Ma dosada za umrijet…
Alen se prostro po kauču, izvalio malo unazad, zgrabio šaku čipsa iz zdjele i nehajno škljocnuo daljinskim. Televizor je zaživio, a ekran ispunili dinamični sportski prizori: nabildani sportaši iskaču iz kadra, komentatori vrište od uzbuđenja i sve to mu ide ozbiljno na živce. Alen samo zafrknuo nosom i, gledajući prema satu na zidu, shvatio da će se Ivana vratiti s treninga tek za kojih sat vremena.
Upoznali su se baš prije godinu dana u maloj kavani blizu njezine teretane na Trešnjevki.
Ivana je uletjela unutra, zadihana, s osmijehom olakšanja jer ju je rashladio klimatizirani zrak. Prišla je šanku, naručila zeleni čaj pa pogledom tražila slobodan stol.
Alen je došao praktički u isto vrijeme, s fasciklom punom papira pod rukom, na licu mu se vidio trag još jednog iscrpljujućeg radnog dana u uredu. Bez puno razmišljanja zatražio je burger s pomfritom i pronašao stol blizu ulaza, gdje je odložio fasciklu i nestrpljivo čekao hranu.
Kad su donijeli čaj, Ivana je podigla šalicu i krenula prema stolu koji je zapikirala. Istovremeno, Alen se nepažljivo ustao kako bi izvadio mobitel iz džepa i hop! prevrnuo čašu s narančadom, izljevši dio po njenoj majici.
Joj, oprostite stvarno! brže-bolje skoči Alen, sav pocrvenio po licu. Prsti mu drhtali dok je iz džepa vadio maramicu, ni sam ne znajuć’ kud bi gledao. Stvarno sam glup, dajte, izvolite Nisam to namjerno
Pruži joj maramicu, bježeći pogledom od mrlje na njenoj majici. Sav je bio nespretan, još više jer je pred njim stajala očito simpatična cura.
Ma nema veze, stvarno veselo odgovori Ivana. To je samo sok. Bit će okej.
On odahne, ramena mu se opuste. Kao da mu je skinula kamen sa srca.
Ne, fakat mi je neugodno nastavi Alen, sveudilj joj držeći maramicu ispod nosa. Eto, barem da vam platim nešto iduće, zaslužili ste.
Vidjelo se da nije to lažna kurtoazija, već iskrena želja da ispravi glupost koju je napravio. Gledao je Ivanu s nekim djetinjim nadanjem da ovo neće završit katastrofom.
Ona digne obrvu, u očima joj zasja iskra. Uzela je maramicu i lagano tapkala mrlju.
Ako baš inzistirate nasmije se, lagano zločesto. Onda ću si uzeti onaj cheesecake, već ga mjesecima gledam.
Super! Alenu se lice ozarilo, sada se već i sam uspio opustiti. Evo ja čekam svoj burger. Ajme, danas mi baš treba.
Kužim te klimne Ivana. Meni često nakon treninga zeleni čaj sasvim dosta, ali nekad si baš poželim nešto konkretno sad gledam tvoj burger ljubomorna sam!
Pa ajde, uzmi nešto! ponudio joj je. Imaju i brutalne bademove kroasane a, još bolje, sladoled! Sad je vrijeme za sladoled!
Može nije se dala nagovarat, nasmije se još jednom. Ali samo zato što se tako ispričavaš!
Znači, moja misija isprike je ispunjena kroz smijeh reče Alen, napetost je napokon nestala. Ja sam inače Alen.
Ivana, drago mi je pruži mu ruku.
Prvi mjeseci druženja prošli su im stvarno opušteno. Ivana nije pokušavala mijenjati njegove navike, a na njegove fore se smijala iz srca. Čak je vikendom s njim dijelila komadić pizze, a on je obožavao te subotnje večeri. Lijepa, rozgaljena cura, koja ga je prihvaćala takvog kakav jest, bez guranja i prigovora. Često je mislio koliko je zapravo imao sreće. Bilo je to jednostavno i iskreno.
S vremenom se među njima ipak uvukla mala nervoza. Ivana je sve češće pričala o zdravoj prehrani, o novim receptima i energetskim doručcima. Nudila je ranojutarnje trčanje po Maksimiru: Zamisli kako je super dok je zrak svjež i nema nikoga! A on je svaki put odmahnuti rukom, nasmijati se: Ma kasnije, sutra, neki drugi dan Nije htio kvariti svoju rutinu. Nije mu ni padalo na pamet mijenjati ustaljeni život volio je ured, sigurnost plaće, mirne večeri pred telkom. Odlazak na kolače bio je naročita mala svečanost. I stvarno, što bi on to trebao mijenjati? Brige o zdravlju gurao je pod tepih.
Do zime se promjene nisu mogle više ignorirati: omiljene traperice postale su mu tijesne, košulje zatezale na trbuhu. Jednog dana, penjući se stepenicama prema uredu, zastao je zadihan, s čudnom boli u prsištu. Uvečer, kad je došao doma, Ivana je odmah vidjela da nešto nije u redu. Donijela mu čašu vode i sjela pored njega.
Sve okej? upitala ga nježno, dotičući mu ruku. Izgledaš stvarno umorno.
Ma nije ništa pokušao se našaliti. Samo dan u banani.
I već par puta si rekao da se gušiš po stepenicama. Danas si za večeru pojeo možda dvije žlice. To tebe nema!
Alen uzdahne, protrlja lice.
Ma ok je, valjda sam malo iscrpljen.
Slušaj, nježno ali čvrsto progovori Ivana ovo nije prvi put. Trebao bi bar do doktora. Samo se provjeri, čisto da mirnije spavaš.
Ma daj, to su godine! Svi starimo!
Nije stvar u godinama uzvrati ona. Uvijek si bio pokretan, sad jedva hodaš, nije to normalno. Ja ću otići s tobom, ajde, dogovorimo.
Alen malo pogleda kroz prozor, pa klimne:
U redu, idemo. Ali molim te bez panike!
Obećavam nasmije se Ivana. Samo da saznamo što je i što prije to riješimo.
Nakon dva dana bili su kod doktora. Liječnik je bio jasan: hitno mora skinuti kile, pokrenuti se ozbiljno i okrenuti prehranu naglavačke. Opisao mu je crni scenarij ako ništa ne promijeni Alen se ozbiljno prepao.
Ivana je preporuke doživjela kao popis zadataka: odmah je izračunala kalorije za svaki obrok, sastavila jelovnik i našla trenera koji je pristao doći kod njih doma pa da Alenu ne bude neugodno. Hladnjak je dobio novo lice: škembići, salame i polugotova jela zamijenilo je povrće, puretina i zobene pahuljice.
Prve tjedne Alenu je to bilo prestrašno. Gunđao bi kad bi mu ujutro na stolu osvanula zobena kaša: Ovo je gnjecava užas! Na treningu bi se hvatao za glavu: Ovo je za klince, ne za mene, oficijelno sam prestar za ovo! Ali malo pomalo stvari su se počele mijenjati. S vremenom se zadihanost smanjila, stepenice je mogao prehodati bez da ga oznoji i zadavi. Noge mu više nisu bile utezi pred kraj radnog dana. Jednog se dana pogledao u zrcalo i iznenadio napokon imao definiciju, lice mu svježije, a pogled življi.
Za pola godine nove rutine Alen je izgubio petnaest kila. To nije bio samo broj na vagi osjećao je to u svakom pokretu, disanju, vedrini. Volio je još i dalje ležati pred telkom navečer, ali sad je spremno išao u jutarnje šetnje Jarunom, osjećaj lakoće postao mu je default.
Novi ormar, koji mu je Ivana pomagala birati, bio je totalni pogodak. Proučila mu je građu, našla boje, konzultirala se i s prodavačem stilistom. Sad je nosio krojene hlače i uske košulje, izgledao kao potpuno nova osoba. Na to se nadovezala i nova frizura konačno je prekinuo s godinama istog rezanja i otišao kod frajera u hipsterski brijački salon. Ivana mu je još poklonila super kremu za lice, a on bi se prva dva tjedna iz motivacije smijao, ali brzo je vidio razliku. Boja lica živnula, koža bolja.
Skupa s promjenom vanjske slike promijenili su se i ljudi oko njega: u tramvaju su ga cure gledale dulje, na poslu kolege počele dobacivati komplimente. Sjedio bi u kavani i sasvim nepoznata cura upitala ga je gdje ima dobar restoran u kvartu priča se završila tako da su se razmijenili brojevi. Svaki takav kompliment davao mu je novu dozu samopouzdanja.
I tu je krenula neprimjetna promjena: što je više gradio to novi ja i uživao u pogledu drugih, sve je manje cijenio ono što već ima. Počeo je zaboravljati dokle je došao, tko mu je bio vjetar u leđa kad je bilo najteže. Kao da je sve to što mu je Ivana pružila bila nebitna prošlost.
Jedne večeri, Ivana se vratila totalno energična s treninga. Sijala je, nosila tenisice u ruci i jedva čekala podijeliti s Alenom nove vježbe koje je trener osmislio za leđa.
Ajme, danas sam naučila vježbu koja bi ti bila super za kičmu, puno pomaže! bacila mu je kroz osmijeh.
Alen, zabijen u seriju, odbrusio je.
Daj, nemoj opet o treningu. Bar večeras da ne moram slušat o tome. Dosta mi je!
Ivana je na sekundu zastala. Zadržala je miran glas.
Htjela sam ti samo pokazati nešto što bi i tebi pomoglo znaš koliko je bitno održavati formu.
Alen ugasi televizor, okrene se prema njoj, u glasu mu sigurnost koju nikad prije nije imao:
Pa ne treba mi više ništa! Pogledaj me. Hvala tebi što si me natjerala, ali sad već znam sve sam. Ne trebaš me stalno podsjećati.
Stvarno to misliš? tiho ga pita, zbunjena promjenom u njegovu tonu. Nije razumjela što se dogodilo s čovjekom kojeg misli da pozna.
Alen se nasmije sebi u bradu, nagne unazad u naslonjaču, prekriži ruke.
Nije valjda to tako čudno? Pogledaj na što izgledam! Sada cura koliko hoćeš! Prilaze mi po tramvajima, pišu mi na Instagramu! Sad mogu birat, Ivana!
Dobro, i? mirno reče Ivana, s blagim pogledom koji ga je podsjetio da nešto tu ipak ne štima. I što planiraš sad? Tražit nekoga tko te još više voli? Misliš da ćeš stalno biti ovakav, a one stalno okolo?
Alena je zapeklo, ali pokušava i dalje držati pozu.
Naravno, izvali pa vidi me! Kakav sam sada i s koliko više samopouzdanja! Ti si ta koja mi sve pokušava odrediti. Ne trebaš mi više pričati što bih trebao. Nikad više neću postati onaj stari.
Iako je zvučao samouvjereno, i on je znao da laže. Bez Ivane ne bi bio tu gdje je sad. To je i dalje visjelo nad njim kao sjenka. Ali sada mu je bilo važno prikazati sigurnost, čak i ako je to bila iluzija.
Ivana ustane i ode do prozora. Grad se već zamotao u sumrak. Gledala je van i tiho rekla:
Znaš, sve sam ja to radila radi tebe. Da imaš više energije, da se bolje osjećaš, da budeš zdrav. Mislila sam da radim pravu stvar za tebe, ne za publiku. Očito sam pogriješila.
Jesi baš ljuta? pokušao se našaliti, iako mu nije bilo ni do čega. On je očekivao da će ga moliti, da će biti drama, i da će se osjećati kao pobjednik. Umjesto toga, vidio je samo umor i razočaranje.
Imam i ja pravo na osjećaje, Alene kaže Ivana, poluglasno. Cijelo vrijeme mi pričaš da su sve cure tvoje, da možeš birati Pa biraj. Možda da nađem nekoga tko će cijeniti što činim.
Ajmo sad ne pretjerivati odgovori on, dižući obrve, pokušavajući djelovati nonšalantno. Nije da ovisiš o meni.
Očekivao je suze, možda moljakanje za još jednu šansu. Ali dočekala ga je hladna smirenost.
Ivana spakira njegove stvari u torbu. Košulje, hlače, čarape sve zredom. Stavi sve u onu staru putnu torbu s kojom su prošlo ljeto išli na Hvar.
Alen upadne u sobu, zbunjen:
Ivana, što radiš, zaboga?
Dajem ti tvoju slobodu mirno kaže. Zar nisi to želio? Eto, sad možeš pokazat svima koliko si super.
Prvo ne vjeruje mislio je da će je dobiti s nekoliko praznih rečenica. Gleda je, traži tragove suza. Ništa. Ona podigne torbu i iznese je na balkon, pa baci ravno u dvorište.
On potrči za njom, vidi svoju odjeću po vrtu. Jedan rukav visi s grane, bijela košulja ljulja se na vjetru. Prizor toliko apsurdan da ne zna ni što bi.
Što ti je bilo?! To su moje stvari!
Sad više nemaš razloga ostati. Idi, izvoli ponovi ona, odmjereno. I lijepo ti je vani, možeš birati s kim god poželiš.
On stoji na sred sobe, prazan. Očekivao je filmski oproštaj, ona da mu trči za vrat, moli ga. Ništa. Ostao je bez riječi.
Ivana se okrene, krene prema vratima:
Ajde, Alene, sretno ti bilo. Ostatak stvari dođi pokupiti sutra u osam. Ostavit ću ih pred vratima, nemoj zakasniti, neće čekati.
Alen izađe vani. Zagrizao ga hladni večernji zrak, drhtureći do dvorišta gdje podigne svoju torbu. Skupi razasutu odjeću, polako pogladi majicu, pogleda gore prema prozoru Ivane. Svjetlo gori, ali silueta nigdje. Tako poznat prizor, ali sada više ne pripadna njemu.
Što je očekivao? Da će zavikati, moliti ga nazad? Nema šanse. Grad tiho bruji, ali iz njenog stana ni glasa.
Sve je završilo.
Sjeo je na klupu, torba mu među nogama, a u glavi stoji čudan kaos. Kako je sve ovako propalo? Prisjeća se početaka. Njezinih upornosti, veselja kad je uspio prvi kilometar bez stajanja, smijeha dok je rezao povrće kockice za salatu, njezine vjere u njega. Shvatio je vjerovala je u njega kad ni sam nije znao zašto bi. Sve što je radila, radila je iz ljubavi, tihe, uporne.
A on Zabunio je brigu s kontrolom, ljubav sa sputavanjem. Pomislio je da je vanjska promjena dovoljna, da je uspio. Ali u biti, iznutra je ostao isti nesiguran momak kojem treba netko tko će vjerovati i gurati ga dalje.
Vjetar ga je prožeo do kosti. Gledao je svoju torbu. Imao je sve što je želio: tijelo, pažnju, komplimente. Ali više nije bilo važno. Ta praznina u njemu ništa od toga nije mogla popuniti.
Polako je ustao, digao torbu i lagano krenuo prema tramvajskoj stanici. Svaki korak odzvanjao mu je u glavi: Izgubio sam je. Zauvijek. Izgubio je osobu koja ga je istinski voljela i vjerovala u njega kad ni sam to nije mogao.
I sad je ostao sam sa sobom, sa zadovoljnim sobom koji napokon zna kako privući pažnju drugih, ali nema pojma kako zadržati ono što zapravo vrijedi. Prvi put nakon puno vremena bio je stvarno preplašen. Jer popraviti to puno je teže nego skinuti višak kilograma…
