Do svoje 38. godine, naši roditelji nisu mogli imati djecu. Liječnici su podizali ruke u znak nemoći, nitko nije znao u čemu je problem. U jednom trenutku, majka je odustala i pomirila se sa sudbinom da nikada neće postati majka. Otac se zbog toga nije pretjerano brinuo. Uvijek bi rekao: Ma, ne brini, nije to ništa. Kao da mu djeca nisu bila potrebna.
Majka je bila bez nade, ali svejedno je molila Boga da joj podari barem jedno dijete. I, bilo da je bila Božja volja ili čista slučajnost, rodila sam se ja.
Majčina sreća nije imala granica. No, do tada je otac već postao hladan prema njoj, a svaka moja noćna suza mu je izazivala paniku i ljutnju. Godinu dana kasnije, majka je rodila blizance moje dvije braće. Majka je tada zahvaljivala Bogu iz sveg srca. Napokon je postala ono o čemu je sanjala majka. No, što je bilo s ocem? Djeca mu očito nisu ništa značila. Smislio je prevaru.
Dobio je od majke dopuštenje da proda naš stan. Rekao je da nam treba veći stan, da će prodati ovaj i kupiti prostraniji, a dio novca uzeti na kredit. Majka ga je povjerovala. No čim je primio novac, pobjegao je. Ni danas ne znamo gdje je.
Tako je ostavio majku s troje djece na ulici. Gdje je mogla majka tada? Preselila se kod svojih roditelja. Svi zajedno, nas četvero plus baka i djed, živjeli smo u dva mala prostora. U to vrijeme, majka je izgubila svaku vjeru u ljubav i muškarce. Morala je raditi jako puno. Nije bilo lako prehranjivati i obući troje djece.
Tako smo godinama živjeli. Nakon nekoliko godina, baka je preminula, pa zatim i djed. U stanu je bilo više prostora. Jednog ljetnog dana, majka nas je povela u park. Ondje je bio dječji kutak, djeca su se igrala. Tada joj je prišao jedan muškarac, otprilike njezinih godina. Pokušao je razgovarati s njom, no ona ga je stalno odbijala. Dolazili smo u taj park često, sve dok se majka naposljetku nije predala dala mu je broj telefona, počeli su izlaziti i otišli na prvi sastanak.
Dva mjeseca kasnije, preselili smo se u veliki stan s tri sobe, a taj muškarac, Ivan, postao je naš očuh. Reći da je od tog trenutka naše djetinjstvo postalo sretno, premalo je za opisati. Ivan je zamijenio oca zajedno smo proslavljali pobjede i dijelili suze zbog poraza. Danas smo odrasli i Ivana zovemo tata. Tako, jedna žena s djecom nije teret. Uvijek postoji prilika za sreću. Naš otac je pobjegao od nas, ali naš očuh je, kao pravi muškarac, preuzeo odgovornost i donio nam sreću.
