva i muž sve češće su prigovarali što zarađuje malo kuna.
Lucija je odlučila da si može priuštiti odlazak frizeru, kad je nastupila još jedna mudrost: »Tijekom porodiljnog nema potrebe kupovati odjeću! Kad se vratiš na posao, dotjerat ćeš se, sada treba štediti novac!«
Sve što je zaradila davala je mužu. U svim godinama braka često je ponavljala rečenicu svekrve: »Dobra žena sve kućanske poslove odradi sama.«
I tako je i bilo. Lucija je sve radila sama, često bi od iscrpljenosti zaspala kako je stigla. U zadnje vrijeme nesvjestice su postale svakodnevica, jer bi nakon što zadnje dijete zaspi oko devet navečer, ona nastavljala čistiti i pripremati hranu za idući dan. Do tada je muž već bio u desetom snu, jer je, po njihovu mišljenju, on zarađivao i bio umoran.
Nije čudno što je završila u bolnici. Nije imala vremena obratiti pažnju na bolove koji su se javljali i nije primijetila ozbiljan početak bolesti. U bolnici je ostala petnaest dana, a niti muž niti svekrva nisu je posjetili ni jednom. Srećom, imala je mobitel pa je nazvala prijateljicu Sanju, koja joj je donijela sve potrebno. Čim je izašla iz bolnice, odmah je podnijela zahtjev za razvod braka.
