Ma, Cvita, ovdje za tebe nema mjesta, rekla je svekrva. Proslava Andrejina završila je prije vremena.
Cvita je primijetila svekrvu prije nego što je ova primijetila nju. Dragica Matković stajala je na ulazu u restoran, štimala zlatni lančić na vratu i prebrojavala goste pogledom, kao da procjenjuje vrijednost njihove odjeće. Cvita je zastala kod vrata. Poznavala je taj pogled proračunat, hladan, nalik onom procjenitelja iz zalagaonice. Haljina joj je bila tamnoplava, bez šljokica. Ta ista u kojoj je posljednje tri godine dolazila na sve proslave.
Svekrva ju je primijetila tek kad je Cvita pristupila sasvim blizu. Lice Dragice Matković zatreperilo je sitno.
Ma, Cvita, draga, za tebe tu nema mjesta, rekla je glasno, ravno kroz dvoranu, prenaglašeno iznenađeno. Dijete, pogriješila si vrata, jel’ tako? Ovo je domjenak za ozbiljne ljude, poslovna večera. Tvoj rang je onaj bife kod kolodvora, probaj tamo. Nemoj sramotiti sina pred njegovim šefovima, budi pametna.
Cvita je šutjela. Desetine pogleda okrenulo se prema njoj. Netko je tiho zarežao, netko okrenuo glavu s nelagodom. Na dugačkom stolu, prepunom čaša i tanjura s mezetlucima, sjedila je Andrej. Namjestio je skupi sat na ruci i pogledao ženu kao da gleda usputnu prolaznicu koja je pogriješila dvoranu.
Cvita, mama je u pravu. Ne uklapaš se ovdje, razumiješ? Idi kući, javit ću se poslije.
Nije ustao. Nije niti pokušao prići. Samo mahnuvši rukom, fizički ju je odgurnuo, okrenuo se gostima. Netko od uzvanika u sivom odijelu nagnuo se do susjeda pa nešto šapnuo. Obojica su se usmjehnula.
Cvita se okrenula i izašla. Bez suza, bez pitanja. Vrata su se za njom zatvorila tiho, gotovo neprimjetno.
Van je puhao vjetar. Cvita je izvadila mobitel i otvorila aplikaciju banke. Sve kartice firme bile su vezane za njen račun tome je inzistirala prije pet godina, kad je rješavala Andrejeve dugove i izvlačila ga iz rupe nakon propasti. Tada su vjerovnici zvonili noću, muž je sjedio u kuhinji blijed i ponavljao: Ne mogu, sve je otišlo. Cvita je prodala roditeljsku kuću na selu i bez riječi dala novac. Vodila je knjige noću, dogovarala se sa dobavljačima dok je on popravljao reputaciju. Andrej je trošio kartice i mislio da je to njegova zasluga.
Jedan potez i poslovna kartica je blokirana. Cvita je pogledala ekran, spremila mobitel u torbu. Gotovo.
Unutra, gosti su se opustili. Dragica je pričala novu priču o tome kako je njen sin stvorio sve iz ničega, Andrej primio čestitke i rukovao se. Bio je zadovoljan eto slike kakvu je želio: ugledni ljudi, skupi stol, poštovanje.
Konobar donosi račun. Andrej bez brige predaje karticu, ne gledajući iznos. Terminal pišti. Pauza. Još jedno pištanje. Odbijeno.
Probajte opet, Andrej već nije nasmiješen.
Konobar pokušava. Odbijeno. Treća pokušaj. Odbijeno.
Dragica ustaje i prilazi pultu, gledajući administratoricu s visine svog statusa.
Kakvo je to ruglo? Moj sin uvijek ima novaca! Probajte ozbiljnije.
Administratorica, mlada žena u poslovnom odijelu, mirno je pogleda.
Kartica je blokirana od strane vlasnice računa. Cvita Kovačević je poništila pristup prije nekoliko minuta. Možete platiti gotovinom ili zovemo zaštitare.
Sala je utihnula. Netko od gostiju vadi mobitel. Netko se okreće, pravi se da nije čuo. Andrej je pobijelio, grabi mobitel i pokušava zvati ženu. Ne javlja se. Još jednom. Isključeno.
Dragica hvata sina za lakat, šapće kroz zube:
Andrej, riješi to odmah! Nazovi je, neka odblokira. Znaš li kakva je ovo sramota?
Ali Andrej ne sluša. Grozničavo lista mobitel, pokušava se sjetiti šifri drugih računa. Ništa. Sve vezano za Cvitu. Nije se ni sjećao trenutka kad je ona potpisivala papire. Samo bi slijepo stavio potpis, ne čitajući.
Gosti ustaju od stola. Netko promrmlja ispriku zbog žurnog posla, netko izađe bez riječi. Stariji uzvanik u sivom odijelu prilazi Andreju, tapše ga po ramenu sa podrugljivim suosjećanjem:
Tako je, kolega. Trebalo je ženu cijeniti. Kasno je sad.
Odlazi prvi, za njim ostali. Sala opusti za manje od deset minuta. Ostaju Andrej, njegova majka i administratorica s računom tuđe ruke.
Imate dvadeset minuta, kaže ona monotono. Onda zovem zaštitare.
Dragica iz torbe izvlači nekoliko kuna. Nedovoljno. Andrej pretražuje džepove, nađe nešto. Nije dosta. Administratorica ih gleda sa znatiželjnim mirnim tonom.
Jeste li probali ženu zvati?
Andrej šuti. Dragica glasno udiše, lice joj crveno.
Ta seoska Kako se usudila! Ja ću joj…
Mama, šuti, Andrej tiho kaže, ali oštro.
Shvatio je bez Cvite nema ništa. Ni firme, ni računa, ni tehnike. On nije ništa, samo natpis na tuđem temelju.
Cvita sjedi na klupi na autobusnoj stanici. Mobitel je zvonio Andrej, pa svekrva, pa opet on. Poruke pristižu: Što radiš?, Prestani, odblokiraj odmah, Pričat ćemo doma, nemoj praviti scene.
Gledala je kako se redovi pojavljuju na ekranu, sve ljuće, sve očajnije. Onda ugasila mobitel. Tišina.
Sjetila se kako je Andrej na početku govorio: Bez tebe bih propao, Cvita. Tada je vjerovala. Mislila, to je zahvalnost. Ljubav. Ali on nije zahvaljivao samo je uzimao. Kad više nije bila korisna, kad je trebalo objasniti gostima tko je ona, kad je trebao stol izbacili su je.
Autobus stiže. Cvita ulazi, sjeda kraj prozora. Van kroz staklo prolazi tamni grad, ravnodušan i stran. Prvi put nakon mnogo godina, diše lako.
Ako nema mjesta za nju za stolom, za njih više nema mjesta u njenom životu.
Nakon tri dana Andrej dolazi. Stoje pred vratima, izmučen, s tamnim podočnjacima. Šuti, ne zna odakle bi počeo.
Cvita, ajmo ne radit gluposti. Obitelj smo, na kraju krajeva.
Nisu otvorili vrata skroz. Stoji mirno na pragu.
Obitelj? Ona koja istjeruje pred svima? Ona koju tvoja majka smatra nedostojnom?
Mama nije bila u pravu, znam. Ali nećeš valjda zbog jedne večeri sve srušiti?
Ja nisam ništa rušila, Cvita tiho, bez ljutnje kaže. Samo sam uzela svoje. Firma je moja. Računi moji. Ti si koristio dok sam šutjela.
Andrej grize zube. Pokušava ostati ozbiljan, ali glas drhti:
Osvetiš mi se. Obična osveta.
Ne, Cvita odmahuje. Osveta bi bila da želim zlo. A meni je… svejedno.
Zatvorila je vrata. On je još kratko stajao, pa se okrenuo i otišao. Više nije došao.
Dragica je mjesec dana slala poruke duge, pune prijetnji i uvreda. Cvita ih nije ni otvarala, brisala je. Na kraju su stale.
Firmu je Cvita predala Andrejevom partneru za simboličnu kunu čovjeku koji joj je nekad pomogao s dokumentima, bez pitanja. Iznajmila je stan u drugom dijelu grada, našla novi posao. Život je postao mirniji, jednostavniji. Bez lanaca i banketa, bez ljudi koji procjenjuju po haljini.
Jednog dana prošla je kraj tog restorana. Zastala, pogledala natpis. Sjetila se te večeri glasa svekrve, lica gostiju, pogleda muža. Sjetila se kako je čekala makar riječ da je brani.
On je šutio. Ona je otišla.
Cvita je još sekundu stajala, onda krenula dalje. Tamo za ćoškom počeo joj je novi život. Bez njih.
