Ne želim se udati, to sam oduvijek znala. Ali, sa svojih devetnaest, neočekivano sam ostala trudna s kolegom iz razreda s kojim sam bila tri godine. Izbor nije postojao nisam željela da moje dijete raste bez oca.
Iako je bio stariji od mene, ponašao se vrlo nezrelo, vječno mamina maza. Bez obzira na to, nije bježao od odgovornosti obećao je da će se oženiti i brinuti o bebi. Počeli smo se spremati za svadbu.
Htjela bih se jednostavno udati, ali rodbina je inzistirala na velikoj ceremoniji. Nisam shvaćala zašto bi trošili gomilu kuna na ljude s kojima nemam blizak odnos, kad s tim novcem možemo kupiti sve za dijete. Nitko me nije slušao. Odabrali su restoran, vjenčanicu, goste. Tko? Svekrva i sestra!
Kad su me poslali na probu vjenčanice, nisam željela ići. U glavi sam zamišljala tu haljinu punu nabora i šljokica. Sestra i potencijalna svekrva nisu imale baš smisla za lijepo. Kad sam im rekla da neću, nazvale su me nezahvalnom, postale su bijesne. Ali nisam se obazirala, brinula sam se za svoje stvari: završetak srednje škole, ispite, pripreme za dolazak bebe.
Na matičnom uredu pojavila sam se u jednostavnoj bijeloj haljini, lijepoj i udobnoj. Tu je počela prava zabava.
Nitko iz rodbine nije znao da ću zadržati svoje prezime. Suprug je znao nije imao ništa protiv. No, svekrva je poludjela, vikala je pred svima: Kako možeš ne uzeti muževo prezime?
Samo sam se nasmiješila i povukla. Sutra me čekala svadba u muževom selu, s cijelom njegovom rodbinom. Morala sam čuvati živce. Brak je potrajao samo nekoliko godina. Jan je bio užasan suprug i otac. Vikendima je sjedio za kompjuterom, ignorirao nas. Kad mi je nestalo strpljenja, spakirala sam stvari i otišla.
Svekrva je bila bijesna zbog cijele situacije. A ja sam konačno odahnula napokon sam se osjećala slobodnom i sretnom.
